01.05.10
Glasnik Etnografskog instituta SANU
U knjizi Prkos i inat reč je o tematskim studijama vrsnog etnologa i antropologa, koji se više decenija uspešno bavi etnopsihološkim problemima na našem tlu. Ovom monografijom međusobno povezanih eseja, naučna javnost obogaćena je još jednim u nizu Jovanovićevih znalački osmišljenih, dokumentovanih i kritički usmerenih ostvarenja u oblasti proučavanja psihologije Srba.
Već u predgovoru knjige (s.717), u nastojanju da prevaziđe izvesne pojmovne i značenjske neusaglašenosti oko predmeta etnokarakteroloških ispitivanja (nacionalni karakter, psihičke crte, mentalitet, i dr.), B. Jovanović se opredeljuje za termin mentalitet, pod kojim se podrazumevaju psihička obeležja većine članova zajednice „koje povezuju zajedničke vrednosti, vaspitanje, obrazovanje, a zatim način mišljenja, osećanja i verovanja“. Takav stav autor obrazlaže činjenicom da je mentalitet sklon menjanju pod uslovima društvenih, političkih i civilizacijskih procesa. To je za Jovanovićev pristup tumačenjima tih promena od posebne važnosti, jer ih on posmatra tokom minulih stoleća do danas (str. 7-14).
Prvo poglavlje knjige (s.17-58) B. Jovanović posvećuje delu Jovana Cvijića. Jovanovićevo vrednovanje Cvijićevih zasluga u domenu proučavanja etnopsihologije Srba spada u najpotpunije tekstove ove vrste. Osvrćući se na Cvijićevu metodologiju, Jovanović skreće pažnju na dobro osmišljena, više puta dopunjavana uputstva koja je Cvijić koristio na svojim višegodišnjim putovanjima po balkanskim zemljama, a namenio ih je svojim brojnim saradnicima.
Govoreći o Cvijićevom odnosu prema terenskoj građi, Jovanović ukazuje na verodostojnost, lišenu isključivosti i proizvoljnosti, ističući da se Cvijić zalagao za krajnje objektivna i umerena zaključivanja.
Uz bogato terensko iskustvo, poznato je da je Cvijić koristio i druge izvore i saznanja iz srodnih nauka, a pre svega se oslonivši na antropogeografiju, čiji je bio tvorac, postavivši temelje proučavanja migracija na tlu Balkana. Ispitivanja seoba i njihovih posledica predstavljaju puteve za bolje razumevanje složenih, postmigracionih procesa, te prilagođavanja doseljenog i zatečenog stanovništva. To nije promaklo Jovanoviću pri ocenjivanju Cvijićeve metodologije, jer i faktor adaptacije stanovništva, o čemu je pisao Cvijić, utiče na promene u mentalitetu (str. 22-26).
Vredna pažnje su Jovanovićeva jasna i promišljena izlaganja na temu Cvijićeve sistematizacije psihičkih profila balkanskog stanovništva i njihovih varijanti, što se smatra najvišim dometom srpske etnopsihologije u prvoj polovini 20. veka (dinarski psihički tip, centralni psihički tip, istočnobalkanski psihički tip i panonski psihički tip). Jovanović konstatuje da je najopsežnije obrađen dinarski psihički tip, što se ne bi moglo reći za panonski psihički tip. Zadržavši se na dinarskom psihičkom tipu (na primer, o narcizmu malih razlika, ili o agresivnosti), Jovanović pruža i neka novija psihološka tumačenja koja se odnose na isticanje nacionalnog identiteta kod pripadnika dinarskog psihičkog tipa. Kad je u pitanju centralni psihički tip Jovanović potvrđuje, a delom i proširuje Cvijićeve navode o tzv. moralnoj mimikriji tog stanovništva, uz odricanje sebe, a „prihvatanje tuđeg identiteta u cilju opstanka“ pod osmanlijskom vlašću (s. 33-52).
Treba spomenuti Jovanovićev komentar o Cvijićevom gledištu koje se odnosi na to da etnički i nacionalni sastav stanovnika nije presudan za jedinstvene psihičke odlike stanovnika određenog psihičkog tipa, već da su to društveni, geografski i istorijski preduslovi, kao i kulturni kontekst, u čijim se okvirima formiraju određene psihičke vrste. Sa tih pozicija je Cvijić pristupio, smatra Jovanović, razvijanju svoje ideje o jedinstvenom, jugoslovenskom nacionalnom karakteru. Takav Cvijićev stav ne može se smatrati tendencijom ka dominaciji Srba nad ostalim jugoslovenskim narodima, već naučnikovim nastojanjem na negovanju postojećih sličnosti između Srba i Hrvata, kao dva najveća balkanska naroda. Neuspelost Cvijićeve ideje o jugoslovenstvu Jovanović objašnjava nastojanjima jugoslovenskih naroda na nacionalnoj samostalnosti, čemu treba dodati i „uzavrelu“ (napomena D. N.) društveno-političku situaciju, koju je svetu i nama doneo kraj 20. veka (str. 51-56).
Doprinos Jovana Cvijića srpskoj etnopsihologiji autor sagledava imajući u vidu period u kome je veliki naučnik i humanista stvarao svoju tipologiju balkanskih psihičkih tipova i kada su pojave o kojima je pisao predstavljale životnu realnost ljudi toga doba. Mada današnje vreme zahteva neka novija tumačenja, Cvijićevo delo predstavlja osnovu za dalja istraživanja ove važne i složene materije.
Sadržinu ovog vrednog i studioznog teksta čini predstavljanje pozitivnih i negativnih crta srpskog mentaliteta. Kako autor zastupa mišljenje da, uz nasledne osobine, društveno-kulturni kontekst umnogome određuje mentalitet ljudi, on – razrađujući tu ideju – u svoja razmatranja unosi termine obrasci kulture i kulturni obrasci, u značenju modaliteta u ispoljavanju istraživane kulture. Pod obrascima kulture B. Jovanović podrazumeva tradicijsku kulturu, autarhičnog, „zatvorenog“ srpskog sela iz vremena Turaka, dok kulturne obrasce definiše kao i elemente kulture nastale pod uslovima postojanja modernih ustanova, u humanoj društvenoj sredini, na čelu sa pojedincem – reprezentantom novih vrednosti.
Poznato je da transformacije u kulturi, uz inovacije koje je menjaju, sadrže i obrasce nasleđene kulture iz ranijih razdoblja. U našem slučaju, odvajanje od prethodne turske tradicije ne predstavlja trenutni čin, već proces u kome su i određeni negativni činioci iz prethodnog perioda nastavili svoje trajanje i u novim uslovima. Dobro poznajući društvene i političke prilike u Srbiji 19. i 20. veka, B. Jovanović pruža brojne primere dramatičnog i neujednačenog puta Srbije ka njenoj emancipaciji. Već od Karađorđevog i knezMiloševog vremena početkom 19. veka, uz oslobađanje od turske vlasti i feudalnog sistema, izgrađuju se ustanove nove srpske države, što je nastavljeno i kasnije. Međutim, i pored više pokušaja, u vreme Jugoslavije nije bilo pogodnih uslova za stvaranje kulturnog obrasca koji bi, smatra autor, stvarao trajnije i sigurnije kulturne vrednosti, odnosno – osnovu za formiranje nacionalnog obrasca. Stalne unutrašnje promene i previranja, uz skokoviti civilizacijski razvitak, daju autoru za pravo da takvo stanje nacionalnog identiteta okarakteriše kao prelaznički mentalitet, koji predstavlja fazu na dugom putu od tradicijskog društva ka modernom društvu, „od obrasca kulture do kulturnog obrasca“ (s. 59-78).
Svoj stav prema prelazničkom mentalitetu B. Jovanović potkrepljuje svestranom, a kritičkom analizom brojnih osobina toga mentaliteta, obrazlažući razloge za njihovo nastajanje i trajanje do današnjih dana.
Raspravljajući o pojedinačnim vrlinama i manama srpskog mentaliteta, prvo pominje prkos i inat, koji se često izjednačavaju u svakodnevnom govoru. Iako su im psihološki koreni u osnovi zajednički, leksički i značenjski se ova dva pojma razlikuju (prkos je štokavska reč slovenskog porekla, dok je inat arapska reč, odomaćena u srpskom jeziku kao turcizam). Obe ove osobine razvijaju se u periodu ranog detinjstva, pod uslovima autoritarnog porodičnog vaspitanja, kada se formira i inadžijski mentalitet. Na osnovu bogate dokumentacije, autor prkošenje i inaćenje prati tokom istorijskih zbivanja na srpskom tlu, počevši od hajdučije, ličnosti Karađorđa i njegovih saboraca, pa do ponašanja tvoraca državnog uređenja Srbije i političkih prilika u Jugoslaviji 90-tih godina 20. veka. Osnovna istina koja provejava kroz ovaj tekst jeste, a to je i autorovo mišljenje, da je prkos pozitivna osobina srpskog naroda, dok inat donosi zlo, spadajući u negativna obeležja srpskog mentaliteta (95, 113, 147. s.).
Žrtvu i žrtvovanje B. Jovanović svrstava u svete činove religijske prakse, „kojima se uspostavlja komunikacija sa dušama umrlih“ da bi se privolele za ostvarivanje ciljeva živih. Autor pravi razliku između žrtvovanja u paganstvu (žrtvovanje drugog radi sebe) i u hrišćanstvu (žrtvovanje sebe radi drugog), kao samožrtvovanje. Ovo drugo autor ubraja u nacionalnu karakteristiku Srba, ilustrujući to kosovskim mitom, aktuelizovanim u vreme krize, kao podstrek za obnavljanje duhovnog i nacionalnog jedinstva zajednice. Ovde treba istaći realističko stanovište B. Jovanovića o tome da obrasci ponašanja ispunjeni heroizmom nisu uvek bili u srazmeri sa stvarnim mogućnostima, kao i to da su izmenjene životne okolnosti menjale i „splašnjavale“ junačko žrtvovanje, pretvarajući ga u svoju suprotnost (str. 161-166).
Posvećujući pažnju pojavama tuge i žalosti, emotivnim stanjima pojedinca i kolektiva, B. Jovanović ih identifikuje kao psihičke crte, naročito ističući melanholiju i bezrazložnu tugu. Zalazeći dublje u etnopsihološka proučavanja Vladimira Dvornikovića o melanholiji, kao „karakteristici jugoslovenske duše“, vezanoj prvenstveno za stanovnike istočne Srbije, B. Jovanović pokazuje izvesnu rezervu. To potkrepljuje poznatom dinarskom tugom, vekovima pothranjivanom guslarskom tradicijom, o kojoj piše Cvijić i koja je nastala gubitkom državne samostalnosti. Pri tome, B. Jovanović podvlači razliku između tuge Dinaraca, obojene agresivnošću, i melanholične rezignacije stanovnika jugoistočne Srbije, izražene tzv. rajinskim mentalitetom (str. 167-193). Treba istaći Jovanovićevo neslaganje sa mišljenjem o „trajnosti istorijske tuge Srba“, jer smatra da su takva stanja – trenutna emocionalna doživljavanja, izazvana realnim životnim situacijama, što dokumentuje i novijim političkim događanjima u Srbiji (183. s.).
Udvorištvo, po B. Jovanoviću takođe potiče od paganskog idolopoklonstva prema natprirodnim bićima koja je trebalo umilostiviti ritualima ili molitvama. Značenje mu je u poslušnosti i potčinjavanju jačem od sebe, a javlja se, obično, u okviru hijerarhijski izvedene podaničke vlasti. Autor podvlači razliku između udvoričkog ponašanja i udvorištva. U prvom slučaju je reč o trenutnoj, spoljašnjoj prinudi da čovek preživi veličajući snage od kojih mu zavisi život, dok je udvorištvo – „patogeno“ ponašanje koje proizilazi iz trajne, unutrašnje prisile, izražavajući „poltronske crte mentaliteta“ (str. 188-198). Udvorištvo autor ilustruje brojnim primerima, počevši od vremena Turaka, pa preko perioda kneževine Srbije i kraljevine Jugoslavije, obuhvatajući i socijalističko uređenje, do današnjeg udvorištva pod uslovima demokratije u Srbiji, koja svojom „tamnom crtom poput mnogih sličnih pojava u tranzicionom periodu karakteriše naš prelaznički mentalitet“, kako glase reči pisca ove knjige (206. s.).
Korupciju, kao i srodne izraze sličnog značenja (potkupljivanje, podmićivanje, mito), autor takođe podvrgava kritičkoj analizi, pošto njihovo poreklo prethodno identifikuje kao paganski obrazac žrtvovanja, sa osnovnom funkcijom potkupljivanja. Pri tome ističe da je korupcija, inače opšta ljudska pojava, bila zastupljena kod nas već od srednjeg veka, kada ju je car Dušan svojim Zakonikom nastojao da suzbije. U vreme Turaka je podmićivanje bilo legalizovano kao način plaćanja usluga, dok je u doba obnavljanja srpske države, u 19. veku čak pretvoreno u običaj, u stvari – u vrstu obaveze koja je uticala i na formiranje mentaliteta. Prateći ovu vrstu istočnjačkog mentaliteta, a posebno podmićivanje, autor ga objašnjava strahom potčinjenih prema vlastodršcima. Pored delimičnog smanjivanja broja ovakvih pojava pedesetih godina prošloga veka, u naše vreme potkupljivanje i njemu slična ponašanja predstavljaju bitne odlike prelazničkog mentaliteta Srba, za koje autor vidi razloge u nedostatku dugotrajnog kulturnog obrasca i stabilnih ustanova koje bi ih pojačavanjem moralnih kriterijuma onemogućavale (s. 209-234).
I javašluk (prema turskoj reči javaš „sporo, polagano“) B. Jovanović uvršćuje u negativne crte srpskog mentaliteta, tumačeći ga odsustvom reda i tačnosti. Povezuje ga sa izvesnom vrstom fatalizma, koji se svodi na unapred predodređen ishod stvari, pa vodi ka zaostajanju i moralnoj regresiji. Zanimljivo je da autor neadekvatno shvatanje vremena u srpskom narodu izjednačava s nepoštovanjem normi o uređenju prostora, pa i to ubraja u negativne osobine našeg prelazničkog mentaliteta, takođe uslovljene javašlukom. Takve pojave u okviru „balkanizacije“ ne smatra genetskim, već stečenim u vreme turske vladavine. Treba dodati da negativan odnos prema prostoru B. Jovanović vidi i kao jedan od uzroka migracija na ovom tlu. Psihološko objašnjenje nalazi „u stalnoj prinudnoj fizičkoj pokretljivosti“ radi elementarnog životnog opstanka, a što se kod našeg čoveka ispoljava, kako smatra autor, u duhovnom nemiru, karakterističnoj impulsivnosti i nesposobnosti savlađivanja emocija (242. str.), pri čemu izvesna anarhoidnost i haotičnost ometaju Srbe da se uspešno nacionalno organizuju. Ove stavove B. Jovanović podvrgava kritici, ukazujući na načine prevazilaženja takvog stanja (s. 245248).
Posebnu pažnju zaslužuju vrednosni sudovi autora o neumerenosti, kao obrascu ponašanja Srba, a što dočarava na osnovu poznatog književnog dela Stevana Sremca – Ivkova slava. Odličan poznavalac starog Niša i njegovog orijentalno-patrijarhalnog kolorita, detaljno opisuje redosled u izvođenju ovog pravoslavnog srpskog praznika. Pri tome naglašava osobine karaktera gostiju čije bahato ponašanje ovaj sveti dan pretvara u „neobuzdanu snagu paganskog duha“, uz dominaciju emocionalnog nad racionalnim i uz aktuelizaciju njegovog latentnog sadržaja (s. 261-265). Takav model proslavljanja slave, koji autor naziva „slavsko svadbarenje“, ilustruje poznatu crtu mentaliteta centralne i južne Srbije, a istovremeno održava životnu energiju i duhovnu vitalnost, kojima se krše društvena pravila i postojeći red stvari. U tome B. Jovanović nalazi funkciju samoobnavljanja, pri čemu se izvrtanjem stvarnosti prelazi u drugačije stanje, tipično za liminalnu fazu svadbenog obreda, karakteristično pak za arhaične oblike praznovanja tradicionalnih društava uopšte (str. 267269).
Poslednji esej ove vredne knjige, tematski je usmeren ka utvrđivanju pozitivnih i negativnih osobina srpskog mentaliteta u poslovicama. Mada je o dokumentarnom značaju poslovice za proučavanje mentaliteta u nas pisano u domaćoj literaturi, B. Jovanović dosadašnja saznanja proširuje, prvenstveno s obzirom na višeznačnost poslovica. Ova vrsta folklornog, narodnog stvaralaštva, piše autor, približava čitaocu shvatanja o svetu i njegovoj najbližoj okolini, zatim prikazuje običajne postupke rekonstruišući kulturu onih koji su je stvarali, a sadrži i religijske poruke, ukazujući na moralne norme ponašanja. Njihova simbolična forma omogućava da se prepozna i ono što se prećutkuje, ili se samo nagoveštava. U okviru didaktičke funkcije poslovica, autor upozorava da one ističu pozitivne, a žigošu negativne osobine ljudi, kao što su, na primer, posesivnost ili gramzivost. U njima ima i prevage pragmatičnosti nad principijelnošću, što – prema autoru – govori o životnoj realnosti i mudrosti, koje poslovice slikovito dočaravaju.
Osvrćući se na knjigu Prkos i inat, ponoviću reči s početka ovoga teksta, a to je da se Bojan Jovanović i do sada uspešno bavio problemima etnopsihologije Srba. Međutim, tematski eseji ove knjige donose novine u terminološkom i značenjskom preciziranju predmeta i sadržine etnopsiholoških ispitivanja. Ovom prilikom se autor pozabavio pitanjima prelazničkog mentaliteta, njegovom nezavršenošću i nesavršenošću, te prelaznim oblicima od tradicijskih ka savremenim obrascima ponašanja. Suvereno vladajući empirijskom građom, kao i naučnim saznanjima (ne samo iz etnologije i antropologije), B. Jovanović vrši sveobuhvatnu, a preciznu kritičku analizu pozitivnih i negativnih crta prelazničkog mentaliteta, iznoseći njegove vrline i mane, zastranjivanja i neumerenosti. Realistički prikazuje našeg čoveka, ne napada ga, ali ga i ne brani; najpre bi se moglo reći da se u autorovim rečima naziru i putevi za prevazilaženje negativnosti.
U tumačenjima osobina prelazničkog mentaliteta, autor – osim psiholoških mehanizama koji deluju na nivou pojedinca i kolektiva – ima u vidu istorijska zbivanja i društveno-političku realnost, koje posmatra u kontinuitetu kroz nekoliko proteklih vekova, sve do danas, jednako kao i kulturni kontekst, smatrajući ih važnim faktorima od kojih zavisi istraživani mentalitet.
Na kraju, nadam se da će B. Jovanović, neumorni istraživač i plodni pisac suptilnog izražavanja, nastaviti svoja traganja ka daljem otkrivanju tamnih i svetlih strana prelazničkog mentaliteta Srba.
Desanka Nikolić
10.07.09 Politika
Srpski mentalitet
Bojan Jovanović: „Prkos i inat”
Bojan Jovanović (1950), etnolog iz Niša, pesnik i filmski režiser, svojom najnovijom knjigom „Prkos i inat” nastavlja svoje istraživanje srpskog nacionalnog identiteta, u stalnom pokušaju da ustanovi koja je to crvena nit koja povezuje stanovnike Sombora sa onim iz Bujanovca, da li postoji zajednička psihološka osnova u strukturi jednog Užičanina i Piroćanca. Ova knjiga je nastavak njegovih ispitivanja intimne psihološke strukture stanovnika ovih prostora i logični nastavak ranije objavljene „Karakter kao sudbina” i „Duh paganskog nasleđa”, te u četrnaest eseja razmatra sveobuhvatno teme koje još uvek muče srpsku etnopsihologiju. Sem dva eseja, koji su posvećeni prkosu i inatu, nabrajamo na preskok nekoliko ostalih: problem postojanja srpske tuge i melanholije, kulturu žrtvovanja i samožrtvovanja, udvorništva, psihološku strukturu ustaničkih vođa, kao i problem (ne)postojanja kulturnog obrasca.
U uvodnom delu knjige jasno je naglašen kritički stav B. Jovanovića prema osnivačima naše nacionalne etnopsihologije, posebno prema Jovanu Cvijiću i Vladimiru Dvornikoviću. Ukazano je da su neke njihove postavke – posebno o postojanju jugoslovenske nacije, te o dinarskom tipu kao njegovoj biološkoj i psihološkoj bazi – bile pod snažnim uticajem tadašnje vladajuće ideologije, tj. aktuelne političke ideje o postojanju „trojednog naroda”, što se može razumeti kao posledica društvene klime koja je vladala pre (za Jovana Cvijića) i posle Prvog svetskog rata (za Vladimira Dvornikovića), te velikim žrtvama koje je srpski narod prineo na oltar jedne ideje za koju se jasno naziralo da je „veličanstveni promašaj”: jugoslovenska nacija.
Osnivači naše etnopsihologije su pomalo nekritički opisivali dinarski tip: vitak, elastičan, montanjar, zadovoljan malim, dobar ratnik, izdržljiv u naporima, sa naglašenim verbalnim kapacitetom, brzomisleći, snažne imaginacije. Oni su, a posebno J. Cvijić, ukazivali i na brojne mane dinaraca, koje su ih činile nezaobilaznim faktorom u svim istorijskim turbulencijama koje su zadesile srpski narod u poslednja dva veka – brzo donošenje odluka, fanatično oduševljavanje za neku ideju i njeno brzo nekritičko prihvatanje, te isto tako brzo i odustajanje, nestrpljivost, povlačenje pred teškoćama. Dinarac je idealni tip za bune i revolucije, ali za strpljivo građenje države i njeno vođenje znatno je pogodniji moravski tip: staložen, pomalo spor u odlukama, koje sprovodi u delo, bez obzira na brojne prepreke, ne odustaje brzo pred teškoćama, postojanih ideoloških uverenja. Na žalost, dinarci su često istom žustrinom i rušili a i pokušali da grade državu, što je imalo i svojih kobnih posledica.
Bojan Jovanović veruje da je postojanje tuge i melanholije posledica dugovekovnog iskustva srpskog naroda, te posledica brojnih bitaka, koje su ga pogađale od srednjeg veka do danas. Za mene lično to pitanje ostaje otvoreno, jer me kliničko iskustvo navodi na zaključak da mi nismo ni više ni manje depresivni (ili melanholični) od drugih naroda koji su imali daleko mirniju istoriju.
Najzad, verovao sam da znam dosta o dvema rečima koje čine naslov ove knjige. Pogrešio sam: B. Jovanović pomno ukazuje na korene i karakteristične razlike između inata i prkosa:
„...razlika između prkosa i inata zasniva se na razgraničenju pozitivnog i negativnog značenja suprotstavljanja... mogućnošću da se prkosi smrti, potvrđuje se život, dok se inaćenjem sa životom poništavaju njegove osnovne vrednosti... prkos je vrlina, a inat je porok...”
Svi oni, koji bi želeli da saznaju nešto više o našoj najintimnijoj prirodi i psihološkoj strukturi, te oni koji tragaju za odgovorom „šta nam se ovo i zašto dešava” trebalo bi da uzmu ovu knjigu u ruke: kada je pročitaju, mnoge nejasnoće našeg ponašanja biće im razumljivije.
Vladimir Adamović
13.04.09 Polja
Gorčina sopstva
Prkos i inat, Bojan Jovanović
Na listi poslednjih šest esejističkih tkanica Jovanovićeve duhovne radionice, delimično razvrstavanje učinio je sam autor: tri knjige označio je kao Anhronike. Prva u nizu bila je Klopka za dušu, temeljno i sveobuhvatno, hrabro i tečno govorila je o nama kao posebnom, o kolektivu, o entitetu zapalom u bezizlazni zades sudbine, o jednom posebnom koje je izgubilo vezu sa opštim i zaboravilo na pojedinačno koje ga čini. Druga, Govor pećinskih senki, opisala nas je kao opšte sa stanovišta razotkrivanja i osvetljenja svih mogućih senki puštenih da spreče pronalazak puta i izlazak iz pećine, da bi treća, Bliskost dalekog, logično bila posvećena opet nama kao pojedinačnom, onom elementarnom, kao čoveku koji treba da pronađe zagubljeni put i ponovo izgradi neispisan svet koji tek počinje. Drugo razvrstavanje činim sam, težeći da tek u celini vidim težinu, značaj i vrednost Jovanovićevog dela. Knjige Duh paganskog nasleđa, Karakter kao sudbina i Prkos i inat doživljavam kao nužno jedinstvo.
Jovanović u knjizi Prkos i inat zaokružuje svoj metodološki kontinuitet započet etnološkim i antropološkim analizama koje su precizno propuštane na vrlo smišljeno biranim kontrolnim stanicama kroz sociološki i sociopsihološki filter precizne misaone prakse. To autor apostrofira i u podnaslovu knjige, označavajući svoje eseje kao Etnopsihološke studije. Multidisciplinarnost iz metodološke prerasta u gnoseološku ravan; predmet je opkoljen sa svih strana i proboja obruča nema: pred nama je to što pred nama i mora biti, popis gorke i opore istine.
Nepogrešivi izbor tema koji deluje zastrašujuće pri prvom susretu sa knjigom, toliko zastrašujuće da se moramo zapitati kako je autor izašao na kraj sa tolikim preteškim temama. I ako pogledamo samo sadržaj kao nalog ili poziv svekolikom našem biću da se u samo jednom trenutku seti svih tih velikih i bolnih izazova pred kojima nismo odoleli, bez obzira na individualni potencijal onoga koji se sa ovim popisom suočava, dovoljno je. I da zatvori knjigu, onaj koji ju je samo otvorio do ovog mesta, već je drugačiji. Međutim, kao Pandorina kutija, ona tek tada počinje da deluje. Pred nama se tada smenjuju nepristupačne putanje kulturnih obrazaca, prkosa, inata, nacionalne istorije, hibrisa, žrtvovanja, tuge i melanholije, udvorištva, korupcije, javašluka i tako redom sve do tamne crte našeg mentaliteta.
Jovanović je subverzivni razarač naše infantilne predstave o stvarnosti i naše ukupne situacije koju kolektivno vidimo izvan dejstava okruženja i istorije kao spoljnjih, te predrasuda na kojima je čvrsto oslonjeno naše nacionalno biće kao unutrašnjih pritisaka. Naduti smo. Kao mešina u poplavi.
Subverzivan je zato što nam se obraća izvan garancije autoriteta označenih i kvazi legitimizovanih institucionalnih okvira, zato što je epistemiološki integrisan i metodološki kultivisan, ali nije sputan; zato što njegova jednostavna i organska pamet podržana jasnim vidom i neobičnom ljudskom hrabrošću da kaže: „Car je go“, znači više nego sav epohalni glamur propisan za krunisanje ad hoc velikana kojima se prvo podižu, a posle ruše spomenici, besmisleno daju, pa još grotesknije menjaju nazivi ulica, sude pa rehabilituju i sve to u ambijentu, koji doziraju jednako svi zvaničnici bez obzira na ideološko poreklo, da smo mi u stvari „super likovi“.
Jovanović kaže: „Od turskog, preko kneževskog, kraljevskog i komunističkog, suočavamo se danas sa demokratskim udvorištvom, koje svojom tamnom crtom, poput mnogih sličnih pojava u tranzicionom periodu, karakteriše i naš prelaznički mentalitet“. Snaga očiglednih primera, kao i odmerena i pravovremena citatnost koju neguje Jovanović u svojim eksplikacijama, stvaraju potrebu pridruživanja.
Srbi su kao raja, za Turaka, šetali opanke oko svojih kuća iz kojih su za to vreme dopirali bolni jecaji ženske čeljadi pod osionim ismailćanima; „Srbin kome je naređeno da brine o mom ličnom prtljagu i da me poslužuje zove se Vitomil. Veoma je poslušan i uvek odlično raspoložen. On razume moje najdelikatnije želje, iako ne zna ni jednu englesku reč. Pokreće se na moje pomisli. Siguran sam da neću preterati ako kažem da Srbinu Vitomilu nije ravna ni najbolja crnačka posluga“ (D. Ćosić, Deobe II, 2000, str. 158); jedan od viđenijih srpskih intelektualaca i stvaralaca čije delo je u izvesnom naučnom smislu nesporno, pisao je, takođe u svom delu da je Josip Broz Tito veći mislilac od Hegela jer mu je delo celovito, dok je Hegel ostao nedorečen (časopis Treći program, br. 45, 1980, str. 13-17), da bi nedugo zatim, kad je došla demokratija osnovao tzv. „Beogradski krug“ u koji se ulazilo uz izjavu dva svedoka da si „super lik“ (testis unus, testis nulus, što na srpskom znači: dva bez duše, jedan u „beogradskom krugu“, ne u običnom krugu, već u „beogradskom krugu“); ovih dana utrkivali su se analitičari da srmom optoče našeg aktuelnog predsednika što nam je „lično“ obezbedio gas za celih trideset šest sati (koji smo, inače, bili dužni da imamo za toliko, ali eto nismo), isti oni pobornici pravne države u čijem pravnom sistemu su, da su hteli, mogli pročitati da to nije njegova stvar, živeći pri tome u hrišćanskoj kulturi koja nalaže desnoj ruci da od leve krije kakvo dobro učinjeno delo, ili „ne daj bože“ da podizanje institucija posrnulog društva potpomogne objavom da je gas obezbedio, ne lično nego službeno, onaj kome je to posao i ako nije. Zbog gordosti. I tako redom.
Iz udvorištva rađa se korupcija. Jovanović vidi korupciju kao paganski relikt „do ut des“ koji vrši nezaustavljivi vertikalni socio-kulturno-religijski proboj kroz istoriju, ostajući imun i na evolutivnu i civilizacijsku morfologiju. Mito i korupcija su kao godišnja doba: posle kiše dođe sunce, posle mita, eto korupcije. Jovanović nudi etiološku distinkciju ovih pojmova, razumevajući mito kao individualni religijsko-psihološki fenomen izveden iz „mitarstva“, tj. nadoknade za prolaz, prvobitno fizičke, a potom i duhovne granice lične sudbine, a korupciju kao sociološki problem koji se reflektuje na ukupan društveni proces kvarenja javnih službi organizovanih u opštem interesu, zarad ostvarenja interesa pojedinaca ili grupa.
Istorijski, stvari stoje loše za nas, a dobro za ove supružnike. Od Dušana Silnog do Otomanske imperije, mito je inkriminisano i suzbijano; dolaskom sultana, negovano i razvijano. Miloš Obrenović jedini je vladar u istoriji Srba koji je svojoj zemlji odobravao jednokratne pozajmice kad ponestane budžeta. I tako redom, sve do danas. Aleksandar se nije vratio iz Marseja, misleći da je za Srbe dobra Jugoslavija, Tito iz ljubljanske bolnice, misleći da je za Srbe dobro bratstvo i jedinstvo, Milošević iz demokratske tamnice, misleći da je za Srbe dobra „jedinstvena“ Srbija, Đinđić sa svog prvog zaposlenja, misleći da je za Srbe dobra reforma, pa ko je onda birao članove Republičke izborne komisije? Na ovom mestu videti knjigu Duh paganskog nasleđa, istog autora.
Mito i korupcija nužno vode u javašluk. „Brojne negativne osobine srpskog mentaliteta često se sažimaju u reč javašluk, koja je postala i oznaka za stanje preovlađujućeg odsustva reda i poraznog ishoda pokušaja da se on uspostavi“, počinje Jovanović svoj možda najbolji esej u ovoj knjizi.
Često ostajući izvan sopstvenog života, tvrdoglavo odričući realnost, menjajući je za infantilnu sliku o sebi, nismo umakli nužnom suprotstavljanju površnosti u popisu sopstvenih situacija sa prenaglašenim i burnim reakcijama primarnih emocija. Podržani mitovima i iluzijama čija zavodljiva moć i snaga stvaraju koprenu na mogućnost sazrevanja svake, i individualne i kolektivne strukture, svoje probleme smo odlagali, uzdali se u razrešenja čudom i pojedinačne, nesporne domete ljudskosti saplemenika projektovali u nebeski karakter. Fatalistički i fatalno. Gusle javorove same sebi ostadoše. Od zajednice koju karakterišu nagoni i emocije, iz koje na opšte zaprepašćenje još nismo stigli do društva zasnovanog na pravilima i institucijama, tavorimo u javašluku zbog kojeg ne možemo da interijerizujemo osnovne vrednosti: red, poredak i disciplinu.
Kada se sve ovo kaže ili pročita stiče se utisak da gorih nema.
Međutim, nije tako. Ovakva knjiga ovakvog autora govori suprotno. Samospoznaja, suočavanje, autorefleksija, istina, spremnost da bude viđena, otkrivena i prihvaćena, više je od svega mogućeg za jedno vreme i za jedan narod. Više je posebno od licemernog i otuđenog poretka straha od gubitka suviška vrednosti nazvanog profit, i pomoći posrnulim bankama u finansiranju ratova i ubijanja radi očuvanja stečenih statusa najpoželjnijih gena u neslućenim dometima demokratskih i civilizovanih društava iz kojih stižu diktati, zamerke, standardi i statusi. Ova knjiga mogući je manifest u nastajanju savremenog srpskog suočavanja sa sopstvenim propustima, propastima i vlastitom bedom. U njoj je deponovan kapacitet unutrašnjeg preokreta ka vrednostima koje mi možda nismo ni dosegli, a koje su oni izvesno upropastili. Lepota prkosa, a ne Samovolja inata.
Đorđe D. Sibinović