27.02.07
Junaci „Gorskog vijenca” kao samuraji
Hiroši Jamasaki-Vukelić
Profesor Hiroši Jamasaki Vukelić, spoljni saradnik Filološkog fakulteta u Beogradu, na Katedri za japanski jezik i književnost zajedno sa profesorom Kazuo Tanakom iz Tokija laureat je nagrade srpskog Pen centra. Povod je prevod “Gorskog vijenca” na japanski.
Profesor Hiroši Jamasaki Vukelić je po obrazovanju magistar ekonomskih nauka, a po životnom opredeljenju i bezgraničnoj ljubavi prema studentima, pisanoj reči i prevođenju pedagog i prevodilac. Sa profesorom ćaskamo u prijatnoj atmosferi malenog beogradskog bistroa daleko od svakodnevne vreve velegradai interesujući se otkud rođeni Japanac u zemlji Srbiji.
- Moj otac, Branko Vukelić, novinar “Politike”, dopisnik iz najvećih metropola sveta, obreo se u Tokiju 1933.Sudbina je htela da tamo sretne moju majku Jošiko Jamasaki i 1941. kao plod njihove ljubavi na svet sam došao ja - prebira po sećanju profesor Jamasaki.
I to je lepši deo priče. Ružniji je da je samo nekoliko meseci nakon rođenja Jamasakija japanska policija uhapsila njegovog oca pod sumnjom da je ruski špijun, najbliži saradnik čuvenog obaveštajca Zorgea. Presuda je bila doživotna robija. Majka ga je tokom suđenja i kasnije više puta nosila da ga otac vidi ali je on bio suviše mali da bi se susreta sećao. Branko Vukelić zbog teških uslova umire nakon pet godina robije ne uspevši sina da nauči ni jednu reč svog maternjeg jezika.
No, Hiroši Jamasaki je u genima nosio ljubav prema očevoj rodnoj zemlji i čim je 1963. godine diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Tokiju ukrcava se u Jokohami na jedan jugoslovenski brod i nakon dva meseca iskrcava u Puli “sa nešto oskudnog znanja iskvarenog “mornarsko-srpsko-hrvatsko-dalmatinskog jezika”. Obilazi pradedovsku Liku, očev rodni Osijek i zaustavlja se u Beogradu, ne sanjajući da će u njemu ostati evo već četrdeset i kusur godina.
Prevodilac poput ikonografa
-Originalno delo koje se prevodi treba preneti što vernije. Svoju ličnost, svoje viđenje i kreativne napore treba maksimalno sputavati. Prevodilac kao stvaralac mora biti što anonimniji jer prevođenje nije pisanje. Prevodilac je poput ikonografa koji, naravno ima svoju ličnost, svoj ego, ali dok slika ikonu mora da se povinuje strogim kanonima pa se najčešće pod svoja dela čak ni ne potpisuju. Naravno da je to vrlo teško i da prevodioci nesvesno u prevode unose svoj autorski pečat, što se najčešće dešava spontano i nehotice, ali ga maksimalno treba sputavati - kaže profesor Hiroši Jamasaki.
U Beogradu upisuje postdiplomske magistarske studije i svom energijom mladog naučnika proučava tadašnje socijalističko radničko samoupravljanje. Želeći da potpuno razume misao teoretičara samoupravljanja, jer je tih godina za takvim oblikom upravljanja postojala ogromna zainteresovanost u kapitalističkim zemljama poput SR Nemačke, Italije, Francuske i Japana, Hiroši Jamasaki počinje da prevodi stručnu literaturu na japanski jezik.
Kako bolje upoznaje jugoslovensku književnost njegovo interesovanje se se okreće i prema beletristici. Prvo zajedno sa majkom prevodi Vuka Karadžića i njegove junačke pesme da bi se kasnije, kada je, kako sam kaže, “dovoljno životno sazreo, uhvatio u “koštac” sa Ivom Andrićem prevodeći sa prijateljem Tanakom skoro sva dela ovog nobelovca navodeći kao najteže prevodilačke zadatake u karijeri upravo Andrićeve “Ex ponto” i “Nemire”.
- Ko je čitao ova dela zna zna da su ona više pesme, sa dosta apstraktnih slika, nego proza. To je izuzetno teško preneti na drugi jezik - kaže profesor Hiroši dodajući da je isti slučaj i sa delima Petra Petrovića NJegoša.
- Ako otvorite bilo koje izdanje “Gorskog vijenca” pola knjige su napomene i komentari što znači da je i onima kojima je to maternji jezik ovo delo vrlo teško za razumevanje a kamoli strancima. Postoje takođe i dela koja su teška za razumevanje zbog drugačijeg viđenja sveta i kosmosa. Teško je hrišćansko poimanje sveta preneti narodu koji je odgajan u drugačijem ambijentu, u budističko taoističkom duhu, premostiti dve kulture, dve civilizacije.
Na prevod “Gorskog vijenca” se odlučio na nagovor prijatelja Tanake koji je inače i sam početkom šezdesetih u Jugoslaviji i Beogradu živeo šest-sedam godina. Ideja se rodila tada ali je duže od četiri decenije bilo potrebno da se steknu iskustvo, znanje i uslovi da se ona pretoči u stvarnost.
- Težak je to bio zalogaj. Tanaka tvrdi da ja bolje znam srpski od njega pošto sam ja stalno ovde, a on je već dugo u Tokiju, kao i da imam više prilika da konsultujem stručnjake, profesore Deretića, Jovića, Mladenovića, Tomovića... Rado sam prihvatio ponudu jer smo nas dvojica ranije već radili na prevodu pripovedaka Ive Andrića - priča profesor Jamasaki.
Uhodanom tandemu prevodilaca trebalo je punih sedam godina da stignu do konačne verzije. Profesor Tanaka je uradio prvu verziju prevoda. Na osnovu nje profesor Jamasaki je opet uradio svoju koju je potom vratio Tanaki. I tako sve dok konačno obojica nisu bili zadovoljni. Govoreći o teškoćama tokom prevođenja profesor ih deli u nekoliko nivoa.
Prvi je bio kako deseterački ritam preneti na japanski jezik. Rešenje je pronađeno u japanskom četrnaestercu kao adekvatnom obliku, koji je dovoljno dugačak da bi preneo leksiku i smisao NJegoševe misli a istovremeno je vrlo prijatan za uho. Drugi mnogo teži problem za prevođenje su bile složene konstrukcije epskih, istorijskih, folklornih, filozofskih nivoa.
Profesor Jamasaki tvrdi da svaki narod na kugli zemaljskoj može pronaći sebe u univerzalnosti ovog dela.
-Naš prevod je pokušaj da omogućimo čitaocima u Japanu da preskoče jezičku barijeru i otkriju njegovu univerzalnost. U ovom delu Japanci mogu prepoznati sebe. Junaci “Gorskog vijenca” su pravi samuraji. Oni žive za čast, ime, čojstvo i junaštvo. Isto to su radili i japanski samuraji i u tom pogledu su srpski junaci i japanski samuraji vrlo bliski. Mada je to naravno samo jedan sloj ovog NJegoševog dela. Ima ih naravno još mnogo.
Profesora Jamasakija se najviše dojmila NJegoševa analiza civilizacija koje se prepliću na malenom prostoru Crne Gore. Kaže da analiza Mletačke republike daleko po aktuelnosti ostavlja iza sebe sve današnje, savremene kritike kao i kritike istočne, islamske kulture koja je takođe i dan danas aktuelna. Ono što fascinira, kaže profesor Jamasaki je da NJegoš i svoj narod i crnogorski patrijahalizam izlaže oštroj kritici a često i podsmehu, naročito primitivizam koji u to vreme vlada u crnogorskom narodu.
N. Nikšić
16.04.05
Hiroši Jamasaki Vukelić za Vijesti
Hiroši Jamasaki Vukelić
Nagradu Srpskog PEN centara za prevodilaštvo nedavno su dobili Hiroši Jamasaki Vukelić iz Beograda i njegov stariji kolega iz Japana Kazuo Tanaka za cjelokupni prevodilački rad sa srpsko-hrvatskog na japanski i sa japanskog na srpsko-hrvatski jezik, a povod za to prestižno priznanje bio je Njegošev “Gorski vijenac” koji se zahvaljujući ovoj dvojici ljudi već čita i u Japanu.
Hiroši Jamasaki Vukelić rođen je 1941. u Tokiju od oca Branka Vukelića i majke Jošiko Jamasaki. Diplomirao je ekonomiju u Tokiju, a 1963. dolazi u Beograd na specijalizaciju. Magistrirao je na pravnom fakultetu u Beogradu. Na japanski je preveo djela Iva Andrića, Dragoslava Mihailovića, Vukove junačke pjesme, djela jugoslovenskih teoretičara (E.Kardelj, M. Todorović, M.Popović). Sa japanskog na srpski preveo je djela Macua Baša, Jose Busona, Hara Tamikija, Akutagave Rjunosuke. Objavio je prvi srpsko-japanski rječnik u Japanu i prvi japansko-srpski rječnik u Srbiji. Hiroši Jamasaki Vukelić je i dugogodišnji saradnik na Filološkom fakultetu u Beogradu, gdje vodi vježbe iz prevođenja za studente japanskog jezika.
O višegodišnjim teškoćama sa kojima su se tokom prevođenja “Gorskog vijenca” suočili, na početku razgovora za ART “Vijesti” Hiroši Jamasaki Vukelić je rekao:
- Tanaka i ja smo prevod “Gorskog vijenca” na japanski završili i objavili prije dvije godine. Trebalo nam je punih 7 godina do konačne verzije. Zidanje Skadra! Teškoća je bilo mnogo. Prije svega, kolega Tanaka živi u Tokiju, a ja u Beogradu, pa nijesmo imali mnogo prilika da zajedno sjedimo i radimo, da neposredno razmijenimo mišljenja i raščistimo dileme kojih nije bilo malo. Dok rukopis putuje poštom pa se ponovo vrati sa ispravkama i predlozima novih rješenja, prođe nekoliko mjeseci. A to smo ponavljali više puta.
Ali, pravi problem je svakako bio sam tekst spjeva, koji je i jezički i misaono veoma složena tvorevina. U to se lako može uvjeriti svako ko uzme bilo koje izdanje “Gorskog vijenca”. Polovinu knjige čine komentari i napomene! Za nas prevodioce na japanski svaki stih je poseban izazov koji traži višestruko provjeravanje rječnika, upoređivanje više izdanja na srpskom i prevoda na drugim jezicima i konsultovanje stručnjaka kao što su pokojni profesori Jovan Deretić i Svetozar Stijović, kao i akademici Aleksandar Mladenović i Slobodan Tomović.
Dodatnu teškoću predstavljalo je naše opredjeljenje da Njegošev jezik prevedemo na japanski koji je bio aktuelan u njegovo vrijeme, tj. u 19. vijeku.
Namjera nam je bila da kod čitalaca stvorimo iluziju da je ovaj spjev napisan na japanskom, u cetinjskom manastiru za Njegoševa vremena, a da smo Tanaka i ja taj rukopis slučajno pronašli, izvršili neophodnu redakciju i objavili ga. Pošto se taj jezik razlikuje od savremenog japanskog, morao sam da iznova pročitam mnoga djela iz tog perioda da bih se navikao na njega i usvojio ga kao svoj.
Mislim da se taj trud na kraju ipak isplatio i mogu da tvrdim da smo na japanski jezik vjerno prenijeli svu ljepotu i dubinu Njegoševe poezije.
Kako ste prenosili Njegoševe stihove u japansku metriku? Znamo da “Gorski vijenac” vrvi od poslovica, kako ste njih prevodili na japanski?
- Deseterac u originalu prenijeli smo u četrnaesterac, u obliku 7/7, jer on ima dubok korijen u tradiciji japanske poezije i pruža idealan okvir za adekvatno prenošenje smisla izvornog stiha na japanski. Poznato je da čuveni japanski haiku ima metrički obrazac 5/7/5, a vaka pjesma 5/7/5/7/7. Vrlo je prijatno za čitanje naglas. Iz istog razloga dvanaesterac tužbalice sestre Batrićeve preveli smo u devetnaesterac (5/7/7), a “Svatovsku pjesmu” Mustaj-kadije iz deveterca u dvanaesterac (7/5).
Posebnu pažnju smo obratili tzv. gnomskim stihovima da bi oni i na japanskom zvučali kao poslovice. Čak sam u “Velikom leksikonu japanskih poslovica” našao jednu koja u potpunosti odgovara stihu: “U dobru je lako dobar biti”, samo bez nastavka “na muci se poznaju junaci!” Valjda se to podrazumijeva Japancima.
Na Tokijskom univerzitetu prije dvije godine organizovan je naučni skup posvećen Njegošu. Šta nam možete više reći o tome?
- Odmah poslije uspješne promocije japanskog izdanja “Gorskog vijenca” u ambasadi SCG u Tokiju, juna 2003, imali smo naučni skup na Univerzitetu u Tokiju, pod naslovom “Zašto Njegoš danas”. Pored nas dvojice prevodilaca tu su bili profesori Nobujuki Šiba i Masajuki Ivata, kao i desetak doktoranata i postdiplomaca, uglavnom istoričari. Svi učesnici su bili jednodušni u ocjeni da je pojava japanskog prevoda “Gorskog vijenca” značajan događaj za dalje proučavanje književnosti i istorije ovog područja. Na tom skupu ja sam se protivio bilo kakvom dnevnopolitičkom čitanju Njegoša, rekavši da pravo pitanje treba da glasi “Zašto Njegoša nije bilo do danas?” Ukazao sam na zabrinjavajuću činjenicu da se Srbijom i Crnom Gorom danas bave samo istoričari, a niko ne proučava književnost. Nadam se da će naš prevod dati podstrek da se ispravi takva anomalija.
S obzirom da je materija koju Njegoš u “Gorskom vijencu” tretira toliko specifična za Crnogorce i Crnu Goru, da je nedovoljno razumljiva i za naše komšije iz Bosne, Srbije, Makedonije, postaje još interesantnije: zbog čega su to Japanci toliko oduševljeni upravo ovom knjigom?
- Za nerazumijevanje “Gorskog vijenca” u zemljama okruženja krivo je njegovo dnevnopolitičko čitanje. Mislim da je to prolazna pojava i da nema veze sa suštinom pitanja: kakav je njegov književni domet? A “Gorski vijenac” je veliko djelo po svim književnim kriterijumima. Uzmite samo bogatstvo pjesničkih izraza, sa epskim, lirskim, dramskim, filozofskim, istorijskim i folklornim elementima, što mu je s pravom donijelo naziv “enciklopedija poezije”. Ili snagu Njegoševe filozofske misli koja mu je omogućila da pronikne u najdublje slojeve čovjekove duše. Ili bogatu riznicu narodnih mudrosti izraženih u gnomskim stihovima, koje je Njegoš crpio iz naroda i vratio mu ih oplemijenjene, da bi im služile kao poslovice u svakodnevici. Ili humorom začinjenu kritiku tri civilizacije koje se susreću na crnogorskom tlu - zapadnu hrišćansku, istočnu muslimansku i crnogorsku patrijarhalnu. Ili njegov poziv na borbu za slobodu i čast, koji pokreće svakoga, bilo pojedinca bilo narod koji se nađe u nevolji. Prema tome, za čitaoce iskrene namjere “Gorski vijenac” je bio i ostao veliko književno djelo koje prevazilazi uske okvire nacionalne književnosti. Pa zašto se japanski čitaoci ne bi oduševili takvim djelom?
Kaže se da časni i viteški duh Crnogoraca u svojoj petovjekovnoj borbi protiv okupatora, mnoge Japance podsjeća na duh samuraja. Možete li nam to malo pojasniti?
- Crnogorsko junaštvo i čojstvo svakako imaju dodirne tačke sa japanskim kodeksom samuraja. Adekvatne prevode pojmova “junaštvo” i “čojstvo” možemo da nađemo u Konfučijevom učenju na koji se oslanja taj kodeks. Junaci “Gorskog vijenca” samo razmišljaju o tome kako da umru za ime, obraz, čast, za onaj, zagrobni svijet. I za japanske samuraje je bilo važnije pitanje kako umrijeti nego kako živjeti.
Naravno, ima i razlika. Kodeks samuraja, kao nepisana pravila, nastao je onda kad je u Japanu ustanovljena centralna vlast i kruta feudalistička hijerarhija. Zato on stavlja na prvo mjesto odanost prema gospodaru. S druge strane, Crnogorci iz vremena “Gorskog vijenca”, bez čvrstog državnog ustrojstva i pod stalnom opasnošću od porobljavanja, ističu slobodu kao najveću vrijednost za koju se treba boriti. Primijetio sam, takođe, da je za Njegoševe junake ljepota jedna od najvažnijih vrlina, što nije slučaj sa japanskim samurajima. Serdar Vukota proklinje zemlju jer mu prerano uze “mladoga viteza” (junaštvo), “čojka za čovjestvo” (čojstvo) i “nevjestu” kitnoga vijenca (ljepota). Knez Rogan žali za mladim Batrićem zbog njegove izuzetne ljepote. Poglavari prvo pitaju vojvodu Draška, koji se upravo vratio iz Mletačke Republike: “Kakav narod bješe na te strane?.... no bjehu li zgodni i bogati!” Valjda misle da mogu procijeniti narod tim mjerilom! Vrhunac toga je Vuk Mandušić. On se drži pravila junaštva po kome ne smije na javi pokazati slabosti prema ženama, pa svoje intimno osjećanje prema mladoj snahi Bana Milonjića ispoljava samo u snu. Ali, on je ne želi da bi sa njom zasnovao srećnu porodicu i imao mnogo poroda, već da ga žena, “ljepša od vile bijele”, oplakuje kada bude poginuo na bojištu. Smatra da bi bez toga njegovom junaštvu nedostajala ljepota, tj. estetsko savršenstvo. Kakva junačina! Toga se ne bi sjetili japanski samuraji. Time ne tvrdim da japanskom ratniku fali smisao za estetiku. Ali, on gotovo isključivo teži ka duhovnom usavršavanju.
Koincidencijom je vaš kolega Kazuo Tanaka kao student boravio u Jugoslaviji u vremenu kada je bosanski pisac Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu. Da li je gospodin Tanaka u to vrijeme bio upoznat sa crnogorskom književnošću, odnosno sa djelom koje će, nekoliko decenija kasnije, zajedno sa vama prevoditi na svoj maternji jezik?
- Ideja o prevođenju “Gorskog vijenca” na japanski potekla je od Tanake. Rekao bih da mu je to bila opsesija. Govorio mi je kako su se njegovi prijatelji, dok je on šezdesetih godina boravio u Beogradu kao stipendista jugoslovenske vlade, u razgovorima s njim često služili izrekama i poslovicama, kao “Čašu meda jošt niko ne popi / što je čašom žuči ne zagrči” ili “Ćud je ženska smiješna rabota!” A kad primijete da njemu od toga ništa nije jasno, uvijek bi dodali “To su stihovi iz ČGorskog vijencaČ“ ili “Tako je govorio Njegoš“. Tanaka je onda čvrsto riješio da će jednoga dana “Gorski vijenac” pročitati ne samo na izvornom jeziku već i na “svom” japanskom jeziku. To je bio prvi Tanakin susret sa Njegošem. Ne vjerujem da je tada imao mnogo predznanja o Njegošu, jer se u Japanu tek 1967. pojavila jedna knjiga u kojoj je, pored ostalog, Njegoš predstavljen kao književnik. U toj knjizi je bila takva greška da je kao glavni junak čitavog spjeva bio označen Karađorđe!
Tanaka namjerava da prikupi građu za biografiju Petra Petrovića Njegoša za japanske čitaoce. Da li će to biti dovoljan razlog za njegov dolazak u Crnu Goru? U zemlju tog crnogorskog velikana gdje jedino i može na kvalitetan i pravi način obaviti tu vrstu posla?
- Da bi prikupio građu za biografiju Petra Petrovića Njegoša, Tanaka je i ovog proljeća kratko posjetio Kotor i Podgoricu. Rekao mi je da je našao novu građu. Ranije je bio u Njegušima, na Cetinju, u manastirima Savina, Kom, Podmaine. Bio je i na Lovćenu prvi put dok je tamo još stajala kapelica, a drugi put pošto je podignut Meštrovićev mauzolej. Želja mu je da napiše jednu vrstu književnog putopisa i da u tom cilju obiđe sva značajnija mjesta gdje je Njegoš boravio za života. Ne samo u Crnoj Gori nego i u inostranstvu: Trst, Venecija, Napulj, Rim, Beč, Petrograd... Biće to veliki poduhvat.
Kakve su Vaše impresije u susretu sa Crnom Gorom, Lovćenom, Cetinjem?
- U Crnoj Gori sam boravio veoma često, ni sam ne znam koliko puta. Kao turista, prevodilac, vodič.... Na Lovćen sam se prvi put popeo zajedno sa kolegom Tanakom. Kad smo jedne godine ljetovali u Đenovićima, predložio mi je da posjetimo manastir Savinu da razgledamo Cetinje i da se popnemo na vrh Lovćena. Ja, naivan, prihvatio sam sve njegove predloge, a kad sada malo bolje razmislim, sve mi se čini da je još onda imao “crni” plan da me uvuče u svoj najteži prevodilački poduhvat: prevod “Gorskog vijenca” na japanski. Bilo kako bilo, mi smo srećno završili taj zajednički poduhvat i započeli novi - prevođene “Luče mikrokozma”.
Njegoševi spjevovi i u džepnom izdanju
Danas kada je prevod ovog djela velikog crnogorskog pjesnika Njegoša (koji je uz to bio ne samo vladar Crne Gore nego i poglavar crnogorske crkve), dostupan japanskim čitaocima, koliko su, po vašem mišljenju, u Japanu otvorena vrata i za druga njegova djela?
- Japanski prevod “Gorskog vijenca” izdala je Njegoševa zadužbina u Beogradu, a štampala Vojna štamparija. To je, dakle, prva japanska knjiga štampana ovdje, a njenu distribuciju po Japanu preuzela je izdavačka kuća Sairjuša iz Tokija. Luksuzno opremljena, knjiga ima 55 ilustracija, najviše reprodukcija Počekovih ulja. Pravo bibliofilsko izdanje namijenjeno užem krugu čitalaca, skupo je i za japanske džepove. Razmišljamo da napravimo i popularno izdanje. Trenutno Tanaka i ja radimo na prevođenju “Luče mikrokozma”. Iako tematski pomalo strana japanskim čitaocima, ona je takođe značajno djelo u Njegoševom opusu i nadamo se da će u Japanu naići na dobar prijem. Mi ćemo, najverovatnije, ta dva djela staviti u jednu knjigu i izdati je kao džepno izdanje. Tek onda možemo očekivati širu recepciju Njegoša u Japanu.
Mićunović i Mandušić najbliži duhu samuraja
Koji je od Njegoševih junaka najbliži duhu Japanaca?
- Dok sam čitao “Gorski vijenac” svaki njegov junak me je podsjećao na nekog od poznatih samuraja iz japanskog narodnog predanja. Pogotovo Vuk Mićunović i Vuk Mandušić. Prevodio sam njihove riječi zamišljajući kako bi ovaj ili onaj samuraj govorio da se našao u istoj situaciji. I uživao sam u tome.
Vujica OGNJENOVIĆ
08.11.03
Pesnički genije prešao granice
Kazuo Tanaka
“GORSKI vijenac” na japanskom. Možda će nekome zvučati neverovatno, ali ovo čuveno NJegoševo delo preveli su profesori Kazuo Tanaka sa “Soka” univerziteta u Tokiju i Hiroši Jamasaki-Vukelić, predavač na filološkom fakultetu u Beogradu.
Za prevod “Gorskog vijenca”, (na japanskom “Jamano hanava”), profesor Tanaka dobio je ove godine nagradu NJegoševe zadužbine za životno delo, a u ambasadi SCG u Tokiju održana je i promocija prevoda. Na čuvenom tokijskom Univerzitetu nedavno su održani i simpozijumi o prevodu knjige i političkim prilikama u Srbiji i Crnoj Gori u vreme radnje knjige, iz vremena NJegoša, i savremene istorije.
U razgovoru za “Novosti” profesor Tanaka koji je na prevodu ovog dela radio sedam godina, priča da na mnogim mestima piše da je nemoguće prevesti NJegoša na druge jezike, i kao primer navodi da je jedan japanski istoričar književnosti za Istočnu Evropu, u svom neznanju pogrešno pisao da je Karađorđe junak “Gorskog vijenca”. Ideja o prevodu se kaže, javila kada je u želji da pripremi knjigu “Duhovna istorija Balkana (Jugoslavije)”, shvatio da je ključno delo upravo “Gorski vijenac”.
Kako ipak, prosečan Japanac da razume i prihvati “Gorski vijenac”?
- Knjiga nije prevedena da bi je razumeo prosečan, već samo obrazovan čovek - odgovara profesor Tanaka. - Iz poštovanja prema NJegošu nisam želeo da je uprostim, jer ako se pojednostavi, gubi vrednost. Delo je prevedeno na jezik kojim se govorilo u Japanu, u vreme kada je napisano. Razlike u japanskom jeziku za ovih 150 godina slične su kao i razlike u srpskom jeziku za isti period. Nije bilo problema prevesti arhaične reči, jer i naš jezik ima slične reči. To se posebno odnosi na poslovice. Prevodom na savremeni jezik izgubila bi se misao i suština.
Da li bi Japanci krenuli u bratoubilački rat, kao u “Gorskom vijencu”?
- Na ovo pitanje ne mogu da odgovorim, jer Japan nikada nije bio okupiran. Japanci su imali čuveni veliki boj oko 1600. godine na Sekigahara polju kod Nagoje (boj koji je bio veći od Kosovskog) u kome su se dva tabora, istočni i zapadni, borili za prevlast. Tada je posle 100 godina haosa, Japan ujedinjen.
Šta će se, po vama, Japancima najviše svideti u NJegoševom delu?
- Samožrtvovanje zapravo, ponos i obraz. To je ideal i u Japanu a postoji kao posledica feudalizma. Japanci poštuju Cara kao instrument vladanja. U Evropi vladar posle poraza u ratu može i da pobegne, ali kod nas nikad.
Da li je harakiri kao ritualno samoubistvo nekada bilo i bežanje od odgovornosti?
- Uglavnom ne, mada su posle rata neki generali na ovaj način izbegli odgovornost.
Koji deo u “Gorskom vijencu” najviše volite?
“Ko na brdo, ak i malo stoji, više vidi neg onaj pod brdom. To je dala sreća, al nesreća”. Pravi čovek misli na čovečanstvo, a NJegoš je bio genije jer je prevazišao granice jednog naroda. NJegoš najviše odgovara Vladici Danilu u “Gorskom vijencu”. Delo sam preveo ne za Japance, već iz ljubavi prema velikoj Jugoslaviji, ali i zbog sebe da bi bolje razumeo NJegoša.
Profesor Kazuo Tanaka, inače, planira da prevede “Sonetni venac” i “Smrt Smail-age Čengića”. Tako će, kaže, zaokružiti trilogiju Ilirskog pokreta.
S. R. MIROSAVLJEVIĆ