08.12.07
Pisac koji pokuša da se svidi svakome završi tako što svakome dosadi
Džim Krejs
Roman "Šest" savremenog britanskog pisca Džima Krejsa neobična je priča o glumcu Feliksu Dernu, čiji je naizgled savršen život označen činjenicom da svaka žena sa kojom je spavao nosi njegovo dijete. "Šest" je metaforičan roman o ljudskim odnosima, porodici, roditeljstvu, ljubavima.
Džim Krejs je rođen u Hertfordšajru 1946. godine, a odrastao u sjevernom Londonu. Studirao je književnost prije nego što je otišao u Sudan, gdje je radio na obrazovnim programima pod pokroviteljstvom humanitarnih organizacija. Godine 1974. počinje da piše i već prvom pričom, "Eni, kalifornijske tablice", skreće pažnju kritike originalnošću i inovativnošću. Prvi Krejsov roman "Kontinent" iz 1986. (Vitbred nagrada i nagrada lista Gardijan) bavi se stavom Zapada prema zemljama Trećeg svijeta kroz sedam međusobno povezanih priča smještenih na imaginarni sedmi kontinent. I u nekoliko sljedećih ostvarenja Krejs piše o interakciji među različitim civilizacijama i kulturama na granicama epoha: u "Daru kamena" iz 1988 - prikazuje pleme na prelazu iz kamenog u bronzano doba, dok je radnja "Arkadije" iz 1992. smještena u zamišljeni britanski grad budućnosti. U romanima "Znaci nemira" iz 1994. (nagrada Vinifred Holtbi) i "Iscjelitelj" (uži izbor za Bukerovu nagradu) iz 1997. autor je iskoristio istorijske događaje kao podlogu za razvijanje priče. Romanom "Poslije smrti" iz 1999. Krejs osvaja Vitbredovu nagradu, nagradu kruga američkih književnih kritičara i ponovo ulazi u uži izbor za Bukerovu nagradu. Džim Krejs živi u Birmingemu odakle je i govorio za "Vijesti" o svom romanu "Šest" koji je nedavno objavila "Laguna" u prevodu Nenada Dropulića.
"Šest" je roman sa socijalnom pozadinom, zar ne?
- Ta pozadina, za mene je više lična, nego što je socijalna. Kada sam objavio roman "Poslije smrti" bio sam rastužen i zbunjen iz razloga što je tako puno kritičara i čitalaca smatalo da je to mračna i pesimistična knjiga. Naravno, smrt je tmurna i teška tema, ali moj roman je zapravo bio usmjeren na narativnu utjehu u liku smrti, a ne na plač očaja. U pokušaju da otkrijem istinsku ugodnost i optimizam, morao sam da pogledam u fizičku i emocionalnu istinu smrti, neustrašivo i bez kompromisa. Kritika je pogriješila u pogledu čvrste zagledanosti u pesimizam duše. Oni nijesu bili u pravu.
Ali, ja sam se bio dovoljno zabrinuo, pa sam odlučio da napišem roman koji se neće računati kao pesimistički. Koje stvari bi me činile nedvosmisleno srećnim, pitao sam sebe. Šta je to što bi moj život ispunilo svjetlošću? Moj odgovor je bio jednostavan - sentimentalan, ali jednostavan. Bili su to ljubav, brak i djeca. To je moja porodica koja me obezbeđuje uživanjem i spokojem. Ja imam dvoje divne djece - to su naš sin Tom (26) i naša kćerka Loren (21). Moja supruga Pam i ja smo u braku 33 godine. Pa, sam ja odlučio da napišem knjigu "Šest", o čovjeku koji je blagosloven djecom, čak iako je on lično sebičan i emocionalno retardiran. Kakve god da su njegove greške bile, on će se iskupiti roditeljstvom, djeca će mu omogućiti da prevaziđe lične padove. U svakom slučaju, to je bila ideja. Ono što nijesam mogao očekivati bile su moje lične okolnosti koje su mi se desile za vrijeme pisanja romana. Te strane, neknjiževne protivusluge oduvijek su igrale svoju ulogu. Tako je i bilo dok sam pisao o smrti u romanu "Poslije smrti"; moj lični život bio je izuzetno dobar u suštini. Ja sam pisao o smrtnosti uz dobro raspoloženje. Možda je to i zbog toga što sam bio sposoban da roman završim u tako ugodnoj i slavljeničkoj noti. Ali - uprkos svim očekivanjima - dok sam pisao "Šest", moju takozvanu "nedvosmisleno optimističnu knjigu" - moj duh je bio na najnižem nivou. Moja majka Džejn je umirala. Ona je bila u svojim devedesetim godinama, patila je od demencije i kancera crijeva.
Volio sam svoju majku i želio sam da se brinem o njoj tokom njenih posljednjih mjeseci. U to nijesam ni sumnjao. Ali, jednako tome, nije bilo sumnje da je briga o roditelju koji umire kažnjeničko iskustvo. I naporan posao. Kako se kraj približavao, ja sam njegovao ženu koja je imala manje fizičke i mentalne kontrole od bebe. Bilo je iscrpljujuće (naravno, ne treba žaliti). I u međuvremenu, između presvlačenja njenog kreveta, ili dok je namirim ili presvučem, ja sam morao da ugrabim nekoliko minuta da završim moj roman. To je gotovo neočekivano da je knjiga pokupila tamne i pesimistične tonove. U stvari, umjesto da postane moja najoptimističnija knjiga, postala je najštetnija i moja najciničnija knjiga.
Da li je "Šest" roman o seksu?
- To je roman o seksu, naravno, ali ne od one vrste romana za koji se pretpostavlja da treba da bude seksi, erotski ili stimulativan. Naprotiv. Moja namjera je bila da pišem o seksualnim susretima na način koji bi objelodanio mane muške heteroseksualnosti. Uvijek me je hvatala jeza kada čujem komentare da je, za žene seks cijena koju plaćaju za ljubav i djecu, dok su za muškarce ljubav i djeca cijena koju plaćaju zbog seksa. Drugim riječima, čini se da muškarac može biti emocionalno tup. Želio sam da otkrijem kako se taj cinički stav muškosti može opravdati.
Da moja majka nije bila već umrla, možda bi knjiga imala neke srećnije zaključke. Pošto je tako bilo, muškarac, posebno Liks, nije ispao u knjizi kao stvorenje kome se treba diviti. Ali, mislim da je nešto od mog sentimentalnog optimizma ostalo. Sve žene su za divljenje, zar nijesu? Ne mislim da su sve one bez mana. Niko nije. Mi nismo anđeli. Ali one su jake žene i žene sa privlačnim likovima. Pišući o njima, izmišljajći ih, meni se činilo kao da je to brakolomstvo. Uživao sam provodeći vrijeme sa njima.
Vaš roman se sastoji od šest poglavlja, šestoro djece od jednog oca je u romanu. Po Bibliji, Bog je stvarao svijet šest dana. Ima li to neke veze sa naslovom? Kako razumjeti naslov?
- Roman je originalno imao naslov "Stvaranje" (i dalje je u SAD naslov "Stvaranje"). Ali u posljednjim trenucima moj britanski izdavač i moj agent su rekli da im se nikada nije dopadao taj naslov. Bio je tako biblijski. Pa, imajući dva minuta da odlučim, došao sam do naslova "Šest", samo da bih se fokusirao na broj Liksove djece, njegov blagoslov. (Mome izdavaču se dopao novi naslov jer je mislio da riječ "six" ("Šest") na engleskom podseća na "sex" ("seks"), tako da bi uz malo sreće mogli prodati puno primjeraka disleksičnim (osobe koje imaju problem sa čitanjem) ili ljudima koji su u žurbi.) Nekoliko mojih stranih izdavača promijenili su naslov romana u "Grad poljubaca". Smatram da je taj naslov mnogo bolji od "Šest" i od "Stvaranja".
Zašto su djeca u romanu "Šest" nevidljiva?
- Želio sam da knjiga bude bremenita djecom. Zapravo, Mueta postaje trudna sa Liksovim šestim djetetom na prvim stranicama knjige i nosi fetus kroz knjigu. Sva djeca su nevidljiva dok ih "bremenita" knjiga sve ne isporuči čitaocima na kraju pripovijedanja. Knjiga se završava u njihovom društvu.
"Šest" je takođe priča o ljudskim odnosima. Zašto je ta tema važna u savremenom svijetu? - Značaj ličnih odnosa je porastao pošto su tegobe i lišavanja života opali u takozvanim "zapadnim" društvima. Manje srećna društva - u istoriji, u siromašnijim djelovima svijeta - ne mogu uživati u luksuzu plivajući kroz protokole ljudskih susreta. Oni su isuviše zauzeti pronalaženjem hrane ili posla, zaštitom sebe od lošeg vremena, utopljavanjem i osiguravanjem, izbjegavanjem konflikata, da bi zaronili u taštinu "privatnog života". Tako da je u nekom opsegu "Šest" kritika razmaženog, buržoaskog stila života. Da li je Feliks Dern, glavni lik romana "Šest" neka vrsta antijunaka?
- Ne, on je samo uvijek sa manama, dobro razmišlja, nada se da će biti pristojan i odgovoran, ali bez vještine da iskreno voli. Baš kao i svako od nas, u stvari. Mi činimo sve najbolje, ali svi mi smo u manjku. Lično, dopada mi se Feliks Dern, zbog svih njegovih nedostataka. Ja bih mogao popiti pivo sa njim. On bi bio zabavniji i interesantniji od bilo kog drugog konvencijalnog heroja holivudskog stila. Ja ne vjerujem u heroje. Ne dopada mi se ideja heroja. Ja volim da veličam ljudska stvorenja koja se teško dopadaju - jer to je trijumf ljudskog života, da uspijemo da volimo ljude koji su teški. A ljudi se i dalje vole, čak iako smo sa manama, plašljivi i nedosljedni.
Poput novog kontinenta koji ste izmislili u romanu "Kontinent" i Grad Poljubaca u romanu "Šest" je imaginarno mjesto. Zašto volite da izmišljate mjesta?
- Imam dar izmišljanja i to mi godi. Nije mi dodijeljen dar realističnog opažanja. Ja nijesam kamera. Kada pokušam da pišem realistično, u tome ne uživam mnogo. Pa evo vašeg odgovora. Ja izmišljam imaginarna mjesta da bih ugodio sebi i da bih bio u potpunosti moćan u svojoj naraciji. To je vještina koja mi je data i trebalo bi da budem budalast da to izbjegavam i da se priklanjam nekakvoj drugoj modi, na isti način bilo bi rđavo - savjetovati pjevača rođenog kao sopran da traži sebe u karijeri kontraalta.
Šta kaže kritika za roman "Šest"?
- Ne sjećam se, zaista. Ubijeđen sam da su slijedili uobičajeni obrazac: neko ga je mrzio, neko ga je volio, a neki su bili ravnodušni prema njemu. To je normalno i to je zdravo stanje. Svaki pisac koji pokuša da se svidi svakome završi tako što svakome dosadi. Svjestan sam da mnogi čitaoci u Britaniji odbijaju moje djelo, ali ne brinem zbog toga. Ja smatram da je to nepopustljivo ozbiljno (što je vrlo neengleski). Jer nekim čitaocima nije baš lako sa mojom ritmičkom prozom. Drugima se ne dopada moj pripovjedački stil ili ih iritira moja sklonost ka fabuli i metaforama. Ja puno pišem o prirodnoj povijesti i predjelima, pa ako vam se to ne dopada nemojte onda trošiti vrijeme na mene. Moglo bi vam biti užasno dosadno. Jer tako je. Pišem knjige bez razmišljanja o javnosti. Romani samo stoje u redu, traže da budu napisani i ja napuštam sebe zbog njih. A kada ih završim, oni su prošlost. Onda se okrećem novoj knjizi, nema žaljenja.
Ima li Vaš roman "Šest" nekakvu skrivenu poruku?
- Da, djeci su potrebni očevi.
Počeli ste kao novinar. Koliko Vam je novinarstvo pomoglo kasnije u književnosti?
- Bio sam novinar koji je pratio internacionalna zbivanja oko 16 godina, uglavnom sam radio za "The Sunday Telegraph" and "The Sunday Times". Volio sam posao, kolege, putovanja, osjećaj da imam udjela u formiranju mišljenja, ali nijesam bio novinar koji se posebno ističe. Bio sam realan i pošten, ali ne na vrhu reda. Možda i zato što sam bio pretjerano strog. Ja sam vjerovao u moć istine - oprostite mi na klišeu - to znači da nijesam uljepšavao ili preuveličavao kako bih došao do poente. Na neki način bio sam lišen moje sopstvene prirode - ja sam rođeni pripovjedač, uvijek više volim da u svom društvenom životu ukrasim ili izmislim činjenice. Novinarstvo me je, međutim, naučilo važnosti sažetosti, tereta koji svaka rečenica ima u svojim mogućnostima, odbacivanju nepotrebnog balasta u bilo kojoj formi teksta. To mi je bilo od koristi kada sam postao romansijer. Ali, ostavljanje novinarstva za mene je značilo kao da sam otpušten iz zatvora. Bio sam na slobodi, konačno. Mogao sam da lažem i preuveličavam bez griže savjesti. Ipak, nedostaje mi novinarski život. Nedostaje mi da budem kreator mišljenja. Ljudi koji čitaju moje romane uglavnom imaju isto mišljenje i političke stavove kao ja. Moje knjige ne prave promjenu u svijetu politike - i to me čini pomalo postiđenim. Možda ću se vratiti novinarstvu za tri ili četiri godine kada mi bude 65 godina i kada budem na odmoru (penziji) od proze.
NEŠTO SE PROMIJENILO SREDINOM OSAMDESETIH GODINA
Kao novinar boravili ste na Balkanu, pa i u Crnoj Gori. Kakve su Vaše impresije na te dane?
- Mislim da sam Vam to spominjao i u ranijim intervjuima da su mi tri nedjelje izvještavanja iz bivše Jugoslavije sredinom 1980-ih bile najusamljeniji period u životu, vjerovatno zato što sam putovao. Ali, ako se osvrnem na to doba, pretpostavljam da sada mogu otkriti sjeme nacionalnog rastakanja i rata. Nadam se da nećete smatrati da je to loš manir ili nepravedno, ako kažem da za mene ta zemlja nije predstavljala srećno mjesto. Vozio sam s jednog kraja zemlje na drugi, ali ne mogu se sjetiti da sam imao ugodan razgovor sa pojedinim građanima za sve to vrijeme. Hotelsko osoblje je bilo uvredljivo i hladno. Prodavcima u radnjama pogledi se nisu zaustavljali na mušterije. U nekoliko prilika su me zaustavljali neučtivi policajci. Osjećao sam se vrlo jadno. Bio sam šokiran jer sam tokom šezdesetih kao autostoper prešao cijelu Jugoslaviju i svako koga sam sreo odnosio se prema meni kao prema princu. Postojala su takva ljubaznost i strpljenje, a to sam naročito osjetio kada sam se na putu, jugoistočno od Beograda razbolio i dobio temperaturu, jedna porodica me je odvezla svojoj kući u Niš i njegovali su me dok nijesam ozdravio.
Nešto se promijenilo sredinom osamdesetih godina. Sovjetska i postsovjetska Evropa se pripremala za raspadanje. Možda je već posttitovska Jugoslavija bila izgubila povezanost i već je tada susjed počeo da se okreće protiv susjeda. Naravno, ja nijesam mogao razumjeti te nijanse, pošto njesam razumijevao jezike u Jugoslaviji. Uglavnom sam govorio - veoma loše - na njemačkom jeziku (koji je u to doba bio rasporostranjeniji jezik u Jugoslaviji od engleskog), pa sam možda bio u zabludi zbog Njemaca i osjećao krivicu zbog rata.?Bio je to period velike oskudice - oskudice goriva, hrane, potrošačkih proizvoda, oskudice sreće. Ima jedna srpsko-hrvatska fraza koja mi se ugravirala u memoriju - "Nema dizela". Meni se činilo da provodim dane u potjeri od pumpe do pumpe za malo goriva koje bih tražio za vraćanje, ali goriva nije bilo. Stvarno smiješno.
MOG SINA TOMA JE BRAČNI PAR U PODGORICI ODVEO KUĆI I NAHRANIO
- Zgodinije sam se osjećao na dalmatinskoj obali i u posjetama gradovima kao što su Mostar, Dubrovnik i Sarajevo, jer su tu bili više naviknuti na strance. U stvari, Crna Gora mi je bila posebno draga. Sprijateljio sam se sa jednim studentom sa Cetinja. On je zarađivao za džeparac kao nezvanični vodič, pokazivao bi grupici posjetilaca razne stare ambasade. On je dobro govorio engleski jezik. Pamtim da smo nas dvojica bili upali u saobraćajnu gužvu poljoprivrednih vozila, a on je ubrao mali šipak sa drveta pored puta. Odveo me, mojim autom naravno, u posjetu njegovom oženjenom bratu u Podgoricu. Ostao sam par dana u njihovoj gostinskoj sobi i imao sam izuzetno ugodno iskustvo. Toliko pristojne ljubaznosti. Neće biti posljednja, mislio sam. Za nekoliko dana sreo sam se sa najsirovijim nacionalnim sveštenicima i najljenjim osobljem u manastirskom konaku u Studenici. Bili su toliko nespremni za pomoć i neprijateljski raspoloženi da sam stvarno usred noći sa uživanjem otišao u Kraljevo.
Oboje naše djece su posjetili Crnu Goru u proteklih nekoliko godina i dopalo im se tamo. U trenutku kada nije mogao da se snađe u kasne sate u Podgorici, mome sinu Tomu, obezbijedili su krov nad glavom i hranu potpuni stranci, mladi bračni par. Ja bih lično volio da se vratim u Crnu Goru i da vidim Vašu zemlju u svojoj novoj srećnoj formi.
Vujica OGNJENOVIĆ