01.01.00
Politika
27.05.2000.
Ekonomske nauke
Mera prisustva države
Autor dr Ivica Stojanović: "Država i tržišne reforme"; izdavač: "Prometej", Beograd
Na ceremoniji dodele Nobelove nagrade za ekonomiju 1970. godine, dobitnik Pol Entoni Semjuelson je, na iznenađenje prisutnih, započeo svoje slovo zahvalnosti sledećim rečima: "Danas se ne postavlja pitanje da li država treba da bude stalno prisutna u svakoj privredi već kako naći pravu meru njenog prisustva. Ili, bolje reći, kako pomiriti intervencionizam i liberalizam?" Upravo ovakva logika razmišlja čini okosnicu nove knjige dr Ivice Stojanovića: "Država i tržišne reforme", koju je nedavno objavio "Prometej" iz Beograda. Naime, autor zasniva svoju analizu uloge države u privredi na premisi da je istorija pokazala da civilizacijski razvoj društva nije moguć bez istovremenog bitisanja robne privrede i države i da se sve istorijske dileme o ulozi države u privrednom životu svode na iznalaženje, za građane, zdravog odnosa između države i tržišta.
Fenomenu odnosa države i tržišta dr Stojanović prilazi na onaj jedini način na koji je moguće objasniti društveno-ekonomske pojave dugog trajanja, a to je primenom istorijskog i komparativnog naučnog metoda. Svoju misaonu sposobnost da se pozabavi raščlanjavanjem društvenih fenomena na politekonomski način autor je pokazao već u svojim ranim radovima, naročito u knjigama: "Da li je moguća politička ekonomija samoupravnog socijalizma?" (1987) i "Politička ekonomija i socijalizam" (1989). Temeljno se držeći postavljenih metodoloških okvira istraživanja, na kraju svoje nove knjige "Država i tržišne reforme" dr Stojanović zaključuje da su dalje tržišne reforme u našoj zemlji objektivna nužnost, ali da se prilikom koncipiranja uloge države u nastavku reformi treba kloniti grešaka koje su u protekloj deceniji tzv. tranzitornih promena činile vlade bivših socijalističkih zemalja.
Uloga države
Knjiga "Država i tržišne reforme" podeljena je u dva dela. U prvom delu objašnjen je razvoj funkcije države u privredi u pojedinim epohama i unutar pojedinih ekonomskih sistema. Drugi deo je posvećen pitanjima oblikovanja ekonomskog sistema Jugoslavije, sa težištem na današnjoj ulozi države u izgradnji integralnog tržišta.
Zanimljiva su zapažanja autora o razvoju ekonomske misli koja se bavi ulogom države u privredi. On primećuje da su razmišljanja u ovoj oblasti uvek bila prožeta kako pozitivizmom tako i normatizmom. Naime, smatra dr Stojanović, stavovi mislilaca o odnosu države i privrede uvek su bili koliko odraz nivoa razvoja privrede, toliko i odraz interesa konkretne vladajuće klase. Na primer, tokom XVI i XVII veka, kada razvoj trgovine i manufakturne proizvodnje još uvek nije mogao da ugrozi interese feudalne klase, merkantilisti su učili vladare da pomažu zanatske proizvodnju u manufakturama koja je bila namenjena izvozu i da štite njen razvoj od inostrane konkurencije visokim uvoznim carinama. Međutim, tokom XVIII veka, u vreme raspadanja zastarelih feudalnih odnosa i institucija, kada je ojačala trgovačka i industrijska buržoazija, fiziokrati se suprotstavljaju državnoj intervenciji u privredi, braneći, tako, na posredan način interese nove buržoaske klase. A posle prve industrijske revolucije, sa nastankom i razvojem liberalnog kapitalizma, u delu Adama Smita i njegovih sledbenika, država je bila sve više pozvana da zakonima štiti privatno vlasništvo i preduzetništvo i da svojim dažbinama što manje opterećuje građane.
Tako je bilo do velike svetske ekonomske krize 1929-1933. i depresije 1934-1936. godine. Tada kapitalistički ekonomski sistem spasava od izgledne propasti upravo država. Jačanjem države u kapitalističkoj privredi razvija se novi pravac u ekonomiji, kejnsijanizam, na čelu sa britanskim ekonomistom Dž. M. Kejnsom koji naročito potencira razvoj javnog sektora kao branu od ekonomske nestabilnosti. A kada su se sedamdesetih i osamdesetih predstavnici krupnog kapitala u SAD i Velikoj Britaniji pobunili protiv narasle moći javnog sektora i visokih poreskih stopa, u anglosaksonskoj ekonomskoj teoriji razvijaju se novi pravci (monetarizam, ekonomika ponude, škola racionalnog očekivanja) koji brane interese privatnog vlasništva. Ovim neoliberalnim ekonomskim pravcima je zajedničko, naravno, učenje o nedovoljno racionalnom ponašanju javnog sektora. Sa druge strane, evropski neokejnsijanci iz Švedske, Norveške, Nemačke i Fancuske razvijaju ekonomsku teoriju o socijalno-tržišnoj privredi u kojoj se lavovski deo nacionalnog dohotka preraspodeljuje kroz socijalne transfere.
Azijski zmajevi
Vredne su analize dr Stojanovića o različitim učincima ponašanja država koje u ekonomiji uvažavaju specifičnosti razvoja svog društva i onih koje slepo primenjuju recept Međunarodnog monetarnog fonda, propisan za brzu liberalizaciju privređivanja. Na primer, Kina u primeni dugoročnog plana otvaranja privrede tržištu ignoriše potpuno recepte Fonda i beleži zavidne stope rasta, uz stalni tehnološki napredak. Takođe, u novoindustrijalizovanim azijskim zemljama (Južnoj Koreji, Tajvanu, Singapuru), država je do početka devedesetih godina igrala ključnu ulogu u uspešnom transformisanju privredne strukture i ostvarivanju visokih stopa ekonomskog rasta. Autor podvlači da je u ovoj grupaciji zemalja država donedavno bila važnija i od tržišta jer se ona nije ponašala samo kao jedan od učesnika na domaćem i svetskom tržištu kroz delatnost javnog sektora nego je sve više sama definisala prirodu, pravila i domete tržišta, kao i oblike konkurencije. Međutim, ovaj specifičan oblik državnog kapitalizma doživeo je bitne promene kada su "azijski tigrovi", pod pritiskom spoljnotrgovinskog deficita, obratili za pomoć MMF-u. Iznuđen proces brze denacionalizacije privrede i liberalizacije spoljne trgovine i bankarstva otvorio je vrata špekulativnom kapitalu koji danas razjeda zdravo poslovno tkivo.
Doktor Stojanović objašnjava da u protekloj deceniji ništa bolje nisu prošle ni zemlje u tranziciji. Zemlje koje su decenijama imale centralnoplansku ekonomiju uputile su se na stazu reformi a da pre toga njihove vlade nisu osmislile kakav treba da bude odnos privatnih i javnih institucija u privredi, to jest kakav kapitalizam žele da izgrade. Iako je novim ustavima proklamovana zaštita privatnog vlasništva, sloboda preduzetništva i delovanje tržišnih zakonitosti, ni jedna od nekadašnjih centralnoplanskih ekonomija nije postala liberalno kapitalistička. Ovo stoga što je "čist" kapitalizam neostvariv u praksi bilo koje države čija je privreda prošla put industrijalizacije i tako dostigla nivo razvoja na kojem je nemoguće delovanje tržišta kao stihije slobodne konkurencije. Zanemarivanje ove činjenice ogleda se u tome što je danas iza privreda zemalja u tranziciji jedna izgubljena decenija. Većina njih se još uvek nije oporavila od šoka kojem su bile izložene zbog brzih sistemskih promena u kojima se nije vodilo računa o specifičnostima njihove strukture. Ekonomski problemi nekadašnjih centralnoplanskih privreda (stagnacija i pad proizvodnje, nezaposlenost, visok spoljni dug), podvlači autor, ne samo što do danas nisu rešeni nego su, u najvećem broju slučajeva, i pogoršani.
Kada raspravlja o ulozi države u koncipiranju integralnog tržišta u Jugoslaviji, dr Stanojević upozorava da standarde ekonomskog ponašanja u robnoj razmeni danas u svetu postavljaju mešovite privrede čiji je ekonomski mehanizam izrazito organizovan i institucionalizovan, a ne kapitalističke privrede ćîć veka, čiji je ekonomski mehanizam bio izložen tržišnoj stihiji. Opredelivši se za izgradnju socijalno-tržišne privrede, Jugoslavija je u velikoj meri već odredila pravac sopstvenog razvoja. Zalažući se za kolektivistički tip državnog intervencionizma, autor smatra da treba istovremeno raditi na obnovi privrednih i neprivrednih objekata koji su uništeni tokom agresije NATO-a i na nastavku privrednih reformi. Pri tome, država treba konačno da se izjasni o konkuretnoj strategiji dugoročnog privrednog razvoja i da na njoj istrajava.
Dragana GNJATOVIĆ