01.03.21 Polja
MOGUĆNOST KNjIŽEVNOSTI U SVETU KUPOVNIH MOGUĆNOSTI
Godinu dana nakon izlaska iz štampe (Zagreb, Profil, 2019) Poštovani kukci i druge jezive priče Maše Kolanović doputovali su i do našeg čitalačkog prostora (Beograd, Booka, 2020). U najkraćim crtama, reč je o zbirci sačinjenoj od dvanaest pripovedaka kroz koje se provlači nit antiutopijske, kafkijanske teme čovekove regresivne metamorfoze u bespomoćnog insekta, situirane u kontekst informatičke ere i savremenog potrošačkog društva.
Ko su kukci, ko su nosioci naslovne metafore u knjizi Maše Kolanović? Približna definicija glasila bi: odbačene, nemoćne i potrošene individue koje su, rečeno u duhu autorkinog pripovedačkog jezika, postale roba s greškom, proizvodi kojima je istekao rok trajanja. Jedni od njih, recimo, svoje poslednje dane provode u staračkom domu ili u kućnom ambijentu sačuvanih, pohabanih relikvija potonulog sveta, a drugi u društvu naručenih odevnih predmeta ili u suživotu sa tehnološkim i informatičkim novotarijama namenjenim ubijanju vremena i ostataka pamćenja. Njihovu sudbinu obično beleže mlađi protagonisti, tačnije protagonistkinje, mahom naslednice kojima je dodeljena privilegija nadređene, naratorske pozicije u tekstu.
No, u naslovnoj priči, ispripovedanoj u prvom licu, metafora bube ugrađena je u dinamički motiv brzog, doduše dugo pripremanog preobražaja, koji daje poseban ton autorkinoj kritici potrošačkog društva i pratećeg mentaliteta i načina (ne)razmišljanja. Naime, u obrtu potpomognutom aliteracijskom vezom, tj. zvučnom srodnošću između reči, u onoj metamorfozi poštovanog kupca u poštovanog kukca koja se odigrava na pozornici staklenog raja tržnog centra i koja ovde pogađa, za razliku od prethodnih slučajeva, mladu osobu, tačnije dečaka koji halapljivo žudi za novim igračkama, Maša Kolanović povezuje dramu nagomilanog jada izabrane, disfunkcionalne porodice sa konzumerističkim fenomenima lažnih potreba i zadovoljstava.
Iako usredsređene na teme vladavine reklamne industrije, imperativa trošenja i kupovine robe i sveprisutnosti marketinga u današnjoj Hrvatskoj, ove razigrane i duhovite priče zahvataju širi društveni plan, te u svoj sadržaj uključuju i podatke o drugim – političkim, ekonomskim i kulturološkim – potresima koji su menjali izgled našeg sveta prethodnih decenija. U pažljivo razrađenim opisima osiromašenja i nestajanja srednje klase, u dobro pogođenim digresijama o novom poretku započetom, kako to na ovim prostorima često biva, otkazima nepodobnima, u vešto istaknutim i dobro osmišljenim lajtmotivima fotošopiranih reportaža i uličnih grafita i u umešno skiciranim likovima slučajnih prolaznika i njihovim spontanim reakcijama koje neretko vrve od ksenofobije i šovinizma, slika posttranzicijske stvarnosti se obogaćuje i dobija širu ne samo društvenu, već i istorijsku perspektivu. No, svi opisni, istraživački i analitički zahvati koji obogaćuju pripovedački govor ostaju po pravilu podređeni prikazu rasula i unutrašnje drame pojedinca i njegove porodice, tačnije ostataka porodice.
Misaono i emocionalno težište priča u knjizi Poštovani kukci... počiva na kontrastu između napadno obećavajućih i slatkorečivo trivijalnih objava reklama, brošura, kataloga, turističkih ponuda i naručenih reportaža, kreditnih ponuda i polisa osiguranja, s jedne strane, i skučenih prostora iz kojih čovek-kukac, često u društvu svojih, domaćih žohara, tj. bubašvaba, pasivno registruje promene koje donosi vrli novi svet, prinuđen da katkad u njemu potraži rešenje ili bar utehu za poniženja koja mu život svakodnevno priređuje, s druge strane. U tom smislu, zapleti, konstruisani povremeno po obrascima horor trilera, podređeni su po pravilu crnohumornim dosetkama i grotesknim, alanfordovskim detaljima sa simboličkom težinom, što je inače preneto i na grafički plan, u autorkinim pratećim ilustracijama. Priče se uglavnom grade postupcima akumulacije činjenica koja se na kraju ne razrešava klasičnim epilogom i raspletom. Završetak je najčešće obeležen antiklimaksom, tj. odsustvom prave poente: napetost zbog tzv. lutke iz Černobilja nestaje ne zbog zrelosti deteta već zbog potrošačkog poriva da se sutradan, jednostavno, kupi nešto novo; žena koja svoju porodiljsku agoniju želi konačno da prekine izlazi na put po kome se pijana tetura, zagledana u širinu koja se otvara pred njom; potrošač, tačnije kći potrošača, piše pismo operateru i preti novom revolucijom u kojoj će, umesto nekadašnje radničke klase rešene da preuzme sredstva proizvodnje u svoje ruke, učestvovati masa prevarenih korisnika mobilne mreže kojima se krade novac na kilobajtima i megabajtima u romingu. Humornim otklonom od patosa pobune koji na ovom mestu čitaocu, očigledno, ne dozvoljava da doslovno shvati ideju društvenog prevrata niti da u njemu pronađe nekakav izvorni revolucionarni elan, priča Maše Kolanović inteligentno se distancira od pomodnog aktivizma, diletantske pretencioznosti i hipsterske površnosti i lakomislenosti koja središnju temu ove knjige u mnogim „epohalnim“ ostvarenjima savremene kulture tako često prati i kompromituje.
Poseban kvalitet zbirci daje prikaz tehničkih pomagala, informatičkih novina i savremenog načina komunikacije. Malo je pisaca koji uspevaju da sve ove pojave koje su odavno izmenile naš doživljaj sveta prenesu u svoju priču i da ih učine funkcionalnim u fabuli, da u njima pronađu simboličko značenje, jednom rečju – da ih učine literabilnim. Većina ih prosto pomene, misleći da je tim činom ispunila i zadovoljila kriterijume savremenosti i aktuelnosti i učinila svoju pripovedačku sliku inovativnom. Poseban utisak u vezi s tim ostavlja veština u prikazu naručivanja i kupovine odevnih predmeta na daljinu – u pripoveci „Škrinja“ – koji čoveku- -insektu nažalost ne samo da ne donose željenu promenu, već mu na kraju još oštrije i bolnije otkrivaju svu onu bedu i prazninu od koje je pokušao da se oslobodi.
Pitanje vrednosti Kukaca tako se sa nivoa sadržaja, kako to uvek biva kod uspele i dobro pogođene književne slike, prenosi na plan forme i načina na koji umetnički postupak isprobava i pronalazi svoje mogućnosti. Ne radi se, drugim rečima, više o pitanju da li su i koliko su tehničke naprave i društvene mreže koje premošćuju fizičku barijeru između ljudi, koji se ovde najčešće svode na kupce/kukce i prodavce, naručitelje i pošiljaoce, nešto bitno promenile, već pre svega u kojoj meri one mogu biti iskorišćene kao znaci, simboli koji pokazuju sve ono što čovek čini, oseća, zamišlja ili propušta u svom životu.
I kada se svi ti pametni telefoni, I-bej kupoprodaje i parazitske aplikacije sa još parazitskijim ažuriranjima puste da progovore i kada se njihov jezik, u tekstu inače istaknut kurzivom, pomeša sa fabularnim tokom i ispovednim sekvencama u digresivnim pritokama priče, onda se nivoi stvarnosti umnožavaju, a značenja produbljuju i podupiru. Tako se, na primer, svet prve priče, u kojoj glavna junakinja govori o ispunjenju tetine testamentarne želje da bude sahranjena sa mobilnim telefonom na koji će je pozvati neko od rodbine dan nakon pogreba ne bi li se otklonila svaka sumnja da je živa zakopana, gradi i iz opisâ gradskog života podređenog turističkoj reklami i zaradi, koji isprva deluju kao ukrasni dodaci ili, prosto, kao detalji koji usporavaju radnju. Pritom, opise vrelog dubrovačkog popodneva i ulične vreve sve vreme obogaćuju i dopunjuju detalji sa natpisa na panoima i sadržaji poruka sa aplikacija na androidu koji se, svakim narednim ažuriranjem, sve više nagomilavaju (osim što prazne bateriju). Kraj priče, trenutak kada naratorka treći, poslednji put poziva pokojnicu i kada iznenada začuje drugi telefon – ispostavlja se gospođu koja kaže svom sagovorniku kako je mogla ostati živa zakopana u gradu dok se probijala ka groblju – dobija svoju potvrdu i na planu informacijsko-kibernetičkog makrokosmosa, tačnije njegovog upliva u fizički prostor naše svakodnevnice. Dakle, teta nije živa zakopana, kao ni, figurativno, gospođa koja je uspela da se probije kroz gužvu u istorijskom delu grada. No, ako uključimo, bolje rečeno aktiviramo onaj dodatni sadržaj, ako se setimo svih onih poludelih aplikacija i napadnih reklama, saveta, upitnika koji su pratili junakinju, dakle svih onih poruka koje su zatrpavale njene beleške, onda je metafora (nad)stvarna i delatna. Aktuelnost i prijemčivost teme Poštovanih kukaca... i njenih distopijskih poruka ostaju, tako, u čitaočevom doživljaju ovog vrednog štiva podređeni kvalitetima umetničkog jezika i lakoći, nonšalantnosti pripovedačke igre sa viškovima sadržaja i manjkovima života.
Aleksandar Kostić
24.06.20 Bookwar
Svet kukaca i još ponešto
Iz Zagreba nam je stigla neverovatna i čudna knjiga, ali ako malo zagrebemo po površini naših tranzicionih besmislica, koja su već odavno izgubila zakonit tok, i pravac u budućnost (pa kormilo zauzdava kako ko stigne, s podvesnom namerom (nekad i javnom) da ga zavitla u majčinu), onda u ?ukcima ništa nema niti čudno, niti neverovatno. To što nam se iza obrazina, kad se maske skinu, pojavi nešto u šta nismo mogli da poverujemo, a bilo nam je tu pred očima, ne znači da nije ni postojalo, već da nas je naša ravnodušnost u pogrešne sfere života slala, ili da smo se u vlastitim psihičim nesporazumima za neko vreme izgubili. Ne pišem ovo da bi u ulozi himničara potvrdio nečije književno poslanje ovenčano i slavljeno, u ovom slučaju, nagradom Evropske unije za književnost. Lani Bastašić i njenom romanu posvetio sam tekst daleko pre ovog priznanja. Pre će biti da se stavljam na stranu kvaliteta, ma odakle on dolazio, dakle, iz zemlje koju, tobože, ne volimo. No, Mašine ?ukce možete voleti ili ne- na istom vam dođe. Oni će vas, ma šta da odlučite, nadživeti, golicajući svojim krhkim, kao list, nožicama, praveći senku poput majušnih paukova, drobeći boju sa okrečenih zidova.
Neizbežna je paralela sa ?afkom koju su, verujem, mnogi iznalazili. I zakletom laiku u književnosti učiniće se poznatom antropomorfizovana slika ogromne bubašvabe. Uticaj ?afkine novele Metamorfoza kroz istoriju je velik, pa kako da se posle ?amija ili Markesa, posle njihovih hvalospeva ovom češko-nemačkom geniju, ne javi horda odanih poštovalaca bubi koja je do pre samo sat vremena bila činovnik, pa se budeći i sama zabezeknula u šta se to pretvorila? U takve sledbenike spada Maša ?olanović koja nam daruje knjigu pisanu u počast ovog pisca, ali u nekim motivima i prevazilazi njegov egzistencijalizam. Metamorfoza je okosnica, nemojmo lomiti koplja dalje- naslovna priča je njena varijacija, u liku deteta razdvojenih roditelja leži tužno detinjstvo kojem su potrebne skupocene igračke da bi ostalo po nečemu upamćeno, i mali Leo u prevelikoj želji transformiše svoje telo kako bi stigao do njih.
?otrljajući se dostiže brzinu zbog koje posetioci šoping centra pomišljaju da je reč o modernom usisivaču. Ali Leo dobija antene, manevarske sposobnosti elastičnog insekta, fleksibilan pokret i okretljivu, no i majušnu konstrukciju oklopa slabe otpornosti. ?ako se našao među ljudima, tako je i proganjan.
Devojčice su zavrištale, jedan ga je kupac ozledio i iz njega se cedila „smećkasto-crna tekućina“. Vikao je „mama, mama“, dok su ga tubom papira i ostalim pokućstvom ubijali. Maša u svoj rukopis prenosi težak teret zapitanosti, depresivno saznanje da se ove grozote ipak žive i da se protiv njih ništa ne može uraditi, titraje beznađa koji prevazilaze sve normalne i čulne granice, gde jeza žonglira sa mistikom a ova sa svakodnevicom. I opet, kao da je sve normalno, kao da se ništa ne dešava, i za sve postoji opravdanje. Osim za zdrav razum koji se lomi i u čijem se komadanju otvaraju istraživanja koja idu dalje od Metamorfoze.
U kom pravcu napreduju Mašina iskustva? U prvoj priči Živi zakopani, Dubrovnik je okvir za grotesknu scenu u kojoj je obnarodovana poslednja tetkina želja da je dan pošto je smeste u raku tri puta pozovu, na mobilni koji će s njom biti ukopan, iz straha da ne ostane živa zakopana, kao neka njena rođaka pre stotinak godina. Želja se ispuni, telefon zvoni, glas se javlja. To ne samo da morbidno zvuči, već je upravo tako. I u sred bela dana, crni plašt smrti nadvijen je nad nebom. A pod njim introdukcija ljudi kao kukaca, „građani slomljenih kukova“. Polomili su svoje udove, dizali ekonomiju primorja, a vraćeno im je time što se profit više ne očekuje od njih, već od komercijalizacije televizijskog serijala koji je po popularnosti obarao rekorde širom planete.
?ukaca ima svuda, i kukci nisu samo ti nesrećni ljudi. U Revoluciji Miljenko vodi rat protiv telefonske kompanije, koja hvata dobru priliku da s njegovom ličnošću napravi još jednu prevaru u nizu. Maša se kao pobornik „malih“ ljudi stavlja na njegovu stranu, opisujući nesnalaženje penzionera koji je na ivici da svoju kćerku uključi u neprijatnu prepisku povodom neobjašnjivih računa. ?ćerka se sama angažuje, raščišćava taj nered i nedozvoljava da njen otac dopadne pod vlašću telefona koji se pravi da nam olakšava svakodnevne aktivnosti. Telefon je kukac (šteta, više nema antenu, pa da adekvatno, fizički, uđe u lik) i obuzima nas sveprisutnošću, dostupnošću, a signal mu čujemo i kad mu nismo ni blizu.
Ukus demonologije pronađen je u Škrinji. ?ćerka preko kovčega sa starim majčinim stvarima pokušava da uđe u dodir s njenim nekadašnjim životom. Dodiruje haljine, majice, košulje i kroz sveščicu dnevničkih zapisa saznaje kakvi su bili njeni poslednji dani i šta bi trebalo odeća koju je naručivala njoj, kćerki, da kaže. Čitajući zaostali rukopis kao da se glava njene majke (utvara koju je najlakše zamisliti kako u pirotehničkom dimu nadilazi horizont) pojavljuje iza tih reči mržnje, besa, prekora, i ne birajući momenat otkrovenja, ispaljuje zrna kritike na sve što stigne.
U ostalim celinama tretira se ili politička situacija u rodnoj Hrvatskoj (Bolji život, Crnilo, U slučaju doživljenja) ili manje reflektovani doživljaji iz opšteg iskustva (Beskraj, Lutke iz Černobila), mada i oni problemi o kojima se pisalo u Mašinoj knjizi su preobraćeni u smesu jezivog materijala zbog kojeg se ponekad i ne spava. Začudiće mnoge, zabezeknuće se građanski krugovi, možda u istom intervalu kao kada su se čudili prvim knjigama Miodraga Bulatovića, gde je demonsko isto što i biblijsko, ravnopravno tretirano. S tim, to treba uzeti u obzir, ako se u srodnost tona može poverovati, u izobličenje, prikrivenu fantastiku kojoj malo fali da postane realnom, kod Maše nema nikakvih đavola, ali ima neo-ustaša. Nema kamenjara, ali ima I?E-a. Tu ne govore seljaci i patrijarhalna sila, već migranti iz Avganistana i Sirije, na proputovanju na Zapad. A pouzdano znam da nema ni preterano zanimljivih smrti, već muka porođaja jednog novog, hladnosurovog, bezdušnog, kapitalističkog sveta.
Ivan Đurđević
14.03.20 Bookwar
Horor priče o kapitalizmu
Kada se Gregor Samsa probudio jednog jutra iz nemirnih snova, primetio je da se u krevetu pretvorio u ogromnog kupca.
Kada je pre više od tri decenije Istočni blok predao meč otvorila se mogućnost za „kraj istorije“ u kojoj će ceo svet postati jedno globalno kapitalističko selo. Nakon pada Berlinskog zida drugovi i drugarice su požurili da postanu građani i građani demokratskih zemalja i konzumenti novoosvojenih sloboda i sveopšteg blagostanja.
Mislili smo da će sve biti jednostavno. Čekali su nas životi poput onih u predgrađima Los Anđelesa. Trebalo je da svi postanemo bogati Amerikanci ili da, u najgorem slučaju, umesto ispred zadruge, sedimo na kauču ispred zgrade i, poput naše Afroameričke braće iz serija, cugamo pivo.
Mi, na Balkanu, trebalo je samo da izguramo koji građanski rat, ponekog diktatora i, nakon uspešne tranzicije, eto nas na bogatom Zapadu gde teku med, mleko, tolerancija i bratstvo i gde samo, pažnje željni, Žižek žali za čarima komunističke diktature, te tamnice naroda i narodnosti.
Međutim, kao da smo prečuli stihove iz, u to doba popularne, serije Prijatelji koji glase „Niko ti nije rekao da će biti ovako, posao ti je vic, ti si slomljen, ljubavni život mrtav, kao da si večno zaglavljen u drugoj brzini…“
Čak je i Leh Valensa u dokumentarnom filmu Nenasilni otpor govorio o tome kako je Poljacima pružio ćup pun zlata i kako nije kriv što ga bivši drugovi i drugarice nisu uzeli. Neki su ga uzeli, a neki nismo.
Ali svi smo se iz komunističke noćne more probudili u kapitalističkom snu.
Veoma brzo uvidećemo da kapitalizam, pored dobrih, ima i svoje mračne strane sa elementima horora.
Upravo ovim mračnim motivima u doba konzumerizma bavi se hrvatska književnica Maša Kolanović u svojoj zbirci priča Poštovani kukci i druge jezive priče koju je, bez prevoda sa hrvatskog (jer, da se ne lažemo, Milošević i Tuđmanu su nam u Karađorđevu dokazali da se sasvim dobro razumemo i sporazumevamo jezikom koji su naši crveni preci nazivali srpsko-hrvatskim odnosno hrvatsko-srpskim), objavila izdavačka kuća Booka.
U ovim pričama kapitalizma je došao i u naše sokake i ljudi jednostavno moraju da žive u njemu (alternativni život u komunističkom raju Severne Koreje ipak ne deluje kao prihvatljiva solucija). A potrošačko društvo, uprkos svojoj savršenosti koju gledamo u američkim serijama od dvadeset i dva minuta, ima i svoje mane.
U priči Živi zakopani stara Dubrovčanka u strahu da ne bude živa sahranjena traži od sestričine da je sahrani sa mobilnim telefonom i da je nakon sahrane pozove tri puta, pa ako se ova javi, javi se. Međutim, izgleda da starica nije jedina živa sahranjena u gradu koji pohode horde turističkih zombija u svom kurišu na grad iz Igre prestola.
Revolucija je tarifni paket koji je zajedno sa svojim prvim pametnim telefonom dobio penzioner Miljenko Stančić. Na početku je sve u redu, a onda mobilni telefon počinje da se ponaša kao da je posednut duhovima. Prvo klizi, pada, a zatim kao da sam poziva ljude i svojim čarima zaglupljuje korisnika. A onda počinju da stižu ogromni telefonski računi. Sprema li se to revolucija protiv Revolucije saznajte u priči Revolucija.
U priči Škrinja otkrivamo šta sve skriva škrinja Anjine majke koja je pre deset godina preminula od kancera. Anja pronalazi hrpu stare odeće i jednu malu beležnicu u kojoj majka otkriva jezivu tajnu koju krije ta odeća.
U priči Bolji život, mlada studentkinja volontira u prikupljanju pomoći za izbeglice u onom kratkom trenu u istoriji kada su ljudi na Balkanu odlučili da budu… pa… ljudi. Izbeglice su prihvaćene, međutim magija slova „U“ ispisanih ne raznim mestima polako počinje da deluje.
U priči Poštovani kukci razvedeni roditelji se takmiče za ljubav svog sina tako što mu poklanjaju raznorazne igračke. Mali Leo nema drugog izbora nego da postane poštovani kukac.
U priči Frižider jedna štedljiva baka i unuka žive jedan starinski život u Zadru. Kao da su zamrznule vreme i ne dopuštaju da nadirući kapitalizam uništi njihov način života. Ipak, kvar frižidera dovodi u kuću majstore konzumerizma i život se zauvek menja. Čak i za baku.
U priči Beskraj istražujemo koliko dugo traje dojenje dece. Mlada žena je, nakon brojnih pokušaja veštačke oplodnje, konačno postala majka malih bliznakinja. A bebe, k’o bebe. Jedino što ih zanima jeste majčino mleko. Ima li izlaza iz ovoga? Hoće li žena, majka, kraljica uspeti da popije jedno pivo?
Prošlo je već trideset godina od katastrofe u Černobilju. Devojka rođena na dan kada je eksplodirao nuklearni reaktor sada je majka male devojčice koja posle gledanja dokumentarca o ovoj nesreći žarko želi lutke iz Černobilja. Čini se da roditelji nemaju izbora.
Dva novinara Crne hronike u priči Crnilo putuju na najudaljenije hrvatsko ostrvo kako bi zabeležili priču o svetioničaru koji tamo živi. Iza pastoralnog ostrva krije se ljudsko crnilo.
U priči Konzumiranje protagonistkinja posećuje jedan malo čudni Konzum.
Nakon smrti oca junakinja priče Kukci su gotovo kao ljudi želi da se, zajedno sa starim nameštajem, reši i bolnih uspomena. Pre toga valja izabrati nov živ… ovaj… nameštaj. Kao onaj iz IKEA kataloga. Upravo zbog toga i odlazi u IKEA-u. Međutim, tamo život nije kao u katalogu.
Šta se dogodi malom čoveku, tom gubitniku tranzicije opše prakse, kada upadne u kandže banke i životnog osiguranja saznajte u priči U slučaju doživljenja.
U dvanaest priča ove zbirke autorka nam prikazuje one jezive strane kapitalizma. Kapitalizma koji ima običaj da dehumanizuje običnog čoveka i pretvori ga u kukca, žohara, budu, bubašvabu ili kako već zvali ta stvorenja koja puze i gmižu i u Kafkinim pričama. Čak i kada postoji želja nema dovoljno snage za promenom. Mi smo privezani za dolap, u žrvnju smo potrošačkog društva, robovi kreditnih obaveza, bez mogućnosti da izađemo iz lavirinta dužničkog života, a sve nam je to upakovano u lažnu sliku stvarnosti prikazanu u medijima.
Posebnu draž (i jezu) pričama daju ilustracije same autorke u kojima su ljudi, ti cenjeni kukci, prikazani kao kosturi koji kao da su upravo iskočili sa alegorijskih slika Mrtvačkog plesa.
Maša Kolanović je napisala jednu zbirku zanimljivih priča u kojima na satiričan način kritikuje potrošačko društvo i u kojima ukazuje na negativne strane ovog globalnog fenomena.
Možda posle čitanja ovih priča nećete osetiti da vam izrastaju antene, krila ili usni ekstremiteti, ali će vam svakako ostati osećaj nelagode, naročito tokom procesa konzumiranja proizvoda.
Piše: Milan Aranđelović