Tajna večera

Te večeri nisam jeo.
Nisam mogao.
Ostali monasi, manje obazrivi od ovog poniznog božjeg sluge, potrčali su da napune stomake u obližnju prostoriju u kojoj je bila poslužena večera, gosteći se hranom preostalom od obeda što ga je vojvoda poslužio na dan sahrane svoje supruge. Uz trpezariju onesposobljenu skelama i lakovima, navike monaha godinama su se menjale i skoro da im je bilo normalno da se obroci prebace na prvi sprat.
U tom stanju privremenosti ubrzo sam uočio nešto dobro: dok budu trajali radovi, znao sam da je prostorija u kojoj se nalazi Poslednja večera savršeno sklonište da se povučem i razmišljam u doba obeda. Nijedan monah mi tu neće smetati dok razmišljam; niti bi iko izvan manastira zalazio u prostoriju koja je u radovima, hladna i prašnjava, kao ova.
I uputivši se tamo, razmišljajući o danima provedenim s fra Aleksandrom i o nerešenoj zagonetki kojom smo se bavili, krenuo sam da se pomolim za pokoj njegove duše.
Prostorija je bila prazna. Poslednji zraci popodnevnog sunca jedva da su osvetljavali donji deo Toskančevog dela, ističući stopala našeg Gospoda, ukrštena jedno preko drugog. Da li je to bio predznak onoga što će Hristos doživeti na Kalvariji? Ili je maestro tako postavio njegova stopala iz nekog drugog mračnog razloga? Prekrstio sam se. Pod nežnom svetlošću, koja se probijala između stubova nejednako raspoređenih po dvorištu, ovaj je prizor delovao sablasno.Tek tada, pogledavši zvanice za stolom Svete večere, shvatio sam.
Bila je istina. Juda je imao lik brata Alesandra.
Kako to nisam ranije uočio?
Zli apostol sedeo je s Galilejčeve desne strane, nemo posmatrajući njegovu smirenu lepotu. Zapravo, osim izraza čuđenja Jakova Starijeg i živog razgovora koji su, kako se činilo, vodili Matej, Juda Tadej i Simon za drugim krajem stola, usne ostalih apostola bile su zapečaćene tišinom. Bilo je neke ironije u pomisli da bi baš u tom trenutku duša fra Alesandra zaista mogla posmatrati lice Večnog oca.
Ako je bibliotekar, poput Jude, bio odlučio da sebi oduzme život, i ako je Bandelo stoga grešio verujući u njegovu nevinost, njegova sudbina u tom času nije bila Slava već večne muke Šeola.
Dok sam prelazio pogledom po freski, jedna nova pojedinost privukla mi je pažnju. Juda i naš Gospod kao da su se takmičili oko komada hleba, ili neke voćke možda, koju nijedan od njih nije uspeo da dohvati. Izdajnik, koji je u desnoj ruci držao ozloglašenu vreću s novcem, pružao je levu ruku preko stola pokušavajući nešto da uhvati. Gospod je, ne primećujući njegov pokret, pružao svoju desnu ruku u istom pravcu. Šta je moglo biti tu što je obojicu jednako zanimalo? Šta bi Juda u tom trenutku mogao ukrasti Nazarećaninu, kad je božji sin već znao da ga je ovaj izdao i da mu je sudbina zapečaćena?

15.04.06

Da je istorijski triler danas u svijetu jedan od najomiljenijih žanrova i da piscima uglavnom obezbjeđuje uspjeh, svjedoči i primjer španskog pisca Havijera Sijere. Njegov roman "Tajna večera" iako objavljen prošle godine već je preveden na 22 jezika i postao je internacionalni bestseler (na engleski jezik ga je preveo poznati argentiski pisac Alberto Mangel, jedan od Borhesovih čitača i autor "Istorije čitanja"). Sijerina "Tajna večera" opisuje nastanak istoimene freske Leonarda da Vinčija koja se nalazi u crkvi Santa Marija dela Gracija u Milanu. Uz opasku da djelo skriva uznemirujuću tajnu poruku, fra Agustin Lejre, dominikanski inkvizitor, stručnjak za tumačenje šifrovanih poruka, 1497. godine poslat je u Milano da nadgleda završne radove maestra Leonarda da Vinčija. Razlog za to je niz anonimnih pisama prispjelih u vatikansku palatu pape Aleksandra VI, u kojima se Da Vinči optužuje da ne prikazuje Sveti gral, niti Hrista kako obavlja svetu tajnu pričešća i da je dvanaestoricu naslikao bez obaveznih oreola svetosti. A, da je ovo knjiga o kojoj će se tek pričati govori i podatak da je po objavljivanju u SAD, krajem marta, već u prvoj nedjelji postala najprodavanija knjiga u Bordersu, najvećem lancu knjižara u SAD. "Tajnu večeru" je nedavno objavila "Laguna" u prevodu Ivane Jovanović.
Havijer Sijera (1971) u svojim romanima ("Plava dama", "Templarska vrata", "Napoleonova egipatska tajna") i dokumentarnim knjigama pokušava da riješi neke od velikih istorijskih zagonetki. On je i poznati novinar, autor gledane emisije "Druga strana stvarnosti" koja se emituje na "Telemadridu". Živi u Malagi, a za “ART Vijesti” govorio je iz SAD, gdje je bio na promotivnoj tuneji "Tajne večere".

Kako je nastajao Vaš roman "Tajna večera"?
- Kada sam 2001. godine radio na svojoj novoj knjizi, istraživao sam uticaj stare egipatske religije na umjetnost zapadne kulture, naročito kroz renesansni period. Saznao sam da je to bilo najprije u Firenci, gdje je prevedena prva egipatska studija iz oblasti magije pod naslovom "Corpus Hermeticum" i ta knjiga je inspirisala puno velikih umjetnika kao što su Botičeli ili Pinturikio. Pitao sam se da li je taj uticaj takođe stigao i do najvećeg genija tog perioda, Leonarda da Vinčija. U međuvremenu, otkrio sam "Tajnu večeru" uz pomoć tog dalekog simbolizma i odlučio sam da sliku dešifrujem proučavanjem te prave kod-tehnike koju su koristili veliki majstori slikarstva u renesansi. Na taj način primijetio sam da je tokom srednjeg vijeka i renesanse umjetnost bila jedini način za komunikaciju ideja, uvjerenja, pa čak i jeresi, među velikim brojem ljudi. Samo nekoliko hrišćana je bilo sposobno da čita tekstove, a i knjige su bile rijetke. Ako su papa ili kralj željeli da prenesu poruku svojim sljedbenicima, za tu svrhu su im služile slike na zidovima, stupci na fasadama palata ili crkava. Umjetnička djela iz tog perioda moraju biti shvaćena kao stvarne knjige, ali nažalost savremeni posmatrači su zaboravili kako da ih "pročitaju". Moj roman ponovo vraća taj "izgubljeni rječnik" i nudi ga čitaocima 21. vijeka. "Tajna večera" objelodanjuje ono što je ispod naličja "Posljednje večere", i to se čita kao poruka koju je sakrio sam Leonardo. Ali time se otvaraju vrata za razumijevanje mnogih umjetničkih djela renesansne Evrope.

Puno likova iz romana "Tajna večera" su stvarne osobe. Ali, koliko je toga u romanu vaša imaginacija i kako ste ostvarili taj balans?
- Naravno, moja knjiga je fikcionalno djelo, ali zasnovano na stvarnim dokumentima, bibliografskim izvorima i likovima iz Italije 15. vijeka. Moja ideja je bila da ponudim moguća objašnjenja za nedostatke koje je Leonardo ostavio u svojim djelima. A to što sam pisao u obliku romana, a ne istorijskog eseja, je iz razloga što Leonardo nije ni u jednoj svojoj bilješci dao objašnjenja "Tajne večere". Ako tako posmatramo, onda je "Tajna večera" najveća zagonetka u čitavoj istoriji umjetnosti. Leonardo je uzeo rečenicu iz Jevanđelja po Jovanu, koja kaže: "Jedan od vas će me izdati". Ali u očekivanom odsustvu oreola svetosti, veoma je teško prepoznati Judu, izdajnika. U ranijim "Večerama" bilo je veoma lako pronaći Judu: on je bio jedini čovjek bez oreola svetosti, ili bi bio crne boje. Ali, u Leonardovom umjetničkom djelu to privlači mnogo više pažnje. To je kao test. Zašto je on to činio?

Lik Leonarda da Vinčija je veoma životan u vašoj romanesknoj viziji. Opisali ste mnoge aspekte Leonardovog života.
- Leonardo je bio fascinantna ličnost. Napisao je više od 7.000 stranica u kojima su njegove biografske bilješke, ideje, kreacije i rukopisi. I iz tog ogromnog materijala svaki dobar istraživač može stvoriti lijep "portret" tog genija. U "Tajnoj večeri" ja sam pokušao da prikažem njegov bliski smisao za humor, njegove ukuse i sposobnost da svojim sljedbenicima ostavi zagonetke i nepoznanice.

Da li je po Vašem mišljenju Leonardo da Vinči bio jeretik?
- Odgovoriću vam primjerom. Jedina intrigantna činjenica tiče se "Bogorodice među stijenama". Eksperti za umjetnost danas znaju da je pri stvaranju svojih slika Leonardo koristio jeretički spis toga doba pod nazivom "Apocalipsis Nova". U toj knjizi kaže se da su stvarni "junaci" Novog zavjeta bili Djevica Marija i Jovan Krstitelj, a ne Isus. I njegova "Bogorodica među stijenama" nam tačno govori tu nevjerovatnu priču. Tako da mi znamo zasigurno da je Leonardo čitao jeretičku knjigu i bio je pod sumnjom od strane religijskih autoriteta svog vremena. Ali bio sam takođe veoma iznenađen kada sam otkrio da je papa Aleksandar VI (1431-1503) vjerovao da je on bio potomak egipatskog boga Ozirisa. On je poručio dekoraciju takozvanih Borđija apartmana u Vatikanu, gdje je Pinturikio naslikao mit o životu Izide i Ozirisa. I Aleksandar VI je bio papa u Leonardovo vrijeme. U neku ruku to je bilo veoma čudno vrijeme, u kome su pravovjerno i krivovjerno bili svuda pomiješani.

Koja je bila uloga tajnih društava, sekti i misticizma u 15. vijeku u Italiji?
- Bila je veoma značajna. Tokom 15. vijeka mnoge paganske knjige bile su prevedene u Evropi i inspirisale su mnoge značajne umjetnike i političare. Držati sve te ideje pod kontrolom bila je jedna od glavnih opsesija Katoličke crkve. Ali, nijesu uspjeli.
Ovo je i roman o statusu Katoličke crkve u 15. vijeku.

Može li se "Tajna večera" čitati i kao kritika katolicizma i crkvene politike? Ili kao knjiga o pronalasku vjere? Koje vam je tumačenje bliže?
- Ja moram reći da je moja knjiga o Leonardovoj vjeri, ne o učenjima crkve, niti o vjeri čitalaca. To što sam objasnio u mom romanu temelji se na trogodišnjem istraživanju i svaku tvrdnju pažljivo sam dokumentovao. Naravno, "Tajna večera" se može čitati i kao spiritualni tekst, jer opisuje unutrašnje konflikte svojih likova da bi ostvarili prosvijećenost duša.

Kritičari nalaze sličnost "Tajne večere" sa Den Braunovim romanima... Koji su zapravo pisci uticali na Vas?
- Iako mnogi porede moje knjige sa Den Braunovim, on nije uticao na moje pisanje. Naravno, moje knjige imaju različite aspekte od njegovih. Nas vezuje stil pisanja koji tjera na neprestano gutanje stranica i zajednički interes za umjetnička djela Leonarda da Vinčija. I to je sve. Ali, smatra se da je u "Da Vinčijevom kodu" Leonardo samo kulturna referenca i njegova slika "Tajna večera" je opisana samo na tri strane, dok je u mom romanu Leonardo još živ i ja sam moje čitaoce natjerao da dodirnu njegov basnoslovan um. Moja knjiga im nudi stvarni, istorijski kontekst Leonardovog vremena i prikazuje uvjerljivu interpretaciju skrivenog mišljenja u njegovoj "Večeri".
Moji glavni uticaji dolaze od Umberta Eka. Moram reći da kao sve što se dešava u njegovim romanima: pominjanje pravih kulturnih referenci, bibliografskih izvora i većine likova, pa i u mojim romanima u potpunosti su stvarni.

Vi ste takođe i poznati novinar u Španiji. I kao novinar ostali ste na polju misterije, zar ne? Mislim na magazin “Iza nauke” koji uređujete i TV emisiju “Druga strana stvarnosti”...
- Moje ranije knjige bile su iz oblasti dokumentaristike o misterijama nauke ili istorije. U tim knjigama učinio sam sve od sebe kako bih mojim čitaocima objelodanio neočekivane činjenice uz pomoć novinarskih tehnika. Na neki način, one su bile nalik velikim novinskim izvještajima. Da budem iskren prema vama: ne može se ponuditi odgovor za misterije u takvoj vrsti knjiga bez ulaska u opasno polje spekulacija. U književnosti, stvari su suštinski drugačije: činjenice mogu koristiti za zvučnu bazu mojih romana, a svoju maštu za objašnjenje tih neriješenih misterija, koje istoričari ne mogu sebi razjasniti. To je upravo ono što sam učinio i sa "Tajnom večerom". Naravno, moj rad na TV i u štampi bio je za mene intenzivan trening i puno mi je pomogao pri utvrđivanju pravih misterija.

Kažete da će Vaša sljedeća knjiga biti o jevrejskoj kabali.
- Dovoljno je samo to reći, zaista!

Trenutno ste na promotivnoj turneji po SAD. Kakve su kritike i kontakti sa čitaocima?
- Kritike u SAD su uglavnom podržale moju knjigu. Oni su otkrili novi prilaz Da Vinčijevom najvećem remek-djelu, originalan, istorijski utemeljen, dalek od divljih spekulacija. I njihovi komentari su se poprilično podudarali sa onima koje svakodnevno dobijam od čitalaca sa engleskog govornog područja. Bili su veoma iznenađeni lakoćom saznanja kako čitati simbole renesansne umjetnosti. Štaviše, kako pročitati “Tajnu večeru” Leonarda da Vinčija... To je, i ne više, velika tajna moje knjige.

NAPOLEON I NOĆ U VELIKOJ PIRAMIDI

"Napoleonova egipatska tajna" je jedan od vaših ranijih romana misterija. Šta nam možete reći o njemu? Koja se misterija ovdje krije?
- Roman otkriva Napoleona kakvog nikada ranije nijesmo vidjeli: kao mladog idealistu koga mistični ideali dovode do titanske inicijative i potrage za tajnama besmrtnosti u drevnom Egiptu. Opet su sve lokacije u romanu pažljivo istražene od strane autora: od piramida u Gizi do misterioznih i nepoznatih francuskih piramida na Azurnoj obali. Zaplet ove knjige fokusiran je na noć koju je Napoleon Bonaparta proveo unutar Velike piramide, 12. avgusta 1799. godine. On nikada nije rekao svojim ljudima zašto se sljedećeg jutra iz unutrašnjosti piramide pojavio blijed i prestrašen. Moj roman objašnjava šta se tamo moglo desiti sa Napoleonom!

ZEMLJA PUNA ISTORIJE

Kako vi objašnjavate trenutno veliku popularnost istorijskih trilera? Mnogi pisci (poput Den Brauna, Koldvela i Tomasona, Đulija Leonea, Pola Kristofera) za svoje književne junake biraju italijanske renesansne ličnosti. I, zašto baš Italija?
- Kao i milioni ljudi širom svijeta, i ja sam siguran da su mnoge "zvanične verzije" istorije sumnjive. Istorija je delikatna stvar, s njom se često manipulisalo i bivala je prilagođavana datim situacijama. Istraživanjem istorijskih misterija dobio sam više slobode i nezavisnosti u mišljenju, to mi omogućava da izgradim sopstvene kriterijume o tome šta se dešava i da tražim moje lične odgovore o istini. Ja vjerujem da ovo razmišljanje mogu prisvojiti mnogi savremeni pisci. Zašto Italija? Pa, to je zemlja puna istorije i jedno od mjesta gdje je rođena naša civilizacija. I to mi je dovoljno!

Vujica OGNJENOVIĆ