15.07.04
O "junacima" i grobovima
Slavenka Drakulić
"Moj interes za zločince i njihovu ličnost ne može biti posljedica obične znatiželje. Baš naprotiv! Moja je polazna točka bila ideja da se uvjerim u to tko su ti ljudi, da li je reč o monstrumima ili pak o običnim ljudima koji se nalaze svuda oko nas"
Mada već godinama više vremena provodi u svetu i piše za strane listove, Slavenka Drakulić (Rijeka, 1949) ostala je prisutna na hrvatskoj kulturnoj sceni. Njeni romani (Hologrami straha, Mramorna koža, Božanska glad i Kao da me nema) privlačili su pažnju javnosti jednako kao i zbirke eseja koje su najčešće izlazile prvo na engleskom jeziku. I njena najnovija knjiga Oni ni mrava ne bi zgazili, u kojoj se spisateljica bavi jednom krajnje "domaćom temom" – haškim optuženicima, pomalo paradoksalno, najpre je objavljena u inostranstvu na engleskom jeziku, da bi zatim bila objavljena u Hrvatskoj (prevod: Rujana Jeger), i tek nedavno postala dostupna i ovdašnjim čitaocima u izdanju Samizdata B92.
"VREME": Šta se nalazi u osnovi vaše zainteresovanosti za ono lično kod ljudi koji su u poslednjem ratu učestvovali u zločinima, s obzirom na činjenicu da to ne može biti posledica obične znatiželje za počinioce?
SLAVENKA DRAKULIĆ: Ne slažem se s vama da moj interes za zločince i njihovu ličnost ne može biti posljedica obične znatiželje. Baš naprotiv! Moja je polazna točka bila ideja da se uvjerim u to tko su ti ljudi, da li je reč o monstrumima ili pak o običnim ljudima koji se nalaze svuda oko nas. Jer ako su to monstrumi, čini mi se da nema mnogo razloga baviti se njima. Takvima ih je, naime, učinila priroda, pa šta se tu može. Mislim da je tu reč o uobičajenom obrambenom mehanizmu. Naime, najlakše nam je te ljude proglasiti monstrumima, patološkim slučajevima, bolesnicima... A što ako oni to nisu? Daleko su veće i opasnije posljedice ako su to obični ljudi, naši susjedi i rođaci. To onda znači da bismo možda i mi sami u određenim okolnostima došli u opasnost da počinimo ili naredimo zločin. Teško je to priznati sebi... I zato sam, pišući ovu knjigu, nastojala ne samo opisati okolnosti koje su utjecale na pojedince da postanu zločinci, nego i ući u njihovu psihu i motive. Iz svega toga vrlo jasno proizlazi da, osim u izuzetnim slučajevima, nije reč o monstrumima – ma koliko mi to željeli.
Koliko "biografski pristup" i opisivanje prizora suđenja kojima ste prisustvovali u Hagu pomažu da se shvati transformacija neprimetnih, tihih suseda u dželate, koji nakon rata ponovo postaju "obični" ljudi? Stiče se utisak da želite da poljuljate predrasude kako neke stvari mogu da počine jedino patološki tipovi?
Vi ste apsolutno u pravu, ja sasvim sigurno u ovoj knjizi pokazujem da su patološki tipovi poput, recimo, Gorana Jelisića, samo izuzeci. Naravno, u ratu upravo takvi tipovi najprije "dođu na svoje". Međutim, suviše je lako reći da su samo oni zločinci jer posjeduju "zločinačku" prirodu ili karakter. Meni je u knjizi posebno stalo do toga da opišem transformaciju običnih ljudi u zločince pod utjecajem posebnih okolnosti. Zbog toga sam izdvojila pojedine osobe kod kojih je to vrlo očito, na primjer Radislava Krstića, Dražena Erdemovića, Ratka Mladića... I mislim da književni pristup pomaže da razumijemo kako se to dogodilo, kako su ti ljudi uopće došli u situaciju da počine ili narede zločin. Naravno, razumjeti ih ne znači i opravdati njihove zločine. Ali važno je da ih razumijemo zbog nas samih – jedino tako ćemo možda izvući pouku za sebe. A ta je pouka jednostavna. Kako kaže Primo Levi, čak i u najtežim životnim situacijama uvijek postoji mogućnost izbora.
Činjenica je da je Haški tribunal osnovan zato što zemlje bivše Jugoslavije nisu smogle snage da same dođu do istine o ratu. Da li presude tog suda barem delimično narušavaju auru herojstva glavnih aktera tog sukoba?
I da i ne. Naime, kratkoročno gledajući, Tribunal nimalo ne utječe na percepciju "heroja" u javnosti. Ljudima je teško, nakon deset i više godina pranja mozga i proglašavanja zločinaca herojima, prihvatiti činjenicu da oni napokon moraju odgovarati za svoja djela. Individualna se krivnja onda pretvara u opću krivnju cijelog naroda, pa se tako onda tvrdi kako se u Hagu sudi cijelom srpskom ili hrvatskom narodu, državi, vlasti itd. To su, naravno, gluposti i manipulacije – jer ne postoji kolektivna krivica – kako bi se Tribunal još više antagonizirao. Reč je u tome da sami nismo bili sposobni istraživati i suditi svojim ratnim zločincima, pa smo onda u stvari sami i odgovorni za uspostavljanje Tribunala... Što se slike "heroja" u javnosti tiče, ja u Hrvatskoj već vidim pomak: još nedavno su ljudi demonstrirali na ulicama protiv njihovog izručenja, dok danas sasvim mirno gledaju kako ih HDZ-ova vlada isporučuje Hagu.
Dugoročno gledajući, tribunal će postići svoj cilj. Njegov cilj nije samo simboličko zadovoljenje pravde, već iznošenje na vidjelo istine o ovom ratu. Na primjer, da nije bilo suđenja Krstiću, još i danas bi se nagađalo o pokolju u Srebrenici.
Kako objašnjavate paradoks da upravo oni koji su zdušno doprineli uništavanju jedne zemlje i ubijanju ideje južnoslovenskog zajedništva, skladnim suživotom u Ševeningenu postaju glavni čuvari duha bratstva i jedinstva?
I sama sam tu situaciju nazvala paradoksalnom, a sada bih je nazvala još i apsurdnom. Međutim, činjenica da se svi oni ljepo druže u zatvoru samo govori u prilog tome da je rat u bivšoj Jugoslaviji bio stvar ideologije. Nije bila reč o tome da je sukob među različitim nacionalnostima polako tinjao dok nije došlo do općeg sukoba. Ljudi nisu živjeli u mržnji. Naprotiv, bila je potrebna dugotrajna nacionalistička propaganda da se izazove sukob. Naravno da zatvorenici nemaju ništa jedan protiv drugoga, nije to bio njihov osobni sukob, već nacionalistička ideologija koja ih je suprotstavila jedne drugima. Pa zašto se ne bi družili? Oni su samo "izvršavali naređenja".
Bez obzira na to što već godinama pokušavaju da vas izguraju iz hrvatske kulture, ni vi se ne predajete. Ko će na kraju slaviti pobedu?
Istina je da sam kao i mnogi drugi, poput Dubravke Ugrešić, Predraga Matvejevića itd., bila izopćena iz hrvatske javnosti, da mi je bio oduzet glas. A kad piscu oduzmete mogućnost pisanja, oduzeli ste mu sve... Ipak, ostala sam donekle prisutna u Hrvatskoj zahvaljujući biblioteci "Feral Tribunea" koja je nastavila objavljivati moje knjige. Nedavna promocija u Zagrebu sabranih romana u izdanju Profila – prva nakon mnogo godina – potvrdila mi je da me barem publika nije zaboravila. I to mi je drago.
Slobodan Kostić
28.05.04
Sudiće nam naša djeca
Slavenka Drakulić
Moram priznati da osjećam odgovornost moje generacije odrasle u socijalizmu, generacije koja je prihvatila ideologiju komunizma kao i nacionalizma i koja se nije suprotstavila ratu
Spisateljica Slavenka Drakulić rođena je u Rijeci 1949. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je svjetsku književnost i sociologiju. Godinama je radila kao novinarka (Start, Danas). Prva njena zbirka eseja »Smrtni grijesi feminizma« objavljena je 1984., a prvi roman »Hologrami straha« 1987. Slijede romani »Mramorna koža«, »Božanska glad« i »Kao da me nema«.
Četiri od ukupno devet knjiga napisala je na engleskom jeziku: »How We Survived Com-munism And Even Laughed«, »Balkan Express« »Cafe Europa«. Izbor eseja iz ovih knjiga objavljen je u prijevodu na hrvatski jezik pod naslovom »Kako smo preživjeli«. I njena nova knjiga »Oni ne bi ni mrava zgazili« objavljena je na engleskom jeziku (»They would not harm a fly«) i u prevodima na nekoliko svjetskih jezika. Na hrvatski jezik ovu knjigu prvela je spisateljičina kćerka Rujana Jeger, a objavio ju je splitski »Feral Tribune«.
Već više od decenije Slavenka Drakulić piše za najuglednije svjetske listove i jedna je od najprevođenijih i najtiražnijih spisateljica s prostora bivše Jugoslavije.
Slavenka Drakulić živi i radi u Istri, Stokholmu, Beču i Zagrebu.
Knjiga »Oni ne bi ni mrava zgazili« spada u dokumentaristiku, a nastala je na osnovu višemjesečnih praćenja suđenja ratnim zločincima sa prostora bivše Jugoslavije. Slavenka Drakulić je pokušala da razjasni šta je to toliko strašno u čovjeku, kakav se preobražaj dogodi, da do juče »mirni« ljudi siluju dvanaestogodišnje djevojčice ili dobiju žulj na kažiprstu od pretjeranog povlačnja obarača to jest ubijanja nedužnih ljudi.
MONITOR: Moram vas najprije upitati, šta je predstavljao podsticaj da mjesecima pratite suđenja kako biste napisali knjigu »Oni ne bi ni mrava zgazili«?
DRAKULIĆ: Nakon sto sam napisala dvije knjige iz perspektive žrtve – »Balkan Express« i »Kao da me nema« – došlo je vrijeme da se upitam tko su počinioci? Vjerujem da je to pitanje mučilo sve one koji su se užasavali nad ratom na Balkanu. Dakle, bila je to najobičnija znatiželja koju, vjerujem, dijelim sa mnogima.
MONITOR: Koliko vam je bio uzor i djelo »Ajhman u Jerusalimu« Hane Arent, koju citirate na početku ove knjige?
DRAKULIĆ: Ne bi rekla da mi je baš ta njena knjiga bila uzor, više me zanimala njena teza o “banalnosti zla”. Naime svi mi volimo zamišljati da su ratni zločinci patološki slučajevi i monstrumi. Na kraju se uvijek ispostavi, kao na primjer na suđenju u Nirnbergu, ili ova najnovija u Hagu da su to sasvim obični ljudi i to je ono što nas najviše plaši.
MONITOR: Kažete da i Srbija i Hrvatska imaju zajednički problem sa istinom: »Razlog je jednostavan i seže puno dalje od tuđmanovsko-miloševićevske ideologije«. Gdje su, po Vama ti korijeni laži i zla?
DRAKULIĆ: I Hrvatska i Srbija i Bosna su male zemlje i puno je ljudi sudjelovalo u ratu i zločinima na razne načine. Neki direktno, a neki indirektno. Neki su ubijali, drugi su palili, treći su krali... Bilo je onih koji su ušli u stanove izbjeglica, zaposjeli njihova radna mjesta – ali i onih koji su ukrali “samo” televizor , koji su “samo” promatrali ubojstva, koji su “samo” gledali ali se nisu usprotivili , kao i onih koji su “samo” glasali za nacionalisticku vlast... Hoću reći, puno ljudi je sudjelovalo i puno ljudi ima “putra na glavi” i zbog toga ne podnose da se govori istina.
MONITOR: Osnovno, najbitnije pitanje koje se nameće poslije čitanja vaše knjige »Oni ne bi ni mrava zgazili« je kako su ratni zločini bili mogući?
DRAKULIĆ: Ne samo da su moguci, nego na žalost uobičajeni. I to ne samo u ratu o kojem je riječ, nego na primjer u Iraku. Skandal sa mučenjima zarobljenika najnoviji je primjer. Čovjek bi pomislio da vojska jedne demokratske zemlje nije sposobna za mučenja, međutim...Takva je ljudska priroda. Ljudi su sposobni za velika herojska djela, ali i za zločine. Najgore je da ni sami ne znamo kako bismo reagirali u sličnoj situaciji. I baš zbog toga mi se čini važnim baviti se ratnim zločincima i pokušati razumjeti kako su se našli u situaciji da takvima postanu. Možda je moguće nešto naučiti, kao na primjer da je čovjek gotovo uvijek u mogućnosti da bira.
MONITOR: Haške optuženike predstavili ste kao obične, svakodnevne ljude – time njihovi zločini bivaju još naglašeniji?
DRAKULIĆ: Vjerujte, i sama bih radije vjerovala da su oni monstrumi a ne obični ljudi. Međutim, baveći se njima dugo vremena i promatrajući ih u sudnici, stekla sam potpuno drugačiji dojam. To su obični ljudi, konobari i šoferi, učitelji, mehaničari, koji su se iznenada našli u situaciji kada normalne društvene norme više ne vrijede. I koji su se dočepali oružja i vlasti nad životom i smrću.
MONITOR: Da li vjerujete da je Haški tribunal istinski sud pravde? Da li nešto zamjerate ovoj instituciji?
DRAKULIĆ: Ne treba zaboraviti da je tribunal osnovan zato jer mi sami u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji nismo bili sposobni niti smo željeli istraživati ratne zločine i suditi zločincima. Oni su naime za nas bili heroji. Bilo bi sigurno najbolje da se zločincima sudi u njihovoj zemlji, već i zbog toga jer bi otpali svi prigovori o politiziranosti haškog tribunala – ali i zato jer bi nam ta suđenja bila bliža i možda bi šansa za katarzu bila veća. Ovako nam se sve to čini dalekim, nepravednim, stranim... Međutim, dok je sudstvo korumpirano, dok su zločinci heroji a svjedoci uplašeni i nezaštićeni, šanse da zločincima sudimo ovdje su slabe. Historijska zasluga tribuinala nije samo simbolično zadovoljenje pravde, već istina o ratu. Kad bi ovisilo o nama samima, pitanje je koliko dugo bi trajalo dok ta istina izađe na vidjelo.
MONITOR: Svako od ovih poglavlja praćeno je i vašim ličnim digresijama u vlastitu prošlost, djetinjstvo, mladost. Pomalo čudno da ste svoje nekakve životne situacije poredili sa situacijama osuđenika, popout autoriteta Ratka Mladića koji vas podsjća na vašeg oca. Da li ste time htjeli da kažete da se svakom moglo desiti da postane negativac. Ili je u pitanju nešto drugo?
DRAKULIĆ: Pa činilo mi se to normalinim da budem osobna, ukoliko vjerujem da su zločinci obični ljudi. Ne možete sebe izostaviti iz toga. Ne možete ih promatrati sa stanovišta osobe “višeg” morala. Napokon, moj je zadatak bio da shvatim kako je došlo do toga da postanu zločinci i da u njihovom portertiranju upotrijebim sva moguca literarna sredstva – a ne da im sudim. Naravno, to ne znači da ja opravdavam njihove zločine, ali oni su ljudska bića i jedino ako ih pokušamo shvatiti možemo nešto naučiti.
MONITOR: U jednom dijelu knjige kažete da su mnogi vaše generacije »prigrlili nacionalističku ideologiju i nisu ništa učinili kako bi spriječili rat. Bili su oportunisti i previše preplašeni pa su slijedili vođe, kako su navikli«, a djeca su platila glupost svojih roditelja. Ko će njima, tj. roditeljima, da sudi?
DRAKULIĆ: Da, moram priznati da osjećam odgovornost moje generacije odrasle u socijalizmu, generacije koja je prihvatila ideologiju komunizma kao i nacionalizma i koja se nije suprotstavila ratu. Sudit će nam naša djeca koja su ratovala, a sudit će nam i povijest.
Vujica OGNJENOVIĆ
18.05.04
O ratu iz pozicije zločinca
Slavenka Drakulić
Knjiga „Oni ne bi ni mrava zgazili“ u kojoj autorka Slavenka Drakulić daje svoje viđenje aktuelnih procesa u Haškom Tribunalu i portrete haških osuđenika i optuženika, najzad je objavljena i kod nas, u izdanju "Samizdata B92". Knjiga je plod petomesečnog praćenja suđenja u Hagu i istraživanja ponašanja optuženika van sudnice. Posle burnih reakcija koje je izazvala u Hrvatskoj, gde je izdavač "Feral Tribjun" na putu da rasproda i drugo izdanje, knjiga se nedavno pojavila i u Velikoj Britaniji, Austriji, Nemačkoj, Danskoj i Švedskoj, gde je naišla na odličan prijem kritike i čitalaca.
Slavenka Drakulić: Ja sam napisala dvije knjige o ratu, a iz pozicije žrtve. Prva je bila “Balkan ekspres”, dakle to su priče sa početka rata – kako je rat počeo, kako sam ja to doživjela. A druga je bila “Kao da me nema”, roman o masovnim silovanjima Muslimanki u Bosni. Dakle, ja sam iz perspektive žrtve i dugo vremena tekstove pisala. Mislim čak da u deset godina nisam ništa drugo nego to pisala. A onda u jednom trenutku mi se činilo da zapravo bi bilo jako korisno, naravno bila sam znatiželjna, ali mislim da bi i ili da su se ljudi pitali: “Kako je do toga došlo?” Jer, uvek se na to svodi: “Pa, kako je to moguće?” Evo, pogledajte sad ove situacije, recimo, mučenje u Iraku, u iračkim zatvorima i sad se ljudi pitaju: “Pa, kako je to moguće?” Na koncu zapravo uvek dođemo na to pitanje – kako je to bilo moguće, bilo da se radi o holokaustu, bilo da se radi o ratu na balkanskim prostorima ili da se radi o Iraku, uvek se čovek pita: “Pa, kako je taj drugi, dakle taj mučitelj, taj ubojica, taj ratni zločinac mogao to napraviti?” I onda sam se ja nekako upustila u to, jer sam mislila da je to jako važno pitanje.
Da je i to jedno od pitanja koje se postavlja u ovoj knjizi, a koja su, kako ste i sami rekli, mnogi ljudi postavljali sebi, gledajući užasne prizore iz ratova u Bosni, Hrvatskoj, na Kosovu itd. Da li je reč o psihopatskim ili sociopatskim ličnostima ili sticaj okolnosti čoveka može da učini zločincem? Da li ste došli do nekog saznanja prateći određene slučajeve, kojima se bavite u ovoj knjizi?
Slavenka Drakulić: Da. Ja sam nastojala da priđem tome bez ikakvih predrasuda, ali naravno uvek se ispostavi da čovek ima već neko mišljenje. I postoje zapravo dva različita pristupa. Jedan je koji kaže, poznajem ljude koji su mi to rekli, pa kaže: “Nije, gledajte. Radi se o tome da su to patološki slučajevi, koji onda u određenoj situaciji, da tako kažem, isplivaju na površinu.” I normalni ljudi, obični ljudi itd. nemaju ništa s time. Oni to ne bi mogli napraviti. Recimo, ljudi dođu meni i kažu: “Pa, ja garantiram da ja ne bih mogao nešto tako nikada napraviti.” A postoji, naravno i druga teorija, meni se čini da sam ja nekako do tog istog zaključka došla promatrajući ljude u sudnici, proučavajući te slučajeve, skupljajući dokumentaciju, da su to, u stvari, obični ljudi koji se onda nađu u jednoj određenoj situaciji kada više ne mogu birati, kad više ne mogu reći NE. Mada, recimo Primo Levi je uvijek tvrdio da se čak i u koncentracionom logoru može reći NE, po određenu cijenu naravno, ali da uglavnom ljudi nisu u stanju to napraviti, jer smo svi, kako bih rekla, pa ne znam – oportunisti u vijećini slučajeva.
E, sada. Ja sam nastavila da tome stvarno pristupim individualno, dakle da idem od slučaja do slučaja. I jedan taj slučaj o kome sam priču napisala – Goran Jelisić iz Brčkog, on je recimo baš, taj slučaj je patološki. Naravno, ima ljudi koji su već predisponirani na neki način da počine zločin i koji se onda nađu u toj situaciji. I za njih je to onda prava situacija, gdje te njihove patološke sposobnosti dolaze do izražaja. I sud je ustanovio da je Goran Jelisić jedan takav patološki slučaj. Dakle, da on nije mrzio posebno Muslimane, niti je nastojao etnički ih očistiti, da ga se nije baš previše ticala ideologija, nego da je on naprosto uživao ubijajući ljude u logoru Luka. Dakle, ima takvih slučajeva.
Međutim, ono što je meni bilo stravično i zapravo najstravičnije od svega je da sam ja došla do zaključka i mislim da sam to na tim raznim slučajevima - da se to vidi i da će čitaoci sami već vidjeti kako to funkcionira, ja se nisam baš previše ideologijom, ni politikom bavila, moram reći, da su to obični ljudi. Ako su to obični ljudi, onda naravno slijedi ono drugo pitanje, ono pitanje koje je u osnovi svega, a to je – ako su to obični ljudi, šta to znači za mene? Da li sam ja mogla biti u takvoj situaciji i kad bih bila u takvoj situaciji, da li to znači da bih i ja bila u stanju počiniti zločin? To je sad ono temeljno pitanje oko kog zapravo se sve vrti i zbog čega sam ja, u stvari, knjigu napisala. Jer mi se čini da, ukoliko je to tako, a o tome recimo piše Kristofer Brauning, o tome je svedočio, eksperimenti ’71. psihologa Filipa Zimbarda tzv. ‘Stanford prison experiment’, gdje se vidi kako lako čovek dođe u jednu takvu situaciju, počne djelovati na taj način, koji ga zapravo vodi direktno u zločin. To su ta neka pitanja koja sam ja htela potaknuti, jer mi se čini da knjiga takvog tipa treba, u stvari, potaknut ljude na razmišljanje o samima sebi.”
To takođe podstiče i na razmišljanje o odnosu prema zločinu ili, kako bih rekla, pojedinim vrstama zločina. Vi pišete o trojici ljudi koji su optuženi za silovanje u Foči, gde se zapravo govori o jednoj relativizaciji zločina. Naime, silovanje nije ubijanje, žene su preživele. I čini se da, bar po onome kako ste Vi doživeli, njih trojica nisu ni razumeli šta su uradili.
Slavenka Drakulić: “Pa, da. To su ljudi koji dolaze iz jedne vrlo patrijarhalne tradicije. I ja mislim da njima nije bilo do kraja jasno zbog čega su u toj istoj kući, gdje se sudi ljudima koji su počinili masovne zločine. Na koncu konca, oni su na taj način što su držali te žene zarobljene i nisu ih ubili, oni, mislim, vide sebe u nekom potpuno drugom svijetlu. Tako da, tu ima tih zanimljivih slučajeva gdje, ne znam, recimo imate taj jedan patološki slučaj, pa onda ovaj slučaj gdje oni nikako do kraja zapravo ni ne shvaćaju zbog čega su uhapšeni, zbog čega su osuđeni itd. Onda imate ljude koji stradaju, koji su osuđeni zbog komandne odgovornosti, kao na primer Krstić, recimo. Pa onda imate isto tako priču o Slobodanu Miloševiću koji naravno, ta priča zapravo nije završena, ali ja sam nacrtala neki njegov psihološki profil, pa i Mirjane Marković. Imam dvije ličnosti u knjizi koje tu formalno ne spadaju, jer nisu na suđenju u Hagu. Radi se o Mirjani Marković, ja sam je stavila u knjigu zbog uticaja koji je imala na muža, i o svijedoku koji je ubijen u Gospićkom slučaju, dakle to je Milan Levar, koji je prvi svijedok koji je odleteo u zrak i ubijen je zbog toga što je želio svijedočiti o ubijanju Srba u Gospiću. A Gospić, kao jedna mala zatvorena sredina, u kojoj su svi na neki način participirali ili su vidjeli ili nisu djelovali ili su krali ili su šutjeli, koji nisu mogli dozvoliti da takvo jedno svijedočanstvo izađe na vidjelo i zbog čega je on platio glavom.
Dakle, bili su i takvi neki slučajevi. Tako da sam želela dati jednu potpuniju sliku toga kako dolazi do tih različitih situacija. Ja sam se rukovodila individualnim principom, a to je da nisam gledala, ne znam, koliko će Srba ili koliko će Hrvata ili koliko će Muslimana biti u knjizi, jer nisam išla po nacionalnom ključu nego po tome koliko su mene ti ljudi individualno, psihološki zanimali, da bi dala baš tako jedan pregled različitih individualnih slučajeva.”
Evo, ja ću biti vrlo lična. Priča koja je mene onako posebno potresla jeste ubistvo Milana Levara. I to otprilike na neki način jeste jedan od odgovora na pitanje – da li je moguće suprotstaviti se zločinu ili reći NE, kada ste u nekom sticaju okolnosti. Dakle, to je čovek koji je svedočio i u hrvatskoj javnosti, ali i pred tribunalom o ubistvima koja su se događala u Gospiću. Međutim, ono što Vi takođe opisujete jeste i atmosfera u tom gradu, koji ukazuje na pitanje kolektivne krivice i odgovornosti.
Slavenka Drakulić: Ja mislim da kolektivna krivica ne postoji, da postoje samo individualne krivice i da je za to nadležan sud. Ali u moralnom i političkom smislu, postoji neka vrsta kolektivne odgovornosti, ne krivice dakle, nego moralne i političke kolektivne odgovornosti. Zbog čega? Jer, gledajte, bilo je jako puno ljudi koji su sve to vidjeli, a koji nisu napravili ništa, koji su u svemu tome učestvovali, ali nisu napravili ništa, koji su šutjeli, nisu napravili ništa. U Levarevom slučaju, ja mislim da je kompletna hrvatska javnost nekako njega prepustila njegovoj sudbini, jer nije čak ni njegov apel, kad je on javno izašao u novine i javno izrekao imena i sve, još uvijek to ništa od toga nije bilo. Možda je bilo prerano, to su teške stvari, te se stvari ne riješavaju preko noći.
Ja vidim koliki su ogromni otpori i u Hrvatskoj i u Bosni i u Srbiji, uopće u tematiziranju te stvari. Vidim da je u Hrvatskoj nešto bolje sada, od kada je izručeno osam ljudi, prije mjesec dana, u Hag, onda novine nisu mogle a da ne pišu o tome. Tako da sad u Hrvatskoj se trenutno razgovara, ne o tome da li je hrvatska vojska mogla počiniti zločine, što je još prije par godina ili prije, rekla bih, godinu dana bio tabu za izreći, nego se radi o tome da se diskutira – da li su ti zločini bili sistematski, da li je postojao nekakav plan etničkog čišćenja ili su to bile sporadične epizode ubojstava, paleži itd. koje ne govore u prilog tome da se to dešavalo sistematski. To je, dakle polemika u Hrvatskoj ovog časa.
Ne znam kako je u Srbiji, ne znam kako je u Bosni. Imam osijećaj da se to baš previše ne tematizira. Međutim, kad govorimo o kolektivnoj odgovornosti, htijela bih reći još nešto. Gledajte, ljudi koji dva ili tri puta glasaju za vođe koje imaju takav nacionalistički program, program etničkog čišćenja, program rata, program mržnje, da li su oni kolektivno nevini? Mislim, to je to pitanje. Mi možemo reći – ne, ne postoji kolektivna odgovornost. Ja, pak, mislim da postoji. Prijetpostavljam da smo svi svijesna bića i da ako vi svijesno birate jednog vođu, koji je takvog profila, dva ili tri puta, vi ste na neki način kolektivno moralno i politički odgovorni. Niko vas za to neće proganjati, nema suda i nema policije koja će vas uhapsiti, ali moralno i politički sami pred sobom imate tu jednu odgovornost. Ja barem tako mislim. I mislim da mi još nismo došli do tog stupnja kad bi sebi tako nešto mogli priznati. Međutim, kad tad moraćemo doći u takvu situaciju da se sa tim suočimo, da se na neki način suočimo sa svojom slikom u ogledalu i da znamo da smo šutjeli zbog toga i toga, da nismo šutjeli zbog toga i toga, da smo bili nacionalisti zbog toga i toga. Mislim, izvjesne odgovornosti u tom smislu, ja sam duboko uvjerena, postoji.
Antonela Riha
