01.01.20
Istorijski časopis
Monografija Srpska četnička akcija (1897–1908) posvećena je nastanku srpske četničke organizacije na prostoru Stare Srbije krajem 19. i početkom 20. veka. Fenomen četništva jedno je od češće istraživanih pitanja u domaćoj istoriografiji. Šire posmatrano, reč je o radikalizaciji političkih borbi na prostoru južnog Balkana, kao i o fenomenu asimetričnog, specijalnog rata, kao novom obliku otpora drevnoj Turskoj carevini. Monografija tumači čitav niz složenih pitanja vezanih za nastanak srpskog četničkog pokreta, njegovih nosilaca i organizatora.
Centralna tema monografije je paralelan, gotovo istovremen razvoj dva procesa, ključna za dalji razvoj srpske četničke akcije. Najpre, pojava odlučnih i dovitljivih pojedinaca unutar samog vrha četničkog pokreta, ljudi sa terena, sposobnih da svoju energiju stave u službu samog pokreta. Mnogi od njih kasnije su postali proslavljene četničke vojvode, poput Đorđa Skopljančeta, Jovana Dovezenskog, Savatija Miloševića i mnogih drugih, manje poznatih ličnosti. Njihov rad na stvaranju jezgara prosrpski nastrojenih enklava i teritorija biće od naročitog značaja za razvoj samog pokreta. Istovremeno, javlja se čitava generacija delatnika, činovnika i diplomata, poput Mihaila Ristića, Bogdana Radenkovića, Svetislava Simića i drugih, čiji je doprinos jačanju srpske nacionalne ideje bio ključan za nastanak srpske četničke akcije. Mnogi učitelji, sveštenici, diplomate i policijski činovnici činili su nevidljivu mrežu uz čiju pomoć je postepeno jačao četnički pokret. Konačno, fenomen četništva ubrzo je privukao i pažnju novinara, koji su veličali heroizam i sklonost ka samožrtvovanju četničkih vojvoda. Ti napisi fanatizovali su i oduševljavali omladinu, koja masovno prihvata četničku ideologiju tokom prvih decenija 20. veka.
Slojevito koncipirana struktura rada omogućila je autoru da prikaže postepen razvoj srpskog četništva, njegove uspone i padove, tačnije, kako je za svega deset godina, od sporadične i konspirativne delatnosti retkih pojedinaca i privatne inicijative četnička akcija prerasla u dobro organizovanu i funkcionalnu organizaciju srpskih gerilaca. Instituciju koja je uz prikrivenu ali snažnu logističku i novčanu podršku državnih krugova prerasla u uticajnu političku tvorevinu na granici ilegalnog i poluzvaničnog. Od skromnih početaka i lične akcije konspirativnih grupa, četnički pokret postepeno je snažio, prihvatanjem novih načina borbe i postepenim preuzimanjem teritorija na koje je zvanična srpska politika pretendovala.
Takođe je vrlo dragoceno rasvetljavanje delatnosti pojedinih diplomatskih činovnika, koji su iz senke uticali na snaženje čitavog četničkog pokreta. Jedan od njih bio je Svetislav Simić, čija je ideja bila da putem pregovora sa pojedinim frakcijama Unutrašnje makedonske revolucionarne organizacije Srbima južno od Šar-planine omogući izgradnju sigurnog „revolucionarnog zabrana“. Ta Simićeva ideja bila je osnov i za buduću podelu sfera, koja će postepeno dovesti do srpsko-bugarskog saveza (148–149, 242–245). Analiza tih komplikovanih procesa, kao i objašnjavanje konkretnih posledica četničkih aktivnosti na terenu, značajan je domet ove monografije.
Jedno od ključih pitanja, osim tumačenja različitih, često i protivrečnih odnosa između zvaničnih političkih faktora i samih izvršilaca naloga na terenu, bilo je otkrivanje postojanja čitavog niza konkretnih poteškoća vezanih za četničku akciju. Od neopaženog prelaska srpsko-turske granice i uzastopnih pokušaja nalaženja novih uporišta na levoj obali Vardara, do pripreme sigurnih kanala i samih tehnika prenosa oružja, neophodnog radi organizovanja uspešnog otpora u Staroj Srbiji. Od oslanjanja na tehniku gerilskog četovanja i povremenih hajdučkih upada, do prerastanja četničkog pokreta u tipične oblike specijalnog rata. Monografija otkriva kako je četništvo postepeno postalo poseban vid vojevanja, uz obilato korišćenje metoda psihološkog rata, zastrašivanje i (ukoliko je potrebno) likvidaciju viđenijih protivnika. Jedna od „tajni“ uspeha same četničke organizacije na terenu bilo je naoružavanje i organizovanje seoske milicije, koja je u slučaju potrebe mogla da priskoči u pomoć samim četama (167).
Monografija otkriva i mnoge unutrašnje slabosti četništva, nastale usled otpora i nediscipline unutar komplikovane organizacione strukture samog pokreta. Mnogi neuspesi tokom 1904. i 1905, svedoče o mukotrpnim počecima, usled kojih se čitava ideja četničke akcije godinama nalazila u krizi. Tokom 1907. i 1908. godine neslaganja između Centralnog odbora srpske četničke organizacije i zvaničnika Ministarstva inostranih dela bila su na vrhuncu. Tek pošto su razrešeni brojni sukobi unutar samog četničkog pokreta i osigurano njegovo finansiranje, kriza je otklonjena. Druga unutrašnja slabost srpskog četništva, koja se pokazala kao hronična, ležala je u razdorima izazvanim ličnim sujetama pojedinih četničkih vojvoda. Radilo se o pojavama koje su ne jednom izazivale ozbiljne krize i dovodile do neuspeha na terenu, čak i do pogibija čitavih četničkih odreda.
U monografiji pronalazimo koji su to politički motivi stajali iza namere samih zvaničnika da organizuju srpske čete, uz činjenicu da su, sem službenih faktora unutar Ministarstva inostranih dela i
Ministarstva finansija, i mnogi policijski zvaničnici (poput okružnog načelnika beogradskog i vranjskog) imali posla sa kontrolom i organizovanjem srpskih četa južno od Vranja. Posebno su korisni podaci koji upućuju na veze između srpskih diplomatskih krugova i vojnih faktora, sa čitavim naraštajem nemirnih i na akciju spremnih mladića, koji čine jezgro samih četničkih odreda. Autor je ukazao i na postepenu militarizaciju samog četničkog pokreta, sve češćim uključivanjem aktivnih oficira u rad četničke organizacije. Već krajem 1905. i početkom 1906. primetno je uvećan broj oficira-zaverenika, kao i ljudi neposredno odgovornih za likvidaciju poslednjih Obrenovića, u sam vrh četničke organizacije na terenu (201).
Iznošenjem obilja podataka monografija demistifikuje raniju istoriografsku tradiciju koja je govorila o navodnom samoniklom i autohtonom poreklu srpskih četa u Staroj Srbiji. Autor je, zahvaljujući analizi mnoštva dosad nepoznatih činjenica, dokazao da bi bez obilate novčane pomoći i bez zaštite samih zvaničnika, mnoge od tih četa bile postepeno uništene. Poslednje glave posvećene su uspesima četničke akcije u zauzimanju strateški važnih tačaka na prostoru istočno od reke Vardar, koje su učvrstile pozicije četničke organizacije posle gotovo pet godina neravnopravne borbe. Sredinom 1908, u vreme Mladoturske revolucije, usledilo je i naređenje o raspuštanju svih četničkih odreda u Srbiji (355–361).
Monografija je zasnovana na mnoštvu najrazličitijih izvora, od nepouzdanih ličnih uspomena, preko kratkih ali dragocenih finansijskih izveštaja i priznanica, do šifrovanih diplomatskih depeša koje rekonstruišu same početke četničke akcije. Bogat ilustrativni materijal, kao i mape spornih oblasti i teritorija, na kojima je delovala srpska četnička organizacija (244, 354), dopunjene su mnoštvom fotografija aktera samih događaja. Likovi proslavljenih vojvoda, ali i sasvim nepoznatih četnika, poziraju do zuba naoružani i opasani redenicima, odeveni u šaroliku narodnu nošnju.
Vladimir Jovanović