01.07.22
Rastko Lompar, DIMITRIJE LjOTIĆ – UČITELj ILI FARISEJ. ZBOR, HRIŠĆANSTVO I VERSKE ZAJEDNICE 1935– 1945
U dosta bogatoj galeriji istorijskih oriđinala malo koja ličnost naše novije istorije je toliko sporna kao Dimitrije Ljotić. Od strane svojih pristalica (uključujući tu i neke naše mlade savremenike) veličan do obožavanja, a od svojih levičarskih protivnika (uključujući i njihove današnje predstavnike) ocrnjivan najtežim (dis)kvalifikacijama, on je tek u poslednjih desetak godina počeo da privlači pažnju ozbiljnih istraživača. Kad kažemo ozbiljnih, mislimo na one koji ne traže dokaze za unapred utvrđene zaključke, već koji iz pronađenih dokaza (ili indicija) izvlače utemeljene i nepristrasne zaključke. To je postalo moguće tek pošto su svi mitovi Drugog svetskog rata srušeni. Tek tada se moglo pristupiti i demontiranju mita o (dobrom ili zlom) Dimitriju Ljotiću i njegovom pokretu Zbor. Međutim, i tu je pristup bio postupan – preko zboraške publicistike, preko njene kritike iz redova bivših zboraša i umerenih protivnika, stiglo se do ozbiljnih radova o Zboru i njegovom vođi. Ne čudi što većinu autora koji se naučno bave ili makar osvrću na Ljotića i njegov pokret čine mlađi istraživači za koje su Drugi svetski rat i generacije koje su se u njemu borile oružjem, a potom još decenijama publikacijama, zaista „istorija“. Daleko od toga da je pripadnost mlađim generacijama garancija uspeha istraživačkog poduhvata i predstavljanja rezultata javnosti, ali u slučaju monografije Rastka Lompara o kojoj je ovde reč možemo biti zadovoljni načinom na koji je autor iskoristio svoje komparativne prednosti: strast za istraživanjem, znanje stranih jezika i mogućnost da koristi najnoviju relevantnu literaturu izašlu u svetu i da istražuje u nemačkim arhivima, dobre mentore (knjiga je proizašla iz master rada!) i last but not least, želju da se bude objektivan.
Lompar je Ljotiću i Zboru prišao iz jednog, uslovno rečeno, novog ugla usmeravajući svoju pažnju prvenstveno na verski aspekt ideologije i prakse Dimitrija Ljotića. Poznavaocima problematike ovo ne mora izgledati posebno originalno, budući da je Ljotićeva religioznost bila dobro poznata još pre Drugog svetskog rata i da je činila verovatno najsnažniji stub njegovog svetonazora. Niko od autora koji su se ranije bavili ovim kontroverznim političar?m, međutim, nije glavnu pažnju usmerio na taj aspekt: komunističkim autorima koji su se bavili Zborom antikomunizam i kolaboracija bili su u prvom planu, novijim levičarski antisemitizam (koji su onda antisrpski propagandisti prišivali celom srpskom narodu po principu pars pro toto) koji je povezivan sa antisemitizmom vladike Nikolaja Velimirovića (i onda opet, pars pro toto, pripisivan celoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi). Knjiga Rastka Lompara je pokušaj da se objasne koreni Ljotić?vih verskih (a u vezi s njima i drugih) pogleda, da se on i Zbor kontrastiraju sa klasifikacijama ekstremno desnih i fašističkih pokreta svog doba te da se pokaže kako je versko učenje Dimitrija Ljotića ostvarivano u delovanju Zbora i Srpske dobrovoljačke komande, odnosno Srpskog dobrovoljačkog korpusa. Knjiga se sastoji od Predgovora, Uvoda, dva glavna dela podeljena na po dva poglavlja, te Zaključka i Priloga.
Predgovor (str. 9–24) sadrži pregled ranije literature o Ljotiću i Zboru, osvrćući se kratko na stavove autora i njihovu utemeljenost. Neki od ovde spomenutih autora će u daljem tekstu biti često korišćeni, kritikovani ili razmatrani u funkciji izgradnje ili potvrde sopstvenog stava autora ove monografije. Drugi deo Predgovora čini isto sa literaturom koja se dotiče Ljotićevog odnosa prema veri, a treći deo ukratko daje pregled arhivskih i objavljenih izvora o temi. Posebno raduje činjenica da je posle višedecenijske pauze srpska istoriografija ovom knjigom dobila nove nalaze o istoriji Drugog svetskog rata na ovim prostorima na osnovu istraživanja u nemačkim arhivima. Nemačku građu autor koristi i za međuratno razdoblje.
Uvod (25–77) se sastoji od tri dela. U prvom je na osnovu relevantne literature i arhivske građe data biografska skica Dimitrija Ljotića i delatnosti njegovog Jugoslovenskog narodnog pokreta Zbor između 1935. i 1945. godine. Najveći deo Uvoda (37–61) posvećen je teorijama fašizma i predstavlja izuzetno kreativan sintetički pregled ove problematike, nužan da bi se Zbor pobliže odredio i svrstao – ne radi lepljenja ideoloških etiketa, nego radi bolje analize fenomena. Lompar pokazuje zavidno poznavanje kako starije, tako posebno najnovije teoretske literature o prirodi fašizma. Na temelju analiziranog štiva, autor u osnovi usvaja definiciju fašizma kao palingenetskog populističkog ultranacionalizma koju je ponudio Rodžer Grifin, a koja se po autoru u suštini dopunjuje sa definicijom Stenlija Pejna. Lompar smatra da se Zbor u osnovi uklapa u definiciju fašizma koju zastupaju ovi autori, a činjenicu da Grifin i Pejn Zbor ne uvrštavaju među fašističke nego ekstremno desne pokrete objašnjava nedostatkom informacija, budući da je literatura o Ljotiću i Zboru na svetskim jezicima vrlo oskudna. Ostatak Uvoda se, u skladu sa glavnom temom knjige, bavi odnosom fašizma i religije i propituje pojmove političke religije, sakralizacije politike, politizacije religije i religiozne politike, a sve s obzirom na fašizam.
Prvi od dva glavna dela knjige, pod naslovom Ideologija, sastoji se od dva poglavlja, od kojih se prvo, naslovljeno „Pogledi Dimitrija Ljotića na religiju“ (81–127), bavi razvojem verskih shvatanja Dimitrija Ljotića. Ona su prošla nekoliko faza koje su se završile prihvatanjem integralnog hrišćanstva, to jest hrišćanstva bez konfesionalnih razlika. U jugoslovenskim uslovima i u vreme aktivnosti Zbora, takvo hrišćanstvo je bilo paralela integralnom jugoslovenstvu koje je pokret zagovarao. Ono je bilo komplementarno nacionalizmu i kultu akcije koji su Ljotić i Zbor negovali. Tražeći izvore ovakvih shvatanja, Lompar se osvrnuo na sličnosti i razlike sa pokretom Nemačkih hrišćana u nacističkoj Nemačkoj. Poglavlje govori i o mestu sveštenstva i crkve u integralno-hrišćanskoj državi i organski ustrojenom društvu kojima je Zbor težio. Drugo poglavlje prvog dela nosi naslov „Religijski aspekt politike Dimitrija Ljotića“ (128–196). U njemu se iznose osnovne postavke Ljotićevog političkog svetonazora koje su u istoriografiji dobro poznate i više puta obrađivane, ali sa jačim osvrtom na versku komponentu u njima. Autor se pri tom ne poziva samo na Ljotićeva dela, nego i na radove njegovih pristalica.
Drugi odeljak knjige nosi naslov Praksa i takođe sadrži dva poglavlja. Prvo, pod naslovom „Dimitrije Ljotić i verske zajednice u Kraljevini Jugoslaviji“ (199–250), odražava svoj naslov. Najveća pažnja je posvećena odnosu Zbora prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC), i delova te crkve prema Zboru. Autor uspešno analizira odnos Zbora i Bogomoljačkog pokreta, utvrdivši da njegovi pripadnici nisu masovno stupili u Zbor, iako je personalnih preklapanja članstva bilo. Bogomoljci su bili prilično masovan pokret, pa da su en bloc pristupili Zboru to bi se odrazilo i na broj njegovih članova, a još više na rezultate na izborima (koji su i 1938. u odnosu na 1935. godinu bili tek nešto bolji). U tom kontekstu posebna pažnja je posvećena odnosu sa vladikom Nikolajem Velimirovićem, glavnim zaštitnikom Bogomoljačkog pokreta među vladikama, sa kojim je Ljotić izvesno vreme bio u bližim odnosima. Lompar ispituje sličnosti i razlike u njihovim stavovima i paralelnost puteva. Generalni zaključak sugeriše da je Nikolaj sa odmicanjem tridesetih godina postajao sve veći protivnik Hitlera i Nemačke, dok je Ljotić išao obrnutim putem: od kritičnosti ka sve većem uvažavanju i hvaljenju Nemačke i njenog vođe. Antisemitizam je kod obojice bio u porastu, ali ne potpuno istog kvaliteta: Ljotićev je bio moderniji i sekularniji, dok je Velimirovićev više odražavao stari hrišćanski antijudaizam. Manji prostor u poglavlju je posvećen odnosu prema Rimokatoličkoj crkvi među čijim klerom Zbor izgleda nije zadobio nijednog člana (nasuprot bar 18 sveštenika SPC), uprkos više stotina Hrvata u pokretu.
Drugo poglavlje drugog dela, „Dimitrije Ljotić i verske zajednice tokom nemačke okupacije“ (251–320), govori o odnosima vođe Zbora sa vrhovima SPC pod okupacijom, pokušajima Ljotićevog posredovanja za puštanje na slobodu patrijarha Gavrila Dožića, intervencijama u korist progonjenih Srba u NDH, ali i aktivnostima i sudbini nekih zboraških sveštenika i Srpskog dobrovoljačkog korpusa, kao i o odnosu prema tzv. Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, čije stvaranje je, uz kanonske ograde, prihvatio. Govori se i o osetljivom pitanju Rimokatoličke crkve. Iako razočaran držanjem dela njenog klera u NDH, Ljotić nije bio spreman da u celini odbaci tu versku organizaciju. Posebno zanimljiv deo se tiče odnosa sa utamničenim episkopom Nikolajem Velimirovićem sa kojim se Ljotić politički definitivno razišao oko stava prema pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu. U tom delu autor demistifikuje i vladičino „tamnovanje“ u koncentracionom logoru Dahau. Poseban lični doprinos Lompar je dao u analizi posmrtnog govora koji je Velimirović održao nad Ljotićevim odrom. Autor je proučio kako je do govora došlo i zašto postoje četiri zabeležene verzije njegovog teksta, kao i sudbinu njegovog kasnijeg (ne)objavljivanja. Stiče se utisak da u ovom poglavlju nedostaje osvrt na Jevreje i njihovo stradanje tokom Drugog svetskog rata. Iako antisemitski aspekt Ljotićevog delovanja tokom okupacije nije imao toliko dodirnih tačaka sa religijom, našlo bi se elemenata da se i pitanje Jevreja bar delimično sagleda u kontekstu verskih pitanja.
Glavni tekst knjige se završava Zaključkom (321–334) u kojem autor zaista izvodi zaključke iz svog temeljno obavljenog istraživanja. Drugim rečima, Zaključak nije sažetak, kako to prečesto biva u domaćim monografijama. Uprkos politizaciji religije Ljotić nije stvarao zamensku političku religiju, već je ostao veran integralnom hrišćanstvu, zaključuje Lompar. Ono je odmicanjem rata i smanjivanjem šansi za vojnu pobedu kod Ljotića poprimalo sve mističnije oblike. Krajem rata Ljotić sve više poziva pristalice da se jače povežu sa Hristom i (de facto) umesto pobede nad spoljašnjim neprijateljem (koja im je izmicala), ostvare pobedu nad sobom, te tako savladaju Satanu. Ko to učini, pomoći će saborcima, a zajedno će ostvariti pobedu Zbora. Kao odgovor na pitanje da li je Zbor bio klerofašistički pokret, Lompar iznosi svoje (dosta dobro obrazloženo) mišljenje da je bio fašistički, ali ne i klerofašistički. Za ovo drugo mu je nedostajala jača povezanost sa Srpskom pravoslavnom crkvom i njena podrška. Sumirajući Ljotićev životni put, autor ističe da je Ljotić celog života bio ubeđeni hrišćanin, ali je pravoslavlje za njega bilo samo jedan od puteva za dosezanje do Boga. Teološke suptilnosti ga nisu previše zanimale, a ključna nije bila konkretna konfesija nego integralno hrišćanstvo. Hteo je da bude nosilac moralnog preporoda, ali je delujući u stvarnom svetu ipak bio sklon realpolitici, konačni je zaključak autora.
Na kraju knjige dati su Prilozi (337–354). Među tri, značajniji su prvi i treći. Prvi sadrži spisak sveštenika SPC koji su bili članovi ili aktivni simpatizeri Zbora koji je autor sačinio na osnovu arhivske građe. Drugi je prevod sa nemačkog Ljotićevog memoranduma o SPC za nemačke vlasti, a treći rekonstrukcija posmrtnog govora koji je nad Ljotićevim odrom održao vladika Nikolaj Velimirović. Ta rekonstrukcija podseća na rekonstrukcije antičkih tekstova (uključujući i Sveto Pismo) koje su na osnovu različitih sačuvanih verzija objavljivali učeni istoričari, navodeći u fusnotama alternativne varijante iz različitih rukopisa. Lompar je postupio na isti način i ponudio uglavnom doslednu rekonstrukciju govora koji se zbog sadržaja i okolnosti koje su ga okruživale smatrao i smatra vrlo spornim.
Na kraju knjige se nalaze spisak izvora i literature (355–378), sažetak na engleskom (379–380) i na nemačkom (381–383) jeziku (koji se iz neobjašnjivih razloga zove Resümee, a ne Zusammenfassung, kako je uobičajeno), kao i registar imena (385–394).
Knjiga Rastka Lompara predstavlja veliki korak napred u istraživanju Dimitrija Ljotića i JNP Zbor. Ona se odlično uklapa u sve bogatija istraživanja ove tematike koja, posle decenija zanemarivanja ili jednostranih tumačenja, polako stvaraju tradiciju istoriografskog kvaliteta koji omogućava trezvenije posmatranje Drugog svetskog rata i njegovih aktera na ovim prostorima. Možda glavni nedostatak knjige predstavlja njen naslov u čijem glavnom delu je zarad upečatljivosti prenaglašena ličnost Dimitrija Ljotića, dok je pokret koji je vodio donekle gurnut u drugi plan. U samom tekstu knjige, međutim, autor se na mnogo mesta poziva na spise drugih zboraša, a dosta govori i o njihovim aktivnostima, tako da je to trebalo da nađe malo vidnijeg odraza u samom naslovu. Ali, ovo je samo oprostivi Schönheitsfehler (što bi rekli Nemci). Knjiga je, uprkos sitnijim propustima, napisana sa toliko erudicije, produbljenih razmatranja, odmerene kritike izvora i literature, koji vode utemeljenim zaključcima, da čitalac ostaje zapanjen kada u biografiji autora pročita da je Lompar rođen 1993!!! Toj činjenici se možemo samo radovati, jer ona nagoveštava još mnogo odličnih knjiga iz njegovog pera.
Zoran Janjetović