25.05.13 Večernje novosti
Čitati da bi se zaboravilo
Surfing Serbia, Ana Vučković
Godine 2003. pojavio se prvi roman Ane Vučković sa vrlo neobičnim i simboličnim naslovom koji je mogao biti i ocena koju jedna generacija daje svome i netom prošlom vremenu - Epoha lipsa juče. Bilo je to možda najlepše književno iznenađenje te godine. Učinilo se da smo dobili jednu izuzetnu mladu autorku koja će u savremenu srpsku prozu uneti nov, živ, distinktan glas. Prvih dvadesetak stranica delovalo je kao da ih je napisao neki potomak samog Crnjanskog ili Rastka Petrovića. Mlada spisateljica je, uz to, već dobila nagradicu "Borislav Pekić" za nove talente, pa se činilo kako će umetnost opet da trijumfuje u srpskoj književnosti. Ovaj roman, doduše, docnije gubi na zamahu i u njega se sležu stereotipi i fraze jedne generacije, ali se učlinilo da je to nekako nužno i da će to biti prevladano.
I šta se posle dogodilo? Čini se da je taj drugi deo prvog romana odneo prevagu u stvaralačkoj ambiciji ove spisateljice, a plašim se da je tome doprinelo i njeno studiranje dramaturgije i neka opuštenost koja je usledila. Dobilo smo još dva romana i zbirku priča, ali su oni propali u jamu prazne savremenosti. Umesto snažne slike onoga što je trebalo da zameni epohu koja je "lipsala juče", usledila je neuspela borba za stil savremenosti, brz, dinamičan i praznjikav, gde se osećaj za jezik i stil lako zanemaruju u korist sasvim svedene sintakse, a da o problemu refleksije i ne govorimo. Kao da u toj prozi niko ništa ne misli, što bi moglo biti dobro kao znak vremena, ali nije dobro ako nakon što završite knjigu ostanete pitajući se čemu sve ovo.
"Roman o nepoznatoj i magičnoj Srbiji" kako samoga sebe nauspelo predstavlja u jednom rđavom duhu ispraznog i priglupog marketinga, kakva je i beleška o knjizi kakvu nijedan pisac sa bilo kakvim ambicijama sebi ne bi smeo da dozvoli i koji knjigu savršeno pogrešno predstavlja, zapravo je roman u dva glasa i dve kulture. Jedan je zapitanost mlade žene, drugi jedna priča sa psima kao junacima i ruskom književnošću kao pozadinom, jedan je neka Srbija koja izmiče a drugi je neka bolja književna i kulturna prošlost ka kojoj više nema puta i povratka. I premda je pseća priča zapravo lepa, ne i previše originalna, ona ne uspeva da postane skriveni simobol i da označi vreme, mesto, događaje jedim alegorijskim kodom, da priči i romanu da dubinu. Potucanje jedne malene grupe koja sobom treba da vozi, a zapravo da je nađe, Ljubov koja nije samo misteriozni lik već i nagoveštaj onoga što svetu nedostaje, možda ima neku snagu kakvog-takvog svedočenja, ali nema moć da se uzdigne do autentičnog književnog sveta. I tako knjiga koja se čita brzo i lako, što joj je i bio cilj, ostaje prazno mesto, jedna laka i šupljikava stvarčica koja jedva da ikome može biti potrebna. Čežnja za lakoćom i brzinom je urodila plodom, i to je sve.
A nije i ne bi trebalo da bude, jer Ana Vučković nije bez nekog dara, ali jeste bez pravih književnih ambicija. Zato bi bilo dobro kada bi ovo traženje popularnosti bilo završeno i kada bi se autorka posvetila onome što je, možda, htela da kaže: zašto je epoha lipsala i šta je danas (njena) epoha. To bi čovek voleo da pročita, a ove knjige bi iako nisu u svemu rđave više voleo da zaboravi.
Aleksandar Jerkov
27.09.12 Popboks
Surfujući kroz šljivike i livade
Surfing Serbia, Ana Vučković
Poput junaka Života i smrti porno-bande Mladena Đorđevića i heroina Vučkovićkinog novog romana traga za obrisima vlastite slobode u beskraju gotovo mitske PodSrbije. Nažalost, tu se završava svaka sličnost između ova dva dela
Zoran Janković
Surfing Serbia na prvom mestu predstavlja dosta dosledan nastavak poetike koja je, sada je to posve potvrđeno, Vučkovićkin doživljijaj književnosti. Ako po strani ostavimo vidno ekonomičniji izraz u odnosu na Plišani soliter, ostaju nam sve upadljive i značajne stilsko-idejne odrednice na koje nas je Ana Vučković ranijim svojim delima navikla. Ostaje žal za boljim i književno vrednijim rezultatom jer je ova spisateljica tokom ovih godina ostala prilično usamljena na braniku savremene srpske književnosti koju bi mogli definisati prvenstveno ambicioznijim pristupom i oslanjanjem na popularnu kulturu i njene artefakte u širem smislu.
Surfing Serbia na planu zapleta deluje obećavajuće - mlađa Beograđanka se iznenada odmetne sa naučnog skupa i pobegne na jug Srbije gde postaje plesačica ruskog surf benda. Međutim, Ana Vučković ovu dovoljno potentnu premisu sukoba kultura i istovremene potrage za smislom nepotrebno opterećuje nekolicinom remetilačkih faktora. Na prvom mestu tu je i dalje agresivan stil (ovde se Vučkovića prihvatila dosta radikalno shvaćene paratakse, na koju je nakalemila i ovaj put sasvim izlišnu digresivnost po svaku cenu); osim toga, Surfing Serbia posrće pod teretom nimalo potrebne pretencioznosti, te manjka usresređenosti na osnovnu nit priče (autorka uvodi i drugi, sasvim nepotreban krak priče koji se tiče detaljne ispovesti moskovske ulične keruše za koju će se ispostaviti da je...), a nimalo ne pomaže ni začudna i iritantna leksika (npr. „Čak iako (pas) skoči na mene, neko će biti svedok uništavanja mojih glatko depiliranih nogu koje mirišu na skrab od šljiva“).
Šteta za ovaj roman, a šteta i samu autorku čija strast prema pisanju je često neporecivo evidentna (a na sve to to, na mahove, recimo, u ispovesti gospođe Cice, ima nagoveštaja bolje i smislenije proze). Ovako, mada nije nimalo neosnovano ustvrditi da Surfing Serbia predstavlja kvalitativni pomak u odnosu na prethodna joj dela, ostaje nam još jedan dokaz u prilog tezi da ambicija ne mora nužno da iznedri povoljan rezultat, ma koliko srećan ishod bio često snevani san.