Dar kamena

10.03.07

"Dar kamena", roman Džima Krejsa opisuje pleme smješteno u priobalno selo iz kamenog doba. Ljudi će biti suočeni s promjenama koje donosi bronza - to tehnološko dostignuće bilo je tada umnogome slično današnjoj najrazvijenijoj tehnologiji. Krejs priča dirljivu priču o sakatom osobenjaku riječima njegove kćeri. "Dar kamena" je djelo nadarenog pripovijedača bogatog spisateljskog iskustva i smjele imaginacije. I u ovom romanu pisac stvara jedan nov svijet, naoko udaljen od našeg, a u suštini zastrašujuće sličan njemu i otkriva protivrječne istine o savremenim pitanjima rada, ljubavi, laži i sili promjene. Krejs govori i o ulozi umjetnika-pripovijedača u društvu opsjednutom proizvodnjom i trgovinom, razmatrajući i uticaj i ograničenja mašte koja nas vodi ka novim horizontima. "Dar kamena" je objavila "Laguna" u prevodu Nenada Dropulića.
Džim Krejs je rođen u Hertfordšajru 1946. godine, a odrastao u sjevernom Londonu. Studirao je književnost prije nego što je otišao u Sudan, gdje je radio na obrazovnim programima pod pokroviteljstvom humanitarnih organizacija. Godine 1974. počinje da piše i već prvom pričom, "Eni, kalifornijske tablice", skreće pažnju kritike originalnošću i inovativnošću. Prvi Krejsov roman "Kontinent" iz 1986. (Vitbred nagrada i nagrada lista Gardijan) bavi se stavom Zapada prema zemljama Trećeg svijeta kroz sedam međusobno povezanih priča smještenih na imaginarni sedmi kontinent. I u nekoliko sljedećih ostvarenja Krejs piše o interakciji među različitim civilizacijama i kulturama na granicama epoha: u "Daru kamena" iz 1988. -prikazuje pleme na prelazu iz kamenog u bronzano doba, dok je radnja "Arkadije" iz 1992. smještena u zamišljeni britanski grad budućnosti. U romanima "Znaci nemira" iz 1994. (nagrada Vinifred Holtbi) i "Iscjelitelj" (uži izbor za Bukerovu nagradu) iz 1997. autor je iskoristio istorijske događaje kao podlogu za razvijanje priče. Romanom "Poslije smrti" iz 1999. Krejs osvaja Vitbredovu nagradu, nagradu kruga američkih književnih kritičara i ponovo ulazi u uži izbor za Bukerovu nagradu. Njegov najnoviji roman "Šest" neobična je priča o glumcu Feliksu Dernu, čiji je naizgled savršen život ukaljan činjenicom da svaka žena sa kojom je spavao nosi njegovo dijete. Džim Krejs živi u Birmingemu odakle je i govorio za "Vijesti".
"Dar kamena" je Vaš drugi roman, napisan je prije 20 godina. Šta nam možete reći o istorijskoj pozadini i podsticajima za pisanje romana čija se radnja dešava u kameno doba?
- "Dar kamena" je bio moja reakcija na industrijsku recesiju koja je vladala u zapadnom svijetu tokom 1970-ih i 1980-ih godina. Grad u kome živim, Birmingem - gdje je otpočela industrijska revolucija u 18. vijeku - bio je poznat kao Radionica svijeta ili kao Grad sa hiljadu trgovina. Smatralo se da mi možemo napraviti sve najbolje metalne proizvode, sve od "kašičice za čaj do bronzanog slona". Ali, iznad svega mi smo bili grad u kome su se pravili automobili (Moris, Ostin, MG, Land Rover, Jaguar, itd.) Mi smo bili pripadnici jednog ružnog grada i ne baš veoma kulturnog, ali stanovnici su pronašli svoj identitet i bili su ponosni na svoju industriju i svoj rad. Oni su mislili: "Mi nikada nećemo biti suvišni jer će svijet uvijek željeti metalne proizvode". Onda su došli tačerizam i recesija. Nezaposlenost je ovdje bila stigla skoro do 70%. Ogromne fabrike, livnice i prostori na kojima su bile fabrike za proizvodnju automobila postale su pustare. Kako bih mogao takav grad i takvo društvo ponovo izmisliti? - bilo je to pitanje na koje je roman tražio odgovor. Romansijer - realista bi radnju romana smjestio u Brmingem 1980-ih među stvarne radnike i u stvarne fabrike. Ali ja nijesam realistični pisac. Ja ne želim da držim ogledalo usmjereno ka stvarnom svijetu. Radije sam želio da izmislim siže i izmjestim čitaoce. Držao sam otvorene oči prema situacijama u istoriji koje bi bile slične tekućim dešavanjima u Birmingemu. Konačno, otišao sam u Britanski muzej u Londonu, sa tada mojim mladim sinom Tomom. Stajali smo ispred vitrine u kojoj su bile iskopine iz kamenog doba - noževi, strugalice, sjekire i vrhovi strijela. Palo mi je na pamet da su ti praistorijski proizvođači mogli sebi reći: "Naša zajednica je sigurna, jer mi proizvodimo predmete od kamena i svijet će nas uvijek željeti". Onda je došlo bronzano doba i proizvođače kamenih proizvoda niko više nije cijenio. To je trebalo da bude moj roman.

I zato ste radnju romana "Dar kamena" smjestili u predbronzano doba?
- Pa, moj prethodni odgovor dijelom se tiče i ovog pitanja - ali jedna od prednosti što sam radnju romana smjestio u period, iz koga, naravno, nema živih svjedoka, je taj što mogu izmisliti štogod mi se prohtije, a niko mi stoga ne može reći da govorim neistinu. I to mi je odgovaralo. Po prirodi sam lažljivac - ne pričam velike laži, već izmišljam priče, ispredam, preuveličavam. To sam oduvijek bio, od kada sam počeo da pričam. Hvala Bogu što sada imam posao koji mi dozvoljava da pričam laži i da zaradim nešto novaca čineći to.

U vašem romanu pripovijedač pripada posebnoj vrsti ljudi. Nije li on predak pisaca?
- Svi mi pisci i pripovijedači smo potomci kazivača. Sve što ja, kao romansijer mogu učiniti je da uobličim pripovijedanje u štampanu formu između stranica knjige. Ali čovječanstvo je narativna životinja i bilo je takvo hiljadama godina. Ta vještina donijela nam je evolucionarnu prednost, dok su neke druge vještine iščezle prije mnogo godina. Pripovijedanje u svim svojim formama, od anegdote, do šale, nostalgije, čiste fikcije, poigravanja, njegovane rime, lirske pjesme - sve je to društvena neophodnost. Pripovijedanje vam donosi prijatelje, zaposlenje, društvenu popularnost. Ali takođe omogućava društvima da preispitaju vlastitu prošlost i da iscrpe budućnost. (Ponovno slušanje argumenata, bitke, zavođenje, praznici, susreti, itd. prije nego što se odigraju). Tako da je "Dar kamena" u čast naracije i knjiga koja sugeriše da se društva mogu iznova izmisliti, čak i da su u najvećem opsegu uništena. Sve što treba učiniti je osloboditi svoju maštu.

Vaša knjiga ilustruje sudar brze tehnološke promjene u kulturi. U stvari "Dar kamena" ima puno odjeka i u našem dobu, zar ne?
- Baš tako. Čini se da se tehnološke promjene brzo mijenjaju u našem vremenu. Teško je povjerovati da su moje babe i djedovi rođeni u svijetu bez radija, televizije, frižidera, automobila ili aviona, da ne pominjem kompjutere i DVD plejere. Teško je povjerovati da je moj prvi roman "Kontinent" napisan običnim pismom, olovkom. Teško je povjerovati da je "Dar kamena" otkucan na staromodnoj pisaćoj mašini. Danas ja u programu word obrađujem sve podatke, uključujući i šoping liste. Da li bi trebalo da žalimo zbog tih neprestanih tehnoloških promjena? Nijesam siguran. Ja lično volim naprave progresa, ali one uvijek idu na štetu kulture. Cijena nečeg novog vrijednog je uvijek gubitak nečeg starog vrijednog. To je jednostavno pravac u svijetu, stanje univerzuma. Šteta je, na primjer, što je kompjuter ranio olovku, i što će vjerovatno, u dogledno vrijeme uništiti fizičku, štampanu knjigu. Ali ne može se prkositi promjenama uopšte, kao što se ne može prkositi gravitaciji ili zemljinoj orbiti.

Primjećujem da ste (u romanima "Iscelitelj", "Poslije smrti", "Kontinent", pa i u "Daru kamena") bili fascinirani ruralnim predjelima. Zašto?
- Ne samo ruralnim predjelima. Volim i urbane predjele, takođe. "Arkadija" i "Šest" su gradske knjige. To je zato što volim šetnje, i nije bitno da li šetam po brdu ili niz ulicu. Primijetićete da je šetnja u mojim romanima povratna tema. Vi možete poderati obuću čitajući moje knjige. U "Daru kamena", na primjer, glavni junak šeta duž obale mnogo puta. Uživam u takvim šetnjama, pa čak i ako ih sprovodim samo u svojoj mašti. Još jedan razlog što sam usredsređen na predio je što je predio prepun simbola - a simboli su značajni za romansijere. Jato gusaka u "Daru kamena", na primjer, predstavlja imigracije, priliv novog. Zaklati gusku znači odbiti spoljašnje i odbiti novo.

Koji su to, po Vašem mišljenju, darovi našeg doba?
- Isti kao što su oduvijek bili. Što god da se desi na svijetu, ljudi će u istoj mjeri ostati fini isto koliko su i okrutni. To ne zvuči mnogo kao hvalisanje, ali ako je ljubaznost dominantna u ljudskim odnosima onda je planeta dugoročno u dobrim rukama. Kratkoročno, postoji mnogo stvari o kojim brinemo, od regionalnih ratova do ličnih nemira. Nema dovoljno hartije na svijetu za mene da nabrojim sve svjetske beskrajne nesreće. Vi i vaši sunarodnici to znate bolje od mene (na primjerima vaše tekuće istorije) kako izgleda živjeti u podijeljenim, ubitačnim vremenima. Možda je najveći dar ako ste dovoljno srećni da posjedujete dar optimizma. Ja ga imam više od djela koje mi pripada.

Pokazali ste kako je ljudsko iskustvo, bilo lično ili društveno, uvijek isto - semper idem. Ali, šta će po vama biti promjene novog doba?
- Pa, ono što je besmislica svijeta je - što su stvari starije, one više ostaju iste. Šta će se promijeniti u novom dobu? Vi me pitate da budem kazivač sreće? Ja mogu sugerisati samo dvije alternative: 1) Prvo će stvari ići nabolje, a potom nagore. 2) Prvo će stvari ići na gore, a onda nabolje. Sve što mi možemo učiniti je da držimo palčeve i da se nadamo da ćemo naći pogodnu priliku.

JA SAM TRADICIONALNI PRIPOVJEDAČ

Ponovno izmišljanje je prepoznatljiv postupak u većini vaših književnih djela....
- Da, izmišljanje i ponovno izmišljanje. Ja sam tradicionalni pripovijedač, jedan od onih koji više voli da je njegova proza organska nego da je fotografska. To je za mene zabavniji način. Upamtite, radni dan ja provodim sam u maloj preuređenoj garaži pored kuće. Ja nemam neposredne kolege ili saradnike. To je usamljeničko zanimanje. Želio bih da iznenađujem sebe, volio bih da se zabavljam, da se družim, da nekako sebe stimulišem. Nikada ne razmišljam o čitaocima. Kada pišem, ja sam u transu i mogućnost da će svaka knjiga nekada biti završena, štampana i čitana u 28 zemalja, uključujući i Crnu Goru, čini mi se bizarna i daleka.

NE VJERUJTE KRITICI

Ko je bio ser Hari Pen Batler, čijim ste rečenicama iz "Uspomena kopača" počeli roman "Dar kamena"?
- Ser Hari Pen Batler je plod moje mašte, izmišljen je zbog epigrafa knjige. On nikada nije postojao, niti je napisao "Uspomene kopača". Niti je bilo ko drugi. Bio sam veoma iznenađen i dopalo mi se kada sam otkrio da su neki kritičari u Americi i Britaniji tvrdili da su čuli za Batlera, pa čak i čitali njegovu knjigu. U stvari, epigrafi u mojim knjigama su potpuna izmišljotina. I to svaki. Po objavljivanju mojih knjiga uvijek bi se našao poneki kritičar i pravio se pametan da je čuo za citiranog pisca ili da poznaje njegov opus. Nikada ne vjerujte kritici.

Vujica OGNJENOVIĆ