01.01.00
Politika
17.07.1999.
Govor pripovedača: Miroslav Savićević
Kontrolori pisanja
Kao prva knjiga u sabranim delima objavljen roman "Priča o Kosovskom boju". Kraj veka dočekujemo s Kosovom na kome je opstanak srpskog naroda doveden u pitanje
Miroslava Savićevića (1934) proznog pisca, smatra Mileta Aćimović Ivkov, stići će uskoro zaslužena slava, kao što se to nedavno dogodilo Voji Čolanoviću i Danilu Nikoliću, koji su, iako odlični pisci, bili dugo u senci, van glavnih tokova u našoj književnosti.
"Narodna knjiga" iz Beograda odlučila je da štampa izabrana dela Miroslava Savićevića u šest knjiga. Ove godine, do Sajma knjiga, pojaviće se tri naslova: "Priča o Kosovskom boju", "Slovo" i "Georgike, srpski plug" (novi roman),, a naredne godine: "Igre bez granica" "Kraj stoleća Kasiopeje" i "Zelene trave Visoravni" (novi roman).
Ovih dana, iz razumljivih razloga, kao prva knjiga u izabranim delima, objavljen je kratki roman "Priča o Kosovskom boju".
Roman je objavljen 1988. godine, drugo izdanje se pojavilo o šestogodišnjici Kosovskog boja a treće je objavljeno sada, u trenucima kada je tema ponovo aktuelna. Vremenske ravni se, na čudan način, prepliću?
- Reč je o prepletenosti naše sudbine s Kosovskom bitkom iz 1389. i s Kosovom, koja, izgleda, svoj epilog dobija u 20. veku, kada je, na njegovom početku, posle vekovnih snova u ropstvu, Kosovo povraćeno, da bismo kraj veka dočekali s Kosovom na kome je opstanak srpskog naroda doveden u pitanje. Pre jedanaest godina, 1988, u romanu sam izrazio slutnju da nas čeka ponovljena Kosovska bitka, odnosno da je neizbežna, a sada, 1999. godine, svedoci smo da se ta nova bitka i odigrala, istina u veoma čudnim okolnostima i s neuporedivo jačim neprijateljem nego nekad i, gotovo, nedohvatljivim. U davnoj bici i u ovoj današnjoj ključ je bio u našem izlasku na megdan. Posle bitke 1389, upravo zato što smo bitku prihvatili i vodili, ostala je nada da ćemo je ponoviti s drugim uspehom i u drukčijim okolnostima, što se i desilo 1912. godine. A sada, posle neobjavljenog nam rata, upravo zato što smo opet izašli na poprište, ne treba gubiti nadu, jer je naš čin zaloga da ćemo postojati kao dostojanstven narod i u novom dobu, koje ćemo možda zvati "postkosovsko doba".
Priča zatvorena u vremenu
. Da li ste u romanu, s obzirom na nove okolnosti, nešto menjali?
- Ovo, treće izdanje identično je prvom izdanju iz 1988. Međutim u drugo izdanje iz 1989. uvršten je i moj tekst "Postanje romana Priča o Kosovskom boju, koji sam prethodno objavio u časopisu "Književnost". u trećem izdanju tog teksta nema, jer sam želeo da se, u novim okolnostima, koje su strašnije nego u vremenu kada je roman nastajao (1978 - 1987), čitalac neposredno suoči s romanom, u ovom vremenu, a ne da mu ga posredujem iz vremena koje je odavno ostalo za nama.
. Priča o Kosovskom boju teče iz dva plana: jedan je svedočenje Mahmud- efendije, a drugi Novaka, logoteta kneza Lazara. Junaci govore neposredno, iz svoga vremena, što čini priču autentičnom?
- Govor pripovedača iz svog vremena, između ostalog, čini priču uverljivom, što je jedan od bitnih uslova za literarnu autentičnost. Moj izbor su pripovedači iz reda učenih ljudi sukobljenih strana, sa svim svojim uverenostima i ubeđenostima, međusobno nepomirljivim, ali i s mukama sopstvenih kontrola i pretnjama smrti, u višem ljudskom smislu istovetnim. Priču sam tako, u njenom središnjem delu, zatvorio u njeno vreme, da iz njega govori elementarno, glasovima samih pripovedača.
. Vuk Branković u romanu nije izdajnik. Među kosovskim junacima izdajnika nema. Izdajnici su, jedino, oni koji na Kosovo polje nisu došli?
- U romanu izdajnici nisu samo oni koji nisu došli u boj na Kosovo, nego su to i oni Srbi koji su turski vazali, a izdaja vreba i iz budućnosti, čak i od dece kosovskih boraca. A tu je i strah da će možda izdajnici iz još dalje budućnosti, da bi opravdali izdaju u svom vremenu, svakog borca na Kosovu moći oglasiti izdajnikom ako se bitka završi porazom Srba. Reč je o svojevrsnoj paraboli o izdaji koja, što se dalje ide u budućnost, postaje sve zamršenija.
. Novak, iako s velikim ovlašćenjima, ne žudi za vlašću, spasenje nalazi u pisanju ("da sam monah, hteo bih da budem samo monah pisanja"). Da li je priča (pisanje) važnija od istorije?
- U romanu govorim o razlomu istorije u kome se izokreće sudbina celog jednog naroda. "Za nas prestaju da važe zakoni istorije i počinju zakoni priče", zapisuje logotet Novak, svestan da će buduća znanja o Kosovskoj bici biti nepouzdana, a da će večno ostati priča koju su začeli kosovski borci uronivši u njen vrtlog. I tu - ostavlja da mi okončamo priču. A okončavamo je opet se suočivši sa istorijom i, kao nekad logotet Novak, nalazimo jedino pribežište u priči.
. Logotet Novak govori o cenzuri (ispravljanje pisaca žitija) i autocenzuri (misli šta će reći knez Lazar kada bude čitao njegov rukopis), a slična je i pozicija Mahmud-efendije u odnosu na ulemu. Znači li to da su i malobrojna sačuvana dokumenta neiskrena i lažna?
Večna muka pisca
- To je pre svega pitanje kritike istorijskih izvora o Kosovskoj bici, koju su istoriografi odavno obavili, a ja sam pisac i pre svega govorim o večnoj muci pisca, pa bio to pisac žitija, ili zapisa poput logoteta Novaka i Mahmud- efencije, ili pisca romana pisanog danas, a ta muka su večni kontrolori pisanja, koji ne deluju samo spolja, nego se opako ugrađuju i samog pisca, čineći ga i samocenzorom. U parodiranju kategorija pripovedača iz retorike proze čak sam u završnom delu romana, nazvanom "Glas pisca", uveo kontrolnog pripovedača koji bi hteo da proverava sve sumnjive perspektive, "tačke gledišta" i druge dosetke autora, ali i pokazao njegovu bespomoćnost: "Nevolja je što kontrolni pripovedač uvek hoće da se osamostali, pa u konačnom rešenju želi i da sam priča priču. Ali tada spoznaje da će za tekst morati da podnese i odgovornost i žali što nije ostao u lagodnom položaju skrivenog kontrolnog pripovedača koji će biti korektivni a ne isključivi glas".
. Junak romana sanja užasne snove: podiže zadužbine, a na njima nema poda. Pod svakom je grobnica, prepuna kostura, sa živim licima... Da li smo još u tim istim snovima?
- Ovih dana, dok se nad nama širio ubilački lepet krila "milosrdnog anđela", ili, bolje da mu kažem pravo ime, anđela pakla, bili smo na javi istovetnoj s košmarima junaka "Priče o Kosovskom boju". A sada, pošto je taj demonski let u stvarnosti prestao, bojim se da će još dugo harati našim snovima straveći nas slikama užasa i obespokojavajući naše dane u inače neizvesnoj svekodnevici.
Zoran Radisavljević