Princeza Sultana

04.02.06

Američka spisateljica Džin Sason napisala je trilogiju “Princeza” koju sačinjavaju knjige “Princeza Sultana”, “Kćeri princeze Sultane” i “Krug princeze Sultane”. Ova tri naslova su bila na bestseler listi “Njujork tajmsa”. U njima je autorka iznijela istinitu ispovijest Sultane, iz kraljevske porodice Saudijske Arabije. Sultana je u bliskom srodstvu sa kraljem Saudijske Arabije, a kroz ove knjige progovorila je o svom životu, djetinjstvu, ugovorenom braku. Kroz njenu ispovijest prelamaju se i priče drugih žena, iz različitih staleža, a otkriva se istorija strašnog ugnjetavanja i povreda ljudskih prava kao što su iznuđeni brak, polno ropstvo i prijeka pogubljenja. Džin Sason kaže da objavljivanje istinite priče o princezi Sultani ne predstavlja ni njenu ni princezinu namjeru da se na bilo koji način ponizi islamska vjera. Knjige “Princeza Sultana” i “Kćeri princeze Sultane” objavio je “Alnari” u prevodu Svetlane Babović.
U Saudijskoj Arabiji Džin Sason nije bila od 1992. godine, kada je njen roman “Princeza Sultana” objavljen. Tamo su njene knjige zabranjene, a ona se svih ovih godina nije usudila da ode. Autorka nam kaže da joj se sada pružila mogućnost da otputuje i vjerovatno će to uskoro i učiniti. Džin Sason je rođena i odrasla u Alabami, SAD, odakle je i govorila za naš list.

Kako ste otkrili muslimanski svijet i razvili interes za arapsku kulturu i društvo?
- Imala sam samo opšte znanje o muslimanskom svijetu sve dok nijesam prihvatila posao u King Fasial specijalističkoj bolnici i istraživačkom centru u Rijadu, u Saudijskoj Arabiji 1978. godine. Od tada sam pratila svaki aspekt muslimanskog života, ne samo iz razloga što sam potom živjela u Saudijskoj Arabiji 12 godina, već i što sam putovala kroz druge regije i posmatrala kako se odvija život u muslimanskim zemljama. Prirodno, postala sam veoma umiješana u muslimanski svijet, jer je to bio svijet u kome sam živjela, a muslimani su bili ljudi sa kojima sam komunicirala. I otkrila sam da su u suštini sva ljudska bića ista: da se brinu o svojim porodicama, da žele da žive u miru i da zaštite one koje vole.

Pa, pošto ste godinama živjeli u Saudijskoj Arabiji i upoznali njihovo društvo, recite nam koliko je teško biti žena u takvom svijetu?
- Za nekog ko je rođen u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje žena može sama donositi lične odluke, Saudijska Arabija djeluje kao neka vrsta šoka. Odjednom sam saznala da žene moraju da pokrivaju svoja lica, da ne mogu da voze, da su prinuđene da traže dozvole kako bi putovale, dozvole za studiranje, očekuje se da pristanu na ugovoreni brak, i sva ta pravila su pod parolom zaštite, sa čim se ja ne slažem. Ja vjerujem da su sva ta pravila da bi se kontrolisale žene, a ne da bi se one zaštitile. Svako ko vidi tu realnost shvati da je ženama u Saudijskoj Arabiji ekstremno teško. Sada, postoje neke promjene nabolje, ali te promjene su strašno spore.

Da li Vaša junakinja, princeza Sultana, zaista postoji? Ako postoji, kako ste je upoznali?
- Da budem otvorena, ovo pitanje me uvijek vrijeđa. Tri knjige koje sam napisala o princezi Sultani su o stvarnoj ženi, a pitati o tako značajnoj stvari vrijeđa njen život i mene kao pisca. I uvijek me iznenadi to pitanje bilo ko da mi ga postavi, jer mnogi novinari su me pitali da li sam sve to izmislila, da li je princeza laž, pa zato uvijek tako reagujem.
Princezu Sultanu sam upoznala 1983. godine na zabavi. Nekoliko Saudijaca je prisustvovalo različitim dešavanjima tih dana, bila je to grupa mladih Saudijaca iz kraljevske porodice i oni su se bili otrgli od svog sistema, izlazili su i ponašali se normalno. Odmah mi se dopala samo zato što je bila smjela po pitanju kritike svoje sopstvene zemlje i smiješnih zakona protiv žena. Ja sam već živjela u Velikoj Britaniji pet godina kada sam je upoznala i do tada nijesam znala nijednog Saudijca, muškarca ili ženu, dovoljno hrabog da raspravlja o vrijednostima žena. Ona mi je izgledala hrabro i odmah sam je opisala zbog njenih osobina.

Postoji li mogućnosti da se taj rigidni društveni sistem, koji je ostao isti u posljednjih dvije hiljade godina, promijeni?
- Da, definitivno. Već vidim male pomake koji mogu dovesti do stvaranja većih promjena. Po prvi put u istoriji moderne Saudijske Arabije javlja se javni dijalog o izlasku žena u javnost, o nemogućnosti žena da voze, o ugovorenim brakovima, o većem učešću žena u javnom životu. Većina saudijskih žena sada ima namjeru da pohađa koledž - jer obrazovanje daje moć ljudima. Ja predviđam da će Saudijska Arabija, zemlja poznata kao najgore mjesto u kome se možete roditi kao žena, uskoro izgubiti to neukusno gospodstvo i postaće zemlja u kojoj će žene imati značajnu ulogu u društvu. Divim se ženama iz Saudijske Arabije. One su se suočavale sa teškim raspravama poslije svake inicijative, ali su nastavile da sprovode reforme i promjene i učinile su to u pogodnom stilu za njihovo društvo.

Vaša trilogija bila je bestseler na Zapadu, a šta je sa Saudijskom Arabijom? Znaju li tamo da ste pisali knjigu o ženama u Saudiji? Kakve su bile reakcije muslimana na Vašu knjigu, da li se neko prepoznao?
- Da, bile su bestseleri širom svijeta, uključujući i mnoge male zemlje u kojima su bestseleri sa Zapada uglavnom nepoznati. I prema posljednjem izvještaju knjige o princezi Sultani štampane su u oko 60 stranih izdanja. I pored toga u Saudijskoj Arabiji moje knjige su zabranjene. Kada građani Saudijske Arabije budu imali pravo da čitaju ono što žele onda će konačno to biti slobodna zemlja. Međutim, čula sam da se do mojih knjiga ipak može doći, neko se dosjetio da u zemlju pošalje knjigu faksom, stranu po stranu, pa tako knjiga kruži od ruke do ruke! To je zaista divna ideja! Da, Saudijci znaju da je Džin Sason autorka knjiga o princezi iz kuće Al Saud. Dakle, muslimani su kao i većina drugih grupa. Većina pojedinih muslimana ima različita mišljenja. Dok su vlada i muslimanske religiozne organizacije napale knjige o princezi i tvrdile da su njihove žene najslobodnije žene na svijetu (smijeh) pojedinim muslimanima često se knjiga dopadne, pišu mi i kažu da je vrijeme da neko kaže istinu. Tako da dobijam veoma pomiješane reakcije. Muslimanke su mi lično rekle da vole te knjige, ali ako je bilo koji musliman muškarac u njihovoj blizini i ako ih može čuti, žene često zauzimaju smiješne stavove, govore kako vole da nose veo, da ne žele da voze i da muškarci znaju bolje od njih. Svako sa pola mozga može, ipak, vidjeti da je to varka. Neki muslimani su istupili sa stavom da ne žele da budu napadnuti od strane drugih muslimana, koji bi im zamjerili na suprotnim stavovima. Ono što me rastužuje je činjenica da mnoga muslimanska društva vladaju uz pomoć straha i većina ljudi je veoma zaplašena od odmazde vlasti ili pojedinca, da bi priznali bilo kakvu istinu koja ne bi bila smatrana kao popularni mit o muslimanskom društvu. Sultanin brat se prepoznao u prvoj knjizi (u opisu jedne od prepirki iz njihovog djetinjstva) i to je bilo problematično za princezu Sultanu, ali se na kraju, ipak, sve dobro završilo.

Kuran garantuje mnoga prava za žene, ali vidimo da u praktičnom životu nije tako. Ko tu čini grešku?
- Ne bih se neophodno složila sa Vašim prvim stavom da je tačno kako Kuran u istinskom životu garantuje mnoga prava za žene. Mnoge knjige iz oblasti religije i dokumenti stavljaju žene u drugorazredni klasni status i lični izbor je dužan poštovanja, kao što to stoji u Kuranu. Ima u Kuranu mnogo djelova u kojima se opisuje da će život ženama biti mnogo bolji, ali ne mogu ići od stiha do stiha. Nažalost, vjerujem da su ti stihovi uzeti iz Kurana i kao takvi posmatrani u najgorem svjetlu za žene. Vjerujem da muslimanke mogu to ispraviti. Muslimanke moraju više da kažu da se njihova religija sudara sa svakodnevnim životom. Mi moramo sačekati da naše muslimanske sestre probude tu realnost, pošto mi ne možemo očekivati da promijenimo bilo koje muslimansko društvo sa naše zapadne ili hrišćanske tačke gledišta.

Da li kćerke princeze Sultane, ta druga generacija članova kraljevske porodice, ima manji teret muslimanskog života od njihove majke?
- Da, kćerke princeze Sultane imaju mnogo više izbora u svojim ličnim životima. To je jednim dijelom i zasluga njihovih roditelja koji gaje moderno mišljenje. Oboje, i princeza Sultana i njen suprug su odlučili prije mnogo godina da njihove kćerke mogu donijeti najvažnije odluke u njihovom životu, uprkos činjenici koju sam pomenula, da se princeza Sultana uporno trudila da pokuša da njena djeca čine ono što bi ona željela. Ona je veoma jaka i moćna žena i ona želi da njena djeca imaju karijere koje će ih inspirisati, i da vole svoje buduće supružnike i prije braka. To je veoma radikalno mišljenje za Saudijsku Arabiju. Jedna od njenih kćerki sada živi u Londonu, neudata je, žena od karijere i pomenula sam da je princeza veoma ponosna na tu svoju kćerku, ali njen muž je veoma nervozan i zabrinut zbog sve te njene slobode u velikom gradu. Njena druga kćerka i dalje živi kod kuće u Saudijskoj Arabiji i iskazuje zadovoljstvo što živi život u korak sa svojom religijom. Čudno je da je princezin sin, ipak, upoznao svoju ženu prije vjenčanja i u suštini imao je tradicionalniji brak nego što je to njegova majka očekivala. Ali dok je princezin cilj bio da dozvoli svojoj djeci da izaberu svoj put, ona je pažljivo posmatrala šta ona čine, uprkos činjenici da li se ona slaže sa njihovim odlukama. To je divno vidjeti, iako je ta demokratija u njihovom porodičnom domu, a ne i u zemlji u kojoj na mnogostruk način kralj vlada u teokratiji.

Pisali ste knjige o muslimanskom svijetu, ali interesantno je da pomenem da vi imate veze sa bivšom Jugoslavijom i da ste mnoga ljeta provodili u Splitu...
- Da, srećna sam što mogu da kažem da sam putovala svijetom i da su me moji putevi svakog septembra dovodili u Split. Voljela sam te divne predjele, ali zato sam imala i ličnih razloga. Milica, majka mog bivšeg supruga, Pitera Sasona bila je Jugoslovenka. Mica je bila iz Splita. Njena porodica je bila dobrostojeća, ali za vrijeme rata sve su izgubili. Njihov veliki dom bio je podijeljen na apartmane i druge porodice su se uselile u njih. Pošto se rat završio Micin otac i njen zet proveli su godinu dana u koncentracionom kampu. Zdravlje njenog oca bilo je narušeno i on nije živio dugo pošto je pušten na slobodu. Kada sam se udala za Pitera, sa njim sam putovala u Split osam godina zaredom i posjećivali smo njegovu baku koja je živjela na obali Jadrana. Voljela sam da sjedim sa Piterovom bakom; držala bih je za ruke i gledali bismo u more. Odmah sam joj bila privlačna, ali mi nijesmo komunicirale, osim gestovima i kada bi nam drugi prevodili. Takođe, za to vrijeme, Piter i ja smo obilazili veliki dio zemlje (Piter je još kao dijete odlazio tamo na raspuste). Bilo je to divno doba i ja sam se divila tim ljudima i eto zašto sam bila opustošena i u šoku kada se desilo takvo grozno nasilje među Jugoslovenima. Piter i dalje ide tamo, uglavnom ljeti, a ja sam ostala u kontaktu sa porodicom. Nadam se da ću otići u toku narednih godina u jednu posjetu. Iako je Piterova majka preminula prije nekoliko godina, Piter još tamo ima živu tetku koju voli, ta žena je profesorka u penziji i još uvijek živi u istom apartmanu u Splitu. Mene vuče intelektualna radoznalost ka ljudima svih kultura i religija i više od bilo čega volim da naučim nešto o svijetu, a najbolji način da to učinim je kroz prijateljstva sa ljudima svih rasa, kultura i religija.

Odakle je zapravo majka Vašeg bivšeg muža?
- Piterova majka je iz Rijeke, ali njena porodica je iz Niša, iz Srbije. Piterov pradjed Nikola Radmanović preselio se u Rijeku sa svojom suprugom Milicom. Oni su imali jednog sina, koji se isto zvao Nikola Radmanović, rođen na Sušaku, u Rijeci. On se oženio Zorkom Jovanović iz Sremskih Karlovaca i imali su dvije kćerke, od kojih je jedna bila Milica, Piterova majka. Milica je bila šampion u plivanju, u slobodnom stilu i trebalo je da bude dio reprezentacije u Berlinu, ali njen otac je nije pustio da ide, jer je bila mlada i lijepa, pa on nije nikako želio da ona putuje bez porodice. To vam mogu i ja potvrditi, jer kada sam upoznala Piterovu majku 1979. godine bila je i dalje izuzetno lijepa... Visoka, plava, plave oči. U to vrijeme, cijela porodica nije bila u stanju da putuje sa Milicom na Olimpijadu. Piterova majka umrla je 12. decembra 1999, ali Piter i dalje putuje u svoju domovinu i on to voli. Toliko sam voljela tu zemlju da i dalje imam bogata sjećanja. Divila sam se Piterovoj baki Zorki. Drugo jako sjećanje je što sam se iznenadila kako su svi Jugosloveni dobro izgledali. Ne sjećam se da li sam ikada upoznala tako lijepe muškarce i predivne žene kao u vašoj zemlji.

U korist Žena

Završni dio trilogije “Krug princeze Sultane” još nije preveden ovdje. Šta će se desiti sa Vašom junakinjom?
- Treća knjiga je nastavak životne priče princeze Sultane i iskustava drugih ljudi koje ona poznaje. Mnogo volim tu knjigu, jer je u njoj princeza došla na raskrsnicu svog života i donijela je odluku da svoju borbu preusmjeri na novi nivo - nivo gdje će pristupiti i govoriti, čak što više i pomagati drugima. Princeza sada podržava mnoge žene u svijetu, obrazuje ih, podučava, i sa njima počinje nove poslove. Ona mora da radi to veoma tiho, ali ja sam ponosna što je ona uložila ogromne finansijske izvore i sve to u korist žena.

Jedina nada je dobrota u ljudskim srcima

Zašto zapadni svijet ne razumije muslimanski i njihova pravila življenja?
- Mislim da se Zapad trudi da razumije kulturu koja je tako puno različita od njihove, ali veoma je teško kada osoba može samo da čita i čuje o drugim kulturama, a ne da se neposredno upozna. To je razlog što vjerujem da treba da postoji više ličnih međusobnih kontakata. Samo kada poznajete određenu osobu, njen svakodnevni život, njena uvjerenja, onda možete tražiti isticanje ili divljenje za drugi život. Postoje drugi razlozi za razumijevanje zašto je to teško. Većina zapadnih zemalja su demokratije u kojima su prava pojedinca veoma važna. U mnogim muslimanskim nacijama, gdje kraljevi ili diktatori vladaju ili teokratija drži na uzdi, ljudi se ne smatraju da su važni kao društvo. Tako da, kao ljudi, mi posmatramo sve različito. Teško je biti u tuđoj koži, osim ako ne živite taj život. Ja sam puna nade da će dobrota smještena u ljudskim srcima učiniti sve nas tolerantnijima prema ljudima drugačijih uvjerenja. Ponekad sam kritikovana; čitaoci iskazuju svoj stav da ne treba da pišem knjige o drugim kulturama, izuzev svoje, ali ja im uvijek odgovaram riječima: “Ja se slažem da nije moja stvar kako ljudi vode svoje živote, već samo tražim da ne povređuju druga živa stvorenja”. To odmah postaje moja briga kada bilo koje ljudsko biće bude povrijeđeno od strane druge osobe, pa čak i ako neko povrijedi životinje. Ne tiče se to samo mene, to je obaveza na koju treba da reagujem i pokušam da dovedem do promjena nabolje. I ja vjerujem da promjene mogu doći samo poslije znanja i obrazovanja. Imam pravo i obavezu da steknem saznanje o bilo kojem sistemu ili individui koja povređuju druge, bilo na psihički ili fizički način. I nastaviću to da činim sve dok budem mogla da govorim i da pišem. A kada to pravo izgubim, tada ću vjerovatno biti u svom grobu, tako da će se moja ubjeđenja u osnovi ugasiti zajedno sa mnom.

Vujica OGNJENOVIĆ