07.04.04 Dnevnik - Novine i časopisi
Život i priča
Mirjana Popović Radović: "Književna radionica izgnanstva Miloša Crnjanskog"
Ponovljeno izdanje jedne knjige u kratkom roku svakako svedoči o zanimanju koje je knjiga pobudila. To je nesumnjivo slučaj sa knjigom Mirjane Popović-Radović o Milošu Crnjanskom. Crnjanski je jedan od naših najvećih romansijera, čije delo već decenijama zaokuplja pažnju i čitalaca i književne kritike, a knjiga kao što je ova omogućuje nam da steknemo sveobuhvatan uvid u sam stvaralački proces, u rad na književnom delu.
Autorka se bavi, kao što naslov najavljuje, godinama izgnanstva Miloša Crnjanskog, koje je trajalo četvrt veka, od 1940. do 1965, kada se Odisej konačno vratio u svoju Itaku. Ovaj, najteži period u njegovom životu, osvetljen je minuciozno, uz korišćenje najraznovrsnijih materijala: odlomaka tekstova, novinskih isečaka, fotografija, pisama, zabeležaka, cedulja i dokumenata, rukopisnih dela... Koristeći ovako raznovrsne materijale autorka rekonstruiše život Crnjanskog u egzilu, ali samo da bi na osnovu toga protumačila pre svega njegov Roman o Londonu, koji je, kao što se iz brojnih podataka u ovoj knjizi vidi, u velikoj meri autobiografski. On je, kako autorka u predgovoru kaže, „prvi pravi roman o gradu u našoj književnosti. Grad nije panorama drugih zbivanja, već glavni akter svih događaja i doživljaja stvarnosti, u isti mah...”
Literatura pisana u ezgilu je veoma specifična i isto tako veoma složena. Mnogi pisci su, poput Crnjanskog, krenuli neizvesnim putevima izgnanstva posle velikih lomova u svojim zemljama, posebno posle Drugog svetskog rata, kada je zapadna Evropa bila preplavljena takozvanim raseljenim licima, izgnanicima koji su napustili svoju zemlju, svoje korene, i pokušali da negde drugde pronađu svoje „srećne prostore”, svoj plavi krug sa zvezdom. Kada je 1929. objavio prvu knjigu Seoba, Crnjanski nije mogao ni da pomisli da će i njegova sudbina biti kao sudbina njegovih Isakoviča, koji su napustili svoju zemlju nadajući se brzom povratku, da bi postepeno ta nada sve više slabila i konačno se ugasila.
Kako pokazuje ova knjiga, život Crnjanskog u Londonu bio je sličan mnogim izgnaničkim sudbinama. Trpeo je nemaštinu, poniženja, otuđio se i od svih, živeći sa ženom samotnim životom, radeći degradirajuće poslove, što je, kako autorka pokazuje, sve našlo svoje mesto u Romanu o Londonu. Pisanje je za pisca postalo pisanje o sebi, svojoj sudbini, gorčini izgnaničkog života. Svoje izgnanstvo je pripisao svom fiktivnom junaku, ruskom knezu Rjepninu, beguncu pred naletom revolucije u svojoj zemlji, koji se oseća kao čovek bez korena i bez budućnosti. Transformišući sopstvenu sudbinu u sudbinu fiktivnog junaka, Crnjanski je univerzalizuje, sopstvenu sudbinu pretvara u takozvanu „internacionalnu temu”.
Zasluga je autorke što je pronašla sve koordinate piščevog izgnanstva, lokacije, ličnosti, okolnosti, situacije vezane za njegov dugogodišnji boravak u Londonu, a još je veća njena zasluga što je otkrila tajne njegove književne radionice, odnosno, pokazala kako je sirov životni materijal pretočen u vrhunsko umetničko delo, istovremeno duboko autobiografsku ali i univerzalnu prozu, u seobe Crnjanskog ali i mnogih izgnanika u svim vremenima. Romansijerova patnja i gorčina pretvorene su u Romanu u Londonu u umetnički trijumf, u možda najevropskiji roman sprske književnosti.
LJubica Popović – Bjelica
27.12.03 Politika
Japanski vrt ledi Pedžet
Mirjana Popović Radović: "Književna radionica izgnanstva Miloša Crnjanskog"
U nedavno završenoj anketi časopisa "Književni magazin" istaknuti književni kritičari i pisci za "našu knjigu veka" izabrali su roman "Seobe" Miloša Crnjanskog. Započeto u izgnanstvu, ovo delo sažima u sebi vrhunce piščevog talenta, ali i svu tugu stvarnog života koji je živeo. U izdanju "Prometeja" iz Novog Sada, takođe nedavno, objavljena je knjiga Mirjane Popović-Radović "Književna radionica izgnanstva Miloša Crnjanskog" u kojoj autorka rekonstruiše literarno delo velikog pisca na osnovu životnih artefakata. Iz ove izuzetno zanimljive knjige donosimo nekoliko odlomaka, vezanih uglavnom za naš roman veka – "Seobe" Miloša Crnjanskog.
... Svi smo mi vremenom naučili da pišemo,
samo je Crnjanski pisac po rođenju.
Ivo Andrić
U stanu kočijaša – po rečima Crnjanskog, u japanskom vrtu Lili Pedžet, znamenite engleske Ledi, koja je bila bolničarka u Srbiji za vreme Prvog svetskog rata (i po njoj jedna ulica u Beogradu nosi ime), slučaj je hteo da je Crnjanski pisao svoju drugu knjigu "Seoba". Naime, na početku njihovog izgnanstva u Londonu, kada su se Vida i Miloš Crnjanski našli bez krova nad glavom i bez prihoda, ledi Pedžet, tada predsednik Dobrotvornog društva za jugoslovenske iseljenike, pomogla im je ustupivši im sobu u kući za kočijaša u svom raskošno uređenom vrtu, u japanskom stilu. Nemajući da joj plate, dok se na drugi način ne snađu, oduživali su joj se tako što je Vida Crnjanski mesila kolače za zvanice na prijemu ledi Pedžet, a Miloš Crnjanski svojim lepim rukopisom adresirao koverte za pozivnice. O tom vremenu svedoče dva pisma u Zaostavštini i Legatu pisca, u kojima se ledi Atol i ledi Pedžet zahvaljuju za adresiranje koverata Crnjanskom i nude mu isti posao za nedeljnu zaradu.
Zajedno sa ovim dokumentima u Legatu pisca, citat u "Romanu o Londonu" iz slične sudbine kneza Rjepina u društvu engleskih plemićkinja, obrazovao je novo narativno jezgro "književne radionice" izgnanstva preko kojeg je mogla da se saopšti druga povest o načinu na koji je Miloš Crnjanski pisao svoja dela u Londonu. Mala koverta na kojoj je uz nepravilnu adresu, na japanski vrt ledi Pedžet, stiglo neko pismo tada dok su boravili u "kući za kočijaša", što je Crnjanski naknadno kao komentar dopisao svojim rukopisom, ostavljajući sve to kao trag u sopstvenoj zaostavštini, bila je pravi dokument "književne radionice" izgnanstva. Naime, na adresu ledi Pedžet Njarren House na Kingston Hill, gde se nalazio veliki japanski vrt, stiglo je pisamce za Miloša Crnjanskog na kojem je pisalo "The Palais", što je govorilo o korespondentu–emigrantu koji je mešao francusko i englesko pisanje ove reči. Strahopoštovanje koje se očitovalo u označavanju kuće ledi Pedžet, sa tim izrazom "The Palais", navelo je Crnjanskog da ga ironizira, kao i sebe samog i okolnosti u kojima je bio, naknadnim komentarom koji je crvenom korektorskom olovkom dopisao pored ove reči "u stanu kočijaša". Taj dopisani komentar, kao i znaci pitanja uz adresu, pripadali su kao fragmentarni tekst "književnoj radionici" izgnanstva. U relaciji sa srodnim tekstom u "Romanu o Londonu", gde Crnjanski objašnjava šta u hijerarhiji društvenog statusa može da znači jedna reč kao što je "The Palais", postoji i reč "House", pojavljivao se poetički sloj "književne radionice" o kojem je već bilo pomena.
Razgovor glavnih junaka u "Romanu o Londonu" odvijao se ovako: "Ona se onda seća nekih srna, na izlasku iz šume, tamo u parku i lepih vidika sa terase. Crveni kada joj muž kaže da to "House" ne znači običnu kuću, jer ta reč ima, sama po sebi, kod Engleza, 11 značenja, a u širem smislu 30. Sa tom rečju, u uskoj vezi, ima 376 podrazumevanja. (Muž joj se podrugljivo smeje)... Videće ona šta znači Stenjart House (II 96).
Kuća za kočijaša
Relacija ovih "kuća", "palata", "The Palais" ili "House", u jednoj adresi samo, poprimala je svojstva otkrića onog dela sudbine pisca koji je pratio njegovo st. Okolnosti u kojima je skoro ironijski druga knjiga "Seoba" , nastajala u "kući za kočijaša!, u doslovnom izgnanstvu i pravom seljenju prostorom, istorijom, slojevima društvene i istorijske hijerarhije naroda i pojedinaca, "raseljenih lica", emigranata i engleskih plemića, u "književnoj radionici" izgnanstva poprimile su oblik denarativnog toka. Pisma ledi Atol i Lili Pedžet (koja se čuvaju u njegovoj Zaostavštini i Legatu), po svom stilu i tonu, pošto su i jedna i druga znale da je Miloš Crnjanski srpski pisac koji je za svoje "Seobe" dobio nagradu Srpske kraljevske akademije, da je znalac brojnih stranih jezika i da je završio nekoliko fakulteta, čak i u Londonu – oličavala su jednu vrstu ironijske naracije u "književnoj radionici" izgnanstva. U stvari, ove činjenice "iza teksta" pisma, prevazilazile su sobom njihovu dokumentarnost, dajući im nehotice, na ironijskom planu, književna obeležja. One same su se, takođe, pojavljivale kao tipični likovi izgnanstva, gubeći u takvoj sadašnjosti svojstva određenih ličnosti.
U tome je i bio razlog što je Crnjanski razumeo zbivanja u sopstvenom izgnanstvu kao građu svoje "književne radionice", pa je čitavu jednu glavu u "Romanu o Londonu" nazvao "Pismo od Dukese". Isto tako, fotografija japanskog vrta ledi Pedžet, na kojoj se u zelenilu vidi mala "kuća za kočijaša", zajedno sa već navedenim malim kovertom i drugim pismima iz zaostavštine gde se pominje ista adresa u Kingstonu, sa knjigom o japanskim vrtovima engleskih plemićkinja i arhitekturom tih "Houses" u njegovoj ličnoj biblioteci – stvarala je čitav jedan neobičan i imaginaran prostor "književne radionice" izgnanstva koji se mogao rekonstruisati.
Život koji je proživeo, prošavši kroz dva svetska rata i jedno dugotrajno izgnanstvo, knjige koje je napisao i one koje je započeo ili samo nameravao da napiše pa nije ostvario, bili su sastavni delovi bogatog i izuzetnog iskustva koje mogu da susretnu i ostvare retki pojedinci, kojima je pripadao Miloš Crnjanski. Iako je svoju posebnost u našoj literaturi i najviše mesto koje mu pripada u istoriji moderne književnosti, stekao prolazeći doslovce kroz brojna iskušenja, od uspona do pada, Crnjanski je ne samo po svom delu bio jedini pravi evropski pisac u našem jeziku, nego i po svojoj sudbini bliskoj u mnogo čemu umetnicima druge polovine XX veka. Od svojih savremenika pisaca u našoj književnosti, razlikovao se i po tome što je za života dobio svega četiri nagrade i jednu inostranu posle smrti. Reč je o nagradi Srpske kraljevske akademije, za roman "Seobe" 1930, zatim o nagradi Udruženja književnika Srbije za životno delo, 1971. godine, NIN-ovoj nagradi za roman godine, za "Roman o Londonu", 1972. Isto delo je 1973. godine dobilo i nagradu Narodne biblioteke Srbije, kao najčitanija knjiga godine. Jedanaest godina posle njegove smrti, kada su sa uspehom prevedene "Seobe" na francuski jezik, ovo delo je dobilo veliku nagradu francuskih izdavača za najbolji strani roman 1988. godine.
Logika zvaničnog uspeha po kojoj Crnjanski nije postao ni akademik, samo je doprinosila utisku o samosvojnosti njegove ličnosti i originalnosti njegovog stvaralačkog izraza. Od "Sumatre" preko "Hiperboreje" i do "Lamenta nad Beogradom", Crnjanski je prošao istinski put traganja, otkrića i mudrosti, jer samo retki mogu da kažu: "Uostalom, ja sve što sam pisao ostavljam da se još neko vreme čita, a da se posle preda, kako je Kamoenš rekao: vetru".
Seobe, lutanja, traganja
Osećajući sopstveni spisateljski talenat kao hrabrost, kako to Čehov iskazuje u "Ujka Vanji", Crnjanski se nije zaustavljao ni pred iskušenjima vremena u kojem je živeo, ratovima i tuđinom, ni pred novim književnim izrazom u poeziji ili nagoveštenim budućim književnim formama kakvi su komentari, ni pred nemogućnošću da piše u izgnanstvu, a još manje da objavljuje svoja dela. Imao je poverenja u to da "knjige imaju svoju sopstvenu sudbinu", i da je pisanje isto kao i život, traganje, putovanje, saznanje, otkriće, lepota. Zato je bez zazora mogao da napiše detektivski roman, bedeker o plažama na Jadranu u kojima ima i poetskog izraza u ponekoj rečenici, neobični, pravi ljubavni i avanturistički roman o "fatalnoj ženi" Loli Montez, pripovedajući kao da opisuje prizore s tapiserija s kraja XVIII i početka XIX veka, nezavršen "elizabetinski roman" o obućarima u Londonu, pored brojnih sinopsisa za film po sopstvenim delima ili televizijskih adaptacija nekih scena iz svog života. Ta žanrovska raznovrsnost bila je posledica istog nemirnog i radoznalog duha zbog kojeg je završio tolike fakultete, i neprestano i dalje učio, znao tolike strane jezike i čitao dela mnogih pisaca u originalu, Dantea na italijanskom, Kamoenša na portugalskom, Getea na nemačkom, Šekspira na engleskom, kao i neprestanog putovanja po svojoj zemlji i Evropi.
Prava i jednostavna reč o Milošu Crnjanskom i njegovom književnom izrazu, izrečena je skoro čitavu deceniju posle trajnog odlaska jednog od najvećih pisaca modernog doba iz ovog sveta. U obrazloženju nagrade pariskih izdavača za najbolje strano delo na francuskom jeziku za 1988. godinu, za njegov roman "Seobe", napisano je da on "vraća poverenje u snagu književnosti".
Brojne studije o poeziji Crnjanskog, o proznim delima, pripovetkama i romanima, putopisima i esejima, a i drugim žanrovima kojih se bez zazora prihvatao, kao što su bedekeri o gradovima i jadranskim plažama ili detektivski roman, prevodi, isto tako, nisu uspele za njegova života da potisnu u drugi plan sudove savremenika u zvaničnim književnim krugovima, ideološki obojene, o njemu kao ličnosti, njegovom novinarskom radu i uopšte iskazima izvan književnog izraza. Spisateljska sudbina Crnjanskog, kao i pre njega Bore Stankovića, pa i Momčila Nastasijevića, zasenčena epsko-ideološkim uglom gledanja na teme i samu bit književnog, svedočila je o preovlađujućim duhovno-provincijalnim okvirima u javnosti kulturne sredine, čiji se zvanični populistički kod krio u rodoljubivo-patriotsko-socijalnoj podlozi književnog iskaza.
Putovanja, seobe, lutanja, traganje, nisu bile samo reči iz rečnika životopisa Crnjanskog, ličnosti izuzetnog stvaralačkog duha rođenog na vetrometini balkanskih prostora.
Bile su to, naime, i ključne reči unutar njegovog književnog izraza i kada je on bivao poetski, prozni ili dramski, povezujući na neobičan način energiju kretanja, sa zaustavljanjem i spokojem u njegovoj umetničkoj percepciji. Ta percepcija Crnjanskog bila je, u stvari, hiperborejska. Jedno od mogućih razumevanja hiperborejske potrage za smislom i svetošću, kako je to video Crnjanski, bilo je otkriće posebnih individualnih težnji nekih pojedinaca koji su svom izboru, a u njegovom slučaju bila je to književnost, davali značenje traganja za geniusom loci, za duhovnom postojbinom, spolja, svog unutarnjeg nesvesnog nauma koji su slutili. Skoro simbolično je Crnjanski izricao jednom: "Prešao sam preko mostova i osetio da hodam u nekom životu u kome senke nema..".
Mirjana POPOVIĆ-RADOVIĆ
09.12.03 Danas
San o Crnjanskom
Mirjana Popović Radović: "Književna radionica izgnanstva Miloša Crnjanskog"
"Književna radionica izgnanstva Miloša Crnjanskog" iz pera Mirjane Popović Radović, na proteklom je Beogradskom sajmu knjiga privukla veliku pažnju posetilaca. Ovo delo, koje je, kao i prethodnu knjigu iste autorke, "Poetiku svakodnevnog" objavio novosadski Prometej, jedna je od retkih, nesvakidašnjih i dragocenih knjiga. Na neuobičajen, nežan i novi način, Mirjana Popović Radović otvara tajne sveske godina koje je Crnjanski proveo u Londonu. Autorka rekonstruiše fotografije, vivisecira snove, proučava beline između redova i u objavljenim delima jednog od naših najvećih pisaca, ali i na neobjavljenim stranicama ili na ceduljama koje su sačuvali sudbina, slučaj komedijant ili sam Crnjanski. Obimna i inspirativna građa kojom se autorka bavi, strukturisana je u pet odeljaka, u kojima rekonstruše prostore i mesta književne radionice Crnjanskog u Londonu, vreme njegovih spisateljskih i suštinskih metamorfoza, kao i njegove epistole iz inostranstva, fotografije kao ključeve sećanja, započete i nedovršene rukopise, govor autentičnosti samog Crnjanskog i njegove sudbine.Mirjana Popović Radović je ovo delo napisala u skladu sa postulatom Itala Kalvina, da "književnost ne poznaje stvarnost, nego nivoe", tako da se pred čitaocem nalazi jedan novi dokument o nepoznatom Crnjanskom i svim nivoima stvarnosti njegove jave i njegovih snova u godinama londonskog i svakovrsnog ostrakizma. To što ovaj dokmunet ima sve dimenzij i sva uzbuđenja jednog nikad dosanjanog sna na javi, ukazuje na dar Mirjane Popović Radović da pronikne u živote i sudbine i umetnika i njihovog vremena i nađe zrna smisla i momente blistavosti i nadahnuća, čak i tamo gde ih mogu naći samo oni retki, kao što je to bio Miloš Crnjanski. Budući proučavaoci Crnjanskog zasigurno će konsultovati ovo delo, a svi oni koji su sa njim i njegovim delom povezani neprekinutom i živom vezom, doživeće "Književnu radionicu Miloša Crnjanskg" kao "jedno tako dugačko pismo", koje je napisao "jedne zimske noći jedan putnik". Taj se putnik potpisivao istim inicijalima kojima se potpisivala i Cvetajeva, a ovo pismo je napisao zaljubljenom, mladom Bogu u nama.
S. Domazet