18.05.10 Koraci
Dve knjige
Provetravanje života, Marica Stojšin
Marica Stojšin: Provetravanje života
KOV, Vršac, 2008.
Ako i niste znali da je postojao beogradski književni časopis Delo – koji je izlazio od 1955. do 1992. godine, a čiji je sekretar redakcije od 1963. godine do gašenja bila gospođa Marica Stojšin (1930-2008) – i ako vas ne interesuje nekadašnji sukob tradicionalista i modernista i ko je bio na kojoj strani, ko na obe, i ko je pobedio, ako i ne bacite pogled na poneki preostali broj ovog veoma značajnog časopisa oko koga su se okupljala vodeća imena naše literature dvadesetog veka – posle čitanja knjige sećanja Marice Stojšin, Provetravanje života, imaćete bar jedan redak insajderski uvid u praksu izdavanja i pravljenja književnog časopisa u vreme naše socijalističke prošlosti, totalitarizma mekšeg tipa koji je, sam po sebi, nosio specifična iskušenja, opasnosti, tipove situacija i ličnosti. Tome posebno doprinosi relaksiran ton autorke koja ispoveda i tajne svoja dva braka, iskustvo života samohrane majke koja svoje dete na ručak redovno vodi u kafanu Madera, što je u ono vreme, pa i danas, neshvatljivo za našu palanačku svest. Autorka ocrtava tamne i svetle strane poznatih književnika i pesnika sa kojima se aktivno družila, neprikosnovenih veličina i danas, kao i zaumnika i nesrećnika jednog vremena koje je primala u redakciju,ljudski saosećajući nadnjihovim slučajevima i ne okrećući glavu od ružnog i nastranog, a sve u pokušaju da im pomogne, uprkos njima samima.
Humani ton kojim su pisana ova sećanja u kojima autorka praktično sumira svoj život, rasterećen bilo kakvog lažnog autoriteta i više instance, one koja nije savest i iskrena želja da se bude slobodna ličnost – najveća je vrednost ove knjige. Inače, biti duhovno i materijalno nezavistan teško je u svakom vremenu. U prvom delu knjige koji se zove Kratka istorija DELA, kako i sam naslov kaže, čitamo kratku ali sa puno ljudskih, toplih detalja, izloženu istoriju časopisa Delo, od njegovog osnivanja preko dve sudske i jedne autozabrane do definitivnog gašenja. Kako autorka kaže, očevi i idejni pokretači Dela bili su Oskar Davičo, Vasko Popa, Zoran Mišić, Aleksandar Vučo, Marko Ristić... U to vreme bila je neophodna politička i materijalna podrška visokih vlasti za pokretanje časopisa i tu ulogu su u ovom slučaju odigrali Antonije Isaković i Oskar Davičo, urednici i posrednici između Uredništva i moćnika. Petar Džadžić i Sveta Lukić bili su udarna igla Dela, kao najmlađi i, po autorki, oštro se borili za modernizaciju naše literature u na početku pomenutom sukobu. Marica Stojšin daje kratke ali živopisne portrete nekih od pomenutih književnika, prilaže njihova pisma kao dokumente jednog vremena, analizira njihove ličnosti, kao i sebe, i to sa potrebnom distancom i razumevanjem. I neki drugi pisci obuhvaćeni su pogledom ove žene koja ih kritički sagledava i jasno piše o tome, uspevajući da u par poteza oslika karakter. Na primer, govori o mistifikatorstvu Dobrice Ćosića, o prirodnoj tolerantnosti Antonija Isakovića, uprkos moći koju je posedovao. Odnosi između pisaca, puni sujete i želje za samodokazivanjem, isprepleteni njihovim ljubavnim vezama i porodičnim odnosima, nešto je što spisateljica perfektnim stilom slika kao jedan od učesnika u svemu tome. Iznenađujući i prijatan susret sa Milošem Crnjanskim i njegove srdačne reči, spoznaja kako funkcioniše književni život iza kulisa pristojnosti, isleđivanje autorke u policiji povodom spornog teksta Mihajla Mihajlova o logorima u Staljinovoj Rusiji, odnosi u redakciji i sa urednicima Muharemom Pervićem, Jovicom Aćinom i drugima, povodom zabrana i drugih poteškoća i dogodovština – samo su neki od događanja pitko opisanih u knjizi.
U drugom poglavlju, naslovljenom Petar i ja, Marica Stojšin pripoveda o svojoj ljubavnoj vezi i kratkotrajnom braku sa Petrom Džadžićem. Autoritarni i tamni karakter ovog našeg kritičara Miljkovića i Andrića ostaje kao najjači utisak. Smenjuju se u knjizi samosvojne ličnosti koje je autorka sretala i sa kojima je prijateljevala pa se i rastajala na kraju, sa ili bez obrazloženja. Tu spada, između ostalog, druženje sa Brankom Miljkovićem, njegova potresna sudbina, izuzetan karakter i profesionalizam Mire Trailović, prijateljevanje sa Leposavom Isaković, suprugom Antonija Isakovića, susreti sa Vaskom Popom i mnogima drugima koje sagledavamo i sa njihove neprijatne strane. Posebno su dirljive strane kojeMarica Stojšin posvećuje služavkama, koje je imala kao samohrana i zaposlena majka. Bilo bi tu građe i za poneki roman.
Ispripovedala je i istoriju beogradske kafane Madera koja je bila sastajalište glumaca, pisaca, sportista, funkcionera, poznatih ličnosti. Kao stalni gost ove kafane prenosi nam anegdote sa glumcem Ljubom Tadićem, atmosferu i neponovljivi duh jednog vremena.
I svi pomenuti na neki način su ravnopravni u knjizi, i poznati i nepoznati, i mali i veliki – kao što to i biva u životu, jer nikada se tačno ne zna ko gde spada.
Zato, na kraju, autorka jednako posvećeno daje portrete nekih svojih đaka kojima je davala časove srpskohrvatskog jezika i književnosti, beleži poučne poteškoće koje je imala sa njima, a čime se bavila celog svog života, ne bi li bila samostalna i materijalno nezavisna.
Prava je šteta što je Marica Stojšin, koja je decenijama radila korekturu i lekturu tuđih tekstova i očigledno lepo pisala, ostavila samo ovu knjigu iza sebe kao dragoceno svedočanstvo o jednom vremenu i svojoj ličnosti u njemu koju možemo sagledati sa više strana. Ipak, i ovo je sasvim dovoljno i prava je čitalačka poslastica svakome koga bar malo interesuje književni i društveni život. Nekima je i jedna knjiga dovoljna da ostave traga, i ti su od onih najboljih.
Mirjana Stefanović: O jabuci: miscellaneae
Dnevnik, Novi Sad, 2009.
Pesnikinja, dramaturg, nagrađivana spisateljica za decu i odrasle, višegodišnja urednica NOLIT-a, prevodilac, Mirjana Stefanović, objavila je knjigu memoarske proze O jabuci: Miscellaneae, čiji nas podnaslov već upućuje da se radi o zbirci tekstova različitih unutrašnjih formi, tema i motivacija. Poput Marice Stojšin, koja u nedavno izašloj posthumnoj knjizi Provetravanje života kao sekretarka uredništva časopisa Delo sumira svoj život i rad, Mirjana Stefanović, koja je radila sličan posao, i to skoro vrata do vrata sa Maricom, daje široki uvid u svoje godine rada i sazrevanja kao autorske ličnosti. Iz obe knjige možemo naslutiti kakve su dame sedele i radile u izdavačkim kućama i uredništvima bivše, titoističke Jugoslavije. Utisak je svakako pozitivan, u poređenju sa današnjim obezglavljenim uredništvima i skoro nepostojanjem solidnih i respektabilnih institucija ovakvog tipa.
No, vratimo se knjizi. Šta se sve može naći u njoj?
Tekstovi koji su pisani u rasponu od skoro četiri decenije, do naših godina. Mirjana Stefanović piše o svom detinjstvu u vojvođanskom selu, značaju koje je ono sa svim svojim doživljajima, mirisima i bojama imalo na nju. Sva kasnija putovanja po svetu, koja inače nisu bila mala, nisu prevazišla širinu dedinog dvorišta, ispoveda autorka, prepričavajući svoje dogodovštine jednim živopisnim i preciznim jezikom. Svet je već bio tu u celini, simbolično i stvarno. Svom dedi autorka posvećuje posebnu pažnju, prenoseći delove njegovog ratnog dnevnika.
On je u Prvom svetskom ratu u austrougarskoj vojsci, poslat na brod i piše svoj dnevnik u kome tek kroz navodnike i ironiju može da iskaže radost zbog pobeda suprotne strane, srpske vojske koja oslobađa Beograd. Dedin značaj u autorkinom životu je krucijalan, jer ju je on uveo u kosmopolitsko osećanje sveta, nasuprot palanačkom, i u ljubav prema drugim jezicima. Kasnije je završila englesku književnost. Ona dalje piše o svojim srednjoškolskim danima na beogradskoj Čukarici, omiljenim profesorima i humanističkom idealizmu koji je prožimao tadašnje generacije željne saznanja.
Putovanja su – pored sazrevanja, otkrivanja života – druga velika tema knjige. U jednom od dužih tekstova iz 1988. godine, Anglija je avlija, autorka polemički piše o koristi putovanja. Ona navodi da je jedan od najstrašnijih naslova koje je ikada pročitala onaj kojim je bio naslovljen tekst Živorada Živanovića: „Srbina ne zanima Anglija, već sopstvena avlija. Kaže da je osećala da svi moramo, pa i Srbi, biti i građani sveta... Odnosno, mi to, hteli ili ne hteli, jesmo, ali moramo biti svesni da jesmo pošto nam u protivnom nema ni pristojnog opstanka, a kamoli svetle budućnosti, sem da se iselimo na Mars ili Mesec, zasad nekomforne...“ Opisuje, zatim, svoj višednevni boravak u Nemačkoj sa kulturno umetničkim društvom „Branko Radičević“ i svuda nalazi potvrdu svoje teze izraženu i u naslovu teksta. Ljubaznost domaćina, umetnička dela i lepote koje vidi i prijateljstva i srdačnost na koja nailazi – samo su potvrda svega toga. O svom pesničkom proputovanju kroz Makedoniju, u svojevrsnom poetskom karavanu u kome su je pratili i Nenad Veličković, Predrag Lucić, Radmila Lazić i drugi eminentni autori bivše Jugoslavije, nadahnuto piše u tekstu Od sepije i od cinobera iz 2005. godine. Tu je i tekst o jednom mladalačkom zimovanju, skijanju, sa Ferijalnim savezom na Kopaoniku 1959. godine. Ono što povezuje tekstove ove vrste i druge u ovoj knjizi jedno je elementarno osećanje životne radosti, koje je obrazovanjem i umetnošću samo sublimirano, ne i pervertirano ili izvitopereno. To je nešto što krasi Mirjanu Stefanović i kao pesnikinju: jedan otvoren, direktan, afirmativan i kreativan stav prema životu. Ima ovde i malih eseja o antologijama i izdavaštvu danas, sofisticiranim međunarodnim prevarama na akademskom nivou, o automobilu kao prevoznom sredstvu, o kiši, kao i posveta Desanki Maksimović i Aleksandru Ristoviću sa kojim je godinama radila u NOLIT-u, i mnogo čega drugog. To su, na primer, autopoetski zapisi, koji nikako ne opterećuju čitaoca, beleške o druženju sa našim eminentnim pesnicima kao što su Predrag Čudić, Ibrahim Hadžić, Milan Milišić, a sve to kao da ujedinjuje ljubav autorke prema životu koja je iskazana pomenutom metaforom jabuke. Poslednji tekst, pod nazivom Kad ispustiš jabuku, govori o starosti u vidu kratkih, često duhovitih, beležaka iz svakodnevice. Jabuka može biti čitava zemlja ili kosmos čije sokove i duhove imamo čast i zadovoljstvo da osetimo dok smo ovde, u postojanju, i tu ne treba da bude nikakvog ograničenja, ponajmanje nacionalističkog. Svojom zbirkom pesama Pomračenje (1996) i istupima u javnosti Mirjana Stefanović je to i na delu pokazala. Svojom novom knjigom ona samo dopunjava tu sliku zrele umetničke i životne avanture koja je spoj velikog jezičkog talenta, otvorenosti uma, obrazovanja i sasvim ljudske topline i srdačnosti. U svakom slučaju, jedna je od nekoliko sasvim nepotrebno zapostavljenih autora najvišeg ranga koje imamo kao kulturna sredina.
Dragoljub Stanković
27.03.09 NIN
Svedok, tihi učesnik
Provetravanje života, Marica Stojšin
Za razliku od današnjih prilika, kada se (ne)naručeni tekstovi šalju u uredništva elektronskom poštom (taman kako će biti i sa ovim prikazom), nekada je ta procedura bila sasvim drukčija, i mnogo sporija. Istina, i tada je sve to moglo biti obavljeno nešto brže, kovertom i markom, ali se time gubila posebna draž redakcijskih razgovora, uključujući i moguću (ne)očekivanost susreta. U viđenijim redakcijama je, po pravilu, osim sekretara ili sekretarice (Marice), uvek bivalo još nekoga, a počesto je vladala i prava pravcijata gužva, pa su se tu zapodevali razgovori, diskutovalo se o knjigama i koječemu drugom, sklapala se poznanstva i prijateljstva, isijavale omraze i surevnjivosti, vodila književna i neknjiževna politika. Književnost je, za razliku od danas, bila nezamisliva bez književnog života.
Gotovo ceo svoj radni vek Marica Stojšin je provela, kao svakodnevni učesnik i svedok, na jednom takvom, za ono vreme veoma važnom književnom mestu. Bila je sekretarica časopisa “Delo” od 1963. do njegovog gašenja 1992. godine, a svako ko nešto zna o srpskoj književnosti druge polovine prošlog veka, zasigurno zna i to da je upravo narečeni časopis, od trenutka osnivanja pa skoro do pred sam kraj, bio jedna od najvažnijih tačaka ovdašnje (tada kao i sada) poetički i politički policentrične duhovne mape srpskog društva. S tim da je u socijalizmu oglašavanje modernističkih i društveno-emancipatornih ideja, po čemu je “Delo” bilo karakteristično, moralo biti u nekakvoj vezi sa odgovarajućim političkim zaleđem, dok današnje okolnosti promovišu princip “kako vam drago”, što, paradoksalno, smanjuje aktuelni javni značaj i uticaj književne periodike, mahom usmerene na liliputanske, antagonizovane ciljne grupe.
U “Delu” je, međutim, stvarana istorija srpske modernističke književnosti, odnegovane u specifičnom ideološkom kontekstu. “Savremenik” je predstavljao konzervativno lice iste medalje, a “Književnost” i, u manjoj meri, “LMS”, proklamovali su neutralnost ili “srednji put”. Time prostor za govor nijanse nije ukinut: listanje nedavno objavljene bibliografije “Dela” pokazuje začuđujuću raznolikost autora, u svakom pogledu. No, obrni-okreni, tako je ukrupno izgledala srpska književnost u decenijama posle Drugog svetskog rata, viđena iz perspektive časopisnih koncepcija dominirajućih u doba vladavine utopijske priče o boljoj budućnosti koja nikako nije nailazila, a kada je došla, objavila se snagom sudnjeg dana.
Maricu Stojšin nisu opsedala toliko krupna, sudbinska pitanja. Wu je, u svođenju računa vlastitog života i “provetravanju” sećanja, zanimala pre svega njena sudbina i sudbina njenih bližnjih, pojava, priroda i odumiranje njenih ljubavi, njenih nesporazuma i trauma, a manje radosti i iskupljujućih ozarenja, i zato njena knjiga uspomena deluje tako prirodno, i zato se ona tako lako, nadušak, čita. Pronicanje u smisao epohe, raskrivanje istorijskog vremena, Marica Stojšin je, svesna svojih objektivnih spisateljskih moći (ali i svoje, moram reći, izvanstandardne pismenosti – celog života lektorisala je druge pisce, među njima i one najpoznatije) ostavila darovitijim i pretencioznijim autorima. I napisala malo, setom obojeno svedočanstvo o sopstvenom životu, u kojem se nikom nije svetila, a imala je zbog čega (srpska memoaristika i starijeg i novijeg datuma uglavnom ne propušta takvu priliku; naprotiv, izdašno je koristi). “Provetravanje života” vrvi od dragocenih detalja iz beogradskog književnog života, od lepo ispripovedanih anegdota i plastično rekonstruisanih scena u kojima učestvuju najznamenitija, manje znamenita i sasvim anonimna lica sa kojima se Marica Stojšin družila i delila svoje zemaljsko vreme. I to bez nametljive primisli da se od svakodnevnih, tako ljudskih i tako ženskih poteškoća pravi personalna hagiografija ili nekakav subjektivni ep. Život donosi i odnosi, Marica Stojšin pripoveda upravo sledeći ritam smenjivanja njegove punoće i praznine, ushićenosti i razočaranja.
I niko tu nije uskraćen niti zaboravljen, a svakom je i o svakom je rečeno ono što je trebalo da (mu) bude rečeno. “Provetravanje života” jednostavno se, kao tekst, pomalja po sili (ne)stilizovane biografije, pa se na kraju i doima kao nefikcionalni roman o usamljenoj ženi rešenoj da ne bude ničiji posed, niti dokaz nečijeg poriva za važenjem, kad već ne može da bude voljena. Tako napisana knjiga, naravno, može privući i čitaoce ne posebno zainteresovane za opis društvene, redakcijske, kulturne i kafanske klime Beograda iz vremena koje, odlaskom mnogih protagonista, uključujući i Maricu Stojšin, postaje svršena prošlost. Ipak, u njoj će, slutim, ponajvećma uživati oni koji delimično poznaju i prepoznaju opisani svet, što po čuvenju, što po viđenju, što po interesovanju za pisce i dela bez kojih srpski modernizam ne bi ni postojao. Posebno su tu zanimljivi, a u ponečemu i novi, detalji o poslednjim danima Branka Miljkovića, o zabranama “Dela” (što relativizuje prigovor o političkoj zaštićenosti tog časopisa), pa rekonstrukcija jednog monologa Miloša Crnjanskog ili indikativan komentar na docirajuću raspričanost Vaska Pope: “Dobro je, Vasko, što nikada nećeš saznati da je vreme Francuza i njihovih mera sa našom generacijom zauvek prohujalo.” A sve to prati priča o običnoj beogradskoj svakidašnjici, o trivijalnosti “velikih” i izuzetnosti “malih” ljudi (izvanredni portreti književnih autsajdera), o promenama na koje se nekako može i na koje se nikako ne može uticati.
Posmatrajući celog života književni svet, nekako sa strane, a izbliza, Marica Stojšin je na kraju i sama napisala knjigu o sebi u tom svetu. Tako obično i biva: nataloženo sećanje teži da se provetri, da dobije oblik priče, da postane knjiga. I postala je, vredna čitanja.
Mihajlo Pantić