24.03.05 NIN
Atak na širinu srpske kulture
Lažni car Šćepan Kiš, Nebojša Vasović
Knjiga Nebojše Vasovića je pamflet napisan sa očiglednom željom da se Danilo Kiš odstrani iz srpske književnosti i našeg književnog pamćenja
Znamo li koju nam sudbina poslednju stranicu određuje”, pitao se kao dvadesetogodišnjak Danilo Kiš pišući Izlet u Pariz. Sedeći u kafeu kao u intimnoj “Luci Spasa” i “štedljivo ispijajući svoj konjak, svestan svoje finansijske inferiornosti”, Kiš je kao brodolomnik tragao za slikom Pariza koju je godinama gradio. Tragao je i za “mramornom spomen-pločom što ju je u snovima utisnuo na grudi Pariza”. Na njoj su bila imena svih stranaca koji su opijeni Parizom i nostalgijom još nedavno tuda lutali. Čitao je Bodlera, Prusta, Malarmea i Verlena, a jedan stranac ga je “otrovao čežnjom” od koje je i sam umirao. Na toj mermernoj ploči Kiš vidi imena bliskih “brodolomnika nada i snova”, Matoša, Tina, Bore Stankovića i Crnjanskog. Stranac je veliki mađarski pisac Endre Adi čije stihove i izvanredno “Pismo iz Pariza” je Kiš u Izletu u Pariz, napisanom septembra 1959. godine i objavljenom godinu dana kasnije u časopisu Delo, pretvorio u svoju i našu književnu tradiciju.
Ako je pristajao na finansijsku inferiornost, Kiš nije pristajao na duhovnu inferiornost i palanku kao meru književne sudbine. Izletom u Pariz u kojem se sreću esej i kritika, putopis i lična priča – to su istovremeno neka od najvažnijih poetičkih uporišta njegove proze – Kiš kao da sebi i svakom budućem čitaocu odmah hoće da kaže kako je ukupno iskustvo modernizma srpske i hrvatske, francuske i mađarske književnosti rodno mesto njegove književne sudbine. Tako će ostati i četiri decenije kasnije kada se u pariskom samoizgnanstvu bude sklapala završna stranica njegove životne sudbine. To je poetički identitet Danila Kiša, mera njegove književne doslednosti koja je neuporedivo važnija od svake doslednosti u izjavama o sopstvenom identitetu. Ko se bavi književnošću, taj proučava poetiku i poetičke identitete, a nacije, kulture i identitete onako kako ih književnost gradi i predočava. Ko se brine o srpstvu i jevrejstvu nekog čoveka, bio on veliki pisac ili slučajno anketirani prolaznik, taj se ne bavi književnošću.
Ima li pravo Kiš da u svojoj književnoj prošlosti vidi hrvatske i srpske pisce, francuske i mađarske skupa, i da li srpska književnost gubi ili dobija time što Kiš uz Boru Stankovića i Crnjanskog ne vidi samo pariske senke Vinavera i Drainca ili, recimo, Qubomira Micića i Dušana Matića? Da li je smisleno da srpska kultura, kojoj srpska književnost daje nešto nenadoknadivo dobro, što nigde drugde nije dostignuto, odbaci Kišovu “otrovanost” tuđinom i tuđim piscima? Napokon, je li za našu kulturu bolja književna sudbina Ive Andrića, pristiglog iz hrvatske mlade lirike, ili Petra Preradovića, ostavljenog u hrvatskoj ilirici, o Gunduliću da i ne govorimo? Može li naša književna kultura da prihvati nemački jezik ranih stihova Branka Radičevića i mađaronsku politiku Jakova Ignjatovića, može li da izdrži tragove zapadne varijante srpskohrvatskog kod Desnice? Može li današnje doba da prihvati partizanštinu i islam u delu Meše Selimovića? Može li zapravo ovo doba u kojem živimo da podnese išta osim samog sebe, ako sa sobom uopšte može da bude u miru?
Književno delo Danila Kiša koje je sudbina rođenja mogla ostaviti i u mađarskoj književnosti, veličanstven je dobitak srpske kulture. Knjiga Nebojše Vasovića Lažni car Šćepan Kiš na nesreću autora, urednika i zamenice ministra kulture nije nikakav dobitak. Vasović se žali da njemu nije mesto u našim prilikama jer odavno živi u Kanadi, a upravo zato, i sa nadom da ima još nešto brodolomničko a ne oholo u sebi, nije mu bilo odmah rečeno kako njegova knjiga proširuje i upotpunjuje neke od argumenata Vojislava Šešelja o delu Danila Kiša koje smo pre neku godinu slušali u jednoj televizijskoj raspravi o književnosti. Samo što se Šešelj o Kišu lepše izražavao nego Vasović. Ko ima volje da potraži snimak ove emisije može na jednoj strani da navede nekoliko stavova dr Šešelja, na drugoj Nebojše Vasovića i divi se sličnosti.
Naravno, svako je slobodan da im se pridruži nekim posebno duhovitim komentarom, a može početi od prve rečenice knjige Nebojše Vasovića: “Umetniku Kišu, koji se na međunarodna zvona odrekao srpske sredine i srpske književnosti Š1Ć, sprdajući se između ostalog i sa pravoslavljem Š2Ć, palo je na pamet da bi bilo zgodno da pred smrt (Kiš koji je bolovao od neizlečive bolesti znao je da mu se bliži kraj) pređe u ‘slatko pravoslavlje’ Š3Ć, kako bi našu javnost još jednom izmanipulisao, a u svoju korist Š4Ć. Da podsetimo: Kiš je svoje mesto u literaturi gradio najpre na jevrejstvu Š5Ć, a potom na prelasku u pravoslavlje Š6Ć.”
Lažni car Šćepan Kiš je, kao što vidimo iz ovih šest premudrih tvrdnji, ozbiljan, još malo pa naučni pokušaj da se protumači i prevrednuje delo Danila Kiša, a ne pamflet koji ne zastaje ni pred smrću – uostalom, ko zna da Kiš nije i umro da bi imao koristi? Ključna reč, KORIST, kao osnova identiteta, već je tu izrečena, docnije se samo upotpunjuje shvatanje identiteta kao puke koristi. Kako, međutim, nijedna od Vasovićevih tvrdnji nije istinita, već prva rečenica otkriva pravu prirodu ove knjige.
O svemu se može, i o svemu treba da se kritički raspravlja, pa i o vrednostima i eventualnim nedostacima književog dela Danila Kiša. Nije nikakav problem ni to da neko ima sasvim drugačije mišljenje od svih ostalih, ali ovo što ovde čitamo nije mišljenje, to je laž, obmana, kleveta. Knjiga Nebojše Vasovića je pamflet napisan sa očiglednom željom da se Danilo Kiš, podli Jevrejin, prefrigani i lažni pravoslavac, čovek koji ima “poliglotsku gubicu”, odstrani iz srpske književnosti i našeg književnog pamćenja. Zato Vasovićeva paškvila tako počinje, a evo i kako završava: “Kao što provincijske lepotice vole da sebe zamišljaju u društvu najvećih diva, filmskih i ostalih lepotica, tako isto Kiš voli da sebe zamišlja u društvu najslavnijih imena svetske literature.” Sve sama nauka, ozbiljno mišljenje, težak hermeneutički trud. Sušta dubina misli.
Osim što u čitavom opusu Danila Kiša ne pronalazi ni jednu jedinu dobru osobinu, Vasović usput vređa svakoga ko se bavio Kišovim delom kao neznalicu i budalu. Svi pisci koji su u književnom opusu Danila Kiša pronašli nešto što im je zajedničko, što ih pokreće i traži novi odgovor – od Albaharija do Radoslava Petkovića, od Basare do Gorana Petrovića, od Velikića do Milete Prodanovića, od Bajca do Predraga Markovića, od Vladimira Tasića do Saše Ilića, ali isto tako i Radoslav Bratić i Milisav Savić, pa čak i Vidosav Stevanović i Jovan Radulović koji su se iz drugačije perspektive osvrnuli na delo Danila Kiša – svi oni su za Vasovića obmanuti slepci. Šta su to svi videli u Kišu, šta su to umislili stvaraoci poput Gasa, Konrada, Magrisa, Esterhazija, šta su desetine stranih i domaćih tumača imali da traže u toj književnoj obmani? Suludi profesori i tumači koji su pisali studije, magistranti i doktorandi koji su sticali naučne titule, sve je to smešna družina koja niti šta zna niti šta razume. Filozof Peter Sloterdajk koji u svoju antologiju stavlja Kišovu priču je, valjda, glup, samo je Nebojša Vasović u pravu, i to u svemu.
Ko tako misli, eto mu Vasovića i njegove knjige, biće odličan par. Ali to ne znači da se sme lagati. Niko nije napao Vasovića, nego je besmisleno i grubo Vasović napao ne samo književno delo Danila Kiša, već i samog mrtvog pisca. Ako se njegovoj knjizi uputi smirena kritika, što priznaje i njegov urednik koji se pretvorio u vodećeg advokata jednog propalog slučaja, to nije u redu? Dobro je da Vasović bezumno napada ličnost i delo pisca, ali nije dobro kritikovati Vasovićevu knjigu? To je tehnika da se svim tumačima i čitaocima Kišove proze pošalje poruka da ćute i brinu svoju brigu. Naravno da nije dobro ako se kritički piše o Vasoviću, jer će se onda videti kakva je to obmana, koliko je to jedan nedopustivi atak na širinu srpske kulture u kojoj se može biti različit i u kojoj ima mesta za stvaralački susret sa svim piscima sveta, pa i sa hrvatskim književnicima.
Vasovićeva knjiga nema skoro nijednu osobinu književne studije. Niti se tumači književnost, niti je tumačenje zasnovano na teoriji književnosti, niti obuhvata literaturu o Kišu. Ali čim je istina Vasovićevog pamfleta počela da izlazi na videlo, pompezno se traži naučna kritika knjige, kao da išta može da spase pamflet od savršeno jasno obrazloženih ocena. Vrlo rado ćemo piscu i njegovom uredniku odmah pokazati šta od vreće laži i uvreda ostaje kada se ma i na trenutak počne sa naučnom proverom. Na svoj najodvratniji izraz u Lažnom caru Šćepanu Kišu Vasović je toliko ponosan da ga i u prošlom javljanju ponavlja kao svoj najvažniji lingvostilistički patent: “Relativno značenje religioznih i drugih mitova shvatio je Kiš još kao dete u Mađarskoj, gde provodi jedan period svog detinjstva. Wega isprva zbunjuju i muče časovi veronauke, crkvene mise, biblijske legende. Seća se i svečanosti prvog pričešća iz kojeg je – njegovim rečima – ‘bio izopćen’ (s.39) Iako piše na srpskom, Kiš ne želi da bude ‘izopćen’ iz Lingue Croata kojom takođe barata poput nekakve poliglotske gubice.”
A šta Kiš zapravo kaže na početku Časa anatomije? Prvo Kiš objašnjava kako je naučio da stvari vidi sa različitih strana i šta je to tačka gledišta: “Imao sam sreću (ili nesreću) da godine kada se stiču pojmovi o svetu, kada se u dušu utiskuju mitovi i predrasude, kada se formira čovekovo mitsko i društveno biće, da shvatim snagom empirijskog saznanja relativnost svih mitova (počev od onih, najranijih, da su, na primer, momci iz Bemove ulice najjači i najbolji pajtaši, da su njihovi ciljevi odbrambeni a njihovi napadi uvek samo odmazda za nanete uvrede, njihova teritorija sveta i neprikosnovena zemlja, terra nostriana, gde je pristup svakom drugom školcu zabranjen i kažnjiv kao svetogrđe...).” Seleći se iz ulice u ulicu kao “romaneskna ličnost kojom se poigrava moćni stvaralac”, on je morao da “menja tačke gledišta, taj sudbinski point of vienj”. Posle stilski briljantne rečenice koja se nastavlja kao da nema kraja, Kiš napominje da su ga mnoga “neshvatljiva seljakanja” dovela do “saznanja o relativnosti mitova, ne samo dečijih”. Kiš vidi mađarske mitove, da su “‘Mađari najgostoljubiviji narod na svetu’, najradiniji, najpobožniji; mađarski vojnici najpravičniji u ratu, i najhrabriji, Talpra Magyar hi a haza – mađarska ravnica najlepši predeo na svetu”, da su “Mađarsku okrnjili stranci (Nem, nem soha!), a sad je (deco) naša domovina ponovo velika i lepa kao u doba sentištvanska, opet je zemlja naša bokor cveća na Božjem klobuku, jer Dobri Bog Mađara nosi šešir kao kakav čikoš sa puste, i na šeširu, bogme, ima bokor od cveća s mađarskih livada”. Očigledno je da dok Kiš ironijski odbacuje mitove, govori i neko drugi ko u njih veruje i obraća se deci, dakle i samom Kišu. Promena tačke gledišta uslovljava i promenu jezika, i taj drugi glas u tekstu govori svojim, mađarskim jezikom.
Premda Kiš upravo to i objašnjava i pokazuje, Vasović zaslepljen mržnjom neće da razume, on samo nakrivi svoj šešir, na kome nema mađarskog, jevrejskog, hrvatskog i drugog cveća, pa i ne gleda šta se zatim dešava. Kiš veli da je “u romanesknoj formi, progovorio u romanu Bašta, pepeo” o “dugogodišnjim religioznim krizama koje su me mučile, o toj religioznoj, mladalačkoj, dečijoj krizi u senci katoličkog rituala, malog katehizisa, dečje biblije, Gyermekszivek hodolata, harmonijuma što ga je svirala naša učiteljica, crkvenih misa, časova veronauke, biblijskih legendi, svečanosti prvog pričešća (iz kojeg sam bio izopćen)”. Tako u Kišov poliglotski tekst uz latinski i engleski prvo prodire mađarski, a zatim, jer je reč o tački gledišta vezanoj za katoličku misu, i zapadna varijanta: da je “izopćen” Kiš kaže gledajući sam sebe očima onih koji pripadaju katoličkoj veri. Tako se samo pojačava njegovo osećanje različitosti.
U ovaj katolički ritual Kiš će biti pripušten “milošću i dobrotom gospođe učiteljice” koja je time želela da “zadobije za nas indulgenciju seoskih fašista”, ali Vasović u nastupu mržnje ne može da oseti kako se briga za goli život utiskuje u dušu i kako oblikuje identitet. Vasović umesto toga tvrdi da se Kiš sprda sa pravoslavljem, a Kiš već u sledećem pasusu piše: “S druge strane, uz svoju majku, u kući, ja sam slušao za dugih zimskih večeri jednu drugu legendu, gde bejaše neki drugi Bog, manje strog i manje surov, skoro paganski, a Očenaš sam izgovarao, kod kuće, na staroslovenskom (crkvenoslovenskom, zapravo) i taj Očenaš bejaše mojim prvim prevodom (usmenim) i mojim prvim, ranim saznanjem ne samo o paralelizmima među nobilissimarum Europae linguarum, nego i nekom slutnjom o snazi zaumnog jezika”. Da nije ispunjen mržnjom, Vasović koji je pišući pre dvadeset godina o Koderu razmišljao upravo o zaumnom jeziku, morao bi da razume šta Kiš govori o čarobnoj moći jezika i kako se sve njime služi.
Kiš dalje govori o svojoj srpskoj duhovnoj i književnoj tradiciji i kako je svega nekoliko godina kasnije u kući svog “dede s biblijskim imenom Jakov, na Cetinju, unosio badnjak kao ‘muška glava u kući’, pod bejaše posut slamom, a moja me tetka blagosiljala šećerom i orasima, i krstila se i metanisala, i izgovarala čarobne reči blagoslova, magijske formule na staroslovenskom – ‘da priidet carstvije Tvoje’". Šta to vredi kad Vasović Kišu ne dozvoljava da bude pravoslavni dečak, jer kako bi onda tek na kraju života iz puke koristi prešao u pravoslavlje. Šta vredi što su Kiša krstili u najranijoj mladosti da mu spasu život i što je na Cetinju odrastao kao i svako drugo dete. Vasović neće da vidi kako sve ovo odiše toplinom i blagošću. Iako se istim književnim postupkom navode i tetkine reči, Vasovića ni Očenaš ne može da otrezni. Vasoviću je i Očenaš u toj mešavini jezika deo “poliglotske gubice”.
I šta ga sada vredi pitati da li je “baratanje poliglotskom gubicom” kada se iste ovakve mešavine jezika i promene tačke gledišta javljaju kod Dositeja i Njegoša, kod Sterije i Jakova Ignjatovića, kod Matavulja i Bore Stankovića, kod Laze Kostića i Vinavera, kod Andrića i Crnjanskog, kod Desnice i Meše Selimovića, kod Pekića i Pavića? Ili je Vasović samo ispunjen beskrajnom mržnjom šoviniste i denuncijanta?
Pošto od mržnje ne vidi književno delo, Vasović kaže da Kiš u jednom poznatom odeljku iz Peščanika “zloupotrebljavajući humor kao literarno sredstvo, saopštava kroz literaturu pa na mala vrata, da je opstanak jevrejske rase doveden u pitanje”. Vasović ne priznaje plan o “konačnom rešenju” jevrejskog pitanja i Aušvic čija slika stoji iza ovog romana, a književnost je za njega saopštavanje “na mala vrata”. Sve što se govori u ovom odeljku iz Beležaka jednog ludaka Vasović pripisuje Kišu, što je moguće samo u Vasovićevoj metodologiji književnosti kao malih vrata. U Beleškama jednog ludaka tekst pripada Kišovom junaku Eduardu Samu i vireći kroz mala vrata svojih sposobnosti, ne shvatajući humor, ironiju i promene tačke gledišta, Vasović ne razlikuje ni autora i pripovedača, Kiša i junaka romana. Zbog onoga što govori književni junak Eduard Sam, pa još i to pogrešno protumačeno, Vasović nasrće na autora Danila Kiša.
Sad je sasvim jasno: Dostojevski je ubio babu i mirna Kanada. Kiš je na isti način ubio babu, ali ne zato što je zelenašica, nego zato što nije bila jevrejskog porekla.
Za Vasovića književnost su mala vrata jevrejske zavere, a kome je do jevrejske zavere taj će je svuda naći. Kakav humor, kakva ironija, kakvi književni junaci, samo treba pogledati kroz mala vrata. Da je to jedino što Vasovića stvarno zanima vidi se i po tome jer je – opet uz jednu prostačku aluziju koja ima isključivo politički smisao – odmah i za mene vezao jedinu svoju dilemu: da li “govorim u ime svih Semita”, da li sam sada ja “ujedinitelj svih Semita”. Danilo Kiš je veliki srpski pisac i, naravno, ne samo to, a šta je čovek kome se svuda priviđaju veliki ujedinitelji i oni koji govore u ime svih Semita, lako je zaključiti.
Zna se šta je takva opsednutost Semitima i nema smisla dalje dokazivati uredniku ili zamenici ministra da je objavljivanje ovakve knjige tužan događaj u srpskoj kulturi. Jedini njen rezultat je taj da razotkriva pritajenu netrpeljivost prema Kišu i drugim kulturama i to što je izgleda ponekoga ipak uspela da zbuni. Sam Vasa Pavković je toliko zbunjen da sada tvrdi kako je “Kiš realistički prozni pisac”, što je još gore od onoga što je u prvom svome javljanju napisao. Da je to ozbiljno rekao, bilo bi to elementarno nerazumevanje savremene srpske književnosti.
Ko je hteo da vidi o čemu je ovde reč, video je, ko je mogao da razume, razumeo je.
Aleksandar Jerkov
11.03.05 NIN
Progon mrtvog pisca
Lažni car Šćepan Kiš, Nebojša Vasović
Vrativši se iz Pariza sa naučnog skupa o sećanju i predstavljanju rata u književnostima Srednje Evrope, zatekoh u prošlom broju NIN–a opet jedan prostački tekst, ovaj put histerični odgovorčić Nebojše Vasovića. Ta slučajnost samo je pojačala utisak kako se Danilo Kiš morao osećati kada se na njega izlivala patološka mržnja, a Nebojša Vasović baš tome želi da doprinese koliko god može. I uspeva da mrtvog pisca, na njegov nedočekani sedamdeseti rođendan, sumnjiči kako “menja religiju po potrebi” ali Jevreje uvek hvali, a kudi “naše” pisce i kritičare, da “prezire Balkan i sve što potiče sa Balkana”, a stalno se “poziva na čitavu armiju belosvetskih pisaca”, da zbog “neobuzdane želje da liči na velika imena svetske književnosti” pominje pisce sa kojima navodno nema nikakve srodnosti, da bi “spisku slavnih imena” naprosto “hteo da prikači i svoje ime”... Taj “Kiš veruje” – trijumfuje Vasović – “da mu upravo titula ‘jevrejskog pisca’ daje jedan dodatni autoritet”, a ima i ovakva duboka i važna Vasovićeva misao koja valjda nešto govori o njemu samome: “Kiš javno potkazuje nacionaliste njihovim ženama da su ih muževi zapostavili”, i tako dalje, da opet navedem ponešto iz Vasovićevog repertoara niskosti i bedastoća, ovaj put idući od kraja njegove knjige Lažni car Šćepan Kiš. Nije dosta? Kiš je “odličan primer globaliste”, uzvikuje Vasović, on “misli u duhu slobodnog zidarstva”. Kiš je, eto šta sugeriše ovaj veliki i zaslužni tumač književnosti, deo globalističke zavere Jevreja i masona. To je najodvratnije: nije ovo samo rđava književna kritika i neuspelo tumačenje književnog dela, to je sraman progon mrtvog pisca. Zato je Vasovićeva knjiga uvreda za svakoga ko čita, voli i proučava srpsku književnost, to je najniži trenutak kritičke inteligencije.
Zbog Kiša i Pekića, zbog čitalačke strasti i jednog sjajnog profesora književnosti u Desetoj beogradskoj gimnaziji počeo sam kao srednjoškolac da se bavim književnom kritikom. Bez ikakve patetike, rado ću tu gde je sve počelo i da završim: ukoliko dela Danila Kiša i još nekih pisaca od Pekića do Gorana Petrovića ne bi predstavljala temeljne vrednosti savremene srpske književnosti, za mene bi srpska književna kritika izgubila svaki smisao. Zato preko nekih stvari ne mogu i neću da pređem, a Lažni car Šćepan Kiš nije samo najbednija knjiga srpske književne kritike već i tužan primer neljudskosti.
Za tu knjigu njen urednik, pesnik, pripovedač i književni kritičar Vasa Pavković kaže da je “vrlo dobro, strasno napisana, uzbudljiva i provokativna, analitična i argumentovana, duhovita i dramaturški precizno organizovana”, pa bi je objavio “i kada bi u potpunosti odudarala od onoga što (on, Vasa Pavković – prim. A.J.) misli o Kišovom delu”. Kada se to poveže sa plaćenom reklamom koju je o ovoj knjizi napisao u istom broju u kojem je objavljena i kritika Vasovićevog nedela – što je, priznaćete, vrlo čudna i neprijatna koincidencija koja može mnogo toga da kaže o prilikama u Srbiji – jasno je da Lažni car Šćepan Kiš zapravo ne odudara bitno od Pavkovićevog mišljenja o delu Danila Kiša. Meni je zbog toga žao i tu se moj stari književni drug i ja bez pogrdnih reči i ružnih misli razilazimo. Ja bih voleo da se on prene iz ovog stanja u kojem se sa Vasovićem ne “slaže bez ostatka”, ali se ipak slaže. Ja se ne slažem ni u čemu, a skoro isto toliko se ne slažem ni sa Vasinim “otkrićima” da Qiljana Habjanović-Đurović piše bolje od Vladimira Tasića, ili da se Eva Ras može hvaliti jednako kao Goran Petrović. To znači stvarati potpunu konfuziju, a pisati da je NIN–ov žiri odlučivao po vanknjiževnim merilima, znači biti nekorektan. Kojim to vanknjiževnim merilima, Vaso? Drago mi je, međutim, da makar vrlo tihim glasom, valjda zbog pravila tvoje izdavačke kuće, pominjući Toholja, ipak želiš da kažeš i to da cela ta stvar sa romanom Milorada Ulemeka Legije nije izdavački podvig. Obeležiti godišnjicu rođenja velikog srpskog pisca jezivim pamfletom koji počinje tvrdnjom da je Kiš zloupotrebio i svoju sopstvenu smrt, takođe nije. Ko je u stanju da napiše kako Kiš kroz “poliglotsku gubicu” hvali pripadnike svoje jevrejske rase, a kudi sve što je hrišćansko i srpsko, kao što čini Vasović, tome naprosto treba vratiti taj žalosni rukopis da ga u najosnovnijem smislu reči uljudi. Tek nakon toga se može raspravljati1.
Svaki čovek mora da pokaže sebe, pa je nesrećni Nebojša Vasović pokušavajući da odgovori na smirenu kritiku knjige Lažni car Šćepan Kiš verovatno morao odmah da zamisli “nekrofilne reinkarnacije”, a zatim da doda nešto o “akademizovanoj impotenciji” i “masturbaciji bez orgazma”, potpuno isto kao da piše kolumnu u Kuriru, gde bi mu mesto bilo u dubokoj senci jednog legendarnog nosa. Neshvatljiva je količina prostakluka u javnom životu Srbije i čovek se uvek nađe pred istom dilemom: sme li se prema prostačinama ophoditi uljudno? Prostak to shvata kao znak slabosti i unapred se naslađuje time što nije svakome drago da se prostaku obrati kao propalom narkomančiću sa Banovog brda. Vasoviću se, da li zbog propalih živaca ili promenjenog stanja svesti, priviđa Marko Ristić, a eto ga gde se bavi književnom denuncijacijom “jednog mrtvog pisca” Danila Kiša. Vasoviću, takođe, treba para, pa zato svoj člančić završava nadajući se da će za pamflet o Kišu da kane neka kinta. Kud izdavač plaća oglase za takvu knjigu, nek plati i njenog autora. Treba čoveku.
Stalno me pitaju prijatelji: šta će mi to da se bavim ovakvim pojavama? Tu se čovek nasluša ružnih reči, pa i kojekakvih pretnji, u najmanju ruku prlja ruke poluknjiževnim otpacima. Knjiga Nebojše Vasovića, na primer, nije nikakav izazov koji bi promenio tumačenje dela Danila Kiša. Međutim, to jeste mentalna ljaga koja ukoliko se to ne kaže, neće biti samo Vasovićeva. Ne može se sve stići i uraditi, ali ima stvari koje moraju da budu stavljene tamo gde im je mesto, takve su i roman Milorada Ulemeka i knjiga Nebojše Vasovića. Vasović je svojim pamfletom zapravo otežao da se kritički preispituje savremena srpska proza, mnogo gore nego što je, na primer, Basara nepromišljeno vezujući Dobricu Ćosića za Dositeja i Vuka, a na kraju još i skoro odustajući od svoje kritike, pokvario ambijent u kojem bi suočavanje sa književnim i ne samo književnim zabludama ćosićevske vrste bilo mogućno i korisno. Kada Vasović sada u istu ravan stavlja Ćosića i Kiša, to je poruka koju slušamo iz dana u dan posle Miloševićeve ere: da su krvnici i žrtve isto i da je svejedno da li je čovek jedno ili drugo. Šta mislite, da li je to slučajno da se ta poruka odašilje iz dana u dan, a ako se usprotivite, već neko pripreti da bi vam besne ubice mogle zakucati na vrata. Ako vrsta ozbiljne kritike posvećene velikim i vrednim delima srpske književnosti treba da izumire u srpskom društvu koje se gradi na modelu buvlje pijace i beskrupulozne otimačine, to uprkos svemu ne sme da bude u tišini. Ćutati u svome kabinetu i uživati u pametnim studentima znači zaboraviti da oni iz tih slušaonica odlaze u takav svet. Zato, dragi prijatelji, potpuno svestan svega što ove nevesele polemike sobom nose, mislim da se i o književnim otpacima ponekad mora pisati. Manja je šteta što ja prljam ruke, a nišči bi da me blate (što mi je potpuno svejedno), nego da se sve prećuti.
Sasvim je sigurno da doba apsolutne dominacije poetike i književne kulture Danila Kiša ne može i ne treba da traje zauvek. Uostalom, to sam i napisao u različitim prilikama tražeći da se Kišu pristupi kišovski, ili da neki budući veliki pisac načini potpuni poetički zaokret. Kako će ga on poetički osmisliti ukoliko mu je na vratu proza obesnih kreatura i primitivaca, sa jedne strane, a književna laž poput Vasovićeve, sa druge? Dobićemo samo bezrazložnu mržnju, umesto najbolju književnu misao i najvrednije delo jednog drugačijeg poetičkog opredeljenja.
Srpska književnost ima Svetislava Basaru, Gorana Petrovića i Vladimira Tasića. Koliko god tu bilo mesta za najbolju srpsku prozu, moguće je ići i drugačijim poetičkim putevima, ali ko pišući u opoziciji sa ovom poetičkom linijom srpske književnosti misli da može stići do cilja prostaklukom a ne snagom priče, sa manje autentičnog zanosa od ranih knjiga Dragoslava Mihailovića i Vidosava Stevanovića, taj se grdno vara. Mnogo su jače veze romana Kad su cvetale tikve i Tasićevog Oproštajnog dara nego Mihailovićeve rane proze i tandrkanja koje bi danas htelo da bude vredna književnost. To tandrkanje je u nečemu bliže Čizmašima, kojih bi se Mihailović možda i odrekao ili ih drugačije napisao, a zapravo je najbliže Knjizi o Milutinu.
Sve su ovo ozbiljna pitanja i rad sam da raspravljam sa svakim ko je u stanju da uljudno piše i razložno misli. Književni kritičari i profesori književnosti tome valjda i služe, ne samo da u miru svojih soba čitaju i razmišljaju, već da i studentima i najširoj javnosti budu na raspolaganju ne robujući predrasudama, književnim poznanstvima i drugarstvu, ili izdavačima.
1)Da ne pomisle čitaoci NIN–a kako na nešto neću da odgovorim, evo ovde redom:
1. Vasović je izvršio samoubistvo jer posle ove knjige niko više nikada neće moći da ozbiljno uzme u obzir šta on o nečemu misli.
2. Vasovićeva knjiga ne može nikoga da obraduje jer ništa pozitivno ne donosi.
3. Deluje smešno kada se apsolutno negatorski Kundera napada u Požarevcu, a ne u Parizu.
4. Šta je logičnije, kada je o Koderu reč, nego citirati Savu Damjanova koji je na recepciji Kodera doktorirao, upravo da bi pohvala prvoj knjizi Nebojše Vasovića bila dodatno osnažena?
5. Vasović pogrešno navodi čak i godinu izdanja Palavestrine studije Jevrejski pisci u srpskoj književnosti, a zatim falsifikuje Palavestrin opravdani oprez prema određenju jevrejskog identiteta koji ni u čemu nije jednoznačan ili jednoobrazan. Vasovićeva namera je da taj identitet polako svede na rasu, ili na korist. Vasović kaže da to valja učiniti kako bi se pokazalo da je u “Kiševim kriterijumima identiteta sve podređeno trenutnoj situaciji i ličnoj koristi”. I dok Palavestra vidi, kaže Vasović, “dramu svesti i raspolućenost”, kao što bi to činio svaki tumač književnosti, Vasović ga ispravlja da je “naivan i bukvalan” jer ne ume da razlikuje “nečiju literaturu od nečije prodaje”. Ovaj bi argument bio dovoljno odvratan i da Vasović nije prethodno rekao da dok je “konkretna situacija za evropske Jevreje u jednom periodu značila progone i smrt, dotle su američki Jevreji zgrtali pare”, pa otuda “identitet i nije drugo do KORIST”. Za Kiša je, misli Vasović, kao za američke Jevreje koji zarađuju na smrti evropskih Jevreja, taj jevrejski identitet samo “KORIST”.
Malo dalje Vasović kaže kako “Kiš pisce ne vrednuje prema njihovim ostvarenjima i idejama, već prema njihovom poreklu. On ima jedan aršin za naše, a drugi za jevrejske pisce”. I premda to Kiš ne čini, Vasović upravo ovaj metod uzima da bi kroz knjigu stalno razvrstavao pisce na “naše” i “jevrejske pisce”. Po tome je, dakle, prešao na rasni kriterijum.
Toliko o elementarnoj čestitosti, jer sramno je što toliko laže da nije u stanju ni da prizna šta je u sopstvenoj knjizi napisao. Umesto da kritički razmotri pojam identiteta, a za jevrejski identitet osnovno je upravo njegova nehomogenost i u najmanju ruku dvojnost, Vasović stalno podseća na poreklo i veru, a identitet svodi na rasu i korist, kao što sam i napisao u tekstu. Ja bih voleo da nije tako, ali, nažalost, jeste, pa ne vredi obesno lagati i psovati.
6. Vasović se podsmehnuo svom nekadašnjem tumačenju književnosti ne zato što nema razlike između Kodera, Nastasijevića i Kiša, jer tu razliku čak je i on u stanju da vidi, već zato što je nekada tražio da se tumačenje književnosti oslobodi kritičke paradigme koja je izgrađena na takvoj vrsti filologije i veličanju svega zdravorazumskog, u najboljem slučaju racionalističkog, a sada se služi upravo načelima takve kritike koju je odbacivao. Reč je, dakle, o potpunoj kontradikciji, ne zbog samog citiranja Vuka i zahteva gramatike, već zbog tipa mišljenja o književnosti. Vasović danas poništava smisao onoga što je pre dvadeset godina radio, jer ako će opet vrhunac kritike biti utvrđivanje jezičke ispravnosti, i to pogrešno utvrđivanje, čemu onda njegov nekadašnji manifest jedne drugačije kritičke misli?
7. Vasović nije akribičan jer ne pokazuje nikakvo poznavanje tekstova pisanih o Kišu, osim Jeremića, Palavestre i jednog tekstića iz TLS-a koji je dosta slobodno, ali ne i nekorektno, preveo, a u kojem poznati Gebrijel Josipovici prvo raspravlja sa anonimnim piscem beleške na koricama prevoda Peščanika (gle velike pameti i metodologije!) a zatim potpuno pogrešno shvata mešanje književnih postupaka i odnosa ironije, pa čak i komičnog, i tragedije. Nekmoli da Vasović pokaže nekakvo znanje teorije književnosti, osim Bahtina, a i tada kada govori o Rableu, Kišova uloga ispada potpuno drugačija nego kada je pisao knjigu o Kunderi. Po tome je Vasović nastupio i kao neznalica, i kao svađalica i kao zlica.
8. Vasa Pavković, obraćajući se meni, svojevremeno se ironično osvrnuo na nagradu Radio Beograda dodeljenu Oproštajnom daru Vladimira Tasića, pa sada na nagradu dodeljenu Kiši i hartiji, a prigovarao je i nagradi dodeljenoj Vladanu Matijeviću, iako sam ja knjigu Gordane Ćirjanić (i Jelene Lengold, ali i neke druge, takođe i ove godine neke knjige sa njegovog spiska prigovora) predlagao i podržavao. Uz to je u plaćenim oglasima stalno opominjao i korio književnu kritiku koja nije primetila izdanja “Narodne knjige”, a tokom ovih godina je i na drugim mestima usput slao poneki prekor ili opomenu. Puno se toga nakupilo i pre nego što je počeo da uzvikuje kako su u pitanju vanknjiževni kriterijumi. Zbog svega toga sam rekao da “ružno prigovara”.
9. Niko nije preskočio Basaru i Belog; naprotiv, o tome se najviše raspravljalo i razlike u mišljenju članova žirija i obrazloženjima bile su samo stvar nijanse, pa je tako opis odlučivanja i jasno napisanih mišljenja članova žirija potpuno pogrešan. Ko je prevideo te knjige, a samo su one bile u najužem izboru? I evo sada koncepcije kritičara kao sluge, tako to shvataju urednici “Narodne knjige”: ako sam pisao o Basari i svako zna da volim njegovu prozu, ja sam onda dužan da ne čitam nove knjige i umesto da i njih ocenjujem, ja već imam uspostavljene obaveze?! Iako sam glasao za Belog pre dve godine, ne ustežući se da u tome budem usamljen u žiriju, sada je moj izbor Tasića neispravan? Pa gde to ima smisla, zar nije očito da sam između tri knjige koje su bile ove godine najuspelije, mogao mirno da biram koja je najbolja? To je očigledno svakome ko ne misli da je obaveza svih da glasaju za knjige jednog i samo jednog i uvek jednog jedinog izdavača, za čije knjige smo i ovako glasali, a pri čemu je meni potpuno svejedno ko je knjigu objavio. Vasa bi da žiri ili neke njegove članove bez ikakvog razloga posvađa sa nekim mlađim piscima i starim književnim drugarima, što je takođe ružno.
10. Najzad, Vladimir Tasić. E, o tome bih rado raspravljao i ukoliko je NIN raspoložen, eto u idućem broju prilike, a ovde je reč o Kišu. Vasa je samo pokazao da ni prema Tasićevoj knjizi, upravo zato što nisam ni rob književne generacije ni nekog izdavača, nisam nekritički raspoložen i mogao mi je na tome samo odati priznanje. Ali to što on radi čupkajući Tasićeve rečenice, to o romanu Kiša i hartija jedva da nešto govori. Jer, kada citiram Vasovićeve sudove, onim redom kojim su izrečeni, da bi se video njegov stav, i uopšte ih dalje ne komentarišem, dakle čitalac sam može da prosudi kako se razvija Vasovićevo “mišljenje”, onda je to neispravno, ali gle čuda, iz romana, gde nijedna rečenica ne funkcioniše sama za sebe, kao takva, čupkaju se primeri koji su navodno svi pogrešni. O “grimiznoj kiši iznutrica”, što Vasa pogrešno smatra rđavim, već sam napisao tekst u dodatku Večernjih novosti, a u skoro svakom citatu, ali pre svega kada je reč o knjizi kao celini, rado ću opovrgnuti Vasine prigovore. I to ne zato jer se svakom piscu može naći kakvih god delova rečenica, ili podsećajući na pomeranja tačke gledišta, a naročito ne tražeći primere iz Vasinih tekstova i proze, jer to sve ne bi bilo ispravno, već tumačeći sam roman koji ima mnoge odlučujuće kvalitete i o kojem treba govoriti. Uostalom, neko više voli Baštu, pepeo, ali da li to znači da nije trebalo NIN-ovu nagradu dodeliti Peščaniku? Ja više volim Oproštajni dar, ali to ne znači da nagradu nije trebalo dodeliti Kiši i hartiji. Najlakše je bilo glasati za Basaru, staru književnu ljubav, ili za Belog, za koga sam već glasao. Ali to ove godine ne bi bilo ispravno, a ima još kritičara koji vode računa o doslednosti, pa šta god im to donelo. Čak i neprijatnu raspravu sa starim književnim drugom kojem ne žele da kažu nijednu reč koja bi ga povredila, naprotiv.
Aleksandar Jerkov
03.03.05 Vreme
Nepismeno cipelarenje
Lažni car Šćepan Kiš, Nebojša Vasović
"Lažni car Šćepan Kiš" svojevrstan je, možda "prekretnički", mizeristički manifest posle kojeg je u srpskoj književnosti novost jedino to da je njeno Dno pomereno naniže
U špajzu ima jedan sira... E, taj je sira Nebojša Vasović s posebnom pažnjom obogatio ljupkom uranijumskom injekcijom svoje mržnje i netrpeljivosti, i potom pokojniku, ali ne i mrtvom piscu Danilu Kišu postavio kišolovku. Kad ono – međutim: Kišu ništa, ama se Vasović Nebojša ne oseća baš najbolje! Lovi, a ulovljen! Polivač, a poliven! Samo mu se knjiga jošte postojano oseća, što jes" jes".
Krenimo, dakle, redom: Nebojša Vasović, pesnik ovdašnji perolake književne težine, sa adresom u Kanadi, iz nekih je razloga sročio otrovan mizantropski pamflet koji bi imao biti ništa manje nego "polemički osvrt na delo i ideje Danila Kiša", i nazvao ga, s visprenošću dostojnom njemu omiljenog Dragana M. Jeremića, "Lažni car Šćepan Kiš" ("kiš" je na mađarskom "mali", razumećete tu dovitljivu šalu? Ho, ho...), a "Narodna knjiga" ga izdala u svojoj ediciji "Savremena proza". Čuj, proza?! Da je prozaično – jeste, ali proza vala nije, čak ni u pokušaju. Osim ako nam N. V. naknadno ne objasni da se samo šalio, mistifikovao, parodirao i navlačio nas na tanak led... Možeš misliti. Okej, samo da ne ostarimo čekajući?!
Elem, šta smo ovde imali? Ukratko, Vasović je Nebojša bio naumio da ovim pamfletom superiorno iscepka u froncle "nezasluženu" reputaciju Danila Kiša, i to na svim frontovima. Kako pisac "Lažnog cara" opetovano tvrdi i neumorno varira kroz ovu knjigu, Danilo bi Kiš imao biti ni manje ni više nego sasvim nedarovitim piscem, štaviše, osobom koju karakteriše "potpuno odsustvo čula za maternji jezik"; čista tragedija, ali da je Kiš bio makar "dobar čovek" pa hajde de, bar mu se dobri Bog obradovao, ali jok – pretenciozni palanački pozer, uporni samoreklamer, profiter hladnoratovskih šablona i svog (polu)jevrejskog porekla, sve u svemu hulja i gnjida neopevana. Da stvar bude gora, a sve u duhu oficijelnog parapatriotizma devedesetih, Kiš je – mrko (sa)gledan ovako odozdo – osoba koja mrzi i prezire narod međ" kojim je odrastao i dugo živeo i čijim je jezikom pisao (ovaj se diskvalifikatorski stereotip magareće uporno i volovski inteligentno prišljamčuje svima koji nešto suvislije guknu protiv nacionalističke histerije, on je dakle već Opšte Mesto jednog diskursa), Danilo K. je "plemenski pisac" koji hvali i slavi samo "ljude svoje vere" (izrailjske, dabome) ili pak svoje prijatelje; za svoje "saplemenike" ima lepu ili makar uzdržanu reč čak i kada je u sukobu s njima, ali na ostale nekontrolisano bljuje vatru; on se vazda "ulaguje" mrskom imperijalističkom Zapadu – i književno i politički; njegovi su čuveni argumenti protiv nacionalizma nelogični i bezvredni, a osim toga nikada se nije suprotstavio jevrejskom (Vasović će reći, pazi sad – talmudskom!) nacionalizmu... Prema svojim kritičarima je surov, a sam ne ume da piše kritiku (kao da je Kiš ikada bio aktivni kritičar?!); da je Kiš preispoljni plagijator mudri je Jeremić Dragan dokazao odavno, u onoj legendarnoj megapolemici, ali mu zli lobiji svih vrsta tu zaslugu nisu priznali. Ima toga još, koliko volite, ali će i ovo biti dovoljno makar za dočaravanje osnovnih kontura Vasovićeve argumentacije.
TALMUDSKI LOBI: Načelno, nema ničega lošeg u tome da se o Kišu, ili bilo kojem drugom "kanonizovanom" piscu, piše s izrazitim kritičkim otklonom, čak i strasno negatorski. Da je ovo dobra knjiga, da je inteligentno, pismeno i darovito napisana i "špikovana" validnom ili makar diskutabilnom argumentacijom, bila bi vrlo dragocen prilog drugačijem – pa makar i radikalno kritičkom, zašto da ne? – sagledavanju jedne značajne autorske ličnosti ovog dela sveta. Samo što u mučenog Vasovića ničega od toga nema – tek gola poništiteljska žudnja, garnirana proplamsajima netrpeljivosti koja nije samo lična ili estetska, nego je gdegde na polukorak od otvorenog antisemitizma – u zoni potuljenog i podlog antisemitizma lights, dakle; piscu utoliko nije mrsko čak ni da odvratno cinculira s poznatom floskulom da su i ti Jevreji, brate mili, nekako sukrivci za sve što im se u XX veku dogodilo; u tu će svrhu Vasoviću poslužiti sve što se nađe pri ruci (pri glavi se, naime, slabo šta našlo), čak i citiranje Isaka Singera, koji da je nekakav pošteni Ješa (bajdvej, kao i Stanislav Vinaver, koji se u ratu "borio za svoju zemlju", protivno Kišu koji je istu olajavao gde je stigao), dočim je Kiš(on) Danilo cinični eksploatator stvarnih i nabeđenih jevrejskih stradanja. Pa su ga zato njegovi ovdašnji, a naročito uticajni belosvetski "saplemenici" iz "talmudskog lobija" na pravdi boga isfabrikovali u književnu veličinu...
Nesumnjivo je smislenije da se, kao čitaoci ove knjige, od pitanja "kakav je Kiš" okrenemo relevantnijem pitanju "kakav je Vasović" – jer njegovo delce čitamo, ne? – pa šta nam Bog, Allah, Mojsije & co. daju. A tu onda dolazimo do puno lipih stvari, prosto ne znam odakle da krenem. Vasović pokušava da, metodom koja bi imala podsećati na ono što je Kiš u "Času anatomije" uradio Brani Šćepanoviću a zapravo je njena nenamerna travestija, secira Kišove rečenice iz troknjižja "Porodičnog ciklusa" (koji da je sasma kičerozan), ali se sve mahom svodi na tendenciozno i neduhovito poigravanje citatima izolovanim od izvornog smisla u celini teksta. Tek ponegde Vasovićeve stilske primedbe imaju nekog smisla, ali se radi o minornim stvarima – još se nije rodio taj majčin sin (ili kćer) čija će svaka ikada napisana rečenica biti "savršena". Isto vredi i za Kišovo uistinu ponekad preterano rogušenje na (našu) književnu kritiku "kao takvu" – odveć je lako danas tome "principijelno" prigovarati, ne vodeći računa o tome u kakvim su okolnostima (hajke na njega) one izrečene i napisane. Uostalom, po Vasoviću "hajke" nije ni bilo, nego su okati i pošteni književni pozornici Jeremić i društvo uhvatili Kiša in flagranti u literarnom lopovluku. Način na koji Vasović potkrepljuje, to jest podgreva i "osvežava" stare jeremićevske jeremijade opet nije drugo do (svesno?) ignorantsko zaplitanje odavno raspletenih čvorova – kao da se uvek moramo vraćati na jedno te isto, kako već koji nadrndani pamfletista ustane na levu nogu?! Da li je sledeće na redu preispitivanje "dogme" da Zemlja nije ravna ploča u središtu kosmosa? Gde god se Vasović lati direktnog seciranja Kišove tekstualnosti nastane lele i kuku – ama ne za Kiša. Vasović se pokazuje nesposobnim (ili nevoljnim, tj. zlovoljnim) da na korektan način analizira tuđe pisanje, manj" ako u to ne ubrojite nategnuto đilkoško ismevanje napabirčenih Kišovih polurečenica, praćeno očajno neinteligentnim zaključivanjem i farsičnim "poentiranjem" na bazi iz malog prsta isisanih (kvazi)premisa, obično uz redikulozno i mučno jesam-li-vam-rekao "trijumfovanje".
NOVA NEPISMENOST: Ako već nema šta da kaže o Kišu kao piscu, Vasović će u "Lažnom caru..." reći dosta o sebi. Recimo, o vlastitoj povremeno dirljivoj nepismenosti i neznanju, kojima je naumio parirati Danilu Kišu, tom "nepoznavaocu materinjeg jezika". Dokle ovo ide, najbolje je ilustrovati citatom Vasovićevog citiranja Kiša: "... jer ja se pri tom služim jednim legitimnim književnim postupkom, koji bi bio legitiman i onda kada bi svi ti reoovski citati bili doslovce preuzeti (što ovde nije slučaj) i kada ne bi ukazivao (što ja činim) na njihovu paraliterarnu provinijenciju" ("Čas anatomije", str. 175). Ne, to nije možno! Otvaram svoj primerak "Časa anatomije" (Nolit 1978) i na narečenoj strani, dakako, nalazim "ne biH ukazivao", baš kako i treba, te "provEnijenciju". Oh, mon Dieu, čovek može još samo da se gorko našali – čak i ovi veselnici koji Kiša optužuju da je plagijator morali bi da mu priznaju da je makar dobro prepisivao – Vasović ne može ni da prepiše deo jedne jedine Kišove rečenice a da je ne zagadi nekim od tipičnih iskaza Nove Nepismenosti sa prelaza vekova, one iste kojoj pripadaju legendarni izrazi poput "bezbedonosno", "bi ste", "majca" i slično. Uostalom, Vasović je, u istom maniru, sklon da upitne rečenice ne završi upitnikom, uveren je da nacija ima "članove" kao da se, božmeprosti, radi o političkoj stranci ili ogranku Gradske biblioteke, brljavi sa ijekavicom... Još je veselije što ovaj književni znalac (dva puta, da se ne pomisli da je slučajan lapsus ili "tipfeler"!) Dragoslava Mihailovića proglašava Mihajlovićem, "Kroniku palanačkog groblja" Isidore Sekulić naziva "Hronikom", kubanskog pisca, autora sjajnog "Pribežišta u metodi" krsti kao Aleha Karpantijea etc. Siroti Kiš stvarno nije imao šanse protiv ove Moralne I Intelektualne Gromade!
EKOLOŠKI OTPAD: "Lažni car Šćepan Kiš" svojevrstan je, možda "prekretnički" mizeristički manifest, posle kojeg će u srpskoj književnosti i pisanju o književnosti novost biti jedino to da je njeno Dno pomereno naniže. To je knjižuljak opake mržnje, ne samo prema jednom nesagledivo boljem piscu, nego i mržnje i netrpeljivosti političke, svetonazorne, čak i "rasne" naravi. Pisana sa neskrivenom namerom ideološke "odbrane" nacionalizma kao uzvišenog i plemenitog osećanja dostojnog samo Boljih Duhova, ova otužna knjiga uzduž i popreko dokazuje suprotno: u njoj sve vrvi od ofrlje prikrivenog difamatorskog govora o "Jevrejima sveta", kako će to N. V. reći (zlih i sebičnih čak i kad stradaju: dok su evropski Jevreji transportovani u logore, oni američki su mirno "zgrtali pare"; pazite, ne radili i zarađivali kao sav pošten svet, nego baš "zgrtali pare"!), od trećerazrednih ideoloških fantazama o mraku Zapada i svetlu Istoka (podjednako virtuelnih, ako ćemo pravo), od uzrujanog prebrojavanja stvarnih ili nabeđenih "kroatizama" i sličnih "krležizama" u Kišovom delu (kao i tuđica uopšte), od mrakobjesne opakosti ostrvljene na onoga koji je bio kriv jer je bio Bolji – kako za života, tako i sad, kako jeremićima, tako i vasovićima. Ne bih se, dakle, čudio da ovaj patetični uradak postane hit u onoj "specijalizovanoj" fašističkoj (bivšoj "Komunistovoj"!) knjižari na Trgu Nikole Pašića – tamo joj je, među svim onim ekološkim otpadom, i pravo mesto. Vaistinu, njenom bi autoru bilo bolje da "prizna" da se samo ružno zevzečio, jer ako je ovo "ozbiljno", onda ne smem ni da pomislim šta bi se još moglo očekivati od ovog pompeznog megalomana na ego-tripu bez povratne karte: prvo se "zagrevao" svakakvim nedostojnim konfabulacijama o Borislavu Mihajloviću Mihizu, potom je napisao takođe slabo suvisli ukoričeni pamflet "Protiv Kundere", a sada je opus uvrhunio ovim nedarovitim, ali zato zloćudnim poganjenjem i cipelarenjem Danila Kiša. Šta je sledeće iz njegove mabuzeovske laboratorijice? "Kako sam raskrinkao Filipa Rota"? "Tomas Man, ono preispoljno đubre"? "Sol Belou ne biti dobar Ješa"? "Bolji sam od Tabukija, majke mi"? "Pol Oster nema pojma"? "Sudija nema pišu"? Kako god, onaj se Vasovićev sira iz kišolovke već toliko obogatio da je počeo i da svetli u mraku; no, jadan je onaj ko misli da će na tom i takvom svetlu progledati.
Teofil Pančić
25.02.05 NIN
Samoubistvo iz oholosti
Lažni car Šćepan Kiš, Nebojša Vasović
Kako je Kiš u knjizi Nebojše Vasovića “Lažni car Šćepan Kiš” (Narodna knjiga, Beograd) postao predmet kritike koja je prešla granice rasprave o delu i poetici i zašla u prostor prezira pa i otvorene mržnje?
Ima knjiga koje nikoga ne mogu da obraduju. Iz potpuno neobjašnjivih razloga Nebojša Vasović je rešio da napiše jednu takvu knjigu i objavi je – bilo da je to tužna koincidencija ili krajnje neprilična namera – na nesuđeni sedamdeseti rođendan Danila Kiša. Vasovićeva knjiga Lažni car Šćepan Kiš počinje tvrdnjom da se Kiš “odrekao srpske sredine i srpske književnosti”, ali je na kraju života – pošto je po Vasoviću “uvek morao nekome da pripada, da bude nečiji”– prešao iz Borhesovog “lobija” u “lobi Nemanjića” i odrekao se jevrejstva bez kojeg, po Vasovićevom mišljenju, nije mogao na Zapadu “da doživi uspeh kao pisac”. Rezultat je da mu se, kako prezrivo nastavlja Vasović, masovno vratila pravoslavna Srbadija i da ga od svake kritike sada brane ljuti pravoslavci. Kišova literatura inače je “merena suzom saosećanja prema njemu kao čoveku”, dodaje u istom tonu Vasović, što “otkriva neviđenu naivnost njegovih obožavalaca i dobrog dela srpske književne kritike”. Toj kritici Vasović se ruga dok veliča onaj deo čaršije koji je u Kiša uvek sumnjao, a zloglasnog Dragana Jeremića oživljava kao najznačajnijeg tumača savremene srpske proze.
Vasović knjigu počinje teškom moralnom diskvalifikacijom posle koje ga više ništa ne može zaustaviti da u tobože pravedničkom nesentimentalizmu ređa ovakve ocene: “ukus pilećih bataka”; “potpuna izveštačenost Kišove književne tvorevine”; “već sam početak Kišove knjige Rani jadi natopljen je atmosferom kiča”; pored “prisvajanja tuđih tekstova i ideja” Kiš pribegava “triku prisvajanja čak i onog nenapisanog”; kod Kiša nabrajanja služe “kako bi se povećao broj stranica, pa samim tim i cena”; “svaku osobinu E. Sama Kiš je naslikao posežući za klišeima”; “Kiš gaji isto ono strahopoštovanje koje su prema istorijskim istinama gajili i pisci socrealisti”; “umesto da stvara književni lik Kiš ga tumači”; Kiš “nije u stanju da razgovara ni o jednoj temi bez podmetanja i izvrtanja onoga što drugi govore”; “malograđansko dovijanje”; “kad su ga uhvatili u plagijatorskom korišćenju”; on je “prigodni pisac” koji “plagira nešto što je sam proglasio trećerazrednim u literaturi”, a pored toga što je “oskudnog talenta” Kiš “ne preza da svoje književno delo stavi u službu politike, u službu ideološkog tumačenja istorije”...
Vasović nigde, makar da se našali, nije našao ništa iole vredno u delu Danila Kiša. To pokazuje koliko je on bespoštedno pronicljiv, dok su svi koji čitaju Kiša sentimentalne budale, da ne govorimo o onim glupacima koji su pisali kritike, studije, magistarske i doktorske radove o ovom “belosvetskom” prevarantu, a ne uvaženom i omiljenom piscu. Heroj naših dana, Vasović se ne usteže ni od jedne diskvalifikacije ličnosti i dela Danila Kiša, mada je ipak sačekao da Kiš umre i da prođe petnaest godina od smrti da sve to napiše. Ostaje dilema kada se to i kako Vasović prenuo iz moralnog i kritičarskog mrtvila, kada se prizvao svesti da je najveća nesreća srpske književnosti Danilo Kiš. Neshvatljivo je šta nekog ko bi hteo da bude tumač književnosti može navesti na pisanje ovakvog pamfleta.
Zbog čuđenja, verovatno i rezignacije nad ovim što je sada napisao, ne treba da bude prećutano da je Nebojša Vasović značajan pesnik. Vasović je bio i zapaženi tumač dela Đorđa Markovića Kodera. Njegova knjiga Poezija kao izvanumište pre dvadeset godina “otvarala je prostor za jedno novo i drugačije čitanje Koderovog stvaralaštva”, pisana je “polemično, neakademski, moderno” i “svakako predstavlja jedan od najvažnijih momenata u postepenoj reafirmaciji i revalorizaciji” Koderovog stvaralaštva, kako ocenjuje Sava Damjanov u knjizi Koder. Istorija jedne recepcije. Vasović je bio i zapaženi polemičar, njegovi tekstovi devedesetih u časopisu Reč posvećeni Mihizovoj Autobiografiji o drugima ili Stanku Lasiću koji je proučavanje srpske književnosti u Hrvatskoj svrstao uz bugaristiku, nisu zaboravljeni. Kada se Vasović, posle mnogih godina u emigraciji, nedavno ponovo pojavio u Beogradu, na zadovoljstvo starih znanaca i drugara, spominjao je knjigu polemika. To je, razume se, privuklo pažnju, ali ko je mogao pretpostaviti da to neće biti neki novi smeli zahvat, nego teorijski neispravan, kritički žalostan, a ljudski nepravedan “Polemički osvrt na delo i ideje Danila Kiša”, kako stoji u podnaslovu. Jedino u čemu je ovim besmislenim i zlim “osvrtom” Vasović imao uspeha jeste pokušaj poetičkog samoubistva.
Ko pažljivije prati Vasovićevo delo i njegove poglede na književnost, možda je mogao da primeti da se nešto čudno dešava. U knjizi Protiv Kundere (Braničevo, Požarevac, 2003) Vasović pokušava da pokaže površnost i kako teorijsku, tako i ideološku nedoslednost Milana Kundere. Vasović dovodi u pitanje Kunderu i kao estetičara i tumača muzike, čak mu se tu najbrutalnije ruga, ali ukoliko preteruje u obesmišljavanju Kunderinih razmišljanja o Brohu i Kafki, ipak je često u pravu kada otvoreno i oštro upućuje prekore Kunderinoj esejističkoj nesolidnosti, poetičkoj nepromišljenosti i esteticističkoj neiskrenosti. Vasovićev polemičarski zanos prikriva da mu ponekad nedostaje strpljenja, katkad pažljivijeg studiranja, a nekada volje da na svoj argument primeni istu vrstu primedbe koju upućuje Kunderi. Iako je hermeneutički nekoristan, a više šteti ozbiljnosti i ukupnoj težini argumentacije nego što čitaoca uzbuđuje, Vasovićev negatorski stav možda je bio neophodan da bi se sa toliko polemičkog žara pisalo nešto što ostaje daleko od onog poprišta na kojem rasprava sa Kunderom ima pravog smisla i opravdanja.
Vasović smatra da je Kunderina popularnost na Zapadu plod ideološke naklonosti. Zapadu je, misli Vasović, bliska Kunderina proza zbog srodnog političkog viđenja stvarnosti koja je, kao i duh te proze, očigledno češka. Sasvim suprotno tome, Kundera književne likove shvata kao potencijalne pojmove. Mada je time naglavačke preokrenuta slika pisca socrealiste, ostao je isti problem. Uz to, Kunderin čitalac umesto da se prepusti pripovedanju, sve vreme mora da se sudara sa tumačenjem likova. Ovi, i još neki Vasovićevi poetički motivi i kritički stavovi, i volja da se “ruše” veličine, mogli bi da budu neka vrsta uvoda u “obračun” sa Danilom Kišom. Uprkos tome, na samom kraju ove knjige Kiš se pominje tamo gde Kundera govori o Rableovim naslednicima i Vasović u tom času ne pokazuje nikakvo neraspoloženje da se Kiš nađe u društvu sa Balzakom, Floberom i Ruždijem.
Kako je Kiš postao predmet kritike koja je prešla granice rasprave o delu i poetici i zašla u prostor prezira pa i otvorene mržnje? Čime je to Danilo Kiš zaslužio da se umesto pokušaja drugačijeg čitanja i tumačenja njegove proze, njenog različitog razumevanja i vrednovanja, piše pamflet koji je i sa stanovišta teorije i sa stanovišta akribične provere detalja ispod nivoa Jeremićevih prigovora? Da je želeo preokret unutar istorije savremene srpske književnosti i kritike, ukoliko već nema šta bolje da kaže od davno zaboravljenog Jeremića, o inima da i ne govorimo, mogao je Vasović da pokuša da dokaže ispravnost sudova svog “velikog” prethodnika. Samo u tome nema slave, pa se čini da je pravi uzrok nastanku ove knjige neka posebna, do oholosti razgoropađena želja da se privuče pažnja.
Da nešto nije u redu najbolje se vidi kada na početku knjige Vasović pokušava da se naruga Kišovom stilu. Ukoliko pri tome direktno ne zloupotrebljava Kišov tekst, Vasović se oslanja na onu vrstu zdravorazumskih i jezikoslovnih argumenata protiv kojih je pre dvadeset godina protestovao tumačeći Kodera. U nastupu polemike Vasović se čak direktno poziva na Vuka da “u gramatici nema vkusa”. Vasović je, dakle, potpuno promenio shvatanje književnosti i zapravo se podsmehnuo onome što je pisao pre dve decenije.
Ono što zabrinjava, međutim, nisu gruba jezikoslovna i stilistička izvrtanja, ili sitne pakosti kojima se ne može prikriti teorijska nepromišljenost i nedoraslost tumačenju savremene proze, već jedna zlokobna senka koja deluje kao da je plod netrpeljivosti posebne vrste. Vasović između ostalog traži od Kiša da progovori o saradnji Jevreja sa nacistima i onima koji su, kako kaže Vasović, “profitirali” na nacizmu i staljinizmu. Vasović kao da jedva čeka da se posle onakvog početka knjige vrati pitanju jevrejskog identiteta. Zato se goropadno dočepao Kišovog mesta u studiji Predraga Palavestre Jevrejski pisci u srpskoj književnosti, da bi ružeći Palavestrinu studiju sveo jevrejski identitet na “korist” i “rasnu”, zapravo rasističku osnovu. Kada Vasović uzvikne da “nemamo nikakvog razloga da ovde prisvajamo ono što nije naše”, moglo bi se pomisliti da upravo on govori u ime ljutih pravoslavaca kojima želi da otvori oči i pokaže zašto Kiš nije “naš” pisac i zašto nam on i njegovo delo ne trebaju. “Kao što pesma jevrejskog pesnika o grčkoj maslini ne pripada grčkoj već jevrejskoj književnosti, tako ni pesma jevrejskog pesnika (Oskara Daviča, prim. A.J.) o srpskom SUP-u ne pripada srpskoj već pre svega jevrejskoj književnosti”, zaključuje Vasović. Budući da delo Danila Kiša u očima Nebojše Vasovića nije bolje od te udvoričke pesme, nego je takođe propagandna književnost, udvorička proza, onda i delo Danila Kiša treba da bude odagnano iz srpske književnosti i vraćeno tami jevrejskog književnog pojanja. Razlog više za sumnju u Vasovićeve zaključke predstavlja i netrpeljivost prema Krleži, Kišovom omiljenom piscu, te Kišova navodna ljubav prema stranim rečima “u rasponu od latinskog do Lingue Croata”. Vasoviću se od “Lingue Croata” priviđa na Kišu nešto što, tražeći valjda neki otmen izraz, naziva “poliglotska gubica”. Ova neljudska grubost govori sama za sebe. Tako se ne piše.
Sve u svemu, Kiš opet nije “naš”. Dok se jedni – najnoviji primer je tekst Aleksandra Hemona iz januarskih Sarajevskih svezaka preštampan u prošlom vikend dodatku lista Danas – vezuju za Kiša gledajući da nekako previde kako njegovo delo pripada srpskoj književnosti (što ne znači da nije i deo svih literatura nastajalih na srpskohrvatskom jeziku i, naravno, svetske književne baštine), dotle ljutiti Vasović iz vrta srpske književnosti isteruje Kiša kao pisca nedostojnog “našeg” književnog raja. Od ljubavi i afirmacije Kodera do mržnje i progona Kiša, prevalio je Nebojša Vasović, na žalost svih nas koji smo godinama sa uvažavanjem pratili njegov književni rad, uzaludni put od tumačenja srpske književnosti do samoubistva iz oholosti.
Zlu knjigu Lažni car Šćepan Kiš objavila je Narodna knjiga, a urednik je začudo Vasa Pavković. Teško je prihvatiti da urednik podržava izuzetno rđav ton i stil pun prezira, što su najznačajnije karakteristike Vasovićeve knjige, premda u prilog tome govore neki bezrazložno napisani tekstovi u kojima i piscu ovih redova stalno nešto ružno prigovara. Bez obzira na to koliko su kriterijumi urednika koji je donedavno isticao prozu Gorana Petrovića, a sada se sa istim žarom zalaže za prozu Eve Ras sve manje jasni, bez obzira na činjenicu da objavljivanje romana Milorada Ulemeka nikome u Narodnoj knjizi nije zasmetalo ni upola toliko koliko dodeljivanje NIN-ove nagrade Kiši i hartiji Vladimira Tasića, nije se moglo očekivati da će biti objavljena knjiga koja bez ijednog valjanog argumenta želi da unizi i delo Danila Kiša i uspomenu na ovog pisca.
Aleksandar Jerkov