01.01.14 Književna istorija
U DIJALOGU SA SVETOM
Posle gotovo navršenog veka od objavljivanja prve pesničke zbirke Miloša Crnjanskog, o čijem su delu, između ostalih, pisali Aleksandar Petrov, Nikola Milošević i Novica Petković, a u novije vreme Milo Lompar, moglo bi se pomisliti da je o njemu sve već rečeno. Mnogo toga svakako jeste, ali zbornik radova Miloš Crnjanski: poezija i komentari (2014) sadrži četrdeset priloga koji iz drugačijeg ugla osvetljavaju poetiku istaknutog srpskog stvaraoca. Svežina pristupa u radovima autora studije govori u prilog dijalogičnosti i aktuelnosti Crnjanskovog dela danas, dok naučne pretenzije ukazuju na višeznačnost i izvanredne domete književnog poduhvata, čije tumačenje predstavlja izazov za svakog posvećenog proučavaoca književnosti. Treće po redu kolektivno izdanje Instituta za književenost o delu Miloša Crnjanskog, ovoga puta u saradnji sa Filološkim fakultetom iz Beograda i Maticom srpskom, a povodom obeležavanja 120 godina od pesnikovog rođenja, nakon zbornika Književno delo Miloša Crnjanskog, urednika Predraga Palavestre i Svetlane Radulović (1972) i Miloš Crnjanski: teorijsko-estetički pristup književnom delu (1996), urednika Miloslava Šutića, nastalo je u okviru projekta Smena poetičkih paradigmi u srpskoj književnosti i predstavlja važan doprinos proučavanju srpske književnosti u doba kulturnih previranja između dva rata, čiji je Crnjanski jedan od najznačajnijih predstavnika.
Projektom je predviđeno istraživanje poezije, bar kada je o ekipnom proučavanju reč, ali razlog zbog kojeg tumačenjem nije obuhvaćeno autorovo delo u celini leži i u činjenici da se u ranijem periodu više pažnje posvećivalo njegovim proznim ostvarenjima. Međutim, u više radova studije ukazuje se na podudarnost između Crnjanskove poezije i drugih oblika njegovog stvaralaštva, esejistike i proze. Na nivou zbornika zapažaju se kolebanja prilikom određivanja izvora proučavanja, pre svega usled jedinstvenog idejnog ishodišta Crnjanskovog razuđenog opusa, ali i po pitanju samostalnosti Lirike Itake (1919) i Itake i komentara (1959), budući da je autor bio sklon preinačavanju sopstvenog dela. Neuhvatljivost Crnjanskove poetike i njene brojne metamorfoze, vidljive na idejnom, ali i na formalnom planu dela, istaknute su i naslovnom formulacijom naučnog skupa i zbornika, kojom je rukovodilac projekta, Jovan Delić, kako se navodi u Uvodu, fokus istraživačke pažnje postavio „u osetljivi međuprostor između implicitne i eksplicitne poetike”. (10) Shodno zadatoj temi, u žiži interesovanja tumača našla su se dela Lirika Itake (1919) i Itaka i komentari (1959), poeme Stražilovo (1921), Serbia (1925) i Lament nad Beogradom (1959), uz neizostavne programske tekstove i eseje Objašnjenje ’Sumatre’ (1920) i Za slobodan stih (1922), Crnjanskove prevode stranih autora, kao i druga njegova književna ostvarenja.
Zbornik, podeljen u sedam delova, otvara uvodni tekst urednika Dragana Hamovića, svojevrstan prikaz mozaički komponovane studije. Prvi deo, u kojem se ispituje odnos poezije i autorskih komentara Miloša Crnjanskog, najavljuje problemski okvir zbornika, dok prvi tekst, Jovana Delića (Priroda i (auto)poetička funkcija Crnjanskovih ’Komentara’), tematizujući oblik i ulogu propratnih tekstova, uz interpretaciju pesama Trag i Serenata, ukazuje na dominantan istraživački postupak zbornika, u kojem se naporedo ispituju osobenosti Crnjanskove poetike i tumače konkretni tekstovi. Analizom autorovih stavova o poeziji, Aleksandar Jovanović (Pesnikovi komentari i biće pesme) zaključuje da se pre avangardnog preokretanja vrednosti dogodio dublji poremećaj, sažeto opisan u Objašnjenju ’Sumatre’, a u komentarima razložen na niz konkretnih slika, dok Bojan Jović (Lirika i komentari: o Crnjanskovim tekstovima uz (sopstvenu) poeziju) istražuje književno-dokumentarnu građu i spoljašnje okolnosti koje su uticale na sačuvani oblik Crnjanskovih ranih dela.
U fokusu istraživačke pažnje drugog dela zbornika našao se autorov dijaloški odnos prema srpskoj i svetskoj kulturnoj tradiciji. Ambivalentan odnos pesnika prema domovini i tuđini u radu Svetozara Koljevića (Glasovi zavičaja i tuđina u pesništvu Miloša Crnjanskog) tumači se kao posledica dugog stranstvovanja, ali i interesovanja za različite književne tradicije. Dragan Hamović (Mit o Srbiji i dvojnička figura graničara u poeziji Crnjanskog), u svetlu ideja Frojda i Junga, analizira lice i naličje Crnjanskovog lirskog mita o Srbiji, izdvajajući kao dominantnu udvojenu figuru graničara. Pesnik je svoju poetiku oblikovao prema uzorima istočnjačkih modelare prevođenja kineske i japanske lirike, koja mu je omogućila da produbi svoja saznanja i doživljaj sveta, objašnjava Radovan Vučković (Istok u poetici i poeziji Miloša Crnjanskog). Petar Pijanović (Poetika i ideologija ’Vidovdanskih pesama’Miloša Crnjanskog) prati kako se inverzija ustaljenih vrednosti i levo orijentisana pozicija iz Lirike Itake u propratnim tekstovima Itake i komentara menja i približava nacionalnoj tradiciji. Goran Radonjić (Poezija Crnjanskog i tradicija) bavi se parodijskim i satiričnim prevrednovanjem tradicijskih ishodišta u poeziji Crnjanskog, dok Vladimir Gvozden (Religija bez nade: poezija Miloša Crnjanskog i zajednica) koncept zajednice u poeziji srpskog pesnika vidi kao negaciju individualnog života, pri čemu svoj puni smisao kolektiv ostvaruje tek u trenutku rastanka.
Tumačenjem antičkih simbola i komparativnim analizama književno delo Miloša Crnjanskog se u trećem delu studije svrstava u širi kontekst evropskog kulturnog nasleđa. Aleksandar Petrov, autor verovatno najcitiranije studije u zborniku (Poezije Crnjanskog i srpsko pesništvo), u preglednom radu ’Lirika Itake’ i evropska i srpska poezija Prvog svetskog rata, Crnjanskog, kao kritičara srpske rodoljubive poezije imperijalne i utopijske orijentacije, svrstava u red velikih evropskih pesnika koji pišu poeziju nadnacionalnog karaktera. Dok Tihomir Brajović (’Lirika Itake’: naslov, žanr, (po)etika) minucioznim analizama tumači antičku simboliku Lirike Itake, Svetlana Šeatović-Dimitrijević (Ciklusi ’Lirike Itake’) ispituje veze koje se posredstvom motiva novih pesama, Itake i tuge uspostavljaju između ciklusa Lirike Itake. Udaljavanje lirskog subjekta Crnjanskove poezije od mitskog Odiseja Predrag Petrović (’Lirika Itake’: između odisejevskog i donkihotovskog glasa) i Mina Đurić (Figura Uliksa u poeziji i poetici Miloša Crnjanskog) tumače kroz promenjenu poziciju modernog povratnika iz rata, koji u zavičaju ne biva prepoznat kao otac, suprug ili miljenik bogova. Preko figure Don Kihota razrešava se odnos prema apsolutu (Petrović), a svojom lirskom biografijom pesnički subjekt približava se Džojsovom Uliksu (Đurić). Poslednja dva teksta treće celine, Sonje Veselinović (Simbolika Itake u književnosti ekspresionizma: Gotfrid Ben i Miloš Crnjanski) i Zvonka Kovača (Crnjanski i Krleža – njihova ratna lirika, i komentari), donose komparativne analize stvaralaštva Crnjanskog i Gotfrida Bena, odnosno Crnjanskog i Miroslava Krleže.
Središnji, četvrti deo zbornika, koji preko tumačenja poema ocrtava evolutivni luk Crnjanskove poetike, čini idejno jezgro zbornika i precizno oblikuje ono što je sa različitih stanovišta osvetljeno u drugim delovima studije – smenu poetičkih paradigmi autora kao izraz promenjenog duha epohe. Pošto je prevela poemu Serbia na italijanski, Rozana Morabito (Zavičajne pjesme, poeme o pripadnosti. ’Serbia’ Miloša Crnjanskog) ukazuje na pojedina tamna mesta i poteškoće prilikom prevođenja. Sumatraizam u ranom pesništvu Crnjanskog, prema mišljenju Slobodana Vladušića (Crnjanski: od ’Stražilova’ do ’Lamenta nad Beogradom’) i Borisa Lazića preobraća se u kasnijem njegovom stvaralaštvu u konkretniju viziju Beograda kao prestonice, dok Slađana Jaćimović (’Lament nad Beogradom’ – pesničke koordinate jedne sudbine) istu promenu tumači u smeru degradirajućih metamorfoza. Branko M. Vraneš (Da li je u raju tužno? Ili je to samo lament – nad Beogradom) esejistički interpretira temu „nadzemaljske tuge” (276), koja obuhvata i radost nad saznanjem o prolaznosti svega.
Potkrepljen teorijskim uvodom, rad Miloslava Šutića (Lirizam Miloša Crnjanskog) otvara petu celinu, u kojoj su objedinjena tumačenja (auto)poetičkih stavova Miloša Crnjanskog, u prvom redu koncepta sumatraizma. Kao pesnikove najznačajnije književnoteorijske i estetičke stavove Šutić izdvaja određenje unutarnjeg ritma poezije i principa poetičnosti. Dok Ala Tatarenko (Poezija kao ispovest nove vere: o sumatraizmu Miloša Crnjanskog) sumatraizam vidi kao „pesničku ispovest nove vere” (293), Gorana Raičević (Sumatraizam – u traganju za zemaljskom srećom) jezgro sumatraističke čulnosti pronalazi u neodvojivim Ničeovim principima dionizijskog i apolonskog. Bojana Stojanović Pantović (Topos erotike i sumatraistički princip oduhovljenja u ’Lirici Itake’ Miloša Crnjanskog) i Jelena Panić Maraš (Erotsko u poeziji Miloša Crnjanskog), čiji je rad svrstan u šestu celinu, erotski doživljaj u poeziji Crnjanskog tumače u sprezi sa melanholičnim osećanjem sveta, što pojedinca usmerava na sumatraistički doživljaj prirode. Do zaključka da se sumatraizmom nadilazi melanholično osećanje sveta dolazi i Jana Aleksić (Kritičko-esejistički i metapoetički stavovi i uporišta Miloša Crnjanskog), analizom (meta)poetičkih iskaza Miloša Crnjanskog.
Ispitivanje lingvostilističkih i metričkih osobenosti poezije Crnjanskog, kao i položaja njegovog dela u tradicijskim i recepcijskim okvirima srpskog duhovnog nasleđa, dato je u šestom poglavlju zbornika. Tumačeći Crnjanskovu poeziju sa stanovišta lingvistike teksta i teorije govornih činova, Robert Hodel (O koherenciji teksta u lirici (M. Crnjanski – ’Lirika Itake’)) analitički pristupa principima kohezije i koherencije u njegovom delu, dok Aleksandar Milanović (Otklon od standardnojezičke norme u poeziji Miloša Crnjanskog) ispituje jezičko-stilske postupke kojima pesnik svesno pravi otklon od standardnojezičke norme. Metrička istraživanja Sanje Paripović Krčmar (Tradicionalna i slobodna linija ritma u lirici Miloša Crnjanskog) pokazuju da ukrštanjem novih i tradicionalnih oblika versifikacije Crnjanski stvara nov pesnički ritam kao izraz promenjenih doživljaja pojedinca. Tragom romantičarskih motiva u poeziji Miloša Crnjanskog, Valentina Hamović (’Lirika Itake i Komentari’ – (neo)romantičarski impulsi) otkriva arhetip bajronovskog junaka i revolucionarni zanos, dok Bojan Čolak (Odnos prema istoriji i pesnički aktivizam u ’Vidovdanskim pesmama’ Miloša Crnjanskog) ukazuje na slavljenje borbenog principa čoveka iz naroda oličenog u figuri atentatora Gavrila Principa. Jelena H. Jovanović (Po/etički prevrat Miloša Crnjanskog i Jovana Sterije Popovića) Sterijinu zbirku Davorje vidi kao prethodnicu Lirike Itake, a Zorana Opačić (Jadran, jugoslovensko more u poeziji Miloša Crnjanskog) istražuje sumatraističko udvajanje vojvođanskog i jadranskog pejzaža, o kojem se peva iz perspektive nacionalnog. Baveći se recepcijskim tokovima, Marko Avramović (Dve Sumatre: Miloš Crnjanski i Nebojša Vasović) Nebojšu Vasovića izdvaja kao najdoslednijeg baštinika Crnjanskovog pesničkog nasleđa u posleratnom periodu.
Tekstološka i intertekstualna razmatranja data su u poslednjem, sedmom, studijskom odeljku. Osvrćući se na izdavačku praksu kod nas, Dušan Ivanić (Poezija Miloša Crnjanskog u naučnim izdanjima), i sam priređivač dela Miloša Crnjanskog, kritički razmatra stepen naučnosti izdanja njegove poezije. Vesna Cidilko (’Lirika Itake’ na nemačkom: recepcijski tokovi i problemi prevođenja poetskog teksta) vrednuje nemački prepev Lirike Itake, ukazujući na greške prilikom prevoda, ali i na značaj u recepcijskim tokovima srpske književnosti. Radovi Perside Lazarević di Đakomo (Stihovi Mikelanđela u ekfrazama Crnjanskog) i Kajoko Jamasaki (Lao Ce i poezija Miloša Crnjanskog) bave se Crnjanskovim izborom Mikelanđela i njegovog pesništva kao spisateljske teme u Knjizi o Mikelanđelu, odnosno Lao Cea kao najzastupljenijeg među prevodima u Antologiji kineske lirike, dok Nebojša Lazić (Susret zapada i istoka u poetici Miloša Crnjanskog) ističe ukorenjenost Miloša Crnjanskog u istočnu, ali i zapadnu kulturnu tradiciju. Zbornik zatvara indeks imena, koji su za ovo izdanje sačinili Marko Avramović i Marko Radulović.
Tumačenje poezije i komentara Miloša Crnjanskog u zborniku odvija se u dva smera, imanentno, unutar književnog dela, i od njega, ka odgovarajućem kontekstu, a zajednička im je usmerenost na tekst i nastojanje da se on što više iskoristi prilikom interpretacije i/ili eventualnog prevrednovanja autorovog stvaralaštva. Istovremeno, svako književno delo odmerava se prema većoj strukturi, ciklusu, zbirci, antologiji, drugim delima, opusu, žanru, nacionalnoj i svetskoj književnosti, aktuelnoj epohi i njenim predstavnicima, dobijajući tako nova značenja i uspostavljajući veze na različitim literarnim nivoima. Tendencija širenja predmeta istraživanja na celokupno Crnjanskovo stvaralaštvo podstaknuta je jedinstvenim idejnim ishodištem, kao i brojnim odnosima koje njegova dela međusobno, ali i sa drugim književnim i kulturnim pojavama uspostavljaju. Shodno dijaloškoj prirodi njegove poetike, koja se ostvaruje u različitim oblicima, od otvorenih citata do aluzija i posrednih uticaja, problem intertekstualnosti zauzima značajno mesto u radovima autora zbornika. U tom smislu reprezentativne su komparativne analize (Jović, Veselinović, Đurić, Jovanović, Lazarević di Đakomo, Jamasaki), dok je simbolička vrednost pojedinih egzistencijalnih i poetičkih koncepcija koje predstavljaju autorovo idejno ishodište uzdignuta na filozofski nivo (Gvozden, Petrović, Tatarenko, Raičević, Lazić).
Posebna pažnja posvećena je recepciji autorovog književnog stvaralaštva (Avramović, Cidilko), a budući da Crnjanskovo delo nije lišeno politizacije prilikom recepcije i interpretacije, kao predmet tumačenja nameće se odnos polja književnosti i ideološkog diskursa (Pijanović, Petrov, Kovač). Lingvostilističke (Hodel, Milanović), tekstološke (Ivanić) i metričke (Paripović Krčmar) analize podrazumevaju sužavanje polja istraživanja, kao i odgovarajuću naučnu aparaturu, nasuprot tumačenjima u širokim okvirima evropskog i svetskog kulturnog nasleđa (Petrov). Dirigovana čitanja, u kojima autori s teorijskog stanovišta pristupaju književnom delu (Šutić, Ivanić, Hodel), ili esejističko oblikovanje ličnog viđenja teme (Vraneš), više su izuzetak nego pravilo, dok se najveći broj radova zasniva na tehnici pažljivog čitanja i hermeneutičkom pristupu književnom delu (Delić, Jovanović, Jović, Koljević, Vučković, Hamović i drugi). S obzirom na potvrđenost Crnjanskovih umetničkih dometa, u zborniku je najmanje vrednosnih sudova o njegovim pojedinačnim delima, dok književnoistorijske i književnoteorijske perspektive preovlađuju. Objedinjujući raznorodne istraživačke koncepcije, studija predstavlja presek stanja novih interpretativnih glasova, pre svega u domaćim, ali i regionalnim i internacionalnim okvirima, uspostavljajući tako, saglasno Crnjanskovom književnom delu, svojevrstan metodološki i naučni dijalog. Ovakvim pristupom otvaraju se nova problemska područja, a čitaocima i tumačima nude intelektualni podsticaji za dalje istraživanje, čime se nastavlja ona duhovna linija kojoj pripada i polemički intonirano i dijalogično delo Miloša Crnjanskog.
Tumačenjem dela jednog od najznačajnijih predstavnika generacije međuratnih stvaralaca nastavlja se praksa izučavanja velikana srpske književnosti, i to ona najbolja. Određivanje ključnih uporišta Crnjanskove (auto)poetike, definisanje njegovog odnosa prema tradiciji u najširem njenom značenju, uspostavljanje veza, književnih, kulturoloških i duhovnih, promene u oblasti žanra, oblika, stiha i osećanja sveta imaju za cilj da pruže sintetičan pogled na delo istaknutog srpskog stvaraoca. Budući da se u žiži interesovanja našao pesnikov odnos prema domaćim, ali i evropskim i svetskim poetičkim i kulturološkim koncepcijama, zbornik doprinosi karakterizaciji nacionalnog identiteta srpske književnosti i kulture i njenom integrisanju u svetsko kulturno nasleđe. Prevrednovanje Crnjanskovog dijaloga sa srpskim, antičkim, dalekoistočnim, španskim, nemačkim i italijanskim duhovnim srodnicima, obojeno blago polemičkim tonom, kao i određivanje mesta njegovog dela u kontekstu svekolike književne tradicije, koja se otkriva kao pesnikov duhovni zavičaj, predstavlja iskorak u dosadašnjem proučavanju Crnjanskovog dela. „Opusi najvišeg statusa, uvek podsticajni i za čitaoce i za tumače, iziskuju neprestanu proveru, saglasno vremenom izmenjenom horizontu tumačenja” (9), ističe urednik Dragan Hamović u uvodnoj reči, a zbornik Miloš Crnjanski: poezija i komentari potvrđuje da je delo Miloša Crnjanskog još jednom takvu proveru izdržalo.
Milica Lazović