Vesti iz Edena

08.07.06

Aleksandar Genis (1953, Rjazanj, Rusija) je poznati ruski pisac, esejista i književni kritičar. Od ranog djetinjstva živi u Rigi, gdje je diplomirao rusistiku. Kao sasvim mlad, 1977. godine, dospijeva u Ameriku, i tu se profesionalno formira kao književni kritičar i esejista, baveći se poslovima uređivanja publikacija na ruskom jeziku i vodeći kulturnu rubriku ruskog radija. U okrilje otadžbinskih medija vraća se kao originalan stvaralac i uticajan arbitar širokog spektra književnih i kulturnih pojava. Godine 1993. je bio član žirija Bukerovog fonda za najbolji ruski roman. U koautorstvu sa Petrom Vejlom objavio je niz knjiga. “Savremena ruska proza” i “Maternji jezik” su obavezno štivo za učenike srednjih škola u Rusiji. Od 1990. godine piše samostalno. Prepoznatljivo, sugestivno i pitko autorsko pismo Aleksandra Genisa, kojim se u eksperimentalnom žanru tzv. lirske kulturologije promišlja niz savremenih fenomena, najbolje dolazi do izražaja u knjigama eseja: “Američka azbuka”, “Crveni hljeb - Kulinarski aspekti sovjetske civilizacije”, “Kula vavilonska - Umjetnost vremena sadašnjeg”, “Deset razgovora o novoj ruskoj književnosti”, “Tama i tišina - Umjetnost oduzimanja”, “Dovlatov i okolina - Filološki roman”, “Ivan Petrović je umro”, “Koloplet”, “Pejzaži”. Genisove knjige objavljuje beogradska “Geopoetika” u prevodu Draginje Ramadanski. Na naša pitanja Aleksandar Genis je odgovorio iz Njujorka, gdje živi, a ovaj razgovor je sa ruskog jezika prevela Nela Radoičić.

U našoj zemlji ste najpoznatiji kao esejista. Da li je esej i no fikšn vaša omiljena forma?
- Da bi odgovorili na to pitanje, najprije je potrebno naći definiciju eseja. Upravo time se i bavim čitavog života. Jedna od radnih varijanti je - beletristika bez likova, književnost u kojoj autor nema iza koga da se sakrije. S druge, stilske strane, esej gravitira ka poeziji: smisao se ne rađa samo iz misli, već i iz riječi. Sa treće, za mene sada najvažnije tačke gledišta, prestao sam da lupam glavu o razlikama između fikšna i no fikšna, što mi je jako pojednostavilo život.

U knjizi “Stočiću, postavi se” pisali ste o vezama književnosti i gastronomije. Koje su po Vama veze između književnosti i hrane? Šta možemo saznati iz nečije kuhinje?
- Želio bih da kažem da je kuhinja za mene isto što i violina za Ajnštajna, ali će me onda pitati: a gdje je tvoja teorija relativiteta? Volim da kuvam, jedem, pišem i čitam o jelu, jer više od svega mi smo kadri da spoznamo jestivi dio svijeta. Svaki nacionalni recept povezuje istoriju i geografiju u jedan hijeroglif kulture.
Majstorska kulinarska proza može se nazvati čednom pornografijom - ona je sposobna da izazove čisto fiziološku reakciju. I to znači da takva književnost sadrži u sebi nesporni kriterijum uspjeha. Ako se pročitavši Gogolja ne zaputite prema frižideru, vrijeme je da se obratite ljekaru.

“Crveni hljeb/Američka azbuka” je Vaša knjiga o svakodnevnim stvarima i događajima karakterističnim za SAD i Rusiju. Možemo li govoriti i o sličnostima između ove dvije strane Vaše knjige?
- Obje zemlje su samodovoljne i zato provincijalne, jer su zainteresovane samo za sebe. Rusiju, istina, još opterećuje što o njoj misle stranci, dok Ameriku to ne brine. Na tome se, ipak, sličnost završava.

Kritika kaže da ste pisac paradoksa. Kako vi objašnjavate ove tvrdnje?
- To pišu lijeni kritičari, koji tako nazivaju približavanje dalekog i neočekivanog. Paradoks konstriuše logički nemoguću situaciju: svemogući Bog stvara kamen koji sam ne može da podigne. Ali iz paradoksa ništa ne možeš izvući, zato što se on zatvara u sebi samom. Mnogo više me interesuju koani (posebna forma anegdota-zagonetki u zen filozofiji - prim. prev.), ti tobožnji paradoksi koji postavljaju pitanja na koja postoje odgovori, istina, neizvjesno kakvi.

Šta je sa ruskim postmodernizmom danas, da li je to dio prošlosti? Koje su nove tendencije u književnosti?
- Postmodernizam je u Rusiji bio prihvaćen sa velikim oduševljenjem, zato što joj je nosio odavno primljenu vijest o plastičnom karakteru realnosti. U zemlji u kojoj su vještačke bile čak i cijene ulja, učenje o prividnom izgledalo je kao staro otkriće. Ipak, postmodernizam je književnosti dao manje nego što je obećavao - samo prozu Sorokina i Peljevina.

Ne znam šta će ga zamijeniti, zato što je to bio posljednji pravac koji me interesovao. Već neko vrijeme me ne zanimaju škole, već učitelji.

U posljednjoj deceniji Rusija se mnogo promijenila, kako vi gledate na te promjene? Sa nostalgijom?
- Nesreća je u tome što se Rusija nije dovoljno promijenila. Danas smo, konačno, saznali šta misli narod i ja s njim nijesam saglasan. S punim odobravanjem većine, ruski život je ponovo uspostavio sovjetski život, zaobilazeći pritom komunizam. Brižljivo okružujući sebe neprijateljima (Pribaltika, Ukrajina, Gruzija), nova Rusija gradi sebe po starom modelu “opkoljene tvrđave”.
Ne mogu reći da se s nježnošću prisjećam prošlosti. Moje je viđenje da postoji samo fiziološka nostalgija - za krajem u kom si odrastao (u mom slučaju to je Letonija). Druga je stvar što žalim za onim strastvenim, živim i stvaralačkim interesom za svijet iza gvozdene zavjese, koji je tako pozitivno karakterisao generaciju Brodskog.

Često u esejima pišete i o zen budizmu. Otkuda potiče vaše interesovanje za zen?
- Zen me oduvijek privlačio praktičnošću i humorom. Uz to, on je koristan u domaćinstvu, kada te uči da piješ čaj ili pereš posuđe. Danas je za mene budizam neizbježni zaključak, zajednički imenilac i nedostižni (za mene) ideal koji ne traži nemoguće - vjeru.

U našem svijetu religija ima visoko mjesto. Šta je razlog za takvo stanje?
- Religiozna groznica 21. vijeka je odgovor prethodnom vijeku, odmazda za nesposobnost nauke da na sebe preuzme teološku ulogu. Kad su naučnici konačno prestali da igraju tu ulogu, ispostavilo se da nam ne treba fizika bez metafizike. Savremeni svijet je arena suparničkih religija, a među njima je i ona koja se rađa - ekološka. Na tom nemirnom fonu raduje jedina ekumenska vjera koja ujedinjuje čitavu planetu - fudbal.

Kako vi vidite kulturu u svjetlu globalizacije? Da li zaista svi možemo biti (kao) jedno?
- Gdje je jan, tamo je jin. Volio bih da doživim to vrijeme u kojem će svijet biti maksimalno objedinjen uračunljivim političkim sistemom i krajnje podijeljen mjesnim kulturnim razlikama. Recimo, rast Evropske unije vodi ne samo ka univerzalnim zakonima, već i ponovnom rađanju starih nacionalnih tradicija. Ta slika živo podsjeća na srednji vijek: unutar jedinstvenog (tada hrišćanskog) svijeta - beskonačna raznolikost lokalnih kultura. To je najsažetije napisano na dolaru: "E pluribus unum".

Kako vam izgleda današnja ruska književnost? Može li se među imenima naći i neki novi Dovlatov?
- Ruska književnost, kao i svaka druga, preživljava tešku pauzu. I novi Dovlatov ne bi pomogao, zato što je Sergej bio posljednji klasik prethodne epohe.

Ovog ljeta dolazite u Budvu. Da li ste ranije dolazili u našu državu i koje su vam prve asocijacije pri pomenu Crne Gore?
- Godine 1983. bio sam u gradu koji se tada ne samo zvao Titograd, već je to i bio. U Crnoj Gori me iznenadila opsjednutost istorijom i osvojila ljubav prema Rusima, naročito prema Petru Prvom.

Vujica OGNJENOVIĆ

ZEN FUDBALA

Fudbal, kao i Ujedinjene nacije, proklamuje ravnopravnost svih država, nezavisno od teritorije, stanovništva i dohotka. Ali, za razliku od Ujedinjenih nacija, fudbal tu formalnu ravnopravnost sprovodi u djelo, demonstrirajući ravnopravnost Davida sa Golijatom. U svijetu gdje banke, Internet i teroristi uspješno ukidaju državne granice, samo fudbal održava sve rasplinutiji državni identitet. Države i narodi se najlakše razlikuju na terenu - po gaćicama i majicama. Ponekad se, naravno, u geometriji igre ispoljavaju ne samo boje, nego i suština nacionalne duše. Teško je pobrkati disciplinovani njemački marš od gola do gola sa napredovanjem Brazilaca, koji ne daju loptu ni svojima ni tuđima.
Očevidne razlike još više ističu heraldičku prirodu fudbala. Kao jedan vid državnog fetišizma, ovo moćno sujevjerje podsjeća na kult plodnosti, koji povezuje kolektivno blagostanje s postignutim golom. To arhaično viđenje strano je Amerikancima. Gosti na prazniku života, oni zastupaju usamljenički anacionalni raj, gdje fudbaleri, kao Marsovci ili anđeli, ganjaju loptu po terenu zarad sopstvenog a ne našeg zadovoljstva. Ne opravdavam Amerikance, samo ih žalim, jer posmatrati fudbal nije manje interesantno nego ga igrati, i uz to nije nimalo lakše. Kao i sve veliko, fudbal je isuviše jednostavan da bi se mogao objasniti. Zato ga mnogi zamjenjuju sa religijom, upirući u mističan karakter dešavanja, ili sa životom, ističući nepredvidivost dešavanja i visoku cijenu grešaka. Meni pak fudbal liči na umjetnost, koja, kao i on, nije moguća bez temeljne uslovnosti.
(Iz knjige Aleksandra Genisa “Vijesti iz Edena”, “Geopoetika”, 2003)

DAROVI MUDRACA

Cigara, do izazovnosti očigledan simbol slobode, dopušta svakome da izabere sebi put do groblja. Duvan, naravno, ostaje smrtonosna biljka. Kao i ranije, pušenje je štetno, ali sada uz maksimalno zadovoljstvo.
Sartr koji u “Biću i ništavilu” piše i o cigaretama, uočava u njima proletersku jednakost: međusobno zamjenjive i bezlične, one se ne razlikuju u pakli. Bezlično čedo konvejera, jeftina, neugledna i nezahtjevna cigareta ne traži za sebe poštovanje. Odnosi sa njom ne zasnivaju se na ljubavi nego na nuždi - s njom nije dobro, a bez nje je loše.
Cigareta je nalik kamenjarki, cigara liči na gejšu. Ona je pojedinačna, egzotična i dosta skupa (od jednog i po do dvadeset dolara), može da diktira mjesto i vrijeme sastanka.
Cigareta prati druge aktivnosti, cigara ih isključuje. Ona zahtijeva nepodijeljenu pažnju. Pravilno pušiti cigaru, to jest, uvlačiti dva puta u minutu, udišući ali ne gutajući dim, kao degustatori vino, - to je znalačko provođenje vremena, na koje odlazi od trideset minuta do sata i po.
Drugim riječima, cigara je - bunt protiv žurbe. Primamljivost nije toliko u duvanu koliko u pauzi koja izdvaja pušača iz uobičajenog protoka života i osuđuje ga na meditativnu dokolicu. Cigara je Oblomov u svijetu štolceva; kao i njega, i nju odlikuje apsolutna besciljnost.
(Iz knjige Aleksandra Genisa “Vijesti iz Edena”)

22.01.05

Aleksandar Genis (1953) jedan je od vodećih ruskih-svetskih pisaca. Prijatelj Dovlatova, u esejistici nalik na velikog Brodskog, Genis u literaturu novog doba ponovo vraća sjaj eseju i esejistici, baš kao i proučavanju književnosti i književnoj kritici. Autor je brojnih dela, od kojih je većina prevedena na naš jezik, zahvaljujući Draginji Ramadanski, prevodilici koja je za izuzetan prevodilački dar i rad na prevođenju Genisovog dela i nagrađivana i izdavačkoj kući "Geopoetika" koja je Genisa otkrila našoj kulturi i postala njegov ekskluzivni izdavač. "Kula vavilonska", "Američka azbuka. Crveni hleb", "Tama i tišina", "Dovlatov i okolina", "Stočiću, postavi se", Genisovi su naslovi koji se mogu naći na srpskom jeziku. Mnogo od ovih naslova pominju se u razgovoru koji sledi...

Negde u "Kuli vavilonskoj" citirate Šelija i njegovu rečenicu: "Svi smo mi Grci". U kom vidu i obliku prepoznajete grčku kulturu u odjecima sadašnje, novomilenijumske, koji mnogi nazivaju i "kontrakulturom"?
- Danas skoro da bih ispravio Šelija: "Svi smo mi samo Grci". Planetarna civilizacija, o čemu neprestano pišem, rođena je iz saveza dve različite tradicije: Helade i Kine. U 21. veku uticaj poslednje je i te kako primetan, ali u 19. veku, u Šelijevo doba, kineska kultura bila je odsutna sa horizonta Zapada. Hegel je, recimo, pisao besmislice o njoj. Međutim, u ranoj - naturfilozofskoj - etapi, Grci su bili bliski Kinezima. Pa i Epikur je imao s njima mnogo zajedničkog. Razvod je počeo od Platona, od otkrića metafizike, koju Kinezi nisu priznavali.
Ukratko, čini mi se da danas postaje aktuelno upravo ono grčko nasleđe, koje smo do sada najmanje razumevali. Ne čitaju uzalud konstruktori virtualne realnosti Ničeovo "Rađanje tragedije". Ne nalazimo slučajno u grčkoj baštini prototip ekološke religije sa njenim kultom majke-zemlje (Gaja). Verovatno u epohi ratobornog (ostrvljenog) monoteizma zanimljivu alternativu nudi i načelno helensko mnogoboštvo. Uzgred, baš sam se u Srbiji, u književnoj koloniji "Čortanovci", sprijateljio sa izvanrednim grčkim pesnikom, koji sebe smatra poklonikom Olimpijske religije. Mislim da bi ga Brodski razumeo.

Suzuki piše, a Vi ga u korpusu svojih eseja citirate, da "današnja tipična religioznost omogućuje izbegavanje banalnosti svakodnevnog života". Da li su se na istom zadatku, tom prilikom, našli na istom putu i religija i umetnost?
- Estetski doživljaji mogu da učine život isto tako posebnim kao i religiozni. Suzuki je govorio o zenu, koji nas uči meditativnom posmatranju, bez koga, ako je verovati Šopenhaueru, i nema stvaralaštva. Ipak, ima tu nekog lukavstva. Filozofija se često trudi da nam otkrije Boga, ali se zadovoljava njegovim surogatom - umetnikom. Bilo kako bilo, religija je bliska umetnosti, još od pećinskog slikarstva. Pitanje glasi da li je moguć njihov dubinski susret, njihovo stvaralačko presecanje. Danas živimo u vremenu burnog religioznog stvaralaštva, kada oživljuje stara vera i rađa se nova, između ostalog i ona koja Boga smatra umetničkim delom.

Kod naše čitalačke publike veoma je zapaženo Vaše literarno-gastronomsko slavlje, "Stočiću, postavi se" ("Geopoetika", 2004.) No, na mapi gradova i zemalja koje su ostavile trag na Vašem nepcu, nema ovdašnjih adresa. Da li to znači da je ovde gastronomsko počelo da liči na svakodnevno i postalo - bezukusno? I šta nam još, pored gastronomije, tako duboko otkriva kulturu i suštinu jednog podneblja?
- Literarno "proslavljanje" Srbije tek mi predstoji. Zahvaljujući gostoprimstvu mojih domaćina, dobro sam zapamtio i kajmak, i burek, i čudesnu breskovaču kojom me je počastila moja verna prevodilica Draginja Ramadanska.
I sam se čudim, kako mnogo govori o narodu njegova kuhinja. Nemojmo gubiti iz vida kako se teško zaboravlja šta su jeli junaci čuvenih romana. Stvar je u tome, da je gastronomija intimna, poput ljubavi, i raznolika kao istorija. Doduše, ona nipošto nije jedini ključ za razumevanje neke strane kulture. U suštini, polazna tačka svakog putovanja može da bude bilo koja uočena pojedinost - gest, reč, manir ili pogled.

Učili ste putovanje u podsvest pomoću učenika lame Namkhaj Norbua. Čime objašnjavate toliku popularnost budizma u Americi? Slažete li se sa postulatom da nam u novom milenijumu ili sledi nova religija ili, verski ratovi, kako nam to, ponekad, pišu antropolozi, sociolozi i poneki političar?
- U novom veku sledi nam i nova religija i novi verski ratovi. 21. vek je otvorio Pandorinu kutiju, na čijem dnu je ostao samo ateizam. Budizam na tom poprištu igra bitnu ali ne suviše upadljivu ulogu. On zahteva od nas sve osim vere. Pa ipak se u Americi broj budista svake godine udvostručuje. To je religija za agnostike kojima je, može se reći, pripadao i sam buda. Osim toga, ova religija se dobro slaže sa novom fizikom i psihologijom, što je važno za one kome je zanimljiva ne samo prva, već i druga sa trećom.
Još nešto. Jednom sam postavio isto pitanje budi, nastojniku zen manastira u Ketskilskim planinama. Rekao je da se Amerikancima sviđa neautoritarni karakter budizma, gde nema dogmi, pape, ortodoksije, gde uspeh (prosvetljenje) zavisi samo od individualnog napora koji, istina, dovodi do odricanja od ličnosti. To je veoma američki - dodao je Dajdo Luri, koji je u prošlosti bio mornarički pešadinac.

Andrić je rekao da je pisanje "nalik na govor deteta u mraku, koje se plaši",a Sorokin: "Kad pišeš, nije strašno". U eri u kojoj, kako je Gete tačno predvideo, "pesnici često dodaju vode u mastilo", kako Vi doživljavate pisanje i pisca? Kao poslednje ostatke Gutenbergove galaksije, koju će zauvek pokriti nova, vizuelna civilizacija, koja prezire reč, ili ste i Vi, kao i Ibzen, ovde da postavljate pitanja, a ne da na njih odgovarate?
- Pisanje je duboko lična stvar i po tome je srodno molitvi. Zadaješ pitanja jeziku i, ako imaš sreće, dobijaš na njih odgovore. Zar to nije čudo? I upravo ono rađa veliku poeziju. Videokratija menja reljef naše civilizacije, ali ona nikada neće ukinuti lični odnos autora sa rečju. Zato, recimo, jednog dana ljudi mogu prestati da čitaju poeziju, ali nikada neće prestati da je pišu. Što se mene tiče, i pored radosti novih dostignuća, skloniji sam da zaostajem u arjergardi postgutenbergovske galaksije i da, kako znam i umem, štitim zaleđe stare kulture.

S ruskog prevela Draginja Ramadanski

Sanja Domazet

31.01.04 Pobjeda

Umjetnik, neka je i siromašan, nešto ja sasvim drugo. Ako bogati čak i ne cijene umjetnička djela, ipak često sakupljaju autore, osjećajući da se oni, zapravo, isto bave biznisom ľ stvaralačkim preobražajem stvarnosti, zapisuje Genis u eseju “Škola raskoši”
Nakon knjiga “Američka azbuka ľ Crveni hljeb”, “Dovlatov i okolina” i “Kula vavilonska”, ovdašnja publika američko-ruskog esejiste i književnog kritičara Aleksandra Genisa ima priliku da se upozna i sa njegovom novom zbirkom (pedesetak) eseja, pod naslovom “Vijesti iz Edena”, opet zahvaljujući beogradskoj izdavačkoj kući “Geopoetika” i prevodiocu Draginja Ramadanski.
Evo šta Genis piše u jednom od njih: “Svaki rad je privilegija, a onaj stvaralački ľ pravi je luksuz. Zanimljivo da se na tom putu umjetnik približava biznismenu, mada to rijetko postaje. Razlog koji ometa taj proces jednostavan je. Maštajući da se obogatimo, mi propuštamo ono dosadno, žureći da dospijemo do onog zanimljivog ľ stalno smišljamo na šta ćemo trošiti novac. A oni koji ga posjeduju, vole upravo da ga zarađuju. Pribiranje imetka njima je zanimljivije od trošenja. Obuzeti procesom, bogataši su skloni da preziru autsajdere. Milijarder Pol Geti je govorio: ako izjutra posjednici razdijele svoj kapital siromašnima, već uveče će se novac vratiti starim gospodarima. Umjetnik, neka je i siromašan, nešto ja sasvim drugo. Ako bogati čak i ne cijene umjetnička djela, ipak često sakupljaju autore, osjećajući da se oni, zapravo, isto bave biznisom ľ stvaralačkim preobražajem stvarnosti.” (Škola raskoši).
Pisac je rođen 1953. godine u Rjazanju, Rusija. Od ranog djetinjstva živi u Rigi, gdje je diplomirao rusistiku. Godine 1977. odlazi u SAD, gdje i danas živi kao profesionalni esejista i književni kritičar. Ostaje u vezi sa Rusijom uređujući publikacije na ruskom jeziku i kulturnu rubriku ruskog radija. Objavio je: “Američka azbuka” (1994), “Crveni hljeb, Kulinarski aspekti sovjetske civilizacije” (1995), “Kula vavilonska, Umjetnost vremena sadašnjeg” (1996), “Deset razgovora o novoj ruskoj književnosti” (1997), “Tama i tišina, Umjetnost oduzimanja” (1998), “Dovlatov i okolina, Filološki roman” (1999), “Ivan Petrovič je umro” (1999), “Koloplet” (2000), “Pejzaži” (2002), i sa Peterom Vajlom u koautorstvu: “Izguvljeni raj” (1983), “Ruska kuhinja u izgnanstvu” (1987), “Amerikana” (1992), “Savremena ruska proza” (1978) i “Maternji jezik” (1990).

R.K.