Antonio Emilio Leite Koto, koji se još od detinjstva potpisuje imenom Mija Koto, rođen je 1955. u Mozambiku (Beira),u jednom malom gradu gde, prema piščevom svedočenju, kolonijalna racionalnost nije uspela da stvori uporište, i gde su se evropski kvartovi, naseljeni belcima, graničili i preplitali s crnačkim naseljima. Kao potomak Evropljana, belac čiji je maternji jezik portugalski, Mija Koto je proveo detinjstvo „s jednom nogom u kući“ a drugom u magičnom svetu crnačkih predgrađa u kojima je posredstvom usmenih predanja usvajao urođeničku kulturu. Prevazilaženje konflikta između te dve kulture predstavlja osnovnu preokupaciju ovog pisca. Svet njegove proze omeđen je granicama njegovog zavičaja, a priče koje nam pripoveda gotovo uvek su podstaknute nekim istinitim događajem koji mu je neko ispričao, ali tako „kao da se sve to dogodilo na nekoj drugoj obali sveta“.
Mija Koto (biolog po struci), jedan je od najpoznatijih i najprevođenijih pisaca mlađe generacije koji stvaraju na portugalskom jeziku. Autor je više od dvadeset knjiga (romani, pripovetke, pesme, eseji, hronike, knjige za decu). Živi i radi u Mozambiku, a dela objavljuje u Portugalu.
08.11.11
Potraga za kućom
Mija Koto
Pisac iz Mozambika Mija Koto o afričkoj književnosti i identitetu: Kod nas se pisci smatraju posebnim, “na vezi” su sa božanskim
ZNAM ponešto o Srbiji i znam da imamo mnogo sličnosti, uključujući i najtužniji deo - a to su ratovi. Mislimo da se takve stvari samo nama dešavaju, ali nije tako, to se dešava svuda, svim nacijama. Čak i kad nema ratova, nacije prolaze kroz faze kada traže sebe, kada pokušavaju da upoznaju sebe. Postoji teorija da rat u stvari kondenzuje sve sukobe i sve procese koji se istorijski ionako dešavaju, pa se tokom rata ostvare, samo u kraćem vremenskom periodu - rekao je za “Novosti” pisac iz Mozambika Mija Koto, koji je otvorio prošli Sajam knjiga u Beogradu i bio gost izdavača “Geopoetike”, koji je objavio njegov roman “Reka zvana vreme, kuća zvana zemlja”.
Antonio Emilio Leite Koto, koji se još od detinjstva potpisuje imenom Mija Koto, rođen je 1955. u Mozambiku (Beira), u jednom malom gradu gde, prema piščevom svedočenju, kolonijalna racionalnost nije uspela da stvori uporište, i gde su se evropski kvartovi, naseljeni belcima, graničili i preplitali s crnačkim naseljima. Kao potomak Evropljana, belac čiji je maternji jezik portugalski, Koto je proveo detinjstvo “s jednom nogom u kući”, a drugom u magičnom svetu crnačkih predgrađa u kojima je posredstvom usmenih predanja usvajao urođeničku kulturu. Prevazilaženje konflikata između te dve kulture predstavlja osnovnu preokupaciju ovog pisca.
POSLE SARAMAGA Koto je jedan od najpoznatijih i najprevođenijih pisaca mlađe generacije koji stvaraju na portugalskom jeziku. Autor je više od dvadeset knjiga, živi i radi u Mozambiku, a dela objavljuje u Portugalu, gde je najprodavaniji pisac posle Žozea Saramaga. Njegova prva izdanja knjiga, uprkos krizi, štampaju se u velikih 40.000 primeraka.
- Mozambik je kao i svaka druga zemlja. Ima pisaca koji pišu o svemu i svačemu, svako ima svoje teme, postoje razne škole, pravci, ali možda ih sve ujedinjuje potraga za identitetom. Jer mi smo zemlja koja je stvorena od više naroda i upravo u ovom trenutku tragamo za tim mozambikanstvom, za mozambičkim identitetom - rekao nam je Koto. - Od 1985. godine, kada smo izvojevali nezavisnost, nova vlada je uvela zabranu da se priča o bilo kakvoj nacionalnoj pripadnosti. Smo svi bili Mozambikanci. Ali to više nije slučaj. Sada sve više ljudi pokušava da nađe način kako da se bude pripadnik jedne etničke, rasne, verske grupe, a da se u isto vreme bude i Mozambikanac.
Roman “Reka zvana vreme, kuća zvana zemlja”, po njegovim je rečima simbolična knjiga. Knjiga govori kako narod Mozambika pokušava da pronađe svoju kuću, da kroz nju pronađe svoj identitet.
- Pisci se i dalje smatraju posebnim ljudima. U Mozambiku se veruje da pisci imaju čak i posebnu vezu sa božanskim, i zato ljudi od nas nekad traže stvari koje ne možemo da uradimo. To vidim i po pitanjima koja mi postavljaju - pitaju me o Palestini, o globalnom zagrevanju, a mi samo pričamo i pišemo priče. Jedino što se od pisca može tražiti jeste da ispriča priču.