Alternativni vodič kroz Vavilon

04.05.08

Srđan V. Tešin, rođen je 1971. godine u Kikindi (Mokrinu), autor osam knjiga prevedenih na nekoliko svetskih jezika, obradovao nas je novom knjigom "Alternativni vodič kroz Vavilon". Izbor iz deceniju duge esejistike i publicistike načinio je istarski pisac Neven Ušumović. Neke od ovih eseja mogli smo da čitamo i u "Yellow Cabu". Za Srđana V. Tešina može se napisati da je najpažljivije čitan pisac, jer je za svoje književne kritike više puta sudski odgovarao, a lokalpatriotski đilkoški, samoprepoznati u njegovim romanima, i dalje pozivaju na linč mirnog pisca iz susedstva.

Ivan Pravdić (YC): Tvoje kolumne i eseji po časopisima su bile čitane i čekane. Zašto si se odlučio da ih objaviš kao klasičku knjigu, i to tvoju prvu knjigu s tvrdim koricama?
Srđan V. Tešin: - Poziv koji mi je uputila zrenjaninska Gradska narodna biblioteka stigao je u pravo vreme: na desetogodišnjicu startovanja kolumne Alternativni vodič kroz Vavilon. Ono što sam znao da neću da radim, jeste da sam vršim odabir tekstova koji će ući u knjigu pa sam pozvao Nevena Ušumovića, istarskog pisca, da umesto mene sačini izbor. Zaboravljajući na trenutak na naše prijateljstvo, on je, strogo ali pravedno, od silesije tekstova odabrao pedesetak za koje smatra da predstavljaju esenciju mog publicističkog rada. Novinski tekstovi obično imaju ograničen rok trajanja, zbog toga sam se dvoumio u vezi sa objavljivanjem ove knjige iako je, ruku na srce, i ranije bilo sličnih izdavačkih ponuda. S obzirom na to da sam počeo da objavljujem dnevnike i autopoetičke tekstove, pri tom ukoričene u tvrdo, vreme je da me prime u dopisne članove SANU.

Zasto si u knjizi otkucao samog sebe?
- Trudio sam se da, pre svega u pričama i romanima, teme postavim tako da budu jasne i razgovetne još iz aviona i da, na koncu, budem što uverljiviji u dokazivanju ideja, a to su, što bi rekao Nenad Veličković, dva pravila koja treba poštovati kako bi se napisala dobra knjiga. Dodao bih i to da dobre knjige nema bez autorovog pristanka na poligraf. Čitaoci nisu ovce koje pisci mogu da lažu bez posledica. Sve sam im priznao bez uvijanja. Iz perspektive nekoga ko se nalazi na pauzi između dve prozne knjige, ja pišem nefikcionalnu prozu i nonšalantne eseje na najrazličitije književne teme. I to kao pravoverni kampanjac koji za vreme velikog školskog odmora, pred sam čas, radi domaći zadatak.

Kako je to biti proganjan pisac u doba demokratije?
- Ni blizu onoga kako su prolazili pisci koji su živeli u staljinističkoj Rusiji ili nacističkoj Nemačkoj, naravno. Ipak, u gradu u kojem živim, u kojem nema ni D od demokratije, onemogućeno mi je da radim i zaradim, izložen sam sadizmu medija koji bez ustezanja prenose perverzna saopštenja desničarskih stranaka i udruženja, cenzurisan od strane lokalnih moćnika zaduženih za mas-kulturu, propagandu i teleće nogice u saftu pojedenih na račun i u ime građana koji ćute i ne talasaju. Ipak, s obzirom na to da sam dosetljiv poput neuništive trave zubače, ja svako malo niknem na mestu na kojem me ne očekuju. A mogu i da mi pljunu pod prozor. Od njihove pljuvačke samo ću brže da rastem!

Prevođen si na više jezika i predstavljao si svoja dela širom Evrope i preko bare. Iako su tvoje knjige, ako smem da kažem, izuzetne, u srpskim knjižarama i srpskim medijima su nevidljiv? Kako je to moguće?
- A koji je to pisac, a da nije nacionalni radenik koji urla sa bine pred demonstrantima, vidljiv u zemlji Srbiji u kojoj čak ne postoji ni knjižarska mreža? Kako da dopreš do čitaoca kad, recimo, u istočnoj Srbiji, na 200.000 stanovnika nema nijedne knjižare? Komercijalne televizije, uglavnom, nemaju redakciju za kulturu pa nema ni specijalizovanih emisija iz književnosti, a, poznato je, koga nema ne televiziji - taj ne postoji u stvarnosti. Što se tiče štampanih medija, stvar je tu nešto bolja. Ne mogu se požali: svaka moja knjiga bude propraćena kritičkim tekstovima i intervjuima u svim tiražnijim medijima u Srbiji i regionu. Ipak, možda nije stvar do medija što je slika ograničena na svega nekoliko pisaca čiji su likovi poznati široj javnosti. Možda su, prosto rečeno, književnici dosadni, nisu dobar materijal za tok-šoove. Recimo, vršeno je ispitivanje među japanskim gimnazijalcima: pred njih su stavljene izmešane fotografije internacionalnih pop zvezda i savremenih japanskih pesnika. Niko, baš niko od gimnazijalaca nije prepoznao nijednog pesnika, ali su znali ko su Viktorija Bekam, Britni Spirs ili Džastin Timberlejk. Što bi kod nas situacija bila bolja?!

Čitajući tvoju knjigu, a posebno najnoviju, stičemo utisak da si ljut i opasan čovek. Kakav si ti, za pravo, Tešinu?
- Poput antipoda Erika Banane, nezaposleni i marginalizovani smotani cvikeraš u kasnim tridesetim, koji pobesni svaki put kad se politička, ekonomska, akademska, medijska... elita, prema njemu odnosi kao prema majmunu u nameri da ga nahrani plastičnim bananama. A pošto mi se čini da ovo njihovo majmunisanje može da potraje, sve češće režim; toliko sam se izveštio u toj disciplini da bi me trebalo poslati na Olimpijadu. Lako je biti hrabar u zemlji u kojoj većina drži glavu zabodenu u pesak. A ja tvrdim: dovoljno je samo da se osvrneš oko sebe i kažeš naglas šta vidiš, ništa više od toga. To što će se odmah naći oni koji bi ta ti zapuše usta je najmanji problem. Pravi je problem što oni ćutljivi i dobri ljudi sa glavom u pesku ne žele da te čuju. Zato i pišem knjige - jer pametan zapisuje a glup pamti - da ne zaboravim na sve njih...

14.04.08 Građanski list

Zbirka tekstova, eseja i kolumni Srđana V. Tešina, pod imenom Alternativni vodič kroz Vavilon (Gradska biblioteka "Žarko Zrenjanin", Zrenjanin, 2008), promovisana je sredinom sedmice u novosadskom Radio kafeu (Miletićeva 45). U pitanju su tekstovi pisani od 1998. do 2008. godine za Kikindske, Yellow Cab, Građanski list (...) i povremeno za Vreme i Danas.
– Izbor od 53 teksta načinio je pisac iz Umaga Neven Usumović, koji je imao zadatak da od 200 ponuđenih odabere one koji vrede. Za deset godina pisanja, tu se stvorilo na tone tekstova i ja sam potpuno svestan da je jedan deo za "jednokratnu upotrebu". Ne spadam u one pisce koji smatraju da je svaka reč koja izađe iz mene vredna. Većina ovih tekstova se bavi književnošću, a kako su pisani za novine, držao sam se tema koje su aktuelne. Proučavao sam regionalnu i domaću književnu scenu, pa tako ova knjiga može biti neka vrsta književnog dnevnika – kaže Tešin, dodajući da je jedan od najboljih proizvoda Srbije upravo književnost.
Prema rečima Uglješe Šajtinca, Alternativni vodič... knjiga je koja govori o onome što se danas dešava, ali bez ikakve vulgarizacije. "Tešin je od filozofije uzeo sve što je literarno i poetsko, a od literature je uzeo sve što je filozofsko. On je doziran i vrlo umeren, trezvenjak koji vas ili postidi ili motiviše, a istovremeno na fini način i sugeriše šta je ono što treba pročitati", rekao je u Radio kafeu Šajtinac.
Književnik i novinar Srđan V. Tešin rođen je 1971. Od 1996. godine do danas objavio je osam knjiga. Dobitnik je prestižne književne stipendije "Borislav Pekić" za 2004. godinu. Zastupljen je i u domaćim i u stranim antologijama i izborima iz srpske savremene književnosti. Njegova dela prevođena su na engleski, nemački, poljski, makedonski, mađarski i slovenački jezik. Član je srpskog književnog društva, NUNS-a i NDNV-a. Kolumnista je Građanskog lista i urednik onlajn magazina Plastelin.

05.04.08 Danas

Neven Ušumović
Srđan V. Tešin (1971) pojavljuje se na srpskoj književnoj sceni sredinom devedesetih, dakle, u najgore vrijeme. U doba kada se odvjetnici i liječnici u Srbiji bave raznim marifetlucima ne bi li preživjeli i održali djelić životnog standarda koji su do propasti SFRJ-a samorazumljivo uživali, Tešin sa svojom čvrstom voljom da živi za književnost, i od pisanja - i to u Kikindi - djeluje kao netko kome nisu sve na broju. Devedesetih su ubrzano propadala sva mirna i "dostojanstvena" utočišta za nježne spisateljske duše rasuta po labirintima socijalističkog administrativnog aparata, sve fondacije na koje se pisac mogao oslanjati; knjižare su bankrotirale, životarile knjižnice, a publika je, financijski (i mentalno) dotučena i - zbog rata - svedena na uske nacionalne okvire, pala na minimum.
Tešin se kao i mnogi mladi pisci snalazi umnažanjem vlastitih uloga u polju književnog života. Urednik je časopisa, novinar i kolumnist, član je različitih operativnih tijela koja odlučuju o uređivanju kulturnog života u njegovoj lokalnoj sredini, među prvima sudjeluje u obnavljanju ex-Yu književne mreže, pionir je književnog osvjanja cyber prostora među Srbima (http://tesin.wordpress.com) i, pri svemu tome, objavljuje sve bolje i relevantnije knjige proze. Upravo ova širina iskustva stečenog djelovanjem u lokalnoj, nacionalnoj i regionalnoj književnoj javnosti, uz jasnu viziju u kojem pravcu bi trebala ići tranzicija iste, odredila je i glavni interes njegove publicistike i dala joj ujedno autobiografsku notu.
Kolumne i eseje grupirao sam u četiri skupine. Prva skupina (Srbija do jajara) okuplja tekstove u kojima se artikulira specifičnost srpske tranzicije književnog polja nakon raspada SFRJ. Ova skupina otvara knjigu i zbog toga što čitatelj preko nje najlakše može stvoriti predstavu i o posebnosti Tešinove pozicije unutar, odnosno na periferiji toga polja. Druga skupina (Dear Oprah, talk with me) govori ponajviše o onome što je zajedničko svim postkomunističkim zemljama: književnim poljem ovladala je tržišna logika i medijska spektakularnost. Treća skupina (Kako svariti domaćicu? ) ispituje odnos pisca i njegovog književnog djela spram onog što se olako naziva "stvarnost" i "zbilja", a ovdje se javlja u svojoj ćudljivosti i nepredvidljivosti malo kao domaćica, malo kao urna s pepelom pokojnog rođaka iz Amerike... - sve u svemu, skače kao koza. Četvrta skupina tekstova (Pisci koje su pojeli skakavci), pak, bavi se samim piscem, njegovom ulogom i etikom, medijskim fabrikatima i fabrikantima, te, dakako, piscojedima.


***
Gotova rješenja i kategorije za orijentaciju u postkomunističkom književnom polju i njegovoj medijskoj preartikulaciji ne postoje. Odlika Tešinovog pisanja više je sposobnost postavljanja relevantnih i aktualnih pitanja, nego davanje odgovora i želja za zauzimanjem predvodničke uloge. Čitatelja njegovi tekstovi prije svega dovode pred vrata određene dileme, upozaravaju ga na ono što od medijske zvjezdane prašine isprva nije u mogućnosti sagledati. Tešin s jedne strane "izbacuje" tzv. insiderske informacije, a s druge širi problematiku i smješta je u međunarodni, ex-Yu ili istočnoeuropski kontekst, ne zaboravljajući na dominirajuću zapadnu književnu industriju. Time se njegova pozicija kao pisca, kao i specifična zaostalost srpskog (i generalno štokavskog) književnog polja spram ostalih zemalja u tranziciji, ocrtava vrlo živo i višestrano.
Izdvojit ću od tih dilema onu što Tešina pogađa i kao književnog autora i kao kroničara književne scene - to je pitanje smisla i vrijednosti pisanja, ili drugačije, sudbina one književnosti koju, jedan od omiljenih Tešinovih autora iz ovih tekstova, Andrew Baruch Wachtel (Književnost Istočne Europe u doba postkomunizma), naziva ozbiljnom (naspram popularne), književnosti, naime, koja je bila osnovni medij za postavljanje egzistencijalnih pitanja. Upravo je to polje u kojem se Tešin najviše bori za preživljavanje i gdje izoštrava mutnu i prštavu medijsku sliku.
Naime, iako kriteriji prodaje i tzv. dobre zabave unose potrebnu dinamiku u inertnu samo(za)dovoljnost spisateljskih radionica, potpuna prevlast ovih kriterija u medijskoj prezentaciji književnosti navodi na ponovno artikuliranje onoga što smatramo nezaobilaznim elementima književne vrijednosti.
Posljedice normativnog nametanja zanimljivosti kao osnovnog kriterija književne vrijednosti opisuje na uvjerljiv način Saša Ćirić u svome metakritkičkom pregledu suvremene srpske književne kritike (Još jednom za Skerlića, Sarajevske sveske, br. 17, 2007). Književna kritika, ali, dodao bih, i svako književno ostvarenje koje se svodi na bombastični stil, ubrzo i iščezava tim stilom: kao dim od petarde posle njenog praska, kaže Ćirić. Ili još ekspresivnijim jezikom Vladimira Tasića: "Sve mora biti uzbudljivo, stimulativno; sve postoji da bi narajcalo potrošača." A u ovom brendiranju boze, posebno je bitno samo-brendiranje: To su ti medijski fabrikati o kojima govori Tešin, skakavci koji se ubrzano smjenjuju, poput vatrometnih čarolija, prodavajući kratkotrajnu atrakciju kao književnost - i jednako tako brzo se i zaboravljaju.
Potrebna je jedna nova strategija, koja će s jedne strane prihvatiti, pa makar, kako kaže Tešin na jednom mjestu, i bezuspješno ("Mora da postoji neka strategija, da država ulaži novac u prevode naših knjiga i da ih promoviše u svetu, ali to me ne sprečava da radim na sebi i da pokušavam, pa makar i bezuspešno, da ‘pravim’ sebe kao književni brend." - u tekstu Da li u Srbiji postoji književna mafija? ) ovu logiku pojavnosti na globalnom književnom tržištu, a s druge neće zaboraviti na Kišovu ili Albaharijevu nelagodu uslijed izloženosti tom brendiranju. Jaz koji postoji između plošnosti i spektakularne vidljivosti brenda s jedne strane, i neproračunljive utjecajnosti i dugotrajnosti recepcije jednog književnog djela u različitim čitateljskim zajednicama i tradicijama (a to je jedan od kriterija književne vrijednosti) s druge strane, jaz je nad kojim se naginje i Tešinovo pisanje. Iz pogovora priređivača

22.03.08 SEEcult.org

Gradska biblioteka “Zarko Zrenjanin” objavila je novu knjigu kikindskog pisca Srdjana V. Tesina “Alternativni vodic kroz Vavilon”, koja obuhvata kolumne, clanke i eseje koje je objavljivao od 1998. do 2008. godine.

Rec je o tekstovima za “Kikindske novosti”, “Kikindske”, “YellowCab” i “Gradjanski list”, kao i izbor novinskih tekstova koje je Tesin povremeno pisao za “Vreme” i “Danas”.

Prema navodima Nevena Usumovica, koji je izabrao tekstove i napisao pogovor, Tesinovi tekstovi dovode citaoca pre svega pred vrata odredjene dileme i upozoravaju ga na ono sto od medijske zvezdane prasine isprva nije mogao da sagleda.

Tesin s jedne strane “izbacuje” takozvane insajderske informacije, a s druge siri problematiku i smesta je u medjunarodni, ex-Yu ili istocnoevropski kontekst, ne zaboravljajuci na dominirajucu zapadnu knjizevnu inustriju. Time se njegova pozicija kao pisaca, kao i specificna zaostalost srpskog (i generalno stokavskog) knjizevnog pola, spram ostalih zemalja u tranziciji, ocrtava vrlo zivo i visestrano, naveo je Usumovic.

Napominjuci da se Tesin pojavio na srpskoj knjizevnoj sceni sredinom 90-ih i da je imao cvrstu volju da zivi od pisanja, i to u Kikindi, Usumovic je naveo da je time delovao kao neko kome nisu sve na broju.

“Devedesetih su ubrzano propadala sva mirna i “dostojanstvena” utocista za nezne spisateljske duse rasuta po lavirintima socijalistickog administrativnog aparata, sve fondacije na kojre se pisac mogao oslanjati, knjizare su bankrotirale, zivotarile biblioteke, a publika je finansijski (i mentalno) dotucena i - zbog rata - svedena na uske nacionalne okvire, pala na minimum”, naveo je Usumovic.

Prema njegovim recima, Tesin je kompetentnost izgradio ostajuci u neprestanom dodiru sa vremenom, insistiranjem na angazovanosti i budnosti. Gotova resenja i kategorije za orijentaciju u postkomunistickom knjizevnom polju i njegovoj medijskoj preartikulaciji ne postoje pritom. Odlika Tesinovog pisanja vise je sposobnost postavljanja relevantnih i aktuelnih pitanja, nego davanje odgovora i zelja za zauzimanjem predvodnicke uloge.

Tesin je autor knjiga “Coated brain / Pohovani mozak” (1996), “Sveto trojstvo Georgija Zecowskog” (1997), “Sjajan naslov za pantomimu” (1997), “Antologija najboljih naslova” (2000), “Kazimir i drugi naslovi” (2003), “Kroz pustinju i prasinu” (2005) i “Kuvarove kletve i druge gadosti” (2006), romana koji prati raspad jedne porodice kroz raspad bivse Jugoslavije.

Za taj roman, u izdanju “Stubova kulture”, dobio je prestiznu knjizevnu stipendiju “Borislav Pekic” za 2004. godinu.

Tesin je prevodjen na engleski, nemacki, poljski, makedonski, madjarski i slovenacki jezik.

Predsednik je i Udruzenja gradjana “Plastelin” i urednik onlajn magazina “Plastelin”, a clan je i redakcije magazina “Rez”.

Kourednik je knjizevnog casopisa “Severni bunker”, a od 1997. godine clan je Udruzenja knjizevnika Kanade (Canadian Authors Association) i Srpskog knjizevnog drustva od 2004. godine, kao i Nezavisnog drustva novinara Vojvodine i Nezavisnog udruzenja novinara Srbije od 2000. godine.