"Ostalo mi je u sjećanju i prvo kupanje. Kupali smo se u neposrednoj blizini peći za parenje veša i odjela. Dobili smo po parče sapuna i dvije porcije slane vode. Poslije takvog "kupanja", trčali smo nagi do barake, koja je bila udaljena 50-60 metara. Može čitalac da pretpostavi kakva je to slika bila. Mi, nagi, utrkujemo se ko će prije da stigne do barake.
Najteže nam je bilo bez vode. svaki sat dobijali smo 5 minuta odmora, ali za bojkotovane to nije važilo. Molim vodnika Jožu Tišla da dobijem još jedan poklopac vode. Daje mi, ali kad sam poklopac prinio usnama, udario je po njemu. Rasjekao mi je usnu. Curi krv, ali sam ipak uspio da popijem malo vode. Gleda me krvnički, ali me ne udara. On se pere do pojasa, pred svcojim ratnim drugovima koji su neprekidno žedni. Ne mogu mu oprostiti ni danas. To je samo mali isječak svega što smo na Grguru doživjeli."
.....
"Ubrzo smo otjerani u kamenolom. Tamo radimo po naređenju Bugačića, u kombinezonima zakopčanim do grla, na temperaturi preko 30 stepeni. Nismo smjeli ni nejgornje dugme da otkopčamo. Sve je u kamenolomu bilo stvoreno za ljudsku muku. Naš rad u njemu nije bio vidljiv spolja, jer smo bili u strogoj izolaciji. Vađenje, rušenje i obrađivanje kamena, naročito kad se to radi primitivnim sredstvima, predstavlja stalnu opasnost. Čeda Jovanović je, za razbijanje kamena, najbolji majstor. On mu brzo pronalazi najslabiju tačku i mi od njega učimo kako je najlakše snagu sačuvati. Obrađeni kameni blokovi su prebacivani vagonetima do radionica u kojima su rezani. Ili smo ih, do pristaništa, gurali u vagonetima, radi utovara u brodove. Bio sam prisutan kada je kameni blok težak 5 tona zbog nesigurne kočnice i zaleta vagona, prignječio vozača Stevu Krstića iz Toplice, kod Mionice. umro je u najvećim mukama, a mi smo, sa suzama, pokušavali d mu bezuspješno pomognemo. No, smrt suđenika bio je najmanji gubitak."