Žak Derida je rođen 15. jula 1930. u jevrejskoj porodici koja je živela u El Biaru, u Francuskom Alžiru. Sa 10 godina je maštao da postane fudbaler, ali je izbačen iz škole, nakon što mu je učitelj rekao da “francuska kultura nije namenjena malim Jevrejima”. U 19. godini Derida se upisuje na fakultet u Parizu i to u vreme kada je zvezda Žana Pola Sartra bila u zenitu, ali on se radije opredeljuje da prati učenja Fridriha Ničea i Martina Hajdegera. Radeći na doktorskoj tezi o Edmundu Huserlu toliko se zainteresovao za dvosmislenu prirodu svakog pisanija da je na kraju nikad nije ni dovršio.
Početkom šezdesetih predaje na Sorboni, kada aktivno doprinosi teoriji francuskog levičarsko-avangardnog pokreta, a od tada svoj rad kroz knjige “O gramatologiji”, “Pisanje i razlika”, “Govor i fenomeni”, fokusira na “dekonstrukciju” filozofskih dela Rene Dekarta, Žan-Žak Rusoa, Ferdinanda De Sosira, Hegela, Kloda Levi-Štrosa, Sigmunda Frojda i mnogih drugih. Koristeći termin “dekonstrukcija” Derida na subverzivan način promišlja “vladajuću iluziju zapadne metafizike” po kojoj jezik ideje i istinu izražava ne menjajući ih. Koncentrišući se na višestrukost značenja on pokušava pokazati da je jezik teško uhvatljiv i da čak ni autori ne mogu potpuno legitimno tumačiti svoje tekstove.
Činjenica da je Derida najčešće odbijao da definiše “dekonstrukciju”, koju je smatrao “izvesnim iskustvom nemogućeg”, donela mu je mnoštvo “protivnika” i kritičara koji su smatrali da je njegov rad frivolan, opskuran i “auto-subverzivan”, dok je najpopularnije mišljenje o njemu bilo da je “skeptički nihilista koji ne veruje ni u šta”.
Univerzitetsku karijeru Derida je završio predavajući na mnogim prestižnim univerzitetima u Americi, među kojima su i Harvard i Jel. Objavio je “bezbroj” članaka i oko 50 knjiga prevedenih na 22 jezika.
Preminuo je u 74. godini u jednoj pariskoj bolnici.
03.05.03 Pobjeda
Rijec o knjizi: Zak Derida "Politike prijateljstva" Beogradski krug
Prijatelj cuti, on cuva tisinu
Zli i pakosni nijesu po definiciji prijatelji, oni ne znaju za dijeljenje, zajednicu prijatelja. Zlonamjerni vise vole stvari od prijateljaZak Derida, filozof i sljedbenik Nicea, Huserla i Hajdegera predstavlja znacajnog autora u savremenoj francuskoj filozofiji. Postmodernista i autor ideje o dekonstrukciji u svojim brojnim studijama, u prvom redu "O gramatologiji" (1967) iznosi argumente u prilog decentriranju sredista, jer ideja sredista uvodi poznate suprotnosti izmedju noumenona i fenomena, subjekta i objekta. Pri tome prisustvo autora jos manje obezbjedjuje utvrdjene tacke znacenja, pa je mehanizam interpretacije i reinterpretacije teksta proces u kome citalac i autor stvaraju jedan "uzmicuci horizont" unutar koga znacenje biva beskrajno odlozeno. Tako je Derida postao zvanicni promoter nacela dekonstrukcije, ciji je skepticki pristup, metodoloski strogo nastojao da potvrdi analizirajuci razlicite filozofske probleme.
Buduci da citalac i autor nijesu neprikosnoveni autoriteti, dekonstrukcija postaje neka vrsta demitologizovanja privilegovanih pitanja i semantickih odrednica. Dekonstruktivisticko tumacenje teksta u kome se podriva njegovo ocigledno znacenje, Derida ce u najnovijoj knjizi primijeniti na proto-tekstove: Aristotela, Nicea, Kanta, Smita ili Hajdegera da bi dobio bezgranicnu priliku za novi pristup rasclanjivanju "politike prijateljstva". Ideja da nema privilegovane tacke, kao sto je recimo osnovna autorova namjera u tekstu i dodir sa spoljasnjim svijetom, za Deridu je uvod u osvajanje novog prostora za intelektualno misljenje. Veliki znalac filozofije, religije i mita Derida ce u knjizi "Politike prijateljstva" pokazati istinski duhovni elan vital u lucidnoj igri rijeci, pojmova i filozofskih ideja.
Prijateljstvo je stara tema filozofije morala o kojoj raspravljaju anticki mudraci, Kant, Nice ili Montenj. U tom kontekstu, Derida ce precizno definisati svoj nauk: "Jer moja radna hipoteza, moja teza ako vise volite, bila je da se ta figura i to pravilo od samog pocetka upravo dominirali u zapadnoj teoriji i filozofiji. Dakle, u samim pojmovima juridickog i politickog". Deridina zamisao da dovede u pitanje (= dekonstruise) tu veliku figuru prijateljstva i njeno dominantno fraternisticko, familijaristicko, eticko, etnicko, politicko i prvno bice, kljucno u istoriji civilizacije, temelji se na pojmovnoj arhitekturi i pojmovnom iscitavanju filozofskih tekstova, u prvom redu Nikomahove etike, zatim Eudemove etike, Nicea i Hajdegera.
Pitanje sta jeste prijateljstvo i kako uobliciti nase predrazumijevanje pitanja prijateljstva u svom teorijskom i onto-fenomenoloskom obliku, Derida ce u svakom inventivno obradjenom ogledu u knjizi, poceti sa Montenjevim rijecima koji citira recenicu sto je Diogen Laertije pripisuje Aristotelu. "O prijatelji moji nema prijatelja". Istina prijateljstva vezana je za istinu bratstva (zajednice), porodice i drzave, prava i demokratije koja je uvijek stavljala akcenat na bratimljenje, odnosno na trijadu: bratstvo, jednakost, sloboda. Prolegomena prijateljstvu koja slijedi liniju od Cicerona, Aristotela, Montenja, Smita, do poslednjeg teksta u knjizi "Hajdegerovo uvo" koje se nalazi u dodatku, a pripada istoj cjelini povezuje pojmove, prijateljstvo, pravednost, drzava, demokratija, politika, sa onim phronesis u kome blistaju istina prijateljstva i istina politike.
Iz tih razloga Derida istice: "Ovdje rijecima pretpostavljam gest. Umjesto jos jednog diskursa o politici prijateljstva, na tu temu, vjerujem da je ispravnije uputiti svjedocanstvo o politickom prijateljstvu". Namjera da gestom (svjedocanstvom) govori o vrijednosti prijateljstva i prijatelja u filozofskoj, duhovnoj ali i politickoj povijesti, saglasna je sa autorovim stavom da je za takav predmet neprimjeren strogo racionalisticki koncipiran diskurs. Za to je njegov gest, gest ponovnog ispisivanja na ispunjenoj tablici filozofske mudrosti zapadno-evropske tradicije. Uspostavljena arheologija znanja nije mehanicko (pro)izvodjenje tradicije vec njeno (sve)obuhvatno tumacenje u kojoj ona dobija status prvorazrednog svjedocanstva.
Prijateljstvo (philia) i to da onom biti prijatelj vise prilici voljeti nego biti voljen, dakle aktivisticki pristup o kome se govori od antike do danas, Derida ce dodati Niceov diskurs o novim filozofima kao novim prijateljima istine. Novi proglas: "O neprijatelji moji nema neprijatelja" je paradigma koja uvodi u politiku apsolutnog neprijateljstva, jer politicki zlocin potice rasudjivanjem o moci neprijatelja: "Zbog cega zli, pakosni, zlonamjerni (phauloi) nijesu po definiciji prijatelji, dobri prijatelji. Zbog cega oni ne znaju za djeljenje, odnosno zajednicu prijatelja. Zato sto oni vise vole stvari (pragmata) od prijatelja". Sablast politickog (poglavlja 5 i 6) i Deridin neumorni angazman istrazivaca istine prijateljstva obuhvata ispitivanje humanitarnog prava u kritickom citanju Smita i njegovog pojma politickog u evropskom pravu. Pitanje na koji nacin to humanitarno ucestvuju u procesu humanizacije u kome se stvaraju braca izvan krvi (= bliznji) zavrsava sa pitanjem: Sta bi danas bio u nekom novom pravu zlocin protiv humanosti?
Za Deridu retorika prijateljstva glasi: "Prijatelj cuti, on cuva tisinu". Dakle, u Hajdegerovskom kljucu izmedju polemos i philia, logos osigurava jednu homologiju. U samom jezgru Deridine tematske konfiguracije pojma prijateljstva lezi dakle odnos prijateljstva (philia) sa onim eros i agape gdje je philia ipak najsrodnija prijateljstvu jer ukljucuje sklonost i zelju za dobrom drugima a ne samo sebi. Medjutim, problem se opet javlja na visem nivou ukoliko ne dodje do krajnjeg pomirenja izmedju prijateljstva i neprijateljstva, sto bitno utice na moralno-politicki plan. U tom smislu u nastojanju da eksplicite i implicite rekonstruise "politike prijateljstva" i onog sto prima facie proistice iz prijateljstva, Derida je zalazio u njegovu samu sustinu kriticki se zalazuci za (re)interpretiranje u kome se (re)konstituise pojam prijateljstva u istorijskom i modernom znacenju. Ono sto je rezultat Deridijanskog diskursa jeste invencija sa kojom se autor upusta u pojmovnu avanturu a sto moze posluziti kao reprezentant za mnoge probleme i njihovo filozofsko razumijevanje.
Sonja Tomovic - Sundic
01.01.00
Nin
22.08.2002.
Mišljenje Drugog
Naslov: "Politike prijateljstva"
Autor: Žak Derida
Izdavač: "Beogradski krug", Beograd 2001.
Nemam ovde nameru da se kritički osvrćem na značaj ili značenje objavljivanja ovog velikog dela o "politikama prijateljstva" u izvrsnom prevodu na naš jezik, koji svakako zavređuje javnu pažnju i hvalu (prevodilac sa francuskog Ivan Milenković), jer to u ovim okvirima nije ni moguće. Moja je namera da jednostavno upozorim ili obelodanim da ova knjiga postoji i da je vredi pročitati. U nedostatku elementarnih informacija o mnogim značajnim delima koje se povremeno objavljuju u prevodu iz oblasti filozofije i teorije i to će, verujem, biti dovoljno, bar kao kultivisani putokaz.
Kada sam već kod edicije "Cirkulus" u kojoj je objavljen Deridin ogled, da bar pomenem i neka druga dela o kojima se nije pisalo a koja zavređuju javnu pažnju. Na primer, knjigu Dejvida Vilsa "Proteza", neku vrstu filozofskog pandana "Uliksu", ili knjige Pegi Kamuf "Univerzitet u dekonstrukciji", Slavoja Žižeka "Manje ljubavi - više mržnje!", Čarlsa Tejlora "Prizivanje građanskog društva", što ukazuje - imajući u vidu i najavljena dela - na značaj ove edicije za naš filozofski život.
"Politike prijateljstva" je izuzetno obiman i slojevit tekst i izuzetno težak, ali ne u klasičnom smislu, kao nejasan ili težak za čitanje. Taj tekst je "težak" jer ove "politike prijateljstva" za koje pledira Derida, to je u teorijskom pogledu u opoziciji prema tabuiranim i tradicionalnim kanonima politike, kakav je onaj Grčki ili Judeohrišćanski, da bi se možda u odlučujućem razgovoru ili polemici između Ničea i Šmita, odnosno, Hajdegera i Blanšoa, dospelo do ovog dekonstruktivističkog shvatanja politike o kome Derida govori na samom početku ovog ogleda. Jer ove "politike" s jedne strane smeraju na dekonstrukciju velike figure prijateljstva, njeno androcentrirano, fraternističko, dakle, veli Derida, familijarističko, etničko i nacionalističko, genetističko i falogocentričko pravilo.S druge strane, moderni pojam "politike" zasnovan je na pojmu "neprijatelja", još u Ničeovom pasusu iz "Ljudskog, odviše ljudskog" gde Niče pravi onu modernu razliku između glasa "umirućeg mudraca" (on ovde misli na Grčku i ovaj epohalni "izlazak iz Grčke") i onoga poziva iz budućnosti: "Vičem, ja živi ludak": "Neprijatelji, nema više neprijatelja!. To je svakako radikalno preokretanje Aristotelove apostrofe, koju na početku svojih "Politika prijateljstva" citira Derida: "O, prijatelji moji, nema više prijatelja!. Jer, ovde je važno da već sama retorička figura apostrofe, koju posle Aristotela navodi Montenj i mnogi drugi za njim, podrazumeva izvestan prekid i odlaganje, ili vremensko uvrtanje kao i logičko uvrtanje koje ga sledi. Hoću da kažem da od samog početka, za razliku od modernog shvatanja politike, koju obeležava "egzistencijalno prisustvo neprijatelja", bez koga prema Šmitu nastaje "gubitak političkog" - savremene "politike prijateljstva" obeležava ova neočekivana "institucionalna praznina" ili "odsustvo" kao "invencija otpora" i dekonstruktivni odgovor na viševekovni kontinuitet "politike kao metafizike prisustva". To će pokazati da u samom srcu prijateljstva, kako veli Derida, prebiva aporija, u ovom pokušaju "prelaza na institucionalnu instancu Drugog". To pokazuje da nam pristup političkom još nije otvoren.
Jer je u pitanju "mišljenje drugog kao mišljenje smrtnog, ili telepoieza, koje ono političko smešta u samu stvarnost u kojoj vlada zakon sablasnog". Ali za Deridu ove "Politike prijateljstva" nisu samo još jedan diskurs o politici - i to je ono za nas dragoceno - nego i "svedočanstvo o političkom prijateljstvu" sa prijateljem iz "Beogradskog kruga" na čiji je poziv 1992. godine Derida održao predavanje, koje je postalo osnova ovog ogleda o prijateljstvu.
Nenad Daković
