Kontinent

01.05.06

Britanski pisac Džim Krejs ovdašnjoj čitalačkoj publici poznat je po romanima "Iscjelitelj" i "Biti mrtav". "Laguna" je nedavno objavila Krejsovu prvu knjigu - "Kontinent" (prevod Nenada Dropulića), ovjenčanu Vitbredovom i Gardijanovom i nagradom "Dejvid Hajam". Ovom knjigom Krejs nam približava novi svijet koji će nas navesti da bliže ispitamo sopstveni. Za ovu provokativnu zbirku kratkih priča Krejs je stvorio čitav novi ontinent. Bezimen i neodređen, taj svijet ipak bogato odzvanja likovima, događajima, protivrječnostima i istraživanjima staza i moći napretka. Pored pomenutih napisao je i romane: "Dar kamenja", "Arkadija", "Znaci nemira", "Iscjelitelj", "Šest".
Džim Krejs je rođen u Hertfordšajru 1946. i odrastao u sjevernom Londonu, studirao je književnost prije nego što je otišao u Sudan, gdje je radio na obrazovnim programima pod pokroviteljstvom humanitarnih organizacija. Kao novinar "Dejli Telegrafa" putovao je i po bivšoj Jugoslaviji, a u jednom od prethodnih intervjua pričao nam je svoje impresije sa Cetinja i ondašnjeg Titograda. Džim Krejs živi u Birmingemu odakle je i govorio za "Vijesti".

Napisali ste "Kontinent" prije 20 godina. Kako danas gledate na ovu višestruko nagrađivanu knjigu?
- "Kontinent" je neočekivano svjež u mom sjećanju. Pretpostavljam da je to zato što je to moja prva knjiga, pisana sa posebnom nadom i snažnim doživljajima. Kada je knjiga bila odštampana, moj izdavač mi je rekao kako očekuje da će biti čitana i za narednih dvadeset godina. Pomislio sam da je lud, da će je samo moji rođaci kupovati i da će potom, za nekoliko mjeseci biti zaboravljena. Ali, bio sam srećnik. To dokazuje i ovo novo izdanje na srpskom jeziku; knjiga i dalje živi i uživa u dobrom zdravlju dok njen autor hramlje uokolo sa povrijeđenim ramenom i oštećenim koljenom. Stranice su nadživjele meso, kao i uvijek.

Ovom knjigom priča stvorili ste novi, sedmi kontinent.
- Bilo je to samo djetinje povlađivanje, nekoga koji se toga kao ja nikada nije odučio. Kao dijete, odgajan sam u sjevernom Londonu, u stanu bez televizora, ali sa knjigama. Volio sam mape i atlase. Oni su mi bili način putovanja u maštu. Volio sam da pravim mape sopstvenih izmišljenih ostrva, da u njih ucrtavam sve detalje, od plaža do planina. Zaista, to sam i činio sa "Kontinentom", izmišljao sam predjele, ali uz pomoć riječi, a ne crteža. To mi je dozvolilo da raspravljam o "zapadu i ostatku svijeta", progresu i tradiciji, nauci i praznovjerju, bez obilježavanja mog materijala imenom nacije ili kontinenta.

Svijet ove knjige drevne nevinosti je suprotstavljen tehnologiji i progresu. Šta možemo otkriti u sudaru ova dva svijeta?
- Priče iz "Kontinenta" ne moraju imati rješenje, po nekakvom osjećaju da su im krajevi povezani, ali one imaju zaključak - a zaključak je da progres ide naprijed uz trošak, i da je sve novo što vrijedi plaćeno gubitkom nečega valjanog. Zadatak mog pisanja je da postavljam pitanja na koja ne znam odgovore. Moje knjige nijesu leci sa jasnim porukama. Želim da moji čitaoci zatvore knjigu sa svojom maštom, a da otvore knjigu radoznalosti. Posljednja stranica ne bi trebalo da bude tačka gdje se prestaje sa razmišljanjem o pomenutim vrijednostima u knjizi, to treba da bude tačka od koje se počinje sa preispitivanjem. Onda sam okončao željeni materijal, o političkom i kulturnom razvoju svijeta, žaleći za gubitkom nevinosti koja sve to prati. To je ono što nas čini ljudskim bićima, željni smo budućnosti, a nostalgični za prošlošću.

Kritika je isticala Vaše vizionarsko pisanje u "Kontinentu". Slažete li se s njom?
- Uvijek se slažem kada ljudi govore pozitivno o mojim knjigama. Ali ozbiljno, svaki dobar prozni pisac nada se da bude i vizionar. To je zato što su ljudska bića po prirodi dobri pripovjedači. Naracija nam dozvoljava da zamislimo budućnost, da ponovo saslušamo argumente za rat ili za brak, ili razgovor prije nego što se nešto desi, da ponudimo viziju budućnosti koja će učiniti da naše putovanje bude ispunjeno sa više nade ili bude bolje obaviješteno.

Na početku knjige nalazi se “citat” iz Pikletijeve Istorije. Vaša knjiga sadrži osobine ovog citata. Znači li to da je i pored vjekova tamna strana čovjeka ostala i dalje ista?
- Naravno, "Kontinent" dijeli iste osobine kao i iz Pikletijevog citata. Ali Pikletije je plod mašte. Plod moje mašte. Izmislio sam ga prije nego što sam i napisao knjigu. (Ali, nijesam mogao spriječiti mnoge američke i britanske kritičare da tvrde kako poznaju njegovo djelo i da su čitali njegovu Istoriju).

Može li se "Kontinent" čitati kao politička knjiga?
- Da, možete. Ona govori o velikoj krizi nejednakosti u modernom svijetu. Ali to nije politička brošura. Ne kazuje vam šta da mislite, ne daje vam savjet koju akciju da preduzmete. Ona jednostavno osvjetljava slučajeve i ostavlja čitaoce da izvedu sami zaključke. Ako, poslije pročitane knjige, čitalac bude rekao "Pročitao sam još jedan roman Džima Krejsa", biće mi drago, ali od toga svijet neće imati koristi. Ali ako čitalac kaže "Pročitao sam knjigu i sada želim da preuzmem političku akciju" onda ću biti oduševljen preko mjere. Kako sam stariji više me uzbuđuju političke akcije i sve manje vjerujem u moć književnosti, naročito u liberalno-buržoaskoj demokratiji kakva je u Britaniji. Pa, ostavite knjige i izađite na ulice!

Postoji puno praznovjerja u Vašim pričama. Zašto? I koliko je danas praznovjerje sastavni dio naših života?
- Praznovjerja (poput mojih romana) su nenaučne neistine, koje pored toga uobličavaju naš način života i govore puno o ljudskim uslovima življenja. Tako se u Velikoj Britaniji smatra lošom srećom ako prođete ispod merdevina, na primjer, ili ako raširite kišobran u kući, ili ako petkom jedete meso. Posmatrajući tako, sujevjerja ne mogu napraviti promjenje u vašem životu, ali zapažanja nam daju (pogrešne) impresije kako možemo posredovati protiv slučajnog efekta sudbine. Sujevjerje nas čini moćnijima, pošto, u stvari mi naseljavamo svijet u kome se često osjećamo bespomoćno i uništeno. (Usput da kažem, ja ipak volim praznovjerje u mom poslu, da istupam sa uobičajenog puta, ignorišem pravila. Uvijek prolazim ispod merdevina, kako bih pokazao da me je baš briga za sudbinu na jedan ili drugi način). Ne vjerujem da smo manje sujevjerni u 21. vijeku, nego što smo bili u prvom vijeku. Hvala Bogu.

Vujica OGNJENOVIĆ