Aleksandar Hemon je rođen u Sarajevu 1964. godine. Posle studija književnosti na Sarajevskom univerzitetu, 1992. godine odlazi u Čikago. 1995. godine počinje da piše na engleskom jeziku, a njegova prva zbirka priča pod nazivom Question of Bruno (Pitanje Bruna) izlazi 2000. godine. Ova knjiga uvrštena je u liste najboljih knjiga te godine u magazinima Njujork Tajms, Eskvajer, Vilidž Vojs, Vašington post, a časopis Los Anđeles Tajms proglašava je knjigom godine
Njegova druga knjiga, roman Nowhere Man, koja dokazuje da uspeh njegovog književnog debija nije bio slučajnost, izlazi 2002. godine. Zbog uspeha koji je postigao pišući na engleskom jeziku, Hemona često porede s Džozefom Konradom i Vladimirom Nabokovim.
KAKO SAM POSATO PROFESIONALNI PISAC
Aleksandar Hemon
E ovako je bilo: Krajem januara 1992, oti sao sam u Ameriku na tromjesecno puto vanje, po pozivu Americkog kulturnog centra, zbog mog knjizevno-novinarskog rada. Te sam ja putovao po Americi i Kanadi, da bi dosao u Chicago da posjetim jarana kojeg sam upoznao prethodne godine u Ukrajini. Trebao sam letjeti nazad u Sarajevo 1. maja 1992. i nikad nisam odletio. Vrlo brzo sam shvatio da cu ovdje morati ostati dugo, ako ne i zauvijek, i da ako hocu da pisem, moram da se osposobim da pisem na engleskom. Te sam sebi dao rok od pet godina da budem u stanju da napisem pricu koja se moze objaviti ovdje. Prihvatio manijackog citanja i listanja rijeci za kojima sam onda tragao po rjecniku, da bih ih sutradan zaboravio, i onda sve ispocetka.
Odluka da promijenim jezik nije bila laka, posto sam ja odrastao s uvjerenjem da je pisceva sudbina njegov jezik - da se pisac rodi, zivi i umre u svom maternjem jeziku - pri cemu je jezik, naravno, apsolutni izraz maternje kulture i naroda koji se u toj kulturi prepoznaje. Pisac je tako knjizevnik: zaduzen za proizvodnju nacionalne kulture i knjizevnosti, za ocuvanje cistoce jezika te tako nacionalnog bica koje taj jezik direktno izrazava. Otud knjizevnici imaju privilegovani polozaj u nacionalnoj kulturi - jednom knjizevnik, vazda knjizevnik i cesto clan akademije - koji ne zavisi od citalastva ili trzista. Knjizevnici su odgovorni jedino svojoj nacionalnoj knjizevnosti, koja se sastoji od panteona knjizevnika ciju tradiciju on (skoro nikad ona, posto je nacija muska rabota) svjesno i savjesno nastavlja. Da li je knjizevnik dovoljno vrijedan da pripada nacionalnoj kulturi (nakon sto ispuni biolosko-genetske uslove) odlucuje porota koja se sastoji od kriticara, a cesto i politicara, koji nekako imaju mandat svog naroda da odluce sta valja a sta ne valja. Tako je knjizevnik funkcija u specificnom kulturnom sistemu, cak i ako je disident. U Titino doba, knjizevnici su imali vrlo slicnu funkciju, s tim sto su nacionalne kulture bile pod kisobranom "jugoslovenske" kulture. Sistem nagradjivanja i kaznjavanja bio je prakticno isti. Dobrica Cosic je dobar primjer pisca koji je glatko presao iz jednog u drugi sistem.
Moja nevolja je bila to sto mi je bilo tesko zamisliti bilo kakav drugaciji oblik knjizevnog postojanja osim nacionalnog, utemeljenog u maternjem jeziku. Ali onda se taj kulturni model poceo raspadati u mojoj glavi, kako zbog cinjenice da je moje iskustvo ovdje bilo usko vezano za engleski jezik, tako i zbog cinjenice da je za mene pripadanje bilo kakvoj nacionalnoj knjizevnosti sa ratom postalo potpuno eticki i etnicki nemoguce. Trebalo mi je tri godine da napisem prvu pricu na engleskom i to je bila prica The Sorge Spy Ring (Sorgeov spijunski krug), koju su Dani objavili kao separat u decembru 1995.
Zatim sam napisao seriju prica, sve na engleskom, koje su bile objavljivane u manjim, ali relativno uglednim casopisima, da bih nakon objavljivanja price Islands (Mljet) dobio poziv od agentice Nicole Aragi, koja je htjela da me predstavlja. Vecina agenata ne zeli da devera sa kratkim pricama - svi se furaju na romane - pa sam ja bio sumnjicav prema Nicole. Ali ona predstavlja nekoliko uspjesnih pisaca kratkih prica i uopste je odlicna osoba, te sam ja postao njen klijent. U tom trenutku sam imao samo dvije trecine knjige (sedam prica), pa smo odlucili da sacekamo da kompletiram knjigu, prije nego sto se knjiga ponudi izdavacima. Zadnju pricu sam kompletirao u augustu ove godine, nakon cega je tu pricu - u vrlo skracenom i pojednostavljenom obliku - objavio New Yorker. Istovremeno, rukopis knjige - pod naslovom The Question of Bruno (Pitanje Bruna) - poslan je izdavacima u Americi i Evropi, i njihov interes je bio spektakularan, pri cemu nije odmoglo ni to sto je moja prica Islands uvrstena u antologiju najboljih americkih prica 1999.
Krajnji rezultat je vrlo povoljan: knjiga The Question of Bruno ce biti objavljena u Americi, Engleskoj, Holandiji, Francuskoj, Njemackoj, Italiji, Svedskoj, Norveskoj, Finskoj, Danskoj, Spaniji (na spanskom i katalonskom), Portugalu, Brazilu i Grckoj. Predujmi od ovih ugovora - nakon sto se odbiju procenti agentici (15-20%) i porezi, i nakon sto se otplate dugovi - ucinice zivot moj i moje supruge na barem neko vrijeme vrlo udobnim, ali daleko od bogataskog. Ja sam zapravo dobio posao koji sam uvijek zelio, sa godisnjim prihodom mladog pametnog inzinjera, i sa obavezama koje nisu obaveze nacionalnog knjizevnika nego profesionalnog pisca: moram aktivno da ucestvujem u promociji knjige koja se za citalastvo nadmece sa ostalim knjigama, imam rok do kojeg moram da napisem drugu knjigu i ta knjiga mora biti prihvacena od strane izdavaca. Nakon dvije knjige, svi ugovori se moraju ponovo ispregovarati, tako da objavljivanje vise od dvije knjige nije nicim garantovano i ocigledno zavisi od uspjeha prve dvije. Buduci da nemam nikakvu funkciju u americkoj, a bogami ni bosanskoj, nacionalnoj knjizevnosti - zato sto pisem na nematernjem jeziku, te sam, misle neki, stranac u obje kulture - necu imati privilegije nacionalno priznatog pisca, nekoga ko izrazava americka osjecanja ili bosansku dusu, nece me pozivati na partijske kongrese, necu biti savjetnik predsjedniku, necu ucestvovati u pisanju pravopisa naseg jezika, necu se opijati u Udruzenju pisaca i halucinirati o buducnosti "nase" kulture, necu svako malo ici u ruralne krajeve da se napijem na izvoru narodne mudrosti.
Moja pozicija, tako, nije definisana nacionalnim kulturnim sistemima, koji vole da imaju cvrste i nepremostive granice. Ja sam izmedju kultura, sto nije prazan prostor, nego prostor preklapanja, gdje se desavaju cudne i nepredvidive stvari, gdje se mijesaju udaljena iskustva i stvaraju novi, fluidniji identiteti. Moja odgovornost nije odgovornost nacionalnog knjizevnika, nego odgovornost javne licnosti koja ucestvuje u demokratskoj, nehijerarhijskoj razmjeni misljenja i informacija. Prostor te razmjene je globalan i ukljucuje kako bosansku tako i americku javnost. Kao profesionalni pisac mogu biti most izmedju razlicitih kultura, dok bi kao nacionalni knjizevnik bio samo taraba.
08.07.05
Priče o ljudima niotkuda
Aleksandar Hemon
"Treba biti svjestan da je nostalgija retroaktivna utopija, selektivno-kreativno sjećanje, što znači da je upotrebljiva samo kao književna materija, a ne kao historija. Nostalgija mi je zanimljva kao prinicip narativne organizacije"
Već svojom prvom američkom knjigom, zbirkom pripovjedaka Question of Bruno (2001), Aleksandar Hemon (Sarajevo, 1965) nagovijestio je naročit literarni i jezički potencijal. Iako došljak unutar književnosti drugog jezika – Hemon je počeo pisati na engleskom naravno tek u čikaškoj emigraciji – proza ni po čemu nije odavala nesigurnost novajlije pa je knjiga dočekana hvalospjevima američke kritike i kolega. Njegov romaneskni debi Nowhere man pak, odmah po izlasku, u najutjecajnijim je američkim i britanskim medijima obasut serijom recenzija odreda gotovo panegiričkog tona: usporedbe s Nabokovim, Kišom i pogotovo Brunom Šulcom, jednim od Hemonovih uzora, kao i neizbježno one s njegovim slavnim sugrađaninom, pokojnim Solom Belouom. Iako takav konsenzus najčešće ima odbojno djelovanje, po čitanju začuđujuće emigrantsko-egzistencijalne storije o Jozefu Proneku – "čovjeku niotkuda", jasno je da ovakve kritike nisu pretjerane: briljantno konstruiran i, što je vjerovatno najvažnije, napisan na izuzetnom, sigurnom engleskom, obogaćenom utjecajima maternjeg jezika i literature na njemu – Hemonov roman jedno je od onih djela koje u kontekstu tamošnje, ali pogotovo u književnosti bivše Jugoslavije, nema pravog prethodnika.
Možda je to i razlog što se u našim, poslovično nezainteresiranim kulturama, izlazak ovakvog, po svemu bitnog djela, popratio s takvim manjkom povratne sprege. Iako njegov autor prilično minimizira ovu činjenicu, ipak, ne može se ne primjetiti da roman zapravo još uvijek čeka pravu kritičku i čitalačku recepciju.
"VREME": Nasuprot superlativima američke kritike, konstatiram apsolutni nedostatak bilo kakvog ozbiljnijeg kritičkog fidbeka u ovim krajevima – i profesionalci (koji bi se time morali baviti) i mediji ostali su nijemi kako spram romana tako i prema tvome uspjehu na američkoj i internacionalnoj literarnoj sceni. Iznenađuje li te to? Ta potpuna gluhoća?
ALEKSANDAR HEMON: Pa ne znam šta misliš pod "ovim krajevima". U Bosni je bilo puno fidbeka – jedva da u Sarajevu mogu ulicom proći od fidbeka. I u Hrvatskoj je bilo medijskog i kritičkog fidbeka, a i u Crnoj Gori, koliko znam. Što se tiče "ozbiljnih kritičara", bilo je i tu odjeka, mada ja ne znam tačno šta definiše "ozbiljnog kritičara". A čak i da si u pravu, to me ne brine pretjerano. Prvo, književnost kad djeluje, djeluje sporo, sa odgodom. Fidbek može da traje desetljećima i da se tako mijenja. Istovremeno, moja situacija je relativno nova i neobična – situacija u kojoj ja pišem na engleskom, dok sam u punom i neprestanom kontaktu sa svojom matičnom kulturom, ima malo presedana. Treba, dakle, vremena da se kritički okvir koji se manje-više isključivo zasniva na konceptu nacionalne kulture prilagodi drugačijem svijetu i drugačijoj književnosti.
Čini se da problem djelomično leži upravo u ambiciji romana i njegovoj možda najkvalitetnijoj osobini: tvoj idealni čitatelj trebao bi zapravo vladati s oba jezika i u isto vrijeme raspoznavati različite suptilnosti pisanog i govornog engleskog, različitih registara (američki likovi, iz raznih klasa i pozadina itd.) te konteksta; i s druge strane, one našeg jezika. Anglofoni čitatelj, primjerice, ne može sasvim dešifrirati varijantu "bosanskog engleskog" iz prijevoda pisma Pronekovog sarajevskog prijatelja, ili pak govor emigranata u Americi, dok je ovdašnji čitatelj rijetko izvješten u nivoima engleskog koje variraš.
Ako je to problem, to nije nerješiv problem. S jedne strane, postoji – i raste – čitalaštvo koje je u stanju da čita oba jezika. Samo u Čikagu, recimo, ima oko 50.000 Bosanaca i Hercegovaca, što uključuje i čitavu jednu generaciju koja je bikulturna. A bosanska situacija nije nimalo atipična – bikulturalnost je opšta globalna pojava. Isto tako, u izvjesnom smislu, nijedna knjiga ne može biti apsolutno iščitana, uvijek ima ostatak koji se ili izgubi ili se mora izučavati da bi bio dokučiv. Uzmimo Šekspira, za kojeg je također potrebno znanje istorije i klasnih odnosa, kao i raznovrsnih kulturoloških nijansi. Ili Džejn Ostin, u čijim se romanima drama odvija na nivou klasnih aluzija (i iluzija). Njihovi idealni čitaoci su odavno nestali.
U tom smislu, a nastavljajući se na prošlo pitanje, zaključuje se da je roman zapravo neprevodiv.
Robert Frost je rekao da je poezija ono što se izgubi u prijevodu. Neprevodiv ne znači i nedokučiv ili nerazumljiv. Ja sam odrastao čitajući knjige u prijevodu, pa mi ništa ne fali.
Veliki broj ljudi iz bivše zemlje, pogotovo iz Bosne i Hercegovine, emigrirao je devedesetih u Sjedinjene Države. Dolaze li oni na tvoja čitanja, odnosno postoji li uopće komunikacija između njih i tvoga romana? Vidiš li pri tom, možda, kakvog budućeg pisca među njima?
Bosanci i Hercegovci redovno dolaze na moja čitanja, ne samo u Americi nego i diljem svijeta, gdje god da idem. Niko bolje ne komunicira sa mojim knjigama. A mnogi odano čitaju i moje kolumne u magazinu "Dani", koje pišem na bosanskom. U bosanskoj dijaspori odrasta jedna čudesna generacija – djeca koja su dovoljno stara da znaju šta se u Bosni desilo, a dovoljno mlada da mogu da se prilagode novoj sredini i jeziku, što znači da će biti u stanju da formulišu i transformišu svoje iskustvo u novom, drugačijem kontekstu i na drugom jeziku.
Pjesnik Mile Stojić, u jednom dosta patetično intoniranom tekstu, govori o svojoj posjeti Semezdinu Mehmedinoviću (bosanskom pjesniku koji također zivi u Čikagu, op.a.): njih dvojica sjede tamo, usred kolijevke američkog urbanog bluza, i sanjaju o "drugačijem bluzu", onom našem naravno. Imaš li takve trenutke "ur-nostalgije", da tako velim?
Pa ja mislim da to svako ima. Čak i da se ništa nije desilo i da se sve ono što mi je pripadalo nije preko noći promijenilo, postoji jednostavna činjenica starenja, što naravno proizvodi žal za mladošću. Ja sam još prije rata pisao o duboko ukorijenjenoj sarajevskoj nostalgiji – u Sarajevu nikad ništa nije bilo kao što je nekad bilo. Treba, međutim, biti svjestan da je nostalgija retroaktivna utopija, selektivno-kreativno sjećanje, što znači da je upotrebljiva samo kao književna materija, a ne kao historija. Nostalgija mi je zanimljiva kao prinicip narativne organizacije.
U kolumni u sarajevskim "Danima" u kojoj pišeš upravo o nostalgiji, kažeš nešto u čemu će se mnogi fellow immigrant lako prepoznati, čini mi se: da napustiš Čikago i odeš živjeti drugdje, na neki bi način "izdao" i napustio i Sarajevo, ono koje si ponio sa sobom i njegovao ga sve ove godine kao sjećanje.
Tačno. Sve što znam o urbanom življenju naučio sam u Sarajevu, te je tako moj odnos prema svakom gradu nekako replika mog odnosa prema Sarajevu. Sarajevo nikad nisam htio napustiti. Našao sam se izvan njega kad je rat počeo i tako je ostalo. Sad ne mogu ni bez Čikaga ni bez Sarajeva.
Što je slijedeće? Nakon emigrantskog, možda "čisti" američki roman?
Ne znam ja šta je čisti američki roman. Ili bilo kakav čisti roman. Zapravo, nikakva me čistoća, estetska ili genetska, uopće ne zanima. Mene zanimaju kopilanske, multiidentitetske, nepredvidive forme. Ono što sad radim nije ni u kom smislu čisto. Akobogda, biće opet zbunjenih kritičara.
Za kraj, ne mogu a da ne pitam, budući da djelomično vučeš i ukrajinske korijene, a i poglavlje romana je smješteno tamo: gledajući neki dan predsjednika Juščenka kako dodjeljuje nagradu na nedavnom takmičenju za Pjesmu Eurovizije, kontekstualni i jezički kaos situacije, pogotovo taj istočnoevropski, nesvjesno tragikomični ton, podsjetili su me na tvoj roman, kao da su bili direktno istrgnuti iz njega.
Pa, pravo da ti kažem, malo sam Eurovizije gledao. Primijetio sam samo da su mnoge zemlje insistirale na svom egzotičnom etničkom identitetu, što je uglavnom značilo da su se plesači rotirali i da je bilo puno dramatičnih talambasa i bubnjeva – nekako su buraste udaraljke najetničkiji instrument. Pored ukrajinskih i bosanskih korijena, ja vučem korijene i od naroda čiji je glavni instrument električna gitara, mada među nama ima nekih koji se furaju na ritam mašinu ili čak semplove. Ima tenzija, ali sve je to na kraju krajeva jedan narod.
Ova istočnoevropska neoliberalna pokondirenost, u kojoj je izraz komunikacije sa svijetom posjedovanje šljaštećih drangulija i imitiranje trećerazrednih zapadnih šminkera, nije ništa novo. Sjetim se one predratne reklame – mislim da je bila za Beko – u kojoj Svetlana Bojković sjedi pored modne piste kojom se šeću žgoljavi modeli u šljokicama i onda kaže: "Postali smo svet." (A neki uhljup pored nje onda kaže: "Da.") To se vrtilo malo prije nego što je Srbija krenula u svoje krstaške pohode. Milošević je danas u Hagu, ali šljokice su nepokorive.
Đorđe Matić
