17.07.08 Politika
Duh jednog pozorišta
Uspomenar 212, Mihailović Milan
„Juče je bio 29. novembar, ali ne Dan republike, juče je bio rođendan gospa Nati, Renati Ulmanski. Krenula gospa Nata izjutra rano na pijacu da nabavi sve što joj treba. Samo što je htela da izađe iz stana, začu nežan glas svoga supruga Mirka Tepavca. – Nato, molim te, kupi mi na pijaci cveće za tebe”.
Ovo je samo jedna od anegdota koju je u svojoj knjizi „Uspomenar 212” zabeležio i objavio glumac Milan Caci Mihailović. Neobičan i nesvakidašnji, „Uspomenar 212” Cacija Mihailovića zaustavio se na broju 212. Upravo toliko anegdota, priloga sa proba, predstava, premijera, gostovanja, nezaobilaznog bifea Ateljea 212, svojih uloga... sakupio je Caci Mihailović tokom višegodišnjeg glumačkog rada. A umesto predgovora u svojoj knjizi „Uspomenar 212” napisao samo jednu rečenicu: „Aplauz za sve one koji su u meni ostavili svoj trag.”
Zapisivao je Mihailović anegdote na tekstu, na kutiji od šibica, džepnim kalendarima, ličnoj karti, salveti... U svojim zapisima pominje celu jednu generaciju. Miru Trailović, Taška Načić, Milutina Butkovića, Ljubišu Bačića, Ljubu Moljca, Zorana Radmilovića... Mihiza, Pekića, Ratkovića, Mucija Draškića...
Zapisa, otkriva nam Mihailović, ima mnogo više a, s obzirom na to da je ovo izdanje lepo prošlo, već ima materijala za četvrtinu nove knjige.
– Sticajem okolnosti, ne sluteći da će jednoga dana od toga nešto biti, beležio sam ono što mi zazvuči zanimljivo, zapisivao dve-tri reči, i odlagao. Kasnije sam shvatio da je to dobar materijal za knjigu. U stvari, beležio sam nešto što je, inače, teško zabeležiti, a to je duh jednog pozorišta, jednog vremena. To mi je bila namera i čini mi se da sam uspeo – kaže Mihailović.
U knjizi „Uspomenar 212” objavljena su i imena Mihailovićevih 212 prenumeranata, među kojima su: novinari, glumci, deca njegovih kolega sa kojima je radio a kojih više nema.
Milan Caci Mihailović odrastao je na Crvenom krstu. Išao u Šestu gimnaziju ispod čijeg šinjela su izašli mnogi glumci: Ružica Sokić, Radmila Andrić, Snežana Savić. Glumu je upisao iz prve, a u njegovoj klasi bili su: Goran Sultanović, Miki Manojlović, Marko Nikolić, Predrag Ejdus. Uprkos tome što je bio stipendista Narodnog pozorišta, glumačku karijeru ostvario je u Ateljeu 212, u koje je došao 1972. godine. Tokom 35 godina glumačkog rada Caci Mihailović odigrao je preko 100 pozorišnih uloga, u Ateljeu 212, Narodnom pozorištu, Kult teatru, Zvezdara teatru... Snimio oko 100 uloga na televiziji, nešto malo filmova, i preko 600 uloga u dramskom programu Radio Beograda, gde već četvrt veka vodi kultnu emisiju Prvog programa „Kod dva bela goluba”. Voleo je i voli lik Laze Lazarevića, kao što voli što je odigrao ulogu pesnika Milorada Mitrovića u drami „Šešir profesora Koste Vujića”.
– Bitna stvar je gde čovek odraste, u kakvoj sredini. Moji roditelji su bili mladi, sa njima smo, moja dva brata i ja živeli kao sa drugarima, uz poeziju od malih nogu, uz muziku i pozorište. Nekada se mnogo radilo. Imao sam po dve probe dnevno, nekada i po dve predstave. Do kasno u noć boravio sam u pozorištu; neizbežno mesto bio je naš bife. Mislim da ovaj naš posao ne treba mistifikovati. Posao je lep, treba čovek da bude pošten, da ga ceni i radi kako valja. Mnogo sam uloga odigrao, za mene je predstava praznik, svetinja. Ono što me malo boli, jeste što mladi glumci danas ne znaju ko su Butković, Ratković, Bačić – naglašava naš sagovornik.
Srećan je Caci Mihailović što je igrao u „Korešpodenciji” koja je na repertoaru Ateljea 212 trajala pune 22 godine. Bilo je divno igrati, kaže, ostariti sa tom predstavom i isto tako divnom glumačkom ekipom u kojoj su bili Zoran Radmilović, Bata Stojković, Ružica Sokić, Mira Banjac... Ova predstava bila je zaštitni znak Ateljea 212, kao što su bili i „Kralj Ibi”, „Radovan Treći”, „Maratonci trče počasni krug”, „Očevi i oci”, „Kosančićev venac”...
– Glumac tokom karijere odigra razne uloge, a publika izdvoji nešto. Da li je to pravično ili ne, svejedno je. Meni se desilo da mi se, i posle 23 godine koliko ne igramo tog našeg „Radovana”,
obraćaju ljudi, zaustavljaju me na ulici zbog Jelenčeta. Imao sam zadovoljstvo da igram i u komadu „Nesumnjivo lice” koja će ostati upamćena kao jedina režija Zorana Radmilovića. Volim predstavu „Žanka” Miodraga Ilića, kao i komad „Suze su okej” Mirjane Bobić-Mojsilović, priča Mihailović.
I dok letnje dane u provodi Beogradu, na relaciji Crveni krst–Atelje 212, gde sedi sa svojim kolegama u popularnom bifeu, saznajemo da je u pripremi i Mihailovićeva nova zbirka poezije „37 prstenova.
Borka Trebješanin
Foto L. Adrović)