Njuškači jabuka

03.12.05

Knjiga eseja “Njuškači jabuka” Vladimira Tasića nedavno objavljena kod novosadskih “Svetova” bavi se pitanjima savremene kulture i književnosti. Tasić je pisac velikog teorijskog, filozofskog i sociološkog obrazovanja i njegovi lucidni kritički uvidi (o moći, pitanjima identiteta, odnosa tržišta, umjetnosti i znanja, problemima globalizacije, ulogama intelektualca u kontroverzama modernog svijeta) predstavljaju izuzetan doprinos razumijevanju moderne kulture i ljudske uloge u aktuelnom vremenu.

Vladimir Tasić (1965) redovni je profesor na Univerzitetu Nju Bransvik (Kanada) odakle je o svojoj novoj knjizi govorio za “Vijesti”.
Kažete: “Fikcija je još uvijek opasna, matematika je upozorenje”. Možete li pojasniti?
- Fikcija je “opasna” u smislu da može postvariti ili navesti neke ljude da pokušaju da je prevedu u realnost ne obazirući se na posljedice i upozorenja. U knjizi sam naveo primjer iz matematike, gdje se vidi kako jedna teorija, prividno ideološki neutralna, kada se nađe u određenom političkom ambijentu, može da ima ozbiljne posljedice. Čak i apstraktne formule mogu imati nesagledive efekte; u primjeru iz knjige, umalo su dovele do kolapsa desetak finansijskih institucija, i američka vlada je bila prinuđena da interveniše. Književnost takođe nudi fikcije, daje im “značaj i život” (kako je pisao Henri Džejms), i u specifičnim okolnostima može da utiče na stvarnost. Ne tvrdim, naravno, da neki roman može da ugrozi tržište nekretnina ili da obori vladu, ali, principijelno gledano, književnost nije baš tako nemoćna kao što se katkad prikazuje. “Opasnost” na koju mislim je mjera potencijala fikcije da utiče na stvarnost. Taj uticaj može biti pozitivno usmjeren, ali isto tako može postati alatka moći. Rukovati pažljivo.

Koliko je današnjem piscu bitan identitet i zašto je bitno identifikovanje s bilo kojom nacijom?
- Ako čitate priču u kojoj autor piše o svom dvojniku, osjećaj da je u pitanju fantastika stičete dijelom i zbog nevjerovatnosti premise: teško je povjerovati da neko postoji u dva primjerka. Dakle, svi gajimo ideju o sopstvenoj jedinstvenosti i individualnosti, svi imamo tu ideju o identitetu, ali je iz nekih strukturnih razloga ne možemo logički utemeljiti. Zato se, u pokušajima da odredimo sopstveni identitet, krećemo kroz čitavu mrežu pojmova u čijem bi presjeku trebalo da se nađe jedinstveno biće na koje mislimo kada kažemo “ja”. Identitet nam je dostupan u obliku spiska reakcija na druge ljude i pojmove, jer kroz odnose sa drugima stvaramo predstavu o sebi. Nekim ljudima je strašno važno da na prvom mjestu istaknu nacionalnost, nekima to nije prioritetno. To su u krajnjoj liniji lični izbori, i sa njima nema teškoća sve dok se identitet gradi tako da pri tome nije ugrožen niko drugi. Na žalost, nije uvijek tako. Što se pisaca tiče, za njih važi sve što je već rečeno, ali pisac ima još jedno lice, koje kroz medije pokazuje javnosti. Zato je važno razlikovati identitet od javne uloge. Sam izbor jezika ograničava predstave koje autor o sebi može da stvori u javnosti. Recimo, ja mogu sebe da proglasim finskim piscem, ali to bi moglo da se prihvati samo kao šala ili simptom mentalnog rastrojstva, pošto finski ne govorim i generalno nemam blage veze sa Finskom. Pišem na srpskom i najprirodnije je da budem predstavljen kao srpski pisac. Ova vrsta identifikacije prirodno se nameće izborom jezika i biografskim podacima, i tu nema ničeg spornog, ali čak i tako jednostavan primjer pokazuje da javna uloga autora nije stvar sasvim slobodnog izbora. Ipak, pisac može da odluči da li ga uopšte zanima javna uloga, da li će se pridržavati njenih žanrovskih pravila, i u kojoj će mjeri isticati pojedine elemente prilikom nastupa. Tu dolazi do zabuna i pretjerivanja, jer je kod nas autorska funkcija tradicionalno politizovana, pa se može desiti da se neki prosječan pjesnik ili satiričar nađe u ulozi direktora nacionalnog savjeta za agitprop, da počne izigravati oca nacije, djeda, šogora ili pak krsnog kuma nacije, i da ga mnogi ljudi tako i shvate. Za ove pisce je pomenuta uloga izuzetno bitna, jer bez takvih perfomansa ne bi ni postajali. Zašto je bitno drugim ljudima, to zaista ne znam.

U jednom eseju pitate se jesu li i univerziteti postali tržni centri? Gdje je u tom slučaju znanje, ako se potencira na trgovini? Ili se sve, kao u priči o Talesu i maslinama svodi na dominaciju tržištem!
- Sol Belou je negdje napisao, a ja sam ga citirao, da su univerziteti postali tržni centri u kojima se prodaju raznoliki diskursi emancipacije. To je spisateljsko pretjerivanje, ali svakako postoji pritisak na univerzitete da počnu da funkcionišu u skladu sa ovom ironičnom opaskom. Univerzitet je privlačan kao izvor zarade jer dio istraživanja plaćaju poreski obveznici a rezultate patentiraju kompanije. Društvo finansira nešto kao javno dobro, a na tome kasnije profitiraju firme i njihovi akcionari. Jasno je da tako nešto odgovara samo kompanijama. Akademski menadžeri im na tome zavide i gledaju da univerzitete pretvore u korporacije. Međutim, kompanije su iz određenih razloga privlačne ne samo menadžerima nego i dijelu akademskog staleža. Oprema za istraživanje je sve skuplja, a neke firme su veoma bogate, mnogo bogatije od svake obrazovne institucije, i spremne su da ulože enormne sume ako procijene da će se to kasnije isplatiti. Na prvi pogled, to djeluje kao razuman kompromis, ali situacija stvara probleme u praksi. Osnovni akademski principi, sloboda mišljenja i izražavanja, otvorenost i javnost istraživanja, ideja znanja kao javnog dobra koje je svima dostupno, ugroženi su kada je profit centralni motiv. Naime, ukoliko joj dobijeni rezultati ne odgovaraju, kompanija koja je finansirala istraživanje može spriječiti objavljivanje rezultata, koristeći klauzulu o poslovnoj tajni; još gore, može “frizirati” podatke i objaviti samo ono što joj odgovara. Nažalost, ovo nijesu paranoične fantazije, mada ih možete pročitati u romanu Džona Le Karea; takve stvari su se već dogodile, ne jednom, posebno u oblasti farmakologije (gdje se vrti najveća lova). To su pitanja od neprocjenjivog značaja. Mnogi ljudi vide kuda to vodi, i zato se danas mnogo piše o problemu komercijalizacije univerziteta. Postoji solidan i organizvan otpor ovom trendu. Dakle, nije sve tako crno. Sol Belou još uvijek nije u pravu, ali...

Razlika između Terija Igltona i Ivice Dačića

Često pišete o globalizmu. Da li je taj termin/pojava/ pogrešno shvaćen?
- Taj termin tumači se vrlo slobodno, naravno u skladu sa interesima tumača. U našoj javnosti, predstava o tzv. globalizmu i alterglobalizmu je uprošćena do karikature, a pri tome je polje rasprave skučeno i opterećeno prtljagom naše novije istorije. Na tu temu potrošio sam mnogo riječi u posljednjih nekoliko godina, smatrao sam da vrijedi malo proširiti polje razgovora, ali sada mi se čini da sam naprosto traćio vrijeme. Ja te probleme posmatram sa drugog mjesta, i priznajem da možda jednostavno ne shvatam kako sve to može izgledati u Srbiji i Crnoj Gori. Na primjer, nedavno sam čitao intervju sa Kusturicom u kojem kaže, otprilike, da Naomi Klajn i Mira Marković imaju slične ideje. Pošto vjerujem da između Terija Igltona i Ivice Dačića ipak ima neke razlike, bolje je da pišem o drugim stvarima.

“Filosofija palanke” je i danas aktuelna

Koliko su u kapitalističkom realizmu aktuelni stavovi R. Konstantinovića o filozofiji palanke?
- Knjiga Radomira Konstantinovića je i danas aktuelna, možda aktuelnija nego ikad. U Srbiji svakako jeste, a primjere koji to potvrđuju ne moram da nabrajam, ionako ih je previše. Međutim, u njegovoj studiji dati su opisi nekih opštih pojava i određenog načina mišljenja. U jednom dužem eseju pokušao sam da objasnim zašto mislim da je “Filosofija palanke” relevantna i za razmatranje kulturnih fenomena u “globalnom selu”. Tu je ekonomska propaganda preuzela ulogu ideologije koja širi mitomanske vizije, što je formalno različito od situacije koju Konstantinović opisuje, ali mislim da sam ukazao na analogije sa propagandnim tehnikama koje su nama poznatije u lokalnom kontekstu.

Vujica OGNJENOVIĆ

12.01.06 NIN

Ovaj naš matematičar i pisac koji živi u Kanadi, i koji se “ležernim, pripovedačkim tonom” superiorno kreće kroz različita teorijska i kulturološka područja i discipline, pokazuje da taj interžanrovski, interdisciplinarni pristup nije stvar mode, ili tzv. savremenosti nego dara. “Oproštajnog dara”, kako bi rekao sam Tasić. Možda je pri tome, ovaj kišovski egzil uslov, ili pretpostavka ove otvorenosti i pisanja. I to zato što je, najpre, ovaj problem identiteta i pisanja u ovim, na prvi pogled, tematski raznolikim esejima ono što ih problemski povezuje, tako da je esej pod naslovom “Predlog za razmišljanje o Kišu” u ovom pristupu dobio centralni značaj. Ovaj utisak potvrđuje i ogled u kojem Tasić povlači analogiju između lokalne i svetske palanke ili sela, inspirisan “Filosofijom palanke” Radomira Konstantinovića, esejom u kojem on govori o filozofiji palanke i “kapitalističkom realizmu”, koji i nije drugo nego palanački duh “razumne nerazumnosti”, kako je to rekao Konstantinović.

Moglo bi se reći, da u odnosu na Tasićev ogled “Matematika i koreni postmodernog mišljenja”, o kojem sam svojevremeno pisao, ova tema koja je, po mom mišljenju, osnovna: problem identiteta i pisanja u diskursu postmodernizma, i ovde ostaje centralna. Ipak, razlike postoje. Jer, dok se u prvom ogledu, koji deluje kompaktnije, Tasić bavio tzv. zasnivačkim konceptima, ili problemom utemeljenja, ovde je naglasak na formalnim sistemima: logičkim, tehnološkim, ili kulturološkim modelima, čija je osnovna pretpostavka ponovo matematika. “Matematika je metafizika”, napisaće Tasić.

Sa druge strane, dok se u “Matematici i korenima postmodernog mišljenja” Tasić bavio uglavnom kontinentalnom filozofijom, u “Wuškačima jabuka” naglasak, i to otvoreno kritički, jeste na analitičkoj filozofiji i, pre svega, na Yonu Serlu, koga će nazvati “akademskim superstarom” koji se na jednom festivalu filozofske elite istakao izjavom: “Kant? Nisam ga čitao. Više volim sam da dođem do nekih zaključaka.” Tako je naš savremeni svet, prema Tasiću, postao ova autistična “kineska soba” kojom gospodare kompjuteri, odnosno, računari sposobni jedino za sintaksu, ali ne i za značenje i maštu. (Reč je o eksperimentu sa računarima pod ovim naslovom). “Identitet nije apsolutno dat”, piše Tasić”, on je uvek pretpostavka... Slične zamerke se mogu staviti svakom formalnom sistemu.” Zato će u eseju posvećenom Danilu Kišu, Tasić postaviti svoje osnovno pitanje: “Može li postojati književnost dovoljno velika da prekrije taj ambis? “Jer, taj početni hairline fracture širi se i metastazira, isprva neprimetno”, beleži Tasić, “jer on se uvek pokazuje dockan, kada već postane pukotina, kobna, u samom temelju. Rascep je svuda”, zaključiće, na Kišovom tragu, Tasić. To je dihotomija između homo poeticusa i homo politicusa, dilema koju prema Tasiću možemo nazvati “njegovim veselo neutralnim akademskim imenom: problem zla”. Jer, pisanje je advent, iščekivanje, neprestana rekonstrukcija oca, reći će Tasić povodom Kiša.

Izlaz iz ove “kineske sobe” ipak postoji. I to je ono neočekivano za uobičajeni površni pogled na postmodernu. Jer, naši identiteti nastaju upravo u pisanju. Odgovor na pitanje kako pisati prozu se zato može naći samo pisanjem proze. Jer, “istina postoji, ali nije prisutna, ona je tragično odsutna, kao žrtve koje ne mogu da svedoče... Zato je potrebno pozdraviti onaj savet koji je Kiš dao mladom piscu: “Ne zastupaj relativizam svih vrednosti: hijerarhija vrednosti postoji.”

Nenad Daković