01.01.00
Politika
06.04.2002.
Lična viđenja
Kad diplomate pišu
"Jovan Dučić" Koste St. Pavlovića, u izdanju "Otkrovenja"
Pre više od dvadeset godina, u takozvanim intelektualnim grupacijama, na relaciji Beograd - Novi Sad, "kružio" je jedan tajanstveni rukopis, bolje reći: fotokopija rukopisa i, verovatno, određeni broj čitalaca, "izabranika" ili "zainteresovanih lica", mogao je taj rukopis zadržati, najduže, dan ili noć, i brzo ga vratiti onamo i onome gde je i od koga dobijen. Tada, "tajanstvenost" rukopisa bila je opravdana. "Dospeo" je iz "emigracije", u suštini, "protivne" poretku koji je vladao u ondašnjoj Jugoslaviji, pisao ga je "emigrant", a, tematski, bio je posvećen, najviše, ličnosti, a delimično, i delu Jovana Dučića. Dučić tada nije bio baš naročito opšteprihvaćena ličnost, ni kao pisac ni kao čovek (znalo se za njegovo držanje u "emigraciji", za neke svađe, a pripisivan mu je i "jaki" srpski nacionalizam).
Taj rukopis, koji je, tada, tajanstveno dobijan i još "tajnije" čitan, pa i "tajnovito" "prepričavan", sada je, u Beogradu, krajem 2001. godine, štampan kao knjiga.
Kakav je bio čovek
Knjiga je dobro opremljena, sadržajno, prema određenoj temi, bogata i raznovrsna, s mnogo fotografija i s ponekim "dokumentom". Naslov je jednostavan: "Jovan Dučić", pisac je Kosta St. Pavlović i ima oko 200 strana. To je jednostavno knjiga koja je još 1967. godine štampana "na strani", a sada, kod nas, "prenesena" i preštampana, potpuno "legalno", sa "starim" predgovorom, koji je, u Vindzoru, napisao Radoje L. Knežević, a pogovor je, ovih dana, "dodao" Desimir Tošić.
U knjizi se, najbolje i najtačnije, sa najviše podataka, piše o Jovanu Dučiću kao diplomati u "staroj", "predratnoj", Kraljevini Jugoslaviji i, sa bogatom građom, ređaju se podaci i pojedinosti o tome kako se ponašao i šta je radio ovaj pesnik, veliki i značajni, kao diplomata, prvo u Srbiji i Beogradu, a, zatim, u Rimu i Atini, Kairu i Budimpešti, Bukureštu i Madridu. Pominju se i Dučićevi poslednji dani života u Americi, sa nesporazumima i sporovima u emigrantskim krugovima, sve do smrti 7. aprila 1943. godine.
Uz deo života i pregled diplomatskog rada Jovana Dučića dat je i značajan pregled zemlje koju je on predstavljao. Istina, najviše je podataka o ličnom životu i ponašanju pesnikovom, koga je Kosta St. Pavlović, i sam u diplomatskoj službi i "saradnik" poslanika i ambasadora, posmatrao "izbliza": video je i opisao, kao pravi pripovedač i obrazovani "psihoanalitičar", Dučićevu izveštačenost i razmetljivost, navodio je primere koji ga "karakterišu" kao sujetnog i preosetljivog čoveka.
Sve je to opisano i "predstavljeno", koliko "dramatično", ništa manje i "reporterski" verno, kako novinarski "izveštajno" i upečatljivo, na još bolji način gotovo "novelistički", mnogim detaljima sa prijema, iz ličnog ponašanja, prepiske ili razgovora, "sugerirano" kao stav, sud i ocena koji se pamte, uvažavaju, ali sa kojima se može i sporiti i osporavati. Nigde i nikako, Kosta St. Pavlović nije "osporavao" Jovana Dučića kao pesnika - naprotiv, divio mu se, voleo ga, kao takvog. Na mnogo mesta navodio stihove koje je voleo i mnogo puta naglasio da je Jovan Dučić naš veliki pesnik.
Veliki pesnik
Predgovor Radoja L. Kneževića ima nešto što je veće i važnije od takozvanog običnog predgovora - ima nekog "poleta" i lepe najave važnosti, truda i poverenja u pisca knjige o Jovanu Dučiću. Em je, čak, napisao da je Kosta St. Pavlović Dučića, uprkos svemu, "očovečio" i "omilio", ne zadržavajući se, na primer, na onim pojedinostima, ocenama ili zapažanjima koji "svedoče" o izvesnim humorističkim detaljima, ciničkim "opservacijama" ili nadmenim nametljivostima, koje je, sve, zapazio u ponašanju i karakteru dragog mu pesnika Jovana Dučića. "Kritičniji" i "negatorski" raspoloženiji bio je pisac pogovora Desimir Tošić.
Knjiga "Jovan Dučić" Koste St. Pavlovića je svojevrsno, "autentično" delo, dobra i dramatična knjiga, dobrog i posmatrača i analitičara. Ona će, neosporno, doprineti i boljem poznavanju Dučića kao pesnika i stvaraoca, jer u nekim "podacima", opisanim u ovoj knjizi, vidi se i oseća i ono što je, u nekim "varijacijama", bilo karakteristično i za neke odlike pesnikova rada: preciznost postupka ali i "veštačka" inspiracija, gorda nadmenost, ali i lirska ustreptalost, putopisno i "bedekersko" znanje i poznavanje stvari . Dakle, "učeno" i "preučeno", ali i sigurnost u vladanju stihom i u raznovrsnim "varijantama" ponajlepšeg jezika i stila, koji se u nekim, baš prikladnim, ostvarenjima mogu smatrati ne samo dopadljivim nego i uzornim...
Vasilije KALEZIĆ
Vikend Danas
12.01.2002.
Knjiga zbog koje ducicolozi vec negoduju, posle visedecenijskog "bunkera" pred nasim citaocima
"Duce, ja sam Ducic!"
Coveka najiskrenije volimo - rekao je Jovan Ducic pisuci "O prijateljstvu" u "Blagu cara Radovana" - kada ga volimo zajedno sa njegovim nedostacima, cak ga volimo bas zbog njegovih nedostataka. Nedavno je beogradska izdavacka kuca Otkrovenje stampala zivotopis malo poznatog Ducica, svojevrsno nalicje velikog pesnika, iz pera Koste St. Pavlovica, diplomate Kraljevine Jugoslavije. Knjiga "Jovan Ducis" je prvi i, do ovog izdanja, poslednji put objavljena u Milanu 1967. Pocetkom osamdesetih Sava Dautovic otkrice je u slabo posecenom "odeljenju emigrantske literature" u Narodnoj biblioteci Srbije. Objavljena je uz saglasnost Pavlovicevog sina.
Iz komunistickog "bunkera zaborava" knjiga polako prelazi na liste nepodobnih dela, jer ne spada u one koje su devedesetih "isplivale na talasu nacionalisticke plime". "Ducicevi poklonici i apologeti, veoma uticajni u izdavastvu, nisu je zeleli zato sto je lose govorila o Ducicu kao licnosti, odnosno sto je rusila mit o "knezu" srpskih pesnika", kaze Dautovic. Aktuelna "sakralizacija" Jovana Ducica povodom prenosa njegovog tela u Trebinje, smeta znacaju njegove poezije, smatra pisac pogovora domaceg izdanja Pavloviceve knjige, Desimir Tosic. Scenario upotrebe povratka Crnjanskog u zemlju za politicke svrhe sezdesetih, navodi Tosic, iskoriscen je i s prenosom Ducicevih zemnih ostataka. Kosta St. Pavlovic, sef kabineta cak pet predsednika kraljevske vlade, proveo je dugi niz godina, sve do kraja Drugog svetskog rata, u diplomatiji.
Po napustanju zemlje, postao je stalni clan Fakulteta za savremene i srednjovekovne jezike na Kembridzu. Uz poslanika i ambasadora Ducica proveo je tri i po godine. Upoznao ga je kao sesnaestogodisnjak, kada je velikom pesniku bilo nesto vise od pedeset godina.
Knjiga zbog koje "neki nasi poznati ducicolozi vec negoduju", nastajala je, priznaje Pavlovic, u dilemi izmedju latinske izreke De mortibus nil nisi bonum, o mrtvima samo lepo, i Volterovog uputstva da obzire dugujemo samo zivima a mrtvima samo istinu.
LJUBAVNA ZAMKA SA POLJAKINJOM
I vec na pocetku, istina koja ce dovesti u pitanje neke od lekcija iz osnovne skole: razliciti podaci o godini Ducicevog rodjenja nisu posledica izgubljene dokumentacije, vec pesnikove tastine. Autori enciklopedija, leksikona i antologija, kao godinu Ducicevog rodjenja navode 1870, "71, "72. pa cak i "74 - kao Jovan Skerlic u "Istoriji novije srpske knjizevnosti", otkrivajuci kasnije prijateljima da je to ucinio na izricitu Ducicevu molbu. "Nije samo svoje godine Ducic pokrivao gustom maglom", navodi Pavlovic, menjao je i mesec i dan rodjenja, pa cak i mesto u kom je rodjen.Voleo je sebi da izmislja gospodsko poreklo, izdavao se za bliskog rodjaka arhimandrita Nicifora Ducica, govorio da potice iz starog dubrovackog plemstva, a ponekad i da je rodjak grofa Save Vladislavica, prvog ambasadora Katarine Velike na kineskom dvoru, ciju je biografiju Ducic objavio za zivota.
O sebi je mnogo govorio i tesko podnosio kritiku, svedoci Kosta St. Pavlovic. Cesto se hvalio svojim uspesima kod zena, te su mu jednom prilikom prijatelji spremili zamku iz koje se rodila "afera sa Poljakinjom". Slali su mu, naime, lazna ljubavna pisma na osnovu kojih je Ducic izmislio avanturu sa lepom strankinjom, sve dok nije dobio pismo besnog "muza". Kad mu se jedna zena dopadne, seca se Pavlovic, on je obasipa secerlemama i cvecem, da bi je posle grdio cim bi mu pokazala da joj te njegove paznje nisu prijatne.
Beskrajno sujetan, "kao kaciperna zena", ponekad bez svesti o tome ali ne bez osnova, pesnicki genije, "astralni i vecni nomad" kako je o sebi voleo da govori, Ducic je sanjao da u Trebinju izgradi "aleju velikana", duz koje bi postavio spomenike znamenitim srpskim knjizevnicima i umetnicima. Namera nije stigla dalje od Njegoseve biste koju mu je poklonio Toma Rosandic, izlivene od starog topa koji je prilozilo Ministarstvo vojske. Ducicev Njegos ce se pocetkom cetrdesetih, posto Trebinje pripadne Nezavisnoj drzavi Hrvatskoj, zanjihati na stablu usred grada, dok ce stari pesnik, nekada ubedjeni integralista, daleko u Americi posmatrati kako se drzava u cijoj je sluzbi raspada u krvi.
Ali, redom. Krajem 19. veka, uz pomoc srpske drzavne stipendije Ducic odlazi na skolovanje, najpre u Zenevu a zatim u Pariz. Iako "diplomatiji ne trebaju pjesnici", i mada Ducic nije posedovao potrebne vestine, svedoci biograf, maja 1910. ulazi u Ministarstvo inostranih poslova, cuvenu "Zutu kucu", kao pisar Prve klase poslanstva u Sofiji. Ducic je bio vest i sarmantan sagovornik, istice Pavlovic, ali mu Slobodan Jovanovic i Jovan Skerlic, bliski Ducicevi prijatelji, "nisu ucinili uslugu kada su intervenisali i uspeli da Ducic udje u diplomatiju". Stupivsi u Ministarstvo inostranih poslova u cetrdeset prvoj godini, tada vec cuveni pesnik potcinjen je daleko mladjim i polupismenim cinovnicima. Zurilo mu se da napreduje i to ga je uvuklo u karijerizam. Poceo je da se uzivljava u ulogu visokog drzavnog cinovnika, prema nadredjenima se ponasao snishodljivo i nije primecivao podsmeh kolega.
LITERARNI IZVESTAJI
Balkanske ratove, kao i doba izmedju njih i Prvog svetskog rata, Ducic je proveo u Italiji. U Atinu prelazi 1914, pred kraja rata u Madrid a zatim se vraca u Atinu gde ostaje sve do 1924. Te godine je postavljen za stalnog delegata pri Drustvu naroda u Zenevi, ali ga svajcarska stampa docekuje serijom skandaloznih clanaka "povodom neke ljubavne afere". Taj slucaj dovesce i do tuce sa kolegom zbog koje je neko vreme proveo "na raspolozenju", dok ce mu zbog ljubavne afere, mada je sudska tuzba propala, izmaci zeljeno poslanstvo pri Svetoj stolici u Vatikanu - iako se za ovo mesto pripremao cak i pohvalnim clancima o katolicima, ciji je kler smatrao "civilizovanijim" od pravoslavnog.
Posle dvadeset i jedne godine diplomatske sluzbe postao je "izvanredni poslanik i opunomoceni ministar" u Budimpesti, a zatim u Rimu smenjuje Milana Rakica. Prvi Ducicev susret sa Musolinijem, prema Pavlovicevim recima, obelezila je pesnikova izjava: "Duce, ja sam Ducic".
Njegovi izvestaji pisani su majstorskim perom, ispunjeni literarnim detaljima, ali mada dostavljani pod strogo poverljivim brojem, u njima nije bilo niceg od politicke vaznosti. Opisivao je namestaj u sali za audijenciju, prepricavao svoje nadahnute govore o srpskoj poeziji, te medju kolegama neukusnim primedbama i zajedljivim komentarima nije bilo kraja. "Niko nije hteo da shvati da je Ducic pesnik i da ga nista nisu interesovali ni drzavni podsekretar, ni abisinski ili avganski poslanik, ni Musolini. On se zanosio svojim lepim i cistim srpskim jezikom i verovao je svojim mastanjima".
U leto 1936. Ducic je premesten iz Rima u Bukurest, gde je Kosta St. Pavlovic sekretar poslanstva, pa ce buduci pesnikov biograf imati prilike da se iz prve ruke uveri u price koje su pratile Ducicevu diplomatsku reputaciju. Dve godine kasnije, poslanstvo u Bukurestu postace prva jugoslovenska ambasada, a Jovan Ducic time prvi jugoslovenski ambasador - ali tek nakon, za pesnika nesnosljivo otegnutih formalnosti oko zvanicnog ukaza i predaje akreditiva rumunskom kralju Karolu II. Ova audijencija zamalo da preraste u neresiv problem, svedoci Pavlovic, buduci da je samoljubivi pesnik insistirao da se fotografima omoguci da ovekovece svecanost, sto je prema vazecem protokolu bilo nezamislivo. Kompromis je najzad postignut i jednom fotografu je dozvoljeno da saceka Ducica na hodniku.
U medjuvremenu, Evropa krupnim koracima krece ka ratu, dok se u domovini otvara "srpsko-hrvatsko pitanje". Pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu Ducic nije shvatio kao povod za ostavku, kao uostalom ni Ivo Andric, u to vreme pomocnik ministra inostranih poslova. U svojoj sedamdeset i prvoj Ducic biva degradiran na mesto poslanika u Frankovom Madridu. Uistinu, saznace Kosta St. Pavlovic pedesetih u Londonu od prognanog rumunskog kralja, upravo je Karol II tada naredio rumunskom ambasadoru u Beogradu da "nasoj vladi izjavi da je Jovan Ducic postao persona non grata i da trazi njegov premestaj".
Kosta St. Pavlovic ispratice Ducica na avion 31. maja 1940. i ne sluteci da je to njihovo poslednje vidjenje. "Zao mi je bilo sto sam Ducica ovako prisno upoznao tek pod njegovu starost. Koliko sam bio srecan kad sam ga, dvadeset godina pre toga, bio upoznao, toliko sam bio nesrecan zbog onog sto sam pored njega doziveo u Bukurestu. Znao sam da je sve bila posledica i godina i njegove povredjene sujete."
Kad je Hitlerova Nemacka napala Jugoslaviju, Ducic je napustio poslanstvo u Madridu i preko Lisabona otisao za Ameriku, sto je u krugovima oko izbeglicke vlade dozivljeno kao samozivi beg. U Novom svetu, Ducic je odjednom "zbacio sa sebe obrazinu, prestao je da bude pesnik u diplomatiji a diplomata u pesnistvu, sisao je sa pozornice, postao je poboznim, pretvorio se u velikog borca, u narodnog barda".
M. Jovanovic
01.01.00
Danas
28.12.2002.
"Zabranjeni" Ducic
U izdavackoj kuci Otkrovenje pojavila se jedna davno proskribovana knjiga koja je na objavljivanje u nasoj sredini, posle svog jedinog izdanja u Italiji 1967, cekala vise od trideset godina. U pitanju je knjiga "Jovan Ducic" Koste St. Pavlovica, diplomate srpskih emigrantskih vlada, koji je na osnovu licnih kontakata sa pesnikom, kao i prica svoga oca i Slobodana Jovanovica, Ducicevih prijatelja, sacinio pesnikovu biografiju. Njena posebnost je u tome sto se biograf vro kriticki odnosi prema "knezu pesnika", prikazujuci ga realnim, cesto negativnim bojama, skidajuci time, da se posluzimo Floberovim recima "pozlatu sa idola".
Ovakav nemitologizujuci pristup Ducicevoj licnosti za pesnikove ondasnje "obozavaoce" predstavljao je skandal, a za tada dominirajuce ideologe knjiga je, iako kriticki nastrojena prema Ducicu, zbog cinjenica da ju je napisao jedan "emigrant", bila u najmanju ruku neprihvatljiva. O znacaju ovakve vrste biografije, pogotovo za nasu sredinu sviklu na glorifikaciju, odnosno anatemisanje, u Kulturnom centru Beograda govorili su Sava Dautovic, Desimir Tosic i Vasilije Kalezic.
O. S.
01.01.00
Politika
28.12.2001.
JOVAN DUČIĆ KAKVOG NE ZNAMO
Sujeta genijalnog pesnika
Sećanje Koste St. Pavlovića na jednog od naših najvećih poeta zahteva od nas da razdvojimo Dučića pesnika i Dučića čoveka
"Jovan Dučić". Samo tako glasi naziv knjige Koste St. Pavlovića, objavljene ovih dana u izdanju beogradskog "Otkrovenja" (urednik Sava Dautović) i, iako neodređene u naslovu, potencijalnog bestselera. I ne samo to, nego iskušenja, jer nas stavlja pred dilemu: možemo li se pomiriti sa tim da je naš idol (duhovni, nacionalni, kulturni) suštinski, kao ličnost, daleko od superlativa kojima obasipamo njegovo delo?
Dilema je, uistinu, vrlo važna, jer neodmereno uzdizanje u nebesa, karakteristično za našu sujetu iako ne želimo da priznamo, može dovesti do zabluda od kojih neke, sasvim je sigurno, vode ka kobnom završetku. "Jovan Dučić" Koste St. Pavlovića - biografija velikog pesnika iz pera onoga koji je sa njim proveo dugo godina u diplomatiji - jeste verujemo poslednje iz korpusa odbačenih dela, i stoga smišljeno skrajnutih u književne arhive srpskog zaborava. Iz dva razloga je Kosta St. Pavlović, pisac, bio neprihvatljiv, kako objašnjava Sava Dautović: komunistima zato što je bio emigrant, apologetama Dučićevog dela i nacionalistima zato što je rušio lik, tačnije kult ličnosti Jovana Dučića.
Knjiga Koste St. Pavlovića o Jovanu Dučiću prvi put je objavljena u šapirografisanoj tehnici u Milanu 1967. godine i kako, inače usamljen u dobrodošlici delu, u pogovoru piše Desimir Tošić, nimalo nije naišla na ugodan prijem. Ni emigracije, ni "beogradskog starovremskog kruga koji se proglašavao nacionalnom elitom", a koji je, kaže Tošić, teško preživljavao prve godine komunizma. Kosta St. Pavlović je, prema njihovom mišljenju, napisao knjigu "protiv srpstva". Pri tom su i jedni i drugi, analizira Tošić, svesno previđali da je Jovan Dučić bio Jugosloven, i da je tek nepune dve godine pred smrt, u Americi, u iseljeničkoj štampi vodio kampanju protiv Hrvata. Pa ipak, to je nacionalnim pravovernicima bilo sasvim dovoljno da Dučića uzmu kao perjanicu srpstva i iskorišćavaju ga, ako je to probitačno za njih, u političke svrhe.
A "Jovan Dučić" Koste St. Pavlovića je poštena i iskrena knjiga o našem velikom pesniku. Autor se divi Dučiću pesniku, ali ne i Dučiću čoveku. Za Pavlovića, Jovan Dučić je sujetan i tašt, toliko da to prevazilazi meru ukusa. Valjda iz te sujete (psiholozi bi imali dosta materijala za analizu) proizlazi i njegov egoizam, i njegov kukavičluk, i sposobnost za intrige...
Genije pesnik bio je rđav čovek, čita se u knjizi Koste St. Pavlovića. U njoj je, kako je to dobro primetio Vasilije Kalezić, Jovan Dučić bez ordenja, iako je ordenja imao, i bez odeće iako je po lepom odevanju poznat bio. To je dramatična knjiga, jer ne izneverava pisca, a predstavlja nam čoveka sa svim slabostima i manama.
Ko ih nema? Važno je samo tu istinu prihvatiti.
A. Cvijić