31.07.05
Svaki izbor uzima danak
Miroslav Savićević
Šta je Apokalipsa nego večna simbolska slika istorije i zar pod njenom senkom viđenje života može biti drukčije nego apokaliptično
U izdanju beogradske „Narodne knjige”, u ediciji „Delo”, izašlo je drugo izdanje romana „Kraj stoleća Kasiopeje” poznatog proznog pisca Miroslava Savićevoća. Reč je o knjizi u kojoj se, u više nivoa, sustižu, prestižu i presecaju istorija, nacionalno i univerzalno, mitsko i ralno.
Miroslav Savićević je jedan od naših najboljih prozaista, pisac koji stvara dosledno, izvan koterija naše savremene literarne svakodnevice, i svojim delima („Plamen i močvare”, „Zaveti”, „Zelene trave visoravni”, „Georgike srpski plug”, „Bogorodica Čajnička i druge priče”...) uvek kod književne kritike i kod čitalaca u samom je vrhu po cenjenosti, i čitanosti.
INTERVJU
Istorijski događaji u Vašem romanu „podloga” su širem poimanju istorije. Gde je tu pojedinac?
– U romanu „Kraj stoleća Kasiopeje” istorija ima ili suprotan tok događajima koji je obeležavaju, ili je pokreću drukčije sile nego što nam se dosad obznanjivalo, ili se, pak što je najizvesnije, razara sama u sebi. Otuda se sudbina pojedinca rešava, bez konačnog rešenja naravno, u kolopletu nemilosrdnih zemaljskih sila i pod uticajem teško dokučivih sila podzemlja i Kosmosa. Pojedinci su ili u kolaboraciji s njima, ili im se opiru, ili pokušavaju da ih izbegnu, pri čemu svaki od tih izbora uzima danak, što, između ostalog, omogućava da njihova, a samim tim i ljudska sudbina bude u središtu priče.
Četvorica junaka Vaše knjige pripovedaju svoju priču. Oni se razlikuju po nacionalnosti, po veri, po korenima. Sudbine su im, ipak, povezane...
– Više spona vezuje sudbine junaka ne samo po tome što su svedoci istih zbivanja (Dugi austrijsko-turski rat krajem 16. i početkom 17. veka, Banatski ustanak Srba i spaljivanje moštiju Svetog Save), već i po procesima u jezgrima njihovih kultura i civilizacija, istovremeno i suprotstavljenih i u dodiru, nekad plodotvornom, a nekad zloćudnom. Od mnogih primera u romanu navešću samo dva. Nemac Johan Hutman, rudarski stručnjak i alhemičar, poverenik bankarske kuće Fugera i imperatora Rudolfa II, i Francuz Bartolomeo de Koreis, lekar i trgovac, poverenik kralja Anrija IV, sporeći se o racionalnom i iracionalnom, spoznaće da je reč o dva lica Evrope koja traže jedno drugo. Nasuprot tome, Srbi – monah Pajsije, potonji patrijarh, i Teodor, vladika banatski – i poturice – hroničar Ibrahim Pečevi i veliki vezir Sinan-paša – povezani su zajedničkim poreklom, i upravo ih takvo poreklo beskrajno udaljava jedne od drugih, pa i upućuje na zlokoban put. Sinan-paša, da bi potpuno presekao sve veze sa Srbima i predao ih zaboravu, fizički će ih satirati, a spaljivanjem moštiju svetog Save simbolično će pokušati da ubije dušu srpskog naroda. Teodor i Pajsije su, pak, za potpuno razmeđenje sa poturicama, pozivajući se na proroka Jezikilja, čiji Gospod kaže za konvertita: „Učiniću od njega znak i priču, i istrijebiću ga iz naroda svojega.”
„Obični” ljudi su uvek na strani mira. Ipak, dopuštaju da budu uvučeni u ratove koji vode drugi, ratoborniji. U čemu je čarolija ratnih igara kada su svi posle nesrećni?
- Uputiću na misao Tejara de Šardena „da front nije samo borbena linija, mesto gde korodiraju ljudske mase, koje jurišaju jedne na druge, već u izvesnom smislu i `pročelje talasa` koje nosi ljudski svet prema novoj sudbini...” I dalje, u kosmičkoj projekciji: „čini se da je tu čovek na najudaljenijoj granici onoga što se ostvarilo i što se priprema.” Najpre u tom ključu pripoveda se o ratu u mom romanu. I samo tako je moguće da junaštvo, koje se najčešće ispoljava u ratu, „pjani pokoljenja”, kako kaže NJegoš, ali i da bude „car zla svakojega”, što pokazuju i epizode o Banatskom ustanku.
Da li se slažete sa ocenom da je Vaša knjiga apokaliptično viđenje života? Da je istorija vreme čuda? Otkud Kasiopeja? Kako bi se danas, kad je doživela drugo izdanje, mogla još čitati?
– Šta je Apokalipsa nego večna simbolska slika istorije i zar pod njenom senkom viđenje života može biti drukčije nego apokaliptično? I zar sama istorije ne liči na teurgijski proces? I šta su u mom romanu vatra i svetlost podzemlja i Kosmosa nego realno čudo? To me je navelo da 16. vek, nazvan stolećem Fugera po bankarskoj kući iz Augsburga da podseća na trijumf i krizu novčanog kapitala, nazovem stolećem Kasiopeje po sazvežđu u kome se tada pojavila veličanstvena supernova, izazvavši u Evropi uverenje da se čovečanstvo našlo na kobnoj raskrsnici vremena. Upravo osećanje da se svet remeti u svim svojim ravnotežama mislim da je svojstveno i današnjem čoveku i da se i u tom ključu moj roman može čitati danas, možda više nego kad je prvi put objavljen. Ukrštaji i sukobi civilizacija i sudbina srpskog naroda u njima, viđeni iz četiri različite pripovedačke perspektive, možda će čitaoca još više vezati za moju knjigu jer su ta pitanja otvorena i danas. A najbliže će mu svakako biti kosmičke vizije i snoviđenja koja su nekad jedina čovekova nada. Voleo bih i da moja knjiga povede čitaoca u avanturu otkrivanja onoga što je iza pojava međusobnog oponašanja Rudolfa II i Murata III, zatim astronomskih, astroloških i alhemijskih preokupacija kao komponenti priče, i, napokon, najezde vukova, Hutmanovog silaska u utrobu Zlatne planine, i pokušaja da se alhemijskim simuliranjem igre kraljeva utiče na tok istorije.
Koji vam je sada istorijski trenutak inspirativan? Ili je u ovom vremenu zamrla mašta pred srahotama stvarnosti?
- U „Kraju stoleća Kasiopeje” Joha Hutman, nagnut nad ponorom istorije, pita se ko će iz tog ponora izroniti. To je pitanje koje i ja postavljam sada pišući zajedno sa sinom Nebojšom roman „Sećanje na zaborav”o stvaranju televizijske serije o Velikom ratu u vreme „Milosrdnog anđela” i potom. Odlomak „Seni” iz tog romana u nastajanju objavili smo u časopisu „Književnost” 2001. godine.
-------------------------------------
Slepa vera i razum
Proročanstvo i mit se čine pogubnim ako se svode samo na jednu ideju. Otkud potreba ljudi da veruju više u njih, nego u razum?
- Mit i proročanstvo su u najdubljim temeljima identiteta Srba, i ne samo Srba, kao spreg genetskog jezgra naroda i izbora daljeg puta, prevashodno u kosmičkoj projekciji. Druga je stvar redukcija mita i njegovo svođenje na jednu ideju u cilju instrumentalizacije, što je, ipak, racionalna a ne iracionalna operacija. Ali kad je u pitanju prihvatanje te jedne jedine ideje zarad neke akcije, onda se računa na ljudsku iracionalnost, koja se ispoljava u tzv. slepoj veri, i tu razum nema nikakvu šansu.
Anđelka Cvijić