01.01.00
Nin
07.03.2002.
Neograničeno trajanje
Naziv: Progutane polemike (Priredio Jovan Radulović)
Autor: Vladan Desnica
Izdavač: "Stubovi kulture", Beograd 2001.
Bogdan A. Popović
Svojevremeno je Vladan Desnica (1905-1967) s dobrim razlozima svrstavan i u srpsku i u hrvatsku modernu književnost. Progutane polemike svedoče da je, podjednako, reč o autoru čije su književne tvorevine (esejističke, pripovedačke, romansijerske), mada i ne samo one, s početka pedesetih bivale izložene osporavanju i žestokim, politički nimalo bezazlenim napadima. Najvećma u Zagrebu, gde je pisac živeo, ali su strele odapinjane i u Beogradu. Na napade je Desnica odgovarao, ali mesta za većinu njegovih replika, u tadašnjoj štampi i književnoj periodici, naprosto nije smelo da bude. Pojavljuju se tek sada, sa zakašnjenjem od pola veka.
Jedan od razloga ovolikom zakašnjenju - tvrda vremena su, za umetnost bar, ipak relativno brzo prošla - bez sumnje se nahodi u malom broju Desničinih polemičkih tekstova. Koncepcijski se nisu uklapali u njegova potonja dela. Vidljivo je to i u ovoj knjizi: ona sadrži samo četiri progutane polemike, peti neposredan odgovor oponentima bio je objavljen. Dva načelna, književnoteorijska teksta na čelu knjige i jedno privatno, i te kako sadržajno pismo upućeno Aleksandru Tišmi, delom su i implicitno polemički zamišljena. Pored nabrojanih, u knjizi je samo još jedan Desničin tekst, i to pripovetka. Svi ostali su, zapravo, "predlošci" piščevim replikama, neophodni zbog potpune informacije o predmetu i načinu sporenja. I, u završnici knjige, nekoliki članci drugih autora koji evociraju okolnosti u kojima je Desnica živeo.
"Argumenti" ideološki pravovernih čuvara duhovnog zdravlja i poretka (oni iz arsenala socrealističkog poimanja i vrednovanja književnosti) nisu, razume se, vredni komentara. Nekoliki markantni primeri se navode koliko podsećanja radi. Joža Horvat, na primer, Desničino, istini za volju ironično, zalaganje za ustanovljivanje "primjenjene književnosti" (čitati: funkcionalizovane) vidi kao put koji "neminovno vodi u sukob s progresivnim snagama u društvu i s istinitom književnošću". Beogradski autor N. St. drži da je posredi piščeva "osveta "komunizirajućoj" literaturi, osveta zbog njene plodne godine". Ivan Dončević, istim povodom, pita "kakav je to kulturni vakuum u koji tonu bez protesta ti jezoviti, vampirski glasovi"... Tvrdeći, usput, da je njegov roman Zimsko ljetovanje "mračna i nehumana knjiga", Đuro Šnajder uverava općinstvo da Desnica pripovetkom "Pred zoru" napada "sam život i ono što i čini njegov smisao"... Marin Franičević Zimsko ljetovanje smatra školskim primerom "naturalističkog prilaženja životu", opaža da kod likova seljaka "nema nikakve perspektive", a da stvar bude još gora, "na 198 stranica teksta svega se jednom spominju partizani".
Kad sve svedemo na pravu meru, Desnica je bio u pravu: dobar deo ovakvih tekstova se doima kao "dojava upravnoj vlasti", štaviše kao "ukazivanje na nedovoljnu budnost te vlasti". Ipak, osećao je potrebu da se brani, pa i da uzvraća udarce. Činio je to različitim polemičkim postupcima, biranim prema "specifičnoj težini" povoda. Suvišno je isticati da je, u odnosu na svoje oponente (i kad je mislio da je predmet vredan rasprave), bio teorijski nadmoćan, kadar da porekne smislenost njihovih optužbi. Umeo je Desnica da se koristi ironijom i persiflažom, ili dijaloškom formom, da dramatski sučeli više stanovišta uključujući i sopstveno. Cela jedna mala istorijska i karakterološka studija o Zadru i okolini je u funkciji dokazivanja autentičnosti njegovog shvatanja realnosti.
Nije mu bilo strano ni razobličavanje autokratskog karaktera pojedinih oponenata, ukazivao je na njihovu sklonost menjanju sudova, razotkrivao pozadinu njihovih napada. Pored svekolike svoje inventivnosti i superiornosti,bio je Desnica prinuđen (priroda režima u kome je živeo i stvarao nalagala je i dovijanje) da brani pravo na grešku, da odbija optužbe o svojoj ideološkoj reakcionarnosti, da dokazuje lojalnost.
Progutane polemike su, nesumnjivo,jedno malo poznato a rečito svedočanstvo o političkoj i duhovnoj klimi koja je pre pola veka pritiskala ove prostore. Da nije bio onemogućen, Desnica bi se u pravo vreme svrstao među eminentne borce za integritet umetnosti, za moderne orijentacije. Pri svemu, relevantnost njegovih polemičkih tekstova delimično je uslovljena i prirodom njihovih (krajnje efemernih) povoda. Zato je odlučujuće značajno što su u ovu knjigu uključeni piščevi "Zapisi o umjetnosti" i opsežno pismo Aleksandru Tišmi. Prozni pisac najvišeg reda je, nesporno, bio odličan polemičar, ali i kompetentan teoretičar književnosti, vičan estetičkom i autopoetičkom promišljanju koje nema ograničen rok trajanja.
Vikend Danas
26.01.2002.
Bastina: Svadje ili odbrana coveka u "Progutanim polemikama" Vladana Desnice
Kisov prethodnik po svim terenima
Okrenuo ledja klevetama: Vladan Desnica
Na kongresu Saveza pisaca Jugoslavije u Sarajevu pocetkom pedesetih, doslo je do incidenta. Akteri fizickog obracuna bili su Gustav Krklec i Vladan Desnica. Satiricni casopis Jez bio je jedino glasilo koje je dalo komentar na ovaj dogadjaj, a on je glasio: Kako je Vladan Desnica postao Vladan Pesnica.
Posle ovog dogadjaja proslo je skoro pedeset godina. O tome sta se sve desavalo izmedju Desnice i njegovih knjizevnih savremenika saznali smo tek nedavno iz dosad neobjavljivanih i nepoznatih tekstova pisca sakupljenih pod zajednicki naziv "Progutane polemike" u izdanju Stubova kulture.
- Ni sama ne znam koliko stampanjem postujemo tatinu volju, jer neki su tekstovi momentalna reakcija na napad bez distance, sto nije bio uobicajen nacin tatinog pisanja. Mozda to moze biti interesantan dokument o coveku u datom vremenu ili kao ilustracija licnosti autora i njegova temperamenta, pise iz Zagreba Natasa Desnica - Zerajic, cerka pisceva.
Vreme o kome govori Natasa Desnica su godine posle Drugog svetskog rata. Pisac tada pocinje da objavljuje i zivi kao pisac profesionalac, bez drzavnog polozaja i politicke zastite. To doba obelezila je vladavina "komunizirajuce" knjizevnosti i hvalospeva prugama i industrijalizaciji. Neslaganje sa ovakvim poretkom u knjizevnosti, navelo je Desnicu da se ironicno podsmehne aktuelnoj domacoj knjizevnosti, sto mu je stvorilo mnogo neprijatelja i problema.
Savremenici su Desnici pripisali prirodjenu aristokraticnost i skromnost. "Bio je potomak Stojana Jankovica, uskoka, serdara i venecijanskog kavaljera, artisticki vitez u drustvu knjizevnih uskoka sto su upravo tamanili dobro bogate bosanske trpeze", pise Cedo Prica, jedan od savremenika Desnicinih.
Bas te "knjizevne uskoke" i anonimna piskarala, najteze je pogadjala britka rec velikog pisca. Opsta hajka na Desnicu otpocela je oko 1952, posle objavljivanja eseja "Zapisi o umetnosti" u casopisu "Krugovi". Ono sto je najvise naljutilo ideoloske cuvare, sudeci po broju reagovanja, bila je njegova ideja o "primenjenoj knjizevnosti", analogno sa nekim ograncima likovne umetnosti. Tako se anonimni N. St. Zapitao "da nije ovo Desnicino zalaganje osveta komunizirajucoj literaturi zbog njene plodne godine". Ivan Doncevic pise o "kukavicijim jajima Vladana Desnice" i njegovoj opasnosti po omladinu, posto on "sa nasim vremenom, nasim ljudima i nasom stvarnoscu nema nikakve veze". Joze Horvat, pak zamerio je piscu na " reakcionarnim shvacanjima koja vode u sukob s progresivnim snagama u drustvu i sa istinskom knjizevnoscu". Sredstva kojima se stupalo u napade na Desnicu, zaista nisu birana.
Prigovarano mu je da je "zakasneli pisac", a njegov prvi roman "Zimsko ljetovanje" docekan kao nesto "prazno", "prljavo", "pusto", "sitno", "nerazumljivo" i "dosadno". Koliko su apsurdne ove optuzbe, svedoci to sto su Desnicina dela nominovana za sve vece knjizevne nagrade u to vreme i pored toga sto su se mnogi svesrdno trudili da do toga ne dodje.
Moglo bi se s pravom reci, smatra recezent ovog izdanja, Jovan Radulovic, da je Desnica pravi Kisov prethodnik po svim terenima knjizevnosti, umetnosti, teorije, krece se superiorno, uvek na granici ironije i sarkazma, i ma koliko ga vredjali - on svoje polemicke suparnike postuje, ali ih sledeci zdravu logiku i poznavanje stvari, sabija u misju stupicu.
Desnica je strpljivo pisao odgovore na sve napade svojih neistomisljenika, ali tada niko nigde nije zeleo da ih objavi.
"Odrzavanje i najformalnijih drustvenih veza sa mnom smatrano je krajnje neoportuno, sa nepozeljnim prakticnim posljedicama", prica Desnica. "Bilo mi je uskraceno pravo koje se daje svakom optuzeniku da se pre izricanja presude pita: ima li nesto da kaze u svoju odbranu?"
Upravo od tih odbrana pisca od napada u kojima se on poziva na "neophodnost trpljenja razlicitih stavova" i "nemogucnost konacnosti i apsolutnosti", iz odbrane licne i odbrane umetnosti, svega onog sto je zeleo da kaze, a bilo mu je uskraceno, sastavljena je ova zbirka. Jedan od odgovora, vec pomenutom Ivanu Doncevicu, tadasnjem predsedniku Drustva knjizevnika Hrvatske na njegov "veparski" napad, odgovor "bez distance", dao je sliku tadasnje knjizevne i drustvene klime kod nas tada: "Samo on (Doncevic) smije htjeti ono sto hoce i moci ono sto hoce. Jer, on je on. Tu je citav "knjizevni narod" kome on moze da stampa ili ne stampa"... U eseju "Zapisi o umjetnosti", govori Desnica protiv svih Doncevica tog vremena, onih koji "provode dane na sjednicama, u zirijima u rjesavanju "strukturnih" pitanja i organizacionim poslovima - u administraciji umjetnosti".
Smatrao je zrtvama te "rudare poezije".
Aleksandar Tisma je pri jednom susretu sa vec ostarelim Desnicom zabelezio njegove reci da "covek kada dugo pise i postane stariji, onda mu je zapravo stalo do misljenja svega dva-tri covjeka koji su mu najblizi. To su nekoliko prijatelja iz skolskih dana, zena, i gotovo". Tvrdnja preskromna, ili pregorka? Desnica je okrenuo ledja kleveti i klevetnicima i usao u sve izbore jugoslovenske knjizevnosti.
Nin
20.12.2001.
Progutane polemike
Prvi put, posle skoro pola veka, objavljeni su izuzetno vredni polemički tekstovi iz zaostavštine Vladana Desnice
S nekoliko knjiga istraživačko-interpretativnog i dokumentarnog karaktera, iz osamdesetih, posebno s delom Ratka Pekovića Ni rat ni mir (Panorama književnih polemika 1945-1965), naši posleratni književni sporovi, kao svojevrstan nastavak predratnog sukoba na književnoj levici, uglavnom su rasvetljeni. Njihovi učesnici nisu više među živima, a njihova preganjanja oko "književnosti u službi naroda" ili, recimo, oko "novog čoveka" i "nove literature" i "književnosti kao subjektivnog odraza objektivne stvarnosti", današnje književne naraštaje zanimaju koliko lanjski sneg. Gotovo je sasvim usahnula i čitateljska znatiželja za svedočanstva o dobu kada su književnost i umetnost u celini trebalo da budu podređeni partijskom diktatu i utilitarizmu. Prelazeći u nadležnost književne arheologije, izgledalo je da nam geneza i istorijat ovih književno-političkih nesporazuma ne mogu više otkriti ništa novo i uzbuđujuće.
Da stvari, ipak, nisu uvek onakve kakve nam se čine, govori nam jedna nedavno objavljena knjiga Stubova kulture - Progutane polemike Vladana Desnice, koju je priredio Jovan Radulović, veliki poznavalac i promoter dela ne samo ovog nego i drugih srpskih pisaca u Hrvatskoj.
I do pojave ove knjige znali smo, doduše, da je svojim delom Desnica bio među najzaslužnijima za osvajanje moderniteta u našoj posleratnoj književnosti i da je zbog toga dugo bio na meti dogmatske kritike i ideološke diskreditacije. Znamo ga i kao polemičara koji se hrabro odupirao takvim napadima ali tek iz Progutanih polemika saznajemo da njegove najvažnije i najsnažnije reakcije na takvae napade nikada nisu objavljene jer su ih sve redakcije odbijale, i da ih je pisac ostavio potomstvu u fascikli koja nosi naslov kao i ova knjiga u kojoj se one prvi put pojavljuju.
Podsećajući da je Desničin književni rad obeležio pedesete godine prošlog veka, kada je on rado sarađivao sa izdavačima i časopisima iz svih glavnih književnih centara tadašnje Jugoslavije, Radulović podseća: "To su bile godine kad se na prostoru književnosti i oko nje vodila žestoka bitka i žučne polemike tradicionalista i modernista, sudara dogmatskih i antidogmatskih mišljenja, osporavale nove poetike, podsećalo na političku prošlost i porodično poreklo. Sve je to moralo okrznuti i Desnicu, iako se trudio da bude izmaknut, bez državnog položaja i sinekure, pisac profesionalac koji je živeo od svog književnog i prevodilačkog rada, bez ikakve političke zaštite."
Dežurni ideolozi (Jože Horvat, Marin Franičević, Đuro Šnajder...) žestoko su napali već prvu Desničinu knjigu, roman Zimsko ljetovanje a najtežu artiljeriju upotrebili su posle pojave njegovih Zapisa o umjetnosti u časopisu Krugovi 1952. godine.
Već pomenute budne ideološke čuvare i dobar broj anonimnih piskarala, pa čak i humoristički list Kerempuh, Desnica je izazvao i naljutio zahtevom da se uvede u upotrebu termin "primijenjena književnost" kojom bi se označile pojave slične onima iz likovnih umetnosti. Ako bi postojala takva književnost, zaključuje on, "sve bi praktičke, programatističke, utilitarne i slične tendencije našle svoje zadovoljenje; primijenjenoj književnosti mogla bi da se prizna puna važnost, pa čak i prednost pred onom drugom, a ona druga dobila bi svoje skromno ali neosporavano mjesto pod suncem".
Na arsenal izrečenih optužbi ne vredi trošiti prostor. Uostalom, kako primećuje Radulović, akteri ovih polemika uglavnom su mrtvi, ono što su branili davno je mrtvo i prevaziđeno, mnogo šta se promenilo... Bitno je, međutim, kako on kaže, da je ostala reč velikog pisca, potvrda i ispravnost njegovih ubeđenja, britka i oštra reč koja, u mnogo čemu, podseća na kasnije književne obračune i "časove anatomije" Danila Kiša. Moglo bi se, dodaje Radulović, s pravom reći da je Desnica pravi Kišov prethodnik - po svim terenima književnosti, umetnosti, teorije, kreće se superiorno, uvek na granici ironije i sarkazma, i ma koliko ga vređali - on svoje polemičke suparnike poštuje, ali ih, sledeći zdravu logiku i poznavanje stvari, sabija u mišju rupu.
"Progutanim polemikama" Radulović je dodao i neka druga nepravična i tendenciozna osporavanja Desničinih knjiga i njegove odgovore na njih, kao i Desničinu izuzetno zanimljivu poetičku ispovest u pismu što ga je 1952. uputio Aleksandru Tišmi. No, posebnu draž ovoj nevelikoj knjizi dali su odlomci iz Kazivanja Dušana Kostića (Velizaru Brajoviću, 1994) i Bilježnice namjernog sjećanja (Konzor, Zagreb, 1996) Čede Price o jednom incidentu na nacionalnoj osnovi između Desnice i Gustava Krkleca.
Do incidenta je došlo u jednoj sarajevskoj kafani na večeri za vreme održavanja Kongresa Saveza pisaca Jugoslavije tokom koje je Krklec provocirao Desnicu. Kostić priča: "U početku sam to shvatio kao šalu, kolegijalno peckanje s aluzijama koje su bivale sve određenije, i nijesam nazirao ništa otrovno, sve dok ne poče da ujeda:
"Znam jednog pisca koji je za vrijeme rata lijepo i dobro sarađivao s Talijanima dolje u Zadru, pisao članke u njihovim tamo novinama, čak je priredio za njih i gramatiku našeg jezika..."
Još napravi nekoliko bodlji, kao šaleći se, na Vladanovo "četništvo" i uskočku prošlost njegovih predaka, proslavljenih inače u narodnim pjesmama.
Već je počelo da biva neprijatno. Osmotrim ispod oka Vladana. Sjedi pognute glave, bez riječi, sve tamniji u licu. Najzad, prekida Krkleca, valjajući riječ po riječ:
"A ja znam jednog pjesnika, ustaškog pukovnika, koji je bio urednik ustaškog lista u Zemunu!"
I punu, još nenačetu čašu špricera sasu Gustavu pravo u lice, a onda pesnicom žestoko opali u sljepoočnicu iznenađenog čovjeka. Krklecu padoše naočari, ukaza se od njih ogrebotina i malo krvi na lijevoj sljepoočnici. Nevjerovatno. Neočekivano! Potpuni šok."
Čedo Priča će u svojim beleškama reći kako ni Desničin aristokratizam nije mogao nadvladati moralnu povredu što su je prouzrokovale Krklečeve reči, prisećajući se Krležinih metafora o balkanskoj krčmi koje su mu tada počele da liče na golu istinu.
No, da je Desničin status u Hrvatskoj dodatno komplikovala i činila delikatnijim činjenica da je Srbin, pokazuje i jedan zapis Ive Kušana iz Foruma (časopisa HAZU) iz 2000 (br.7-9) u kojem se nekadašnje prijateljstvo i redovno nedeljno sastajanje s Desnicom, u skladu s duhom vremena, opravdava imperativom da je bilo nužno "znati šta oni (Srbi) misle".
U jednom broju zagrebačkog časopisa Republika iz 1999, u tekstu koji se bavi pitanjem gde spadaju tzv. granični pisci, može se takođe videti da je Desnica doživljavao neprijatnosti zbog svoje nacionalne pripadnosti. Ovog puta je reč o pripremi edicije Hrvatska književnost u 120 knjiga koju je 1961. pokrenula Matica hrvatska i za koju se od Vladana Desnice, preko Matičinog tajnika Jože Horvata, traži da se izjasni da li se smatra hrvatskim ili srpskim piscem. Njegov prvobitni odgovor da se oseća kao jugoslovenski pisac, nije prihvaćen kao zadovoljavajući pa je prepiska nastavljena sve dok Desnica nije napisao da se smatra u isti mah i hrvatskim i srpskim i da stroge alternative podele ne prihvata: "Ako Vas ovaj moj odgovor zadovoljava, bit će mi drago; ako ne zadovoljava - hvala bogu!" Od uvrštavanja u neku književnu ediciju, daleko mu je, piše, važnije da se u njegovom stavu o ovom pitanju "nikad neće moći da nađe ni najmanji tračak nečega što bi moglo da sliči na pregonjenje, na tjesnogrudost, na šovinizam".
SAVA DUTOVIĆ
01.01.00
Danas
04.01.2002.
Iznenadni Vladan Desnica
Otkrice nepoznatih tekstova nekog znacajnog pisca za knjizevne sladokusce uvek predstavlja poseban dogadjaj, a samo piscevo delo time biva iznova kontekstualizirano i potpunije protumaceno. Knjiga "Progutane polemike", nedavno objavljena u Stubovima kulture, donosi, izmedju ostalog, tekstove Vladana Desnice koji su pola veka cekali na objavljivanje. U pitanju su piscevi odgovori na ideologizirane kritike i invektive koje se Desnici pedesetih godina, na racun njegovih romana, eseja i zapisa o pitanjima umetnosti, upucivali branitelji socrealisticke knjizevne doktrine - Joze Horvat, Marin Franicevic, Ivan Doncevic i drugi, zamerajuci mu "reakcionarnost i dekadentnost". Desnica koji danas, medjutim, spada medju klasike srpskog i hrvatskog modernizma, iz istih ideolosko-politickih razloga, nije u svoje vreme dobio priliku da neposredno odgovori na "prigovore".
Zeljom Desnicine cerke, a zahvaljujuci Jovanu Radulovicu, koji je i priredio knjigu, kao i Stubovima kulture, takva prilika realizovana je tek posthumno.
U Kulturnom centru Beograda knjigu su predstavili Gojko Bozovic i priredjivac. "Progutane polemike" sadrze Desnicine "sporne" zapise o umetnosti i liku umetnika, kao i pripovetku "Pred zoru", zatim zucne komentare tih tekstova iz pera pobornika socrealizma, Desnicine utuke na utuk, ali, tu su i pozitivne recepcije njegovog dela poput one Aleksandra Tisme iz 1972... "Uz "Knjigu o zmaju" Laze Kostica i "Cas anatomije" Danila Kisa, ovo je treca vazna polemicka knjiga u srpskoj knjizevnosti", rekao je Bozovic, skrecuci paznju na dva kljucna kruga tema o kojima Desnica raspravlja, a to su pitanja autonomije knjizevnosti i u okviru njih tzv. primenjene knjizevnosti, za koju se Desnica zalagao, kao i pitanja njene modernizacije, sto je sve bilo u suprotnosti sa vladajucom ideologijom.
"Usvajanje tih stavova u onom vremenu moglo je dovesti do istinske modernizacije nase literature, nasuprot tadasnjoj sveprisutnoj funkcionalizaciji", smatra Bozovic. Radulovic je istakao da ovi Desnicini tekstovi mogu stajati ravnopravno sa onima po kojima je ovaj pisac poznat i zahvaljujuci cemu ravnopravno pripada dvema kulturama - i srpskoj i hrvatskoj.
O. Stosic
01.01.00
Dnevnik
08.01.2002.
"PROGUTANE POLEMIKE" VLADANA DESNICE
Lekcije iz umetnosti
Našavši se sam protiv svih njih, Desnica je superiorno, u stilu istinskog umetnika i velikog erudite, raskrinkao i njihove metode i njih kao (ne)ljude, očitavši im lekcije iz književnog stvaranja i umetnosti
"Progutane polemike" Vladana Desnice (takav naslov mogao im je dati samo autor "Zimskog ljetovanja" i "Proljeća Ivana Galeba") čamile su, neobjavljene, u piščevoj fascikli pune četiri decenije, i još jednu deceniju kod izdavača njegovih izabranih dela u četiri knjige (pošto se nisu mogle uklopiti u koncepciju tog izdanja) da bi tek nedavno ugledale svetlost dana kao posebna knjiga, u izdanju izdavačke kuće "Stubovi kulture" iz Beograda. Knjigu je priredio književnik Jovan Radulović.
Optužen za "reakcionarna shvatanja"
Još od izlaska svoje prve knjige, romana "Zimsko ljetovanje", kojim se predstavio kao pisac od formata, Vladan Desnica bio je izložen brutalnim napadima, koji su kulminirali povodom objavljivanja njegovih "Zapisa o umjetnosti"u zagrebačkim "Krugovima", 1952. godine. I dok je "Zimsko ljetovanje" proglašeno za mračnu i nehumanu knjigu, a njegovom autoru prebacivao da je izgubio dodir s rodnom zemljom i njenim ljudima, "Zapisi o umjetnosti" , posebno fragment pod naslovom "Primijenjena književnost", bili su novi povod da se Desnica optuži za "reakcionarna shvatanja u oblasti teorije umjetnosti i društvene prakse", da mu se prigovori kako je on protiv životnih motiva u umetnosti, i kako on pledira protiv društvene aktivnosti pisaca i umetnika. Sličnim optužbama i insinuacijama kolega pisaca, književnih kritičara i anonimnih piskarala Desnica je bio zasut sa stranica književnih glasila i dnevnih novina. Kao da su se svi prepoznali i našli svoje mjesto u "primijenjenoj književnosti", čije je ozvaničenje Desnica ironično predložio u spomenutom fragmentu, dajući, čak, toj i takvoj književnosti prednost nad onom drugom, pravom! Kao da je sve njih pogodila njegova bespoštedna tvrdnja da "neuspjelo umjetničko djelo ne samo što nije umjetnički vrijedno, već najčešće nije vrijedno ni kao bilo što drugo. Ili, još drukčijim riječima, umetničko djelo, koje nije umjetničko djelo - nije naprosto ništa. Tu ne vrijedi ona poslovica: neuspjela cipela još uvijek nije dobra papuča."
Obest Desničinih napadača bila je tolika da su pokušavali da ućutkaju svakog dobronamernog kritičara njegovih knjiga. Žestoko su se protivili unošenju njegovih tekstova u zbornike, a Ivan Dončević, čiji napad Desnica naziva veparskim, kao član komisije za Hrvatsku, žučno se ogradio od učešća u dodeli prvomajske nagrade Saveza književnika Jugoslavije Desničinoj knjizi novela "Olupine na suncu".
Desnica je na svaki taj napad odmah odgovorio, "bez uvijanja i bez zaobilaženja", čak i "Kerempuhu", ali na te njegove odgovore oglušile su se redakcije svih glasila u kojima su objavljeni napadi na njega, pa je morao da ostane "prisilno nijem", i nije mu preostalo ništa drugo nego da te svoje odgovore pohrani u fasciklu, pod gorkim naslovom ""Progutane polemike".
Knjiga "Progutane polemike" sadrži Desničine tekstove koji su bili predmet napada: "Zapisi o umjetnosti", "Kako zamišljam lik umjetnika", "Pred zoru" (pripovijetka), napade na njih i na Desničin roman "Zimsko ljetovanje", i piščeve odgovore na te napade. Našavši se sam protiv svih njih, Desnica je superiorno, u stilu istinskog umetnika i velikog erudite, raskrinkao i njihove metode i njih kao (ne)ljude, očitavši im lekcije iz književnog stvaranja i umetnosti. I u ovim polemikama, on je ostao na visini svog starog zahteva da u književnom delu svaka rečenica mora da sadrži neku estetsku vrednost, to jest da mora biti umetnička, pa im je mesto u korpusu njegovih eseja, članaka i pogleda. NJegov tekst "Kako zamišljam lik umjetnika" u potpunosti deli shvatanja glavnog junaka njegovog romana "Proljeće Ivana Galeba" o umetnicima, i gotovo je doslovan Galebovim meditacijama u toj temi.
Dela koja traju
Desničine napadače odavno je prekrio zaborav, a njegova dela traju, doživljavajući nova izdanja i stičući nove poštovaoce. Umetnici, i mlađi i stariji, prema njihovim visokim kriterijumima i dometima, mogu da sagledavaju sebe i da provjeravaju svoja shvatanja o umetnosti, a čitaoci će u njima nalaziti prvoklasnu lektiru. I u "Progutanim polemikama"....
Primijenjena književnost
Analogija s likovnim umjetnostima porađa im spasonosnu ideju: kao što su se tamo odijelili i dobili svoje posebno mjesto i položaj ogranci koji imaju praktične primjene, zašto da se to isto ne provede i na području književnosti? Govorim bez šale. Kakvi bi se teoretski razlozi tome protivili? Preostala bi trvenja i natezanja, sve bi praktičke, programatističke, utilitarne i slične tendencije našle svoje zadovoljenje; primijenjenoj književnosti mogla bi da se prizna puna važnost, pa čak i prednost pred onom drugom, a ona druga dobila bi svoje skromno ali neosporavano mjestance pod suncem. Zašto ne? Ja sam za primijenjenu književnost.
Milan R. Marković
