Rafael Alberti, poreklom iz Puero de Santa Maria pored Kadiksa, bio je značajna ličnost u našoj grupi. Mislim da je mlađi od mene dve godine. U početku smo bili uvereni da je slikar. Na zidovima svoje sobe držao sam nekoliko njegovih crteža sa pozlatom. Damaso Alonso (sadašnji predsednik Akademije za španski jezik) reče mi jednog dana uz piće:
«ZNAŠ KO JE VELIKI PESNIK? ALBERTI!»
Primetio je da sam se iznenadio pa mi je pružio list papira. Tada sam prvi put pročitao jednu Albertijevu pesmu, početak joj i danas znam napamet:
«NOĆ OBEŠENA NA DRVO RAZAPETA RADOSTI NA KOLENIMA CELIVAJU JOJ I MIROPOMAZUJU SANDALE...»
Španski pesnici su se u to doba trudili da pronađu sažete i neočekivane sintagme kao što su «noć koja je privedena pravdi, nad kojom je izvršena smrtna kazna» ili «sandale noći». Ova pesma, objavljena u časopisu «Horizonte»,karkteristična za Albertijeve prve pesme, odmah mi se dopala. Postali smo veliki prijatelji. U Domu smo bili nerazdvojni. Početkom građanskog rata sreli smo se ponovo u Madridu. Staljin ga je odlikovao kada je otišao ui Moskvu. U Frankovo vreme živeo je u Argentini i Italiji. Danas živi u Španiji.
...Federiko Garsija Lorka u Dom je stigao dve godine posle mene. Došao je iz Grenade, po preporuci svog profesora sociologije don Fernanda de los Riosa. Do tada je već objavio svoje prozno delo Impresiones y paisajes u kojem govori o svojim putovanjima sa don Fernandom i studentima iz Andaluzije.
...Blistav um, veliki šarmer, upadljivo elegantno odeven, uvek sa besprekornom kravatom, tamnih i sjajnih očiju, Federiko je bio neodoljiv. Njegovoj magnetnoj privlačnosti niko nije mogao da odoli. Dve godine stariji od mene, sin bogatih zemljoposednika, u Madrid je došao da studira filozofiju. Ubrzo je počeo da beži sa časova i uključio se u književni život. Svakog je poznavao i svi su poznavali njega. Njegova soba u Domu postala je mesto okupljanja, jedno od najprestižnijih u Madridu.
Naše prisno prijateljstvo počelo je od prvog susreta. Neotesani Aragonac je sušta suprotnost plemenitom Andalužaninu, ali se možda baš zato nas dvojica nismo razdvajali. Uveče izađemo iz Doma i sednemo na travu (zatalasane poljane pružale su se u nedogled) i on mi čita svoje pesme. Umeo je predivno da čita. Druženje s njim me je postepeno menjalo. Preda mnom se otvarao čitav jedan novi svet. On mi ga je otkrivao iz dana u dan.
Baskijac Martin Dominges, fizički veoma jak, rekao je jednom da je Lorka homoseksualac i ja sam to čuo. Nisam mogao da verujem. U Madridu se u to doba znalo samo za dva-tri pedera. Nisam ni pomislio da je i Federiko takav.
Sedeli smo jedan pored drugog u trpezariji, naspram počasnog stola za kojim su toga dana sedeli Unamuno, Euhenio d Ors i don Alberto, naš direktor. Kad smo pojeli supu, tiho sam rekao Federiku:
«Hajdemo napolje. Želeo bih da razgovaramo o nečemu važnom».
Iznenadio se, ali je pristao. Ustali smo od stola. Dozvolili su nam da iziđemo usred jela. Otišli smo u obližnju tavernu i ja sam Federiku saopštio da sam odlučio da se potučem sa Baskijcem Martinom Domingesom.
«Zašto?» upitao me Lorka.
Oklevao sam, nisam znao kako da se izrazim, a onda sam ga, s neba pa u rebra, pitao:
«Jesi li ti maricon (peder)?
DUBOKO POVREĐEN, USTAO JE I REKAO:
«Između tebe i mene je gotovo».
I izišao.
Naravno, iste večeri smo se pomirili. Federiko nije bio nimalo feminiziran, niti izveštačen. Nije voleo aluzije i šale na ovu temu kakve je pravio Aragon. Kada se posle nekolko godina Aragon vratio u Madrid da održi nekakvo predavanje i dogovarao se s direktorom Doma o tome gde bi to predavanje moglo da se održi, upitao ga je, s namerom da ga zgrozi (u čemu nije i uspeo): «Znate li za neku zanimljivu pišaonicu?»
Lorka i ja smo proveli zajedno, što sami što u društvu, sate i sate koje nikada neću zaboraviti. On mi je otkrio poeziju, pogotovo špansku koju je odlično poznavao. Davao mi je da čitam i druge knjige, Zlatnu legendu, na primer. U ovoj knjizi sam prvi put našao nekoliko redaka o životu svetog Simeona Stolpnika koji će kasnije postati Simon pustinjak. Federiko nije verovao u Boga, ali je imao snažan umetnički odnos prema religiji.
Čuvam jednu fotografiju iz 1924. na kojoj nas dvojica sedimo na motociklu koji je fotograf nacrtao za veliki madridski praznik Verbena de San Antonio. Na poleđini te fotografije, snimljene oko tri sata ujutru (obojica smo bili pijani), Federiko je za tri minuta napisao pesmu koju je posvetio meni. Pisao je olovkom, tako da je vreme polako briše. Ja sam je prepisao da se ne izgubi. Evo kako glasi:
NA PRVI PRAZNIK OD BOGA DAT NA CVETE SVETOG ANTONIJA
Luise, u ovo čarobno praskozorje pevaj mi o prijateljstvu što večno cvate dok veliki mesec sija i kotrlja se gore visoko preko spokojnih oblaka srce moje sija i kotrlja se kroz noć zelenu i žutu
LUISE, MOJE STRASNO PRIJATELJSTVO PLETE VITICU OD POVETARCA
Nalik detetu koje svira na orguljama tužno i bez osmeha pod svodom od papira stežem ti ruku, prijatelju.
Nešto kasnije,1929.godine, na knjizi koju mi je poklonio, napisao je jednu kratku pesmu, takođe neobjavljenu, koju mnogo volim:
NEBO PLAVO
POLJE ŽUTO
BRDO PLAVO
POJE ŽUTO
KROZ PUSTU RAVNICU
DRVO MASLINE KORAČA
JEDNO DRVO
Masline.