GOSPOĐA IZ PARKA
Opet sam bio sam, ostavljen od svih. Bilo je lepo vreme pa sam šetao. Prvo sam otišao do Starog Kalomela, pa pored Rubidijumske opere do parka na Plumbu. Na platou u centralnom delu parka svirao je VOPF – Vatrogasni orkestar Plong Flipa. Muzičari su bili predivno obučeni; imali su plave uniforne sa zlatnim gajtanima i nekakve kape s perjem. Štraus mi tada, po prvi put, nije zvučao ljigavo i mahunasto. Bilo ih je dvadesetak, a instrumenti su im se presijavali na suncu. Sve oko mene je bilo jako lepo, a ja sam bio neizmerno tužan. Nisam hteo da se guram, pa sam posmatrao s pristojnog odstojanja. Narod se tiskao u grozdovima oko orkestra. Svi su bili svečano obučeni i otmeni. Dame su nosile šešire i suncobrane, a gospoda polucilindre ili samo šešire. Meni su cipele bile blatnjave pa sam se stideo.
– Volite Štrausa? – okrenuo sam se i video gospođu sa suncobranom. Delovala je čarobno, izgledala je kao da nikada ne skida osmeh s lica.
– Da... U stvari ne. Držim da je mahunast i ljigav – odgovorio sam krajnje zbunjeno. Osetio sam da sada ja nju nešto treba da pitam, ali nisam znao šta. U panici sam otvorio usta i izašlo je: – Često ste ovde?
– Ne, ali sam čula da će svirati Štrausa pa sam došla. A vi?
– Ja? A ne, ne. Slučajno sam prolazio ovuda, šetao sam. Nisam ni znao da to ovde rade. Sviraju svake nedelje?
– Svake subote, danas je subota – u njenom odgovoru prepoznao sam podsmeh mojoj zbunjenosti.
Kao da je to nešto najnormalnije, uhvatila me je ispod ruke i krenuli smo u šetnju. Bila je prelepa. Stalno se smešila, a to je jako dobro radila. Svratili smo u poslastičarnicu na woopfy sa šlagom. Pričali smo o svemu i svačemu. Otpratio sam je do kuće i dosta raspoložen krenuo domu svome. Kad sam stigao, nahranio sam mačku i počeo da plačem. Plakao sam tako jedno sat-dva. Posle sam se umorio i zaspao. Ne sećam se šta sam sanjao, ali kada sam se probudio, prvo što mi je palo na pamet bila je gospođa iz parka.
Obrijao sam se, kupio buket cveća i otišao kod nje. Otvorio je batler i zamolio me da sačekam. Posle nekoliko minuta se vratio i rekao da mogu da uđem. Činilo mi se da sam čitavu večnost išao do njene sobe. Pratio sam batlera, išli smo kroz salon pa hodnik, pa nekakvo predvorje, opet salon, hodnik, stepenice, drugi hodnik... Kada sam napokon ušao, ona i njen muž su vodili ljubav na ogromnom francuskom krevetu. Između dva jecaja zamolila me je da sednem. Onda je njen dlakavi muž promrmljao batleru da me usluži. Rekao sam mu da mi donese sok i seo. Ona se drala kao da je deru. On je proizvodio nekakve jako, jako čudne zvuke, tako da sam ga posmatrao sa puno interesovanja. Posle desetak minuta su završili. Taj kraj je bio spektakularan, cela soba se toliko trasla da sam ispao iz fotelje. Barokni luster se klatio i svakog trenutka sam očekivao da se strovali. Oboje su puštali krike. Bio sam impresioniran, ustao sam s poda i počeo da tapšem i vičem:
– Bravo, bravo!
Onda sam im prišao i čestitao, prvo njoj pa njemu. On je bio dlakav i smrdeo je na znoj. Zadovoljno je dahtao. Ona je ležala polumrtva i samo hroptala. Kad su se istuširali, seli su sa mnom da popiju čaj. Pričali smo o Ziglerovom sindromu i pušili nekakve crne debele cigare.
Kad sam otišao kući, video sam da mi se mačka razbolela i umrla. Zakopao sam je u dvorištu i oprao ruke.Sledeće nedelje ponovo sam otišao u park na Plumbu. Bilo je bezveze, svirali su nekakve glupe marševe, a i ljudi su bili ružni. Na povratku kući svratio sam do gospođe iz parka i njenog muža, ali me batler nije pustio. Rekao mi je da ručaju i da ne mogu da uđem dok ne završe. Nisam mogao da čekam pa sam otišao. Pomislio sam: „Bože, koliko se jedna nedelja razlikuje od druge”.
Bio je dvadeseti april, rođendan gospođe iz parka. Bila je zabava u jednom od njenih salona. Naravno, i ja sam bio pozvan. Stigao sam među poslednjima i svi su me gledali kad sam ušao. Nisu me poznavali pa je moja pojava propraćena šuškanjem i došaptavanjem među gostima. Od svih priča koje su kružile najluđa je bila ta da sam ja njen ljubavnik. Smejali smo se kad mi je njen muž to ispričao.
Ona mi je prišla čim sam ušao i počela da me upoznaje sa svojim prijateljima. Bili su to mahom uspešni poslovni ljudi, mada je bilo i nekoliko pisaca, njih sam izbegavao. Propeo sam se na prste i pogledom tražio njenog muža. Ugledao sam ga, uzeo piće i prišao mu. Radovao me je svaki susret s njim. Imao je bradu, bio je ogroman i nije umeo tiho da priča. Kada me je video, raširio je ruke i prodrao se:
– Starlicki, dobro izgledaš, Starlicki.
Osmehnuo sam se i zahvalio. Posle mi je bilo dosadno pa sam otišao kući. Voleo sam da budem sam u svom stanu. Sledećeg jutra sam čuo da je muž gospođe iz parka umro od srčanog udara. Mnogo je popio prethodno veče, a posle zabave je vodio ljubav sa suprugom. Tada je i umro. Ta vest me je dotukla.
Pomogao sam koliko sam mogao oko sahrane i svih tih stvari. Posle smo gospođa iz parka i ja otišli kod nje. Ćutali smo, pili konjak i gledali u zemlju. Prvo mačka, pa on, pomislio sam.
– Želite li da ostanem? – pitao sam.
– Da, molim vas.
– Nema problema.
Posle večere sam rekao da bi trebalo da krenem, a ona je počela da plače.
– Zašto ne ostanete ovde nekoliko dana. Plašim se sama. Bilo bi mi mnogo lakše kad biste vi bili tu.
Tih nekoliko dana pretvorilo se u nekoliko meseci i nekoliko godina.
Bili smo u braku osamnaest godina. Doručkovali smo kad mi je rekla da je juče u sauni upoznala jednog prijatnog mladića koji će doći da nas poseti.
Vodili smo ljubav na ogromnom francuskom krevetu kad je on ušao. Između dva jecaja zamolila ga je da sedne. Promrmljao sam batleru da ga usluži. Rekao je da želi sok i seo. Ona se drala kao da je deru. Ja sam proizvodio nekakve jako, jako čudne zvuke tako da me je mladić posmatrao sa puno interesovanja. Posle desetak minuta smo završili. Cela soba se toliko tresla da je mali ispao iz fotelje. Oboje smo puštali krike.
Mladić je bio toliko impresioniran da je ustao sa poda i počeo da tapše i viče:
– Bravo, bravo!
Onda nam je prišao i čestitao, prvo njoj pa meni. Ja sam zadovoljno dahtao. Ona je ležala polumrtva i samo hroptala. Kad smo se istuširali, seli smo s njim da popijemo čaj. Samo sam ja znao da je u čajniku bio rastvor arsen-trioksida, As2O3. Pušio sam velike crne cigare dok su njih dvoje umirali. Zakopao sam ih u dvorištu i posle oprao ruke.