Književnik koji bez sumnje predstavlja jednu od centralnih pojava ne samo nemačke već i evropske književnosti prve polovine XX veka, izuzetnog kulturnog poslenika vazda zainteresovanog za probleme svoga doba, humanistu koji celokupnom svojom pojavom daleko nadilazi okvire germanske kulture, ali i, prema pojedinim mišljenjima, jednu od najkontroverznijih pojava literature minulog veka; stoga i ne čudi mnoštvo kako raznolikih tako i oprečnih interpretacija Manovog dela i kompleksne stvaralačke ličnosti. Valja napomenuti da upravo Tomas Man, koji je aleksandrinizam kao umetničku poziciju svesno izabrao (uspevajući pri tom da preuzet materijal estetski funkionalizuje u strukturu - stoga u pismu Teodoru Adornu i govori o "višem prepisivanju"), celokupnim svojim delom posvedočuje da stvaranje večnih vrednosti ne počiva u grubom odbacivanju tradicije, već u neprestanom uzdizanju iznad nje. Ovaj veliki poštovalac minulog tradiciji nije robovao (njegovoj pripovedačkoj umetnosti nikada nije pretilo da postane epigonska), nego ju je neprestano prevazilazio (čak i onu tradiciju koju je sam stvarao), rekapitulirao i kritički osvetljavao putem prepoznatljive ironije, parodije i humora. Svesno se oslanjajući na tradiciju, Tomas Man stvarao je, dakle, posve netradicionalno, s tim što njegovom umetničkom oblikovanju nikada nije zapretila opasnost od "dekadentnog rastakanja". Man, dakle, kao što primećuje Margerit Jursenar, pripada grupi onih retkih i "po prirodi opreznih i zamršenih umova", neretko "tajnovitih" i "neustrašivih", te uistinu "konzervativnih po tome što ne dopuštaju gubitak nečega što pripada akumulaciji hiljadugodišnjih bogatstava", no ipak "subverzivnih u njihovoj neprestanoj reinterpretaciji". Ovaj naoko hladan i uzdržan analitičar, ali i ljupko-podrugljivi mislilac britkog pera koji svagda "računa s naličjem rečenog", nikada nije pripadao nijednoj školi niti književnom pravcu, već je, kao i svi pangenijalni duhovi, svoje obimno delo stvarao jedino po meri sopstvene zakonomernosti. Mnogi komentatori i znalci Manovog umetničkog opusa veruju da je ovaj književnik, iako vrstan kao autor novela izuzetne umetničke vrednosti ("Tonio Kreger", "Smrt u Veneciji", "Tristan", "Prevarena", "Mario i mađioničar", da pomenemo samo najčuvenije) i esejista oštrih zapažanja, prevashodno romansijer par excellence. I doista, osmotrimo li Manovo književno stvaralaštvo kao jedinstvenu celinu, ali i unutar razvoja nemačke književnosti, čini se da nije preterano reći da glavni doprinos ovog stvaraoca počiva upravo u oblasti romana. Počev od mladalačkog romana "Budenbrokovi" koji se, bar kada je o tematici reč, nadovezuje na reprezentativna dela naturalističke književnosti (kao što je ciklus romana "Rugon Makar" korifeja naturalističke poetike Emila Zole, čijoj je popularnosti u Nemačkoj, uzgred rečeno, doprineo i Hajnrih Man) i zahvaljujući kojem Man već sa 26 godina postaje ne samo zreo već i poznat stvaralac, preko autobiografskog romana "Kraljevsko visočanstvo", u kom je prisutna ideja o strogoj sreći, nedovršenih "Ispovesti varalice Feliksa Krula", dela kojim Man, parodirajući ispovednu prozu i koristeći strukturu pikarskog romana, ukazuje na konfrontaciju građanina i umetnika, koji se ovde javlja kao sumnjivo lice, "Čarobnog brega", prema mnogima centralnog masiva Manovog stvaralaštva, "Josifa i njegove braće", u kom autor produbljuje, dograđuje i parodira biblijsku tematiku, "Lote u Vajmaru", romana o starom Geteu i njegovom susretu sa voljenom Lotom putem kojeg Man, služeći se Geteom kao neprikosnovenom veličinom germanske tradicije, upućuje Nemačkoj reč osude u želji da upozori na put Hitlerovog režima, "Dr Faustusa", neosporne krune Manovog stvaralaštva u kom, vraćajući se Narodnoj knjizi o Faustu, Geteu i Ničeu, autor kritički osvetljava politička i ratna zbivanja ali i avangardnu umetnost, pa do romana "Izabranik", koji stoji na samom zalasku piščevog romansijerskog rada - Tomas Man ne samo da je nemački roman uveo u krug evropskog romana već je stvorio i specifičnu vrstu romana koja se, zbog svoje slojevitosti i kompleksne strukture, opire jednoznačnom tipološkom određenju.
28.01.04 Dnevnik - Novine i časopisi
Ushiti duhovne egzistencije
Tomas Man i Karolj Kerenji: "Razgovor u pismima”
Petru Krdu, urednik Književne opštine Vršac (KOV), krajem prošle godine obogatio je Nesanicu, jednu od svojih biblioteka, poznatu po činjenicama da su u njoj objavljeni prevodi Cool memories Žana Bodrijara, Poslednja pisma Franca Kafke, ili Osam predavanja Nikole Miloševića, novim vrednim naslovom Razgovor u pismima Tomasa Mana i Karla Kerenjija, a čije priređivanje i prevod s nemačkog potpisuje Tomislav Bekić. Ova zanimljiva, u dijaloškom smislu i uzbudljiva, epistolarna knjiga u podnaslovu se, istovremeno, preporučuje, kao Romaneskno pesništvo i mitologija, odnosno Jedna prepiska, a njenu celinu ravnopravno reprezentuje podela teksta na dva dela: Roman i mitologija (od 7 do 102 str.) i Humanizam - tegobna sreća (od 103 do 219 str.), a “čije kapi svetlucaju na granama kristala”, koji se međusobno osamljuju, da bi se, potom, spojene metaforom “božijeg oka” uznele do otkrića, koje stvari vraća na njihova zaboravljena mesta.
Ova prepiska Tomasa Mana (1875-1955), za koga se tvrdi da je apsolutni šampion 19. veka u pisanju pisama uz pominjanje cifre od 30.000 napisanih, sa Karlom Kerenjijem započeta je 23.1.1934. godine, o čemu svedoči stranica njegovog dnevnika sa istim datumom, na kojoj je on evidentirao razloge početka istorije dopisivanja sa Kerenjijem (1897-1973), istaknutim mitologom i istoričarem religije. A reč je o inicijaciji Manove zaokupljenosti Kerenjijevim člankom objavljenim pod naslovom Besmrtnost i Apolonova religija, koji je Man ocenio kao veoma zanimljiv i privlačan po svojim vezama duha i smrti.
Iako je ova Manova prepiska sa K. Kerenjijem prvenstveno vezana za razdoblje kada je radio na svom čuvenom romanu Josif i njegova braća, u njenom korespodentnom sistemu dominira građa za “dve autobiografije”, koje se svojim duhovnim hipotenuzama i intelektualnim katetama prepliću, naročito u polju interesovanja o onostranom. U oprobanim matricama erosa i tanatosa, duha i smrti, distance i saznanja. I evociranje pojma i funkcije ironije, koji je T. Man, kao njemu “drag pojam” voleo da uključuje u te “veze”. I proces pokušaja imaginiranja lika fenomena spoznaje - da u svetu koji treba “izlečiti od života” - treba potražiti apolonsko. Kao svetlo intoniranu pohvalu svetu oslobođenom od ustaljenih obrazaca svakodnevice i zlokobne fatalističke zbilje, uz napomenu da Man nije voleo da se bavi “mogućnostima” grubog ironijskog konteksta.
U ovim pismima T. Man insistira na ushitima koji su dodirnuli sintagme, formule i korene njegove duhovne egzistencije, ali i interesovanje za religijsko - istorijske stvari i područje mitskog, koje se u njemu “(pro)budilo” u poznim godinama života, a u kom “polju” tog vremena je nadmoćno vladao Kerenjijev autoritet istoričara, mitologa i naučnika. Onog tipa, koji je sav svoj život posvetio istoriji religija, iako je po direktnoj obrazovnoj struci bio istraživač klasičnih starina i antičke istorije religije.
Iz ove prepiske se, između ostalog, može mnogo saznati o principu stvaranja jedne celovite slike, kako na romaneksnom pesništvu, tako i o romanu i mitologiji, humanizmu i tegobnoj sreći. Sreći koja se ne da razumeti uz pomoć “psiholoških plitkosti” kojima ponekad barataju i veliki naučnici, već uz “dokaz” koji se zove “svedočanstvo” velikih pesnika, pisaca i poznavalaca duše. Onim koji u tim stvarima idu ispred svog vremena, a čija su “svedočanstva” satkana i sazdana od najdelikatnijih društvenih realnosti. Socioloških, ontoloških i antropoloških.
Zoran M. Mandić
19.12.03 Dnevnik - Novine i časopisi
Čarobni rukopis
Prepiska Tomasa Mana i Karla Kerenjija
Nobelovac Tomas Man (1875 – 1955) nije napisao samo “Čarobni breg”, “Smrt u Veneciji”, “Budenbrokove”, “Doktora Faustusa”, tetralogiju “Josif i njegova braća”, “Ispovesti varalice Feliksa Krula”, niz drugih velikih romana, već je i jedan od najvećih epistolara prošloga veka. Napisao je i oko 30.000 (trideset hiljada) pisama na razne adrese. Prošle godine kod nas je u izdanju Knjižarnice Zorana Stojanovića iz Novog Sada, u prevodu, takođe, germaniste profesora dr Tomislava Bekića, objavljena njegova veličanstvena prepiska sa Hermanom Heseom.
Sada smo u prilici da čitamo razgovore u pismima sa mađarskim istoričarem mita i religije Karlom Kerenjijem (1897 – 1973). Odmah treba reći da to nisu pisma u ništa i koješta, već lucidna razmatranja niza teorijskih i poetičkih problema, koja su mučila dva izuzetna uma tokom celog života. Pisac i naučnik imali su šta jedan drugome da pišu, pa čak i da, na sasvim različitim delovima zemljine kugle, dođu do istih nalaza i zaključaka.
A sve je počelo onoga dana, 23. januara 1934, kada je Man pročitao jedan tekst ovog budućeg korespodenta i u svoj pedantni dnevnik zapisao: - Juče i danas, zaokupljen sam veoma značajnim čitalačkim štivom, pročitao sam dostavljeni mi članak mađarskog naučnika Kerenjija “Besmrtnost i Apolonova religija”, veoma zanimljiv i privlačan po svojim vezama duha i smrti, kao i idejom mračnog Apolona.
Tako će „jedan od najboljih istoričara religije” ući u uzak krug Manovih „savetnika”, a Kerenji dobiti dostojnog sabesednika i istomišljenika sa sličnom (izbegličkom) sudbinom. No lična drama je tek u pozadini ovih neobično važnih i zanimljivih dopisivanja. Čitava građevina i filozofska osnova Manovih dela, posebno onih sa mitološkom i religioznom tematikom ( “Josif i njegova braća”), ali i drugih, sada nam je bliža, vidljivija i jasnija.
Iza velikih pisaca i velikih naučnika stajao je veliki rad i neumorno istraživanje, ispitivanje najsitnijih detalja najstarijih i zaboravljenih tekstova. U vezi i potvrđivanju starih ostvarenja i dokaza o istoriji sveta obojica su videli jedinu šansu za opstanak, a u objavljivanju prepiske, još za života, pružanje primera onima koji dolaze.
Držeći se podalje od tzv. svetske istorije, ali stalno zauzimajući kritički stav, bez dnevno-političkih upadica, obojica su bila okrenuta vremenu budućem. Zanimala ih je Akademija snova i sanjalica, a ne bednih karijerista i magaraca, kako Man i naziva svoje kolege u Nemačkoj, koji nisu dovoljno dobro razumeli njegov odlazak i obračun sa fašizmom.
Sva pitanja, a naročita ona o duhovnom putu Evrope, i danas su više nego otvorena. Zato ponekad treba zaviriti u stare tekstove, pogotovo u ovakvu vrstu prepiske. Ako ne danas, ako ne za deset, a ono za sto godina, u njima će neko pokolenje naći nešto inspirativno i pravu reč – ocenu i ključni detalj.
Zato se knjige, valjda, i pišu, i štampaju.
M. Živanović