01.01.00
Politika17.07.1999.
Življenje u više svetova
Majstori i deca
Priča za decu koja vole slatkiše i bajke "Kovač iz Velikog Vutona" dokazuje da je Tolkin pisac detinjstva: svog detinjstva i detinjstva sveta
Moćan čovek nikad ne postaje ratnik, već celog života ostaje učenik i istraživač.
Moćan čovek ume da sagradi razorna oružja ali on ih namerno ne gradi.
Moćan čovek ima zvezdu na čelu i nju ne može svako da vidi. Zvezda se pokazuje samo onima koji su spremni da veruju u carstvo vilin-priča, u mora bez obala i zvezde nebrojane, u zakon radosti, u opojnost fantazije kao način našeg najintenzivnijeg postojanja.
Izvađene iz tkiva tihe, jednostavne i stare bajke ("Kovač iz Velikog Vutona", Dž. R. R. Tolkin, Mona Manjana-pres, Beograd 1998) ove rečenice bi mogle ukratko i da je objasne, kad trenutak u kome živimo ne bi zahtevao više i kad ta bajka i sama, ne bi tako neskriveno nudila više.
Početa kao priča za decu koja vole slatkiše i bajke, ona dokazuje da je Tolkin pisac detinjstva: svog detinjstva i detinjstva sveta koji se u svom razvoju toliko otcepio od prirode da je zaboravio i na svoje "super- prirodno" poreklo, na svoj vilinski pečat, što ga je i dovelo do toga da postane skučen i infantilan u svojoj spremnosti da veruje samo materijalnom i čulnom, koji uvek ispostavljaju nepouzdan račun.
Nudeći vilin-svet pun moćnih bića koja treba da osveste čoveka, Tolkin nudi važne lekove i trave obolelom i nemaštovitom delu čovekovog duha. Pri tom polazi od onog što je najmanje oštećeno u tom kolektivnom duhu: od dece. Dete će lakše pojesti kolač s magijom i otisnuti se u sekundarni vilin-svet jer ono instinktivno, bez zazora, prihvata logičku povezanost stvarnog u onom što je zapravo zamišljeno. Dete će se lakše otisnuti u nepoznato i neistraženo, u lepo i opasno, dete će se učiti da osvaja moć i da je kontroliše, jer nju treba najpažljivije kontrolisati, samo ako bude imalo primer pred sobom, glas za čijom će pesmom poći. Zato postoje majstori pored običnih ljudi.
"Kovač iz Velikog Vutona" nudi jasnu segregaciju među ljudima. Postoje izabrani i oni u ciklusima, generacijama, prolaze kroz vilin-svet i svoj život obogaćuju smislom čuda koja tamo doživljavaju i koja ih nadahnjuju i čine plemenitim. To su majstori. Ovi drugi, obični, koji se nikad neće otcepiti od okruženja svog sela, intriga i zavisti, tek malo osećaju majstorstvo i čudo kod drugih ali ono ih nadrasta i stvara im prašinu na srcu. "Konačno je otišao. Zbog jedne stvari mi je drago. Nikad ga nisam voleo. Bio je vešt. Previše spretan, što bi se reklo" - reći će kuvar Nouks, za Majstora kuvara, kad ovaj završi svoju misiju u selu i kad krene dalje. Samo će dečak Tim reći: "Žao mi je". I već tu, kod ovih reči, na kraju priče, vilin-priča se nastavlja jer jasno je da je taj dečak Tim, u stvari budući majstor, onaj koji će nositi zvezdu na čelu i koji će znati da živi u više svetova.
Upravo to življenje u više svetova pruža ova bajka i sve ostale Tolkinove priče, tendenciozno posvećene i namenjene deci iako po svojoj složenosti od dece traže velika misaona napregnuća. Preferirajući decu kao izabrane nad izabranima, Dž. R. R. Tolkin kao da otkriva skriveni posao i cilj svoje misije pisca dvadesetog veka: u detinjstvu je šansa za izbavljenje pojedinca i celog velikog sveta.
Selo Veliki Vuton tako postaje metafora jasno podeljenog sveta u kome znamo, žive ljudi koji se hrane informacijama intrigama i ljudi koji mogu da odu u vilin-svet, dakle ljudi koji čitaju i koji se otiskuju dalje od pojavnog. Najbolji deo i jednih i drugih jesu deca koja se okupljaju oko okruglog stola na "svečanosti dobre dece". Ta deca imaju šansu da postanu moćna i dobra kao Nen i Ned, i kao Tim, dečak koji će žaliti zbog rastanka sa majstorom, ne sluteći da je već i sam obeležen majstorstvom i velikim buđenjem, i putovanjima daleko izvan granica verovanja.
Vesna ALEKSIĆ
01.01.00
Pobjeda
15.02.2003.
TOLKINOV MITOLOSKI SVIJET
Bijeg od stvarnosti
Zaljenje za davno proslim vremenima, stalna prisutnost nostalgije obiljezje je svih Tolkinovih djela
DZon Ronald Rejl Tolkin bio je profesor anglosaksonskog jezika na Oksfordskom univerzitetu, engleski intelektualac, borac u I svjetskom ratu, i covjek koji je svojim djelima znacajno obogatio literaturu dvadesetog vijeka. NJegov stvaralacki put pocinje romanom "Hobit" i njegovom prvom, danas vec antologijskom recenicom "U jednoj rupi u zemlji zivio je hobit". Roman "Hobit" nije dozivio slavu trilogije "Gospodara prstenova" cija se radnja odvija nakon radnje opisane u "Hobitu". Iako je njegov znacaj veliki za razumijevanje Tolkinove mitologije, "Hobitu" je uvijek posvecivano manje paznje negoli njegovom "nastavku" - "Gospodaru prstenova". Razlika izmedju dva kapitalna djela lako je uocljiva u stilu, ali i u opseznosti. Cesto se zbog specificno "lezernog" stila kojim je "Hobit" pisan, smatra da je bio namijenjen najmladjoj citalackoj publici, sto se ne moze reci za "Gospodara prstenova". Stice se utisak da dogadjaji opisani u "Hobitu" nisu po svom obimu dorasli onima koji potresaju Srednju zemlju u "Gospodaru prstenova". Srednja zemlja, svijet u kojem se odvijaju Tolkinova djela, predstavlja fiktivni svijet koji zahvaljujuci piscevoj neiscrpnoj masti ima svoje planine, rijeke, mora, kraljevstva, rase, jezike... Obimni istorijat Srednje zemlje Tolkin je dao u knjizi "Silmarilion", dajuci citaocima ogroman broj informacija o stvaranju same Srednje zemlje kao i o razdobljima kroz koja je prolazila. O velicini ideje Tolkina govori cinjenica da likovi spomenuti u "Gospodaru prstenova", tek u par navrata u "Silmarilionu" zauzimaju citava poglavlja, dok desavanja iz Gospodara ne dobijaju vise od jednog.
Zaljenje za davno proslim boljim vremenima, tj. stalna prisutnost nostalgije, obiljezje je svih Tolkinovih djela, i zapravo predstavlja svojevrstan bijeg od stvarnosti. Tolkin koji je za svoje 82 godine ucestvovao u prvom, prezivio drugi svjetski, a posljednje decenije zivota osjetio sjenku hladnog rata, cesto je bjezao iz jednog surovog svijeta nalazeci utociste u Srednjoj zemlji. Svoj svijet ispunio je velikim brojem rasa od kojih je mnostvo sam izmislio, a ostale preuzeo uglavnom iz nordijskih mitova. Djela su utemeljena na borbi dobra i zla, na jednom vjecnom antagonizmu, mada su svojevrsno njegova djela poistovjecivali sa tada aktuelnom politickom situacijom (hladni rat). Tako su se na strani dobra nasli: ljudi, vilenjaci, patuljci, hobiti, dok su na strani zla bili: orci, trolovi, zmajevi, varge, uruk-hai... U "Hobitu" i u "Gospodaru prstenova" od velikog znacaja je uloga Gandalfa, pripadnika misteriozne rase carobnjaka, i njegova borba protiv zla. Olicenje zla je pak, gospodar tame, Sauron, cija je zelja da porobi sve slobodne narode Srednje zemlje. On je prikaz zla koje je neunistivo, jer se poslije mnogih poraza koji su mu naneseni obnavlja postajuci mocniji. Borba dobra i zla u Srednjoj zemlji, malo se pak, ticala Bilboa Baginsa, hobita koji je zivio mirnim zivotom u svojoj rupi. A hobiti su prikazani kao stvorenja visoka jedan metar, po obliku slicna ljudima, pa su samim tim cesto nazivani "malim svijetom". U svakom slucaju, rijec je o bicima koja vode miran i ugodan zivot, vole dobru trpezu i preziru bilo koju formu avanture. Bilboa Baginsa krasila je duboko skrivena hrabrost zbog koje ga je carobnjak Gandalf i izabrao za opasno putovanje. Bilbo sa Gandalfom i grupom patuljaka predvodjenim Torinom Hrastostitom polazi u potragu za blagom patuljaka, koje je ukrao zmaj Samug. Poslije puno avantura, druzina stize na Samotnu planinu, gdje ubija zmaja i odnosi blago. Za Bilboa Baginsa koji je pokazao hrabrim u vise navrata, znacajno je njegovo odvajanje, u jednom trenutku, od ostatka druzine. Upravo tada maleni hobit pronalazi prsten koji ga cini nevidljivim, i koji mu omogucava bijeg od stvorenja Goluma, kome je prsten ranije pripadao. Bilbo dugo vremena ne govori nikome o prstenu.
Na svoj 111. rodjendan, cime pocinje trilogija "Gospodar prstenova", Bilbo odlucuje da otputuje u vilenjacko sjediste Rivendal, ostavljajuci prsten svom necaku Frodu. Bilbo se tesko odvaja od prstena, sto budi sumnju kod carobnjaka Gandalfa o porijeklu samog prstena. Carobnjak saznaje da prsten ne pripada nikom drugom do gospodaru tame Sauronu koji ga je licno sakovao nebi li uvecao svoju moc, i tako zavladao Srednjom zemljom. Gandalf zato odlucuje da se prsten mora unistiti i to tako sto ce biti bacen u vjecni plamen usuda koja se nalazi u Sauronovom kraljevstvu. Zadatak je povjeren nosiocu prstena Frodu koji krece sa svoja tri prijatelja, a na putu im se pridruzuje misteriozni covjek Strajder. U stopu praceni od Sauronovih slugu, stizu u Rivendal gdje Gandalf formira Druzinu prstena koja mora ispratiti Froda do planine usuda.
Roman "Hobit" objavljen 1937. godine, dozivio je iznenadjujuce dobar prijem kod publike, kao i dobre kritike, tako da je Tolkin i sam iznenadjen uspjesnom odmah poceo sa radom na "Gospodaru prstenova". Skoro dvanaest godina trajalo je pisanje trilogije koja nije mogla odmah biti objavljena zbog loseg stanja engleske izdavacke industrije u poslijeratnom periodu. Ipak, 1954. prve dvije knjige "Druzina prstenova" i "Dvije kule", bivaju objavljene, dok ce treca knjiga iz trilogije "Povratak kralja", morati da saceka 1955. godinu. Tokom sezdesetih, "Gospodar prstenova" dozivljava veliku popularnost, tako da se moze reci da je Tolkin dozivio slavu za svoga zivota. Pred samu smrt, 1972. godine, prima od kraljice orden viteskog reda britanskog carstva. Vremenom, Tolkinove knjige su dobile epitet kultnih, a sam pisac se smatra tvorcem novog knjizevnog zanra epske fantastike.
Danas na svijetu ima puno pisaca koji pisuci knjige o vilenjacima, patuljcima, orcima pokusavaju da dosegnu velicinu Tolkinove misli. U skoro svim knjigama epske fantastike postuju se standardi koje je nametnuo Tolkin svojim djelima. I dalje se postavlja pitanje na koji nacin je profesor anglo-saksonskog jezika sa Oksforda uspio stvoriti tako kompleksan mitoloski svijet za jedno relativno kratko vrijeme, a o razlogu zasto ga je stvorio najbolje govore njegove rijeci: "Od svojih mladih dana zalio sam zbog siromastva voljene otadzbine: ona nikada nije imala svoje sopstvene price, bar ne onih vrijednosti koje sam ja trazio, a koje su se mogle naci u legendama drugih zemalja. Bilo je grckih, keltski, romanskih, germanskih, skandinavskih, finskih; ali nista englesko, izuzev obezvijedjenih pjesmarica. Imao sam namjeru da sacinim jezgro manje-vise povezane legende koja bi se protezala od velike kosmogoniske, do nivoa romanticne bajke, koju bih mogao da posvetim jednostavno Engleskoj, mojoj postojbini".
Savo DJorojevic
