01.01.00
Vikend Danas
20-21.07.2002.
LOGOROLOGIJA
Knjiga "Potonuli i spaseni" Prima Levija, doktora hemije i zatocenika Ausvica, demistifikuje najtragicnija iskustva
Sve sto je bilo juce, moguce je i sutra
"Zlo je zadojeno stabilnoscu. Uvek ide na velike cifre, na pouzdan granit, na ideolosku cistotu, na uvezbane vojske i na uravnotezene stranice. Njegova sklonost ka takvim stvarima verovatno ima neke veze sa njegovom urodjenom nesigurnoscu, ali shvatite da to nije neka uteha, da ponovim, jednom kad ono, Zlo, pobedi". Mislila sam na ove reci Josifa Brodskog, izgovorene na kraju jedne skolske godine, studentima Vilijams Koledza. Bilo je jutro sestog oktobra dvehiljadite. Bilo je gotovo.
A ja sam se osecala kao potonula i spasena u isti mah. I cinilo mi se da nisam bila jedina koja jedva da je imala snage za nadu i koja je, iako uporno ponavljajuci da od sada sledi samo dobro, duboko u sebi osecala seizmografski tacno uznemirene instinkte. Zapravo sam unutar sebe znala ono sto nisam imala snage da priznam glasno: diktator jeste otisao, ali zlo nikad nije vezano samo za jednog coveka. Ono je pojava koja je epidemioloskog karaktera. Zahvata zlocince. Ali zahvata i zrtve, tako sto ih trajno deformise. Tako sto ih ostecuje. Zlo je ostalo. Zakopano, pod maskom ili u vidu maske same. Vise ga nije trebalo traziti spolja. Ono je, posle decenije operetskog pakla sa pevanjem i pucanjem sada bilo vec u nama.
COVEK JE ZBUNJENO STVORENJE
No, dijagnostifikovanje jos uvek ne znaci izlecenje. Zaronila sam u sopstvenu, pa u roditeljsku, pa u gradsku biblioteku. I nisam nasla ni jednu jedinu knjigu koja bi osvetlila izlaz iz ove lepljive magme pojmova i strahova u kojima sam se nasla. Mandeljstamova, Solzenjicin, Salamov kao da nisu ovog puta delovali. Kao i svakog ko je preziveo i koga je prezivao ovaj poslednji komuno-teror, i mene je mucio osecaj krivice. Moje su se nedoumice nastavljale, bilo je gotovo, a svi smo bili i dalje i jadni i bedni i tuzni i ljuti i ponizeni i uvredjeni. Napola zivi, tacnije. Poluljudi. "Covek je zbunjeno stvorenje", rece negde Tomas Man i to i jeste ono sto sam iz dana u dan vidjala na ulicama i u medijima. I dalje sam snazno prizeljkivala knjigu koja ce pokazati put (Bog nam ponekad salje pisma kao odgovor na molbe, a njegova su pisma, cesto - knjige). I knjiga se pojavila.
Jos nova, iz stamparije, resko je mirisala na slobodu i nekakvu tugu istovremeno (od Kisa smo naucili da knjige razlikujemo i po mirisu). Bili su to "Potonuli i spaseni" koje je napisao Primo Levi (izdanje izdavacke kuce "Klio", 2002. u prevodu Elizabet Vasiljevic). Primo Levi bio je doktor hemije i zatocenik Ausvica i literata i samoubica, mozda, ali mudrac svakako. Iako je Levijevo logorsko iskustvo bilo pogubno i porazno, on je, ipak, uspeo da o svemu tome pise. "Jer ne postoji prepreka koja nema pukotinu", njegove su reci.
DVOSMISLEN HIBRID GLINE I DUHA
Primo Levi je rodjen u Torinu, 1919, u kuci u kojoj ce i umreti i svaki logoras zna kakva je to sreca. Potomak je jevrejske porodice iz Pijemonta, ali se nije osecao kao Jevrejin. Jevrejin se, naime, ne radja, Jevrejinom se postaje. I on je to i postao, onoga momenta kada je stigao u Ausvic, sa sest stotina i pedeset drugih. Vratilo se troje. Iste noci je njih pet stotina upuceno u gasne komore. Primo Levi je u logoru proveo jedanaest meseci i za to vreme imao mogucnost da u stravicnoj postavci empirije upozna do kraja "urodjenu dvosmislenost hibrida zamesanog od gline i duha". Takodje, on biva zapanjen i saznanjem da "samilost i surovost mogu ziveti jedna pored druge, u istom trenutku, u istoj osobi, protivno svakoj logici". Koncentracioni logor nije Boziji, vec ljudski izum, izum moralne nakaze u coveku kojoj je covek popustio i kojoj se prepustio.
Mozete to zvati demonom ako vam se tako cini da ste blize istini. I u logorima sve ljudske anomalije bivaju uvecavane, zajedno sa covekovim slabostima. "Sto je ugnjetavanje snaznije, veca je spremnost zrtava da saradjuju s vlastima", kaze Levi misleci na saradnju sa kapoima, a nama sa ovih prostora namece se slika uvek novih pristalica Miloseviceve strahovlade, medju kojima je bilo i onih koji mu, naizgled, nisu bili ni skloni ni slicni. Nemojmo se zavaravati, da je ostao na vlasti, i dalje bi oko sebe imao uvek novu svitu, jer je njegovom sistemu vladavine bilo neophodno sveze meso ( sa dusom, po mogucstvu), na kome bi se vezbao najnoviji moralni salto mortale. Jer moc, "pre izopacuje, nego sto kvari", kadje Levi. Izopacenost i jeste ono cime su nas obilato zaprasivali.
I to sto je sve to zavrseno, nimalo ne ospokojava, posto nas Levi pravilno upozorava da " sve ono sto je bilo moguce uciniti juce, moguce je ponovo pokusati sutra".
Primo Levi sebi u "Potonulima i spasenima" zadaje najtezu temu - demaskiranje zla, jer to u osnovi znaci i demaskiranje najdubljih delova ljudske i sopstvene nutrine, sto je posebno bolan proces u momentu kad se teror zavrsi. Posto "trenutak oslobadjanja nije ni veseo ni bezbrizan","izbavljenje iz patnje se gotovo uvek podudara sa osecanjem teskobe". A teskoba potice iz saznanja da "po izlasku iz mraka, patnju izaziva ponovno stecena svest da smo osteceni". Jer to i jeste najdublji monstruozitet zla - nasilnici i svi oni koji na neki nacin cine nepravdu drugima, krivi su ne samo zbog zla koje nanose, vec i zbog izopacenosti u koju guraju dusu ponizenih. Paul Celan, Jerzi Kosinski, Tadeus Borovski, Bruno Betelhajm, prekratili su sebi zivote, ne nailazeci u sebi vise ni na jednu jedinu kap elan vitala (u bergsonovskom smislu) bez koga se nije moglo nastavljati dalje.
Ono sto proganja prezivele je da su mozda zivi umesto nekog drugog, kao i "da smo mi preziveli najgori, jer smo, zapravo, oni koji su se najlakse prilagodili, svi najbolji su mrtvi".
Iako se iskustva zivota u diktaturi i u ratu ne mogu porediti sa uzasima koncentracionih logora (gotovo se nista ne moze porediti sa njima), to sto su ta iskustva tema knjige Prima Levija niposto ne smanjuje mogucnost njene recepcije, ili, ako hocete, i doslovne primenljivosti na razne drustvene psihopatologije kojima smo opkoljeni. Posto su ljudi svuda na svetu slicni, onda su i mucitelji srodni i i slicni, te kad demistifikujemo jednog, lakse se hvatamo u kostac sa drugima. Levijeva logorska iskustva, zapravo su najdublja i najsira ljudska iskustva, iako i najtragicnija. Tako da su smernice koje nam on daje, obicno nepogresive. Ukratko, "promena moralnog kodeksa uvek je skupa". "Srce dobija sve sto zeli, a placa dusom", rece negde Lorens Darel. Mozda je kljucno pitanje na koje ce covek morati da odgovori sebi u novom milenijumu da li da bude dobar ili da bude mocan.
Od tog odgovora verovatno zavisi i hoce li covecanstvo u buducnosti uopste postojati. Sve transakcije kojima smo prisustvovali za vreme Milosevica, bile su u osnovi trgovina dusama. Najstrasnije posledice te trgovine eklatantno se vide na stranicama Levijeve briljantne knjige. U kranjem kontekstu, najstrasnije ce proci i platice nevini, koji, iako prezive, zauvek ostaju da plutaju negde izmedju potpunog potonuca i spasenja, koje u trenutku kad prvi put ranite drugo ljudsko bice vise i nije moguce.
Sanja Domazet
01.01.00
Nin
25.07.2002.
Intelektualac u Aušvicu
Naslov:"Potonuli i spaseni"
Autor: Primo Levi
Izdavač: "KLIO", Beograd 2002.
Nenad Daković
Može se prigovoriti da ovaj esej italijanskog hemičara i sužnja iz Aušvica koji je uspeo da preživi i postane onaj nemogući "nosilac tajni" (Geheimnistrager) koje je trebalo uništiti kako bi se izbrisali tragovi ovog čudovišnog zločina i ne spada u filozofiju, ili možda u ono što se nekada u jednoj tradiciji nazivalo "čistom filozofijom". Ali, treba pročitati ovaj esej da bi se razumelo da su granice filozofije upravo granice ovog eseja i njegovog napora da se razumeju struktura i "granice" antropološkog zla, ako je uopšte moguća jedna, kako bi se reklo, "lagerantropologija".
Od samog početka Levi postavlja ovo kantovsko pitanje o mogućnosti i granicama ove antropologije ili metafizike zla, pošavši od ovog pitanja: kako je ovakav zločin ("pa zar je to moguće, trovati ljude gasom, spaljivati ih, koristiti njihovu kosu, kožu, zube?"), kako je, velim, ovakav zločin uopšte bio moguć? Jer, možda je bilo teže preživeti Aušvic posle Aušvica, napisati ovaj esej pod naslovom "Intelektualac u Aušvicu", koje je centralno mesto ovog eseja, "filozofirati o Aušvicu", pošto "postoje ljudi koji imaju neku kob", a Levijeva namera da otkrije strukturu ovog zločina, po mom mišljenju, suočava se sa samom granicom imaginacije.
Iako izgleda da megazločin traži i odgovarajuću megaantropologiju, osnovno Levijevo otkriće je u tome da je svet logora ili logorska država, kakva je ona izgrađena u Lođu, samo preslikana totalitarna svetovna, obična država, ne čak ni njena karikatura. Struktura i smisao ovog meganasilja je samo preslikana svetovna država. Društvena struktura, lavirint hijerarhija i zabrana, u potpunosti je sačuvana. O tome svedoči hijerarhija "zanimanja" ili "društvenih uloga" od kontrolora nameštanja kreveta (Bettnachzicher), do okrutnih kapoa. Zato osnovna antropološka zona nije, kako bi se očekivalo, ona "politička", o kojoj govori Karl Šmit, zdravorazumska i manihejska opozicija između dobra i zla, "prijatelja" i "neprijatelja".