Redovni profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, gde predaje Istoriju svetske drame i pozorišta kao i Pozorišnu antropologiju i Pozorište XX veka na poslediplomskim studijama. Dr Jovićević takođe predaje Uvod u studije performansa na Interdisciplinarnim doktorskim studijama pri Univerzitetu umetnosti u Beogradu. Dr Jovićević je bila gostujući profesor na univerzitetima u Italiji, Nemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Objavila je veliki broj stručnih tekstova u domaćim i međunarodnim časopisima, zbornicima i knjigama. Takođe je bila urednik i priređivač nekoliko knjiga kao i časopisa, a upravo je izašla njena knjiga Uvod u studije performansa (u saradnji sa Anom Vujanović, Fabrika knjiga, 2006). Aleksandra Jovićević je bila pomoćnik ministra kulture u vladi Zorana Đinđića i kasnije Zorana Živkovića (2001-2004) i za kulturnu saradnju s Italijom dobila je orden Predsednika italijanske republike (Ordine Della Stella Della Solidarieta Italiana, titula Commendatore, 2005).
04.07.07
Svi treba da stvaraju umetnost
Branislav Jakovljević, profesor američkog Univerziteta Stanford: Performans je izraz demokratizacije umetnosti
Dr Branislav Jakovljević redovni je profesor američkog univerziteta Stanford na kojem, od jeseni 2006. godine, predaje avangardno i eksperimentalno pozorište, teoriju izvođenja i kritičku teoriju. Doktorirao je na Katedri za studije performansa na Njujorškom univerzitetu na temu „Danil Harms i pojam događaja u filozofiji druge polovine dvadesetog veka”. Predavao je na Katedri za dramu Njujorškog univerziteta. Njegovi naučni tekstovi o multidisciplinarnim umetnostima, evropskoj avangardi kasnog 19. i ranog 20. veka i teoriji performansa objavljivani su SAD, Velikoj Britaniji, Španiji i bivšoj Jugoslaviji.
Pre nego što je otišao u Njujork, Branislav Jakovljević je diplomirao na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti, radio je kao dramaturg i kritičar.
Postdiplomske studije je završio na Univerzitetu Njujork, gde je i doktorirao. Iako živi u Americi i bavi se dešavanjima u tamošnjem „performans artu”, redovno prati i zbivanja „kod kuće”. Zanima ga performans u ratnim sukobima na prostoru bivše Jugoslavije kao i teatrološki karakter suđenja u Hagu. Zbog brojnih gostovanja širom sveta, kratko se zadržava na jednom mestu. U Srbiji je bio nedavno, na jedan dan.
Došli ste u Beograd da biste učestvovali na tribini povodom knjige „Uvod u studije performansa” Aleksandre Jovićević i Ane Vujanović. Kakvi su Vam utisci?
Neverovatno da je takva građa objavljena na srpskom. Više puta sam morao da se uštinem dok sam je čitao, kako bih se uverio. Dosad nisam držao u rukama radove srpskih teoretičara na temu performansa, savremenog izvođenja i načina na koji se ovi fenomeni obrađuju. Reč je o ozbiljnom istraživanju koje nam približava terminologiju, nastanak i razvoj performansa.
Skoro celokupna literatura o performansu pisana je na engleskom jeziku. Zašto?
Performans se najviše razvio u Americi, tamo je nastala metodologija izučavanja avangardne umetnosti, a performeri su prelazili u teoretičare i predavače, tako da su studije izvođenja procvetale u SAD. Ričard Šekner je osnovao studije performansa na Njujorškom univerzitetu 1981. godine i od tada kreće „bum” teorije performansa. Zbog prevage Anglosaksonaca u ovoj oblasti, čak se kaže i da su teorije izvođenja imperijalistička disciplina.
Koliko se američki studenti interesuju za studije modernih izvođačkih formi?
Interesovanje je veliko. Fakulteti zarađuju mnogo od katedri za performans, studije izvođenja, moderan teatar. Univerziteti slede logiku tržišta, ukidaju katedre za izučavanje klasične teatrologije i otvaraju one sa novijim, modernijim viđenjem umetnosti.
Šta mlade Amerikance privlači performansu?
Performans je zanimljiv i kao delatnost, praksa ali i kao premet proučavanja. Oni koji se bave izvođenjem u performansu su oslobođeni stega dramskog teksta, diktata režisera, imaju slobodu da eksperimentišu, kreiraju, i ne obaziru se na pravila konvencionalnog pozorišta. Pritom nije važan materijalni predmet, rekvizit i slično već, ljudska delatnost, izvođenje kao efikasnost. Stav je, dakle: ne praviti stvari već ideje. Uz to, performans se često koristi kao samostalna forma, ali postaje i deo modernih pozorišta i scena, koristi muziku, zvuk, video-radove, savremenu tehnologiju. Sve to je jako izazovno.
Kako izgledaju Vaša predavanja?
Ova disciplina ne trpi predavanje eks katedra. Podrazumeva se da ne ubeđujem studente u svoje stavove, da ih ne doživljavam kao šupljine u koja treba sipati neko znanje. Bilo bi to nesuvislo, jer je performans izraz demokratizacije umetnosti, on prenosi mišljenje da svi treba da žive i stvaraju umetnost i da nema autoriteta. Moji časovi su otvorena debata, ne govorim studentima šta da misle, već ih podstičem na razmišljanje i stvaranje ideja.
Koliku popularnost ova vrsta umetnosti uživa u Americi?
Toliko da je već ušao na najveće pozorišne scene i da se performansi izvode u galerijama koje su i te kako mejnstrim. Počeo je kao marginalna umetnost, ali čini mi se da više nije tako. Ovu vrstu izvođenja koriste i stvaraoci art instalacija i vizuelni umetnici. Popularnost performansa je u skladu sa trendom koji nalaže da se tradicionalna umetnost zamenjuje nekonvencionalnom kulturom, u kojoj nije važan predmet umetničkog dela, već ideja, misao, provokacija, poruka. Ipak, umetnici ovog pravca se ne osećaju prijatno u svim sredinama. Zato biraju pre Bruklin nego Menhetn za život, rad i izvođenje svojih dela.
Ko su najvažniji umetnici iz ove oblasti?
Doajen je „The Wooster group”, trupa koja je u martu ove godine izvela nekonvencionalnu predstavu „Hamlet”, tako da je ova neprepoznatljiva ljubiteljima konvencionalnog pozorišta. Oni, i inače, obrađuju klasike kao što je Judžin O’Nil, ali na savremen način. Ne mogu da se načudim što „The Wooster group” još nije gostovao na Bitefu. Ova grupa je uticala na nastanak najboljih performans grupa, kao što su „Elevator Repair Service”, „Collapsible Giraffe”, „Goat Island” i na „The Builders Association”. Jedna od najpoznatijih svetskih performerki je Marina Abramović. Ona je održavala performanse i u njujorškom „Gugenhajmu” koji je veoma, veoma mejnstrim nastrojen, ali je ona ipak uspela da se tamo pojavi.
Koga izdvajate na srpskoj sceni?
Osim Marine Abramović, treba spomenuti i Rašu Teodosijevića i Tanju Ostojić. Primećujem da u Srbiji performans uglavnom izvode žene. Razlog za to je što su i one, kao i performans, na margini srpskog društva. To ih boli. Ohrabruju se i kreću da rade.
Studije izvođenja su, između ostalog, tesno povezane i sa feminističkim studijama?
Da, feminističke studije su jako uticale na performans studije. Pri izučavanju ove oblasti, osvrćemo se i na istraživanja antropologije, teatra, modernog plesa, postindustrijskog društva, postmoderne, zatim na američke studije, studije filma i studije kulture.
Do kakvog ste zaključka došli tokom izučavanja neumetničkog performansa, performansa u društvu i kulturi?
Do takvog da je neestetski performans, dakle onaj koji ne shvatamo kao umetničku formu, svuda oko nas, u institucijama, ritualima, u radu birokratije. Posebno je zanimljivo posmatrati performere u sistemima upravljanja i na berzi.
Suđenje u Hagu kao performans
Kako ocenjujete performans Haškog tribunala?
Dosta istražujem to polje. Moj sledeći projekat baviće se suđenjima u Hagu. Tamošnja sudnica ima sve elemente osmišljenog izvođenja, počevši od scene i scenografije, kostima, odnosno odora i perika, preko raznih izvođača do ekstremne medijatizacije zbivanja. Otvorilo mi se novo polje za izučavanje – kritika prava.
Jelena Stevanović
03.07.07 Politika
Pokretački duh avangarde
Uvod u studije performansa, Aleksandra Jovićević i Ana Vujanović
Čudni, mistični, originalni, nesvakidašnji, emotivni, provokativni i često neshvatljivi performansi posle uzleta 60-ih i 70-ih godina, i kasnijeg dubokog sna avangarde, sve češće se penju na pozornice i trgove Beograda. Umetnička forma na marginama kulture nije inkorporisana u domaći mejnstrim, ali se izvodi na ulicama, u galerijama, muzejima, fabričkim halama. Postalo je jako važno približiti ovu umetničku formu sve zainteresovanijoj publici.
Upravo to su učinile dr Aleksandra Jovićević i Ana Vujanović na nedavnom predavanju „Bi/kolateralni uvod u studije performansa” u Narodnoj biblioteci Srbije, govoreći o ovom kulturnom fenomenu, uz pomoć Branislava Jakovljevića, profesora na Univerzitetu Stanford, Ane Vilenice, istoričarke umetnosti i performerke, i Dejana Ilića, izdavača njihove knjige „Uvod u studije performansa”.
Knjiga „Uvod u studije performansa” poslužila je kao osnova razgovara na temu performansa. Dr Aleksandra Jovićević, redovni profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, i Ana Vujanović, frilens teoretičarka u oblasti izvođačke kulture, priredile su ovim izdanjem i svojevrsni udžbenik svojim studentima.
– U Srbiji je teatar tradicionalan, a fakulteti konzervativni. Istraživanje koje smo sprovele u knjizi „Uvod u studije performansa” marginalno je u kontekstu srpskog akademskog polja, ali se nama činilo da treba razjasniti ovaj fenomen. Sudeći prema mom iskustvu kao studenta i predavača, na našim akademijama su studije istorije estetike i umetničkih formi jalove, a predstave zaostale za svetskim dešavanjima. To ne znači da u Beogradu nikada nije ni rođena nijedna progresivna umetnička ideja, setimo se samo izvođačke grupe A3 koja se pojavila 60-ih godina prošlog veka, i čuvene Marine Abramović koja počinje da stvara 70-ih, i naravno Bitefa, podsetila je Vujanović, ukazavši na činjenicu da se postmoderna izvođačka forma performans primala čak i na jako tradicionalnom domaćem umetničkom tlu.
Knjiga dveju autorki osvetljava nastanak, razvoj i transformacije umetničkog performansa koji „može biti solo ili grupni, sa ili bez pratećeg scenskog aparata: svetla, muzike ili vizuelnih predmeta koje je napravio sam umetnik ili grupa umetnika. Isto tako može da bude izveden na različitim mestima – od umetničke galerije, pozorišta, muzeja, do bilo kog alternativnog prostora ili ambijenta”.
Performans kao moderna izvođačka forma u kojoj performeri malo govore, a mnogo se kreću, izražavaju se kroz mimiku i pokret koji se kombinuju uz sliku i zvuk, može biti izveden samo jednom ili ponovljen sto puta, ali bi uvek morao da bude pokretački, skroz i po svemu okrenut gledalištu.
– Kritika društva, jasan stav i socijalni aktivizam odlikuju performanse. To je jako važno u ovom vremenu izgubljenih ideologija kada je nemoguće razaznati po čemu se političke stranke uopšte razlikuju. Današnja umetnost ne trpi vremensku distancu, i performeri se odmah bacaju na posao. Performansi koje sam ja gledala i obrađivala u knjizi su zabavni i poučni, a to su dve osnovne funkcije umetnosti, spominjane još kod Aristotela i Brehta – kazala je dr Aleksandra Jovićević, koja je doktorske studije završila u Njujorku.
Stenfordski profesor Branislav Jakovljević doneo je sveže informacije o umetničkoj sceni Amerike, u kojoj se, kako je rekao, performans sve više proučava na univerzitetu, postdiplomci su posebno zainteresovani za predavanja o ovoj oblasti, a fakulteti prilično zarađuju od katedri za izvođačke umetnosti.
J. Stevanović