Aleksandar Hemon je rođen u Sarajevu 1964. godine. Posle studija književnosti na Sarajevskom univerzitetu, 1992. godine odlazi u Čikago. 1995. godine počinje da piše na engleskom jeziku, a njegova prva zbirka priča pod nazivom Question of Bruno (Pitanje Bruna) izlazi 2000. godine. Ova knjiga uvrštena je u liste najboljih knjiga te godine u magazinima Njujork Tajms, Eskvajer, Vilidž Vojs, Vašington post, a časopis Los Anđeles Tajms proglašava je knjigom godine
Njegova druga knjiga, roman Nowhere Man, koja dokazuje da uspeh njegovog književnog debija nije bio slučajnost, izlazi 2002. godine. Zbog uspeha koji je postigao pišući na engleskom jeziku, Hemona često porede s Džozefom Konradom i Vladimirom Nabokovim.
KAKO SAM POSATO PROFESIONALNI PISAC
Aleksandar Hemon
E ovako je bilo: Krajem januara 1992, oti sao sam u Ameriku na tromjesecno puto vanje, po pozivu Americkog kulturnog centra, zbog mog knjizevno-novinarskog rada. Te sam ja putovao po Americi i Kanadi, da bi dosao u Chicago da posjetim jarana kojeg sam upoznao prethodne godine u Ukrajini. Trebao sam letjeti nazad u Sarajevo 1. maja 1992. i nikad nisam odletio. Vrlo brzo sam shvatio da cu ovdje morati ostati dugo, ako ne i zauvijek, i da ako hocu da pisem, moram da se osposobim da pisem na engleskom. Te sam sebi dao rok od pet godina da budem u stanju da napisem pricu koja se moze objaviti ovdje. Prihvatio manijackog citanja i listanja rijeci za kojima sam onda tragao po rjecniku, da bih ih sutradan zaboravio, i onda sve ispocetka.
Odluka da promijenim jezik nije bila laka, posto sam ja odrastao s uvjerenjem da je pisceva sudbina njegov jezik - da se pisac rodi, zivi i umre u svom maternjem jeziku - pri cemu je jezik, naravno, apsolutni izraz maternje kulture i naroda koji se u toj kulturi prepoznaje. Pisac je tako knjizevnik: zaduzen za proizvodnju nacionalne kulture i knjizevnosti, za ocuvanje cistoce jezika te tako nacionalnog bica koje taj jezik direktno izrazava. Otud knjizevnici imaju privilegovani polozaj u nacionalnoj kulturi - jednom knjizevnik, vazda knjizevnik i cesto clan akademije - koji ne zavisi od citalastva ili trzista. Knjizevnici su odgovorni jedino svojoj nacionalnoj knjizevnosti, koja se sastoji od panteona knjizevnika ciju tradiciju on (skoro nikad ona, posto je nacija muska rabota) svjesno i savjesno nastavlja. Da li je knjizevnik dovoljno vrijedan da pripada nacionalnoj kulturi (nakon sto ispuni biolosko-genetske uslove) odlucuje porota koja se sastoji od kriticara, a cesto i politicara, koji nekako imaju mandat svog naroda da odluce sta valja a sta ne valja. Tako je knjizevnik funkcija u specificnom kulturnom sistemu, cak i ako je disident. U Titino doba, knjizevnici su imali vrlo slicnu funkciju, s tim sto su nacionalne kulture bile pod kisobranom "jugoslovenske" kulture. Sistem nagradjivanja i kaznjavanja bio je prakticno isti. Dobrica Cosic je dobar primjer pisca koji je glatko presao iz jednog u drugi sistem.
Moja nevolja je bila to sto mi je bilo tesko zamisliti bilo kakav drugaciji oblik knjizevnog postojanja osim nacionalnog, utemeljenog u maternjem jeziku. Ali onda se taj kulturni model poceo raspadati u mojoj glavi, kako zbog cinjenice da je moje iskustvo ovdje bilo usko vezano za engleski jezik, tako i zbog cinjenice da je za mene pripadanje bilo kakvoj nacionalnoj knjizevnosti sa ratom postalo potpuno eticki i etnicki nemoguce. Trebalo mi je tri godine da napisem prvu pricu na engleskom i to je bila prica The Sorge Spy Ring (Sorgeov spijunski krug), koju su Dani objavili kao separat u decembru 1995.
Zatim sam napisao seriju prica, sve na engleskom, koje su bile objavljivane u manjim, ali relativno uglednim casopisima, da bih nakon objavljivanja price Islands (Mljet) dobio poziv od agentice Nicole Aragi, koja je htjela da me predstavlja. Vecina agenata ne zeli da devera sa kratkim pricama - svi se furaju na romane - pa sam ja bio sumnjicav prema Nicole. Ali ona predstavlja nekoliko uspjesnih pisaca kratkih prica i uopste je odlicna osoba, te sam ja postao njen klijent. U tom trenutku sam imao samo dvije trecine knjige (sedam prica), pa smo odlucili da sacekamo da kompletiram knjigu, prije nego sto se knjiga ponudi izdavacima. Zadnju pricu sam kompletirao u augustu ove godine, nakon cega je tu pricu - u vrlo skracenom i pojednostavljenom obliku - objavio New Yorker. Istovremeno, rukopis knjige - pod naslovom The Question of Bruno (Pitanje Bruna) - poslan je izdavacima u Americi i Evropi, i njihov interes je bio spektakularan, pri cemu nije odmoglo ni to sto je moja prica Islands uvrstena u antologiju najboljih americkih prica 1999.
Krajnji rezultat je vrlo povoljan: knjiga The Question of Bruno ce biti objavljena u Americi, Engleskoj, Holandiji, Francuskoj, Njemackoj, Italiji, Svedskoj, Norveskoj, Finskoj, Danskoj, Spaniji (na spanskom i katalonskom), Portugalu, Brazilu i Grckoj. Predujmi od ovih ugovora - nakon sto se odbiju procenti agentici (15-20%) i porezi, i nakon sto se otplate dugovi - ucinice zivot moj i moje supruge na barem neko vrijeme vrlo udobnim, ali daleko od bogataskog. Ja sam zapravo dobio posao koji sam uvijek zelio, sa godisnjim prihodom mladog pametnog inzinjera, i sa obavezama koje nisu obaveze nacionalnog knjizevnika nego profesionalnog pisca: moram aktivno da ucestvujem u promociji knjige koja se za citalastvo nadmece sa ostalim knjigama, imam rok do kojeg moram da napisem drugu knjigu i ta knjiga mora biti prihvacena od strane izdavaca. Nakon dvije knjige, svi ugovori se moraju ponovo ispregovarati, tako da objavljivanje vise od dvije knjige nije nicim garantovano i ocigledno zavisi od uspjeha prve dvije. Buduci da nemam nikakvu funkciju u americkoj, a bogami ni bosanskoj, nacionalnoj knjizevnosti - zato sto pisem na nematernjem jeziku, te sam, misle neki, stranac u obje kulture - necu imati privilegije nacionalno priznatog pisca, nekoga ko izrazava americka osjecanja ili bosansku dusu, nece me pozivati na partijske kongrese, necu biti savjetnik predsjedniku, necu ucestvovati u pisanju pravopisa naseg jezika, necu se opijati u Udruzenju pisaca i halucinirati o buducnosti "nase" kulture, necu svako malo ici u ruralne krajeve da se napijem na izvoru narodne mudrosti.
Moja pozicija, tako, nije definisana nacionalnim kulturnim sistemima, koji vole da imaju cvrste i nepremostive granice. Ja sam izmedju kultura, sto nije prazan prostor, nego prostor preklapanja, gdje se desavaju cudne i nepredvidive stvari, gdje se mijesaju udaljena iskustva i stvaraju novi, fluidniji identiteti. Moja odgovornost nije odgovornost nacionalnog knjizevnika, nego odgovornost javne licnosti koja ucestvuje u demokratskoj, nehijerarhijskoj razmjeni misljenja i informacija. Prostor te razmjene je globalan i ukljucuje kako bosansku tako i americku javnost. Kao profesionalni pisac mogu biti most izmedju razlicitih kultura, dok bi kao nacionalni knjizevnik bio samo taraba.
