Miodrag Lukić je iz Lopara – Republika Srpska, Bosna i Hercegovina, živi i stvara u Švajcarskoj. Piše romane, drame, pripovjetke...
Romani: Ludi Vjetar – Serbian Gigolo, Studio Evropa, Ranjeni Vuk, Sudbine, Hijene, Ranjeni vuk II, Meso, Foka, Ajduk,**Probisvijet, Naličje raja...
Drame: Bankarka ili laž naša nasušna, Kruna kraljice lepote, Pečat jezika, Vidovnjak Đoka i paraziti, Pedestitis, I da sam pametan poludeo bih, Odlaganje života, Gastarbajter, Ajnštajnova žena, Edukovana žena, Zvezde dna, Gospodar nikako da dodje, Neću kući, Idealna žena, Braća iz ti lepe, Savršen muškarac, Povratna karta, Ljubavnik u mreži itd, Autošovinisti, Namćor, Ništa novo...
Sva pomenuta dramska djela autor je i režirao u Srpsko-švajcarskom Pozorištu Duga u Švajcarskoj čiji je i osnivač, kao što je osnivač istoimenog pozorišta u Loparama.
Zaspao je na wc šolji. Posle preživljenog straha da bi Labud ili Novica mogli otkriti da je telefonirao, ostao je bez snage, slab i iscrpljen, i zaspao u istom trenutku kada su Labud i Dara izašli.
Sanjao je da je obali Modrog vira. Zaronio je u vir sa namjerom da ispliva na drugoj strani, na boljem mjestu od onog pored kojeg je čitavo djetinjstvo čuvao svinje, ali mu se usred vira, duboko pod površinom vode, ispriječio dječak veoma sličan Maksimu, kojeg poznaje samo kao odraslog čovjeka i nije dozvolio da dalje roni.
„Skloni se da prodjem!“, rekao mu je i nije se nagutao vode kao što je mislio da će mu se desiti.
Dječak ga je samo gledao i mahao rukama kao ptica kad leprša, dok mu se oko ramena voda bojila u crveno.
„Skloni se da prodjem!“, ponovio je odlučnije, ali se dječak nije pomjerio. Nastavio je da maše rukama i da ga fiksira pogledom.
„Ne mogu da se sklonim. Ja sanjam svoj san, ti svoj. Ako ti prestaneš da sanjaš svoj san, ja neću moći da ostvarim svoj“, rekao je dječak glasom koji je prepoznao kao Maksimov.
„Šta ti sanjaš?“, upitao je, svjestan da neće moći da dalje roni, pa kad je već tako da barem sazna šta sanja čudni dječak krvavog ramena.
„Sanjam isto što i ti sanjaš, samo što ja ne sanjam da zaradim mnogo para kao ti“, nasmijao se dječak sa lukavim izrazom na licu.
„Ja ne sanjam pare. Ja sanjam kuće, automobile i djevojke koje ću imati kad budem zaradio pare“, pobunio se Jovan.
„Pa i ja to sanjam, ali neću da zaradjujem pare, nisam stvoren za teški rad, a i ova ruka mi nikad neće biti kako treba, otac me je udario sjekirom, nego sanjam da mi ti i tebi slični zaradite pare, a ja ću, pošto sam pametniji, da ih potrošim, pobacam ako treba“, nasmijao se dječak.
„Što te otac udario sjekirom?“, začudio se Jovan.
„Bio sam gladan. Gospojinski post je bio, jeo sam samo luk, paradajz i provu svaki dan, pa sam jednom odlučio da se najedem i ukrao pare od djeda pa otišao u čaršiju i kupio ćevape“, odgovorio je dječak sve manje vidiljiv u vodi koja se bojila njegovom krvlju.
„Zbog toga te otac udario sjekirom?“ začudio se Jovan još više.
„Nije samo zbog toga. Posle sam pozajmljivao pare od ljudi u selu. Lagao sam da su me poslali otac ili đed. Nisam mogao da prestanem da jedem kad sam jednom okusio nešto što je bolje od luka i prove“, odgovorio je, sad skoro nevidljiv.
„Onda je meni bolje. Vratiću se, ne moram više da bježim u snove“, rekao je Jovan i zaplivao prema površini.
„Stani! Moraš da sanjaš! Ako ti prestaneš da sanjaš, ja ću ostati gladan pa ću morati tebe da pojedem“, rekao je dječak, uhvatio ga rukama za nogu i zario zube u stopalo.
Vrisnuo je i sopstvenim se vrištanjem probudio. Pokušavši naglo da ustane, posrnuo je i pao, ponovo povrijedivši ranu na čelu...
