31.05.09
Postao sam malčice pametniji
Per Ulov Enkvist
Nisam imao potrebu da se ispovedim, to je nešto što čovek radi u crkvi kada od sveštenika traži oproštaj svojih greha
Specijalno za „Politiku”
Beč – Na manifestaciji „Švedska književnost – više od krimića” u organizaciji Ambasade kraljevine Švedske u Austriji i kulturne institucije „Alte Šmide”, uz Mikaela Niemija, Katarinu Frostenson, Arisa Fioretosa, Jonasa Hasena Kemirija i Karla Heninga Vikmarka, u Beču je gostovao poznati pisac, dramaturg i scenarista Per Ulov Enkvist. Enkvist je predstavio svoj novi roman „Drugi život” koji je nedavno objavljen i na nemačkom jeziku. Za ovo autobiografsko delo jesenas mu je uručena ugledna švedska književna nagrada „Avgust”, nazvana po A. Strindbergu.
Enkvist je svetsku slavu postigao preko noći svojim pozorišnim komadom „Noć tribada” (1975), dramom koja se bavi komplikovanom fazom iz Strindbergovog života, a međunarodni dramaturški uspeh ponavlja sa delom „Iz života kišnih glista” (1981). Kao sjajan dramaturg, sarađuje sa Ingmarom Bergmanom sa kojim na scenu stokholmskog „Dramatena” postavlja nekoliko pozorišnih komada. Enkvist, poznat širom Švedske kao „Pe-O”, pokazao se u nekoliko navrata i kao izvanredan scenarista. U srpskom prevodu su do sada izašli romani „Pali anđeo” („Filip Višnjić”, 1990), „Poseta kraljevog lekara” („Narodna knjiga”, 2004), „Biblioteka kapetana Nema” (2004) i „Knjiga o Blanš i Mariji” („Evro Đunti”, 2007).
U „Drugom životu” pišete u trećem licu jednine što je razlog što mnogi Vaš roman porede sa Strindbergovim „Sinom služavke”. Da li Vam je bilo lakše da pristupite analizi sopstvenog života iz te takoreći neutralnije perspektive?
Već sam čuo ta poređenja ali ću vam reći da mi „Sin služavke” nije bio ni nakraj pameti kada sam seo da pišem knjigu. Sem toga, mislim da Strindberg nije bio nimalo samokritičan u odnosu na svoj život i postupke, dok ja to jesam. Ne znam da li vam je poznato da sam „Drugi život” zapravo počeo da pišem u prvom licu, ali kada sam stigao do recimo sedamdesete stranice shvatio sam da to nije najsrećnije rešenje. Bilo mi je mnogo lakše da pišem o „njemu” jer sam želeo da prodrem u suštinu svega što sam preživeo, korak po korak, a da ne upadnem u zamku davanja ličnih sudova. Odlučio sam se na izmene da bih se više približio istini.
„Drugi život” je zapravo autobiografska „drama u tri čina”. Odakle ta potreba za ispovedanjem najskrivenijih tajni?
Nisam imao potrebu da se ispovedim, to je nešto što čovek radi u crkvi kada od sveštenika traži oproštaj svojih greha. Odavno sam shvatio da imam interesantnu i malčice neobičnu prošlost. Već su mi sedamdeset četiri godine i osećam poriv da razumem kako je sve povezano jedno sa drugim, kako sam stigao tu gde jesam. Sa ovom knjigom sam postao malčice pametniji. Ja sam pripovedač koji voli da se poziva na činjenice a ovo je sigurno teren koji najbolje poznajem. Poslednji deo knjige nije ličniji od ostala dva, ali u njemu naravno ima stvari koje više intrigiraju čitaoce.
Mislite na Vaš problem sa alkoholom?
Da. Bio sam po raznoraznim klinikama u Danskoj, Švedskoj i na Islandu. Ne preterujem kada kažem da se ne sećam trinaest godina svog života. Imao sam ono što bi se prostim narodnim jezikom nazvalo crnom rupom u glavi. Bio sam toliko blokiran alkoholom da, sem „Palog anđela” (1985) koji je tanka knjižica, za sve te godine nisam ništa napisao.
Kao detetu majka mi je često ponavljala priču o Janu Sibelijusu i razlogu što nikada nije dovršio svoju Osmu simfoniju – ruka mu se toliko tresla da nije mogao da zapisuje note. Majka bi rekla „alkohol je kriv za sve”. Zbog toga sam svoj poslednji roman hteo da nazovem „Osma simfonija”, ali sam se naposletku odlučio za novi naslov jer sam se, ipak, oslobodio te pošasti koja je Sibelijusa ubila. Kraj knjige je u stvari optimističan pozdrav životu. Od 1991. nisam popio ni kap alkohola i „pero” je ponovo krenulo da klizi po papiru.
Odrasli ste u veoma religioznoj sredini, kao jedino dete stroge seoske učiteljice. Vaše detinjstvo su pratili usamljenost i Biblija.
Ja sam bio jedno, što bi se reklo, dobro dete. Bio sam toliko dobar da sam imao probleme sa pronalaženjem jednog greha koji je majka od mene svake subote očekivala da joj ispovedim. Bio sam ljubomoran na nevaljalu decu koja nisu morala da lažu o svojim prestupima. Za nekoga ko želi da postane pisac, takvo detinjstvo uopšte nije loše, tu ima toliko potencijalnog materijala za književnu karijeru, pod uslovom da čovek unapred zna čime će se baviti.
Selo iz koga potičete (Jogbele; pokrajina Vesterboten) proizvelo je velike književnike.
To je jedan fenomen koji je nemoguće objasniti. Činjenica je da iz mog sela dolaze četiri dobra pisca (pored Enkvista – Kurt i Anita Salomonson i Jalmar Vesterlund, prim. a.), a još jedan je takoreći iz komšiluka (Torgni Lindgren). Ja sam se neko vreme interesovao za tu temu, čak sam želeo da nešto o tome napišem, ali sam onda shvatio da je mom selu nemoguće pripisati nekakvu genijalnost. Zbog izolovanosti a verovatno i incestuoznih brakova, od nekadašnjih osamdeset stanovnika ispala su četiri pisca, sijaset vernika i mnogo seoskih budala. Međutim, interesantno je da u pokrajini Vesterboten postoji oko dve stotine kurseva za kreativno pisanje, a u svakom seocetu ljudi sede i piskaraju.
Švedska javnost je veoma počela da se interesuje za Jogbele koji je u međuvremenu poznat i kao „selo pisaca” jer je u njemu otvoren muzej posvećen Salomonsonovima, Vesterlundu i meni i to, zamislite, uz malu finansijsku pomoć Evropske unije! Nije to neki bogzna kako veliki izložbeni prostor, ali ipak postoji i meštani se njime diče.
Švedski krimi-romani nisu uspeli da u tolikoj meri osvoje srpsku čitalačku publiku kao dela lepe literature. Na nemačkom govornom području vlada prava pomama upravo za krimićima Heninga Mankela, Lize Marklund, Oke Edvardsona i Hokana Nesera. Zbog čega je evropsko književno tržište toliko žanrovski podeljeno?
Srbi su veoma pametan narod. Šalu na stranu, ne znam ni sam zbog čega je to tako. Hening Mankel je, na primer, sjajan autor krimi-romana i potpuno je zaslužio svu slavu koja ga okružuje. Istovremeno, moram da priznam kako ja nisam neko ko se interesuje za tu vrstu literature. Kada već pričamo o popularnosti ove ili one književnosti u raznim evropskim zemljama, što se tiče tiraža na švedskom tržištu – moje knjige se prodaju mnogo bolje od svih krimića zajedno.
Marina Bauer
09.09.07 Danas
Čitalište
Knjiga o Blanš i Mariji, Per Ulov Enkvist
preveo Spasa Ratković
Ovo delo govori o dve paralelne istorije, koje su se splitale i ukrštale, poput reka ponornica. Jedan pripovedni tok je o Blanš Vitman, pacijentkinji čuvenog doktora Šarkoa, koji ju je lečio od histerije, a drugi o Mariji Kiri, slavnoj svetskoj naučnici poljskog porekla. Pošto je prekinula seanse sa dr Šarkoom, tada direktorom bolnice Salpetrijer u Parizu, Blanš postaje asistentkinja Marije Kiri, koja je već dobila dve Nobelove nagrade. Prolazi kroz proučavanja radijuma, zajedno sa Kiri, u njenoj laboratoriji prisustvuje istorijskim naučnim otkrićima i na kraju - dok leži na samrti amputiranih udova, osim ruke kojom piše, Blanš Vitman ispisuje ovu priču, koja kombinuje sve prethodne živote, i Vitmanove i Kiri, njihove bivše ljubavi, ranu mladost, kasnije godine zrelosti koje, čak i kad su bile godine slave, nikada nisu bile godine mira. Albert Ajnštajn, Sigmund Frojd, Emelin Pankherst među likovima su ovog dela, koje je Tajms nazvao "tužnim sestrinstvom dve žene koje su groteskno patile zbog ljubavi i svog dela kome su posvetile život".
Sanja Domazet