22.03.07
Svedočenje o potresnom
Novica Tadić
Pesnik Novica Tadić (1949), dobitnik je nagrade „Meša Selimović” za 2006. godinu, za poetsku zbirku „Neznan” koju je objavio „Zavod za udžbenike i nastavna sredstva” iz Beograda. Ova knjiga dobila je 16 glasova Velikog žirija, a kritičari su o stvaralaštvu Novice Tadića izrekli zanimljiva zapažanja. Prema njihovom mišljenju reč je o pesniku koji ne liči ni na koga, koji je opevao tamnu stranu zaumne svesti i koji kreativno nadograđuje svoju „obrnutu Bibliju”.
Novica Tadić je za svoje pesničko delo dobio nagrade „Vasko Popa”, „Đura Jakšić”, „Stanislav Vinaver”, „Milan Rakić”, „Zmajevu nagradu”, „Disovu nagradu”. Samo neke od njegovih dosadašnjih poetskih zbirki su „Prisustva”, „Smrt u stolici”, „Ždrelo”, „Pogani jezik”, „Ruglo” i druge. Živi u Zemunu.
Kažete „Sve je već rečeno, i izgubljeno”. Šta je rečeno, šta je izgubljeno?
Objavio sam 15 knjiga pesama i sve su one za mene izgubljene. Pa i ova nedavno nagrađena. Posle svake objavljene zbirke ja sam se kao autor zaticao u međuprostoru, između dva rukopisa, onog u jeziku, prošlog, i onog nastajućeg što me opseda i što kao tamna najava ište sav moj život, sve moje misli i slabosti.
Kada govorite o zlu, strahu i očajanju, da li mislite na zlo koje zaposeda odnekud spolja ili je prepoznato iskonski u čoveku, kao njegova osobenost?
Zlo potiče od ljudi, od svih nas. Iz čovekove slobode i njene loše upotrebe. Kao slobodna bića, mi grešimo. Mnogo je ljudi na svetu i mnogo je zla. Zlo je opšteplanetarna pojava. Mi, srpski pesnici, našli smo se, u poslednjim godinama, u samom centru opštesvetskog zla. Otuda potiče i veličina savremene srpske poezije. I osrednja zbirka nekog srpskog pesnika, svedoči o nečem potresnom, bolnom. To je prednost koju smo svi mi imali, a nismo je tražili.
Kritičari kažu da je vaša poezija škrta na rečima, a duboka u značenjima. Kako vodite tu jezičku igru, od tamnog do katarzičnog, do humornog čak?
Reč strategija je meni prilično tuđa. U pisanju nemam plana, neke misli-vodilje. To se odvija samo po sebi, bez naročitog truda. Zašto bih se trudio i zapinjao u poeziji? A humor nije samo efekat, nego i deo jezičke igre.
Kako zamišljate svog idealnog čitaoca, budući da su čitaoci poezije danas malobrojni?
Neosporno, čitaoci poezije su malobrojni. Savremeni čovek nema vremena ni za dobra dela, ni za molitvu i dobre pomisli. Žurba ga je svega pokrila, i on se ispod tog pokrivača, kao u noćnoj mori, batrga. Za ono duhovno, pa i za poeziju, on ostavlja sutrašnji dan. A što se tiče idealnog čitaoca – moj idealni čitalac je sam đavo. Mogu da ga zamislim kako se sladi i kikoće nad mojim pesmama punim nesreće, zlih pomisli, suludih zgoda, tamnih emocija i slika iz pakla, odnosno iz mog života koji je on, uz moju pomoć, pretvorio u pakao.
Da li biste mogli da izdvojite jednu sliku, neki suštinski prizor Vašeg duhovnog života, nešto čemu se iznova vraćate?
Mnogi pisci imaju opsesivne teme, simbole i slike kojima se vraćaju iz knjige u knjigu. Jedan od motiva-simbola kojem se ja vraćam jeste simbol kokoške. Napisao sam knjigu „Ognjena kokoš”. Ali, i u mojoj prvoj knjizi pesama „Prisustva” pojavljuju se pticolika stvorenja, pernate utvare i slično. Napisao sam i knjigu „Kobac”. U zbirci „Neznan” imam pesmu „Ljudi koji krešte”. To su one pesme koje se, izgleda, same napišu, jer nastaju iz opsesije, iz podsvesnog i nedokučivog. U vreme bombardovanja video sam mnoge vatrene kugle, i jednog dana rekoh, ni sam ne znam kome: „Eno, Ognjena Kokoš je snela Ognjeno Jaje, odmah iznad Zemuna, prema Batajnici”. I preplakao sam taj dan, krijući suze.
Da li Vam je bliska misao Momčila Nastasijevića da iz propasti nekom nikne spas?
Da malo to razjasnimo. Nastasijević je naš najdublji pesnik. Sve što je napisao zasnovano je na našoj književnoj tradiciji i pravoslavnoj veri. To je pesnik koji je voleo svoj rod, svoje bližnje, te otuda i kaže u pesmi „Truba”:
Rod smo.
Kad umre čovek,
i moje srce rušno je.
No, uz ovu pesničku misao on je, u duhu naše vere, imao u vidu i pouku da mi u zemaljskom životu treba da se odričemo mnogih stvari za kojima svetina hrli, da krotimo sebe, da poništavamo svoje strasti i egoistične prohteve. Smrt, propast starog čoveka u nama uslov je našeg ohristovljenja i spasenja. I zato, zaključujući ovaj razgovor, evo Nastasijevićevih stihova iz pesme „Jedinoj” koji po svojoj lepoti i istinitosti nemaju premca u našoj poeziji:
I dublje li nas nema,
dublje se otvara spasenje.
I sve je to meni blisko, a kome nije?
Marina Vulićević
02.03.07 NIN
Dnevnik uličnog šetača
Neznan, Novica Tadić
Poput mnogih čuvenih, ali i manje znanih knjiga, i zbirka pesama „Neznan” Novice Tadića otvara se jednim svakidašnjim činom, koji dele svi gradski ljudi – izlaskom iz sobe na ulicu i suočavanjem sa svetom. Neki mudrac je već odavno primetio da sve naše nevolje počinju u trenutku kada prekoračimo prag sopstvene sobe, kada se nađemo licem u lice sa drugima, sličnima sebi, kada uronimo u neznan života koji nas višestruko prevazilazi, ukazujući nam se kao postojano izvorište trauma. Otuda, iz te saznajne tačke, u uvodnoj, gotovo programskoj pesmi naglašeno simboličnog naslova „Prolaznik”, kreće i glavni junak novog poglavlja Tadićevog razlomljenog, pa utoliko i sugestivnijeg antilirskog speva.
U modernoj poeziji, onako kako je vidi i kako je piše Novica Tadić, više nema nijednog jedinog razloga za formiranje bilo kakve idilične predstave o svetu: smrt idile je oglašena potkraj romantizma, da bi u potpunosti bila opevana u poeziji „ukletih pesnika” minula dva veka (tu je za ovaj jezik paradigmatičan primer Vladislava Petkovića Disa, u ponečemu Tadićevog pesničkog pretka), pa današnji pesnici, naslednici te orijentacije, upravo poput Novice Tadića, pevaju iz pozicije dogođene apokalipse, javljaju nam da se ona odavno odigrala, samo se čovek našeg doba, iz krajnje niskih pobuda, pravi da to ne primećuje. Za takav polazni stav, pravo govoreći, imaju više od jednog razloga: katastrofičko iskustvo moderne civilizacije, ratovi i društveni sunovrati, ideološka oholost i tehnološki imoralizam, na kraju krajeva, činjenica da u svetu ni jednog jedinog trenutka ne prestaje satiranje nedužnih, ne ostavljaju previše mogućnosti za izbor onome ko sebe, uprkos svemu, oseća kao pesnika. Ali mu i dalje daju povoda, makar naopako shvaćenog, crnog, da ne odustane od pisanja.
Novica Tadić i u knjizi „Neznan” prihvata taj povod. Wegov prolaznik, njegov „potukač” (što je naslov jedne od ranijih pesnikovih knjiga), šestari gradskim ulicama, umnožava se i transformiše, nepogrešivo, u tom tumaranju, otkriva znakove đavolovog truda i najpre sebe uverava da je mit o postanju kroz istoriju okrenut naglavce, te da je život novog čoveka u stvari brzi prolazak kroz nakazni, infernalni predeo, praćen bolom i stalnom mišlju na smrt. Izgleda da ni u knjizi „Neznan” nema pesme u kojoj se posredno ili neposredno ne pominje zemni kraj, pa je na ovom mestu, povodom svih Tadićevih stihova, uključujući i nove, umesno citirati ni manje ni više nego Mikelanđela: „Ne nastaje misli u meni u kojoj nije izvajana smrt”, veli stari pesnik koga je voleo da čita Miloš Crnjanski.
Tadićeve pesme postaju sve svedenije. Premda nikada nije pripadao lirski nastrojenim pesnicima koji obraćaju pažnju na razvijenost pesničke retorike, na zvuk ili na neko drugo sredstvo klasičnog pesničkog repertoara, nego se uvek usredsređivao na simbolički opredmećenu reč i, posebno, na naročito oblikovanu pesničku sliku, Tadić je, kada rekapituliramo njegov pređeni put, sebe sve više i više jezički disciplinovao, redukujući sopstvenu pesmu na samu suštost, i ubedljivo je predstavljajući kao rezultat dugog jezičkog podvizivanja. Većina njegovih pesama ispisana je u ispovednom ja-iskazu, pri čemu izvor tog preosetljivog, drhtavog glasa, koji se često oglašava sa samog ruba jasne svesti, na sebe preuzima muku i napor izobličene, traumatične svakidašnjice, iskupljujući, poput starih pesnika, sve grehe prošlog i današnjeg sveta.
Pri tom, kako se kaže u pesmi „Lovci na duše”, o spasenju se najmanje misli i najmanje se u njega nada, crna stihija u potpunosti je preuzela inicijativu, i ovladala ljudskim dušama. Stoga je i svet Tadićeve poezije krcat nakazama, jurodivima, sumasišavšima, bednicima, autsajderima, pogubljenicima, pometenima, napuštenima, kljastima i sirotima, koji nikako ne mogu da se obazru u scenografiji paklenog gradskog života, u kojem se, na svakom uglu, oglašava nepomenik. U ranijim knjigama Novica Tadić je istrajno, konceptualno dosledno svoj poetski prostor naseljavao onim figurama koje V. Kajzer naziva „zlim, demoničnim predmetima/bićima”, skakutanima, kezilima, češljevima, kokošima itd. Pojavu tih bića-predmeta, neizostavno, prati ton sardoničnog, paklenog humora, jer zlo nužno rađa zluradost, nasladu i radost zbog nesreće drugih (tu je vidan Tadićev moralizam i, na poseban način, verizam).
U novijim knjigama, uključujući i zbirku „Neznan” koja stvara utisak „dnevnika uličnog šetača”, albuma jezičkih snimaka čudnih, iščašenih prizora, podjednako delujući pojedinačnim pesmama, ali i celinom (istakao bih, ipak, pesme „Na stanici, san”, „Molitva zabludelog”, „Qudi u obrtnim vratima”, „Gatka o posuđu”, „Pred supermarketom”) Tadić svoj pandemonijum proširuje novim prikazama („neznan”, „zloslov”, „svelik”, „crveni končić”, „rog”), ali se sve više okreće signalima izoštrene, upravo skitačke percepcije. Iščekivanje da će se odnekud, iz spleta gradskih ulica, promoliti spasitelj, odavno je potonulo u zaborav, jer se moderni čovek, sugeriše Tadić, svakodnevno i preobilno suočava sa apsurdnim prikazanjima; rečju, sa neporecivo snažnim dokazima da je smisao iščezao i da sa namesto njega uspostavio demonski, u isti mah užasan i bezrazložan poredak sveopšte egzistencije.
U savremenoj srpskoj poeziji, inače (pre)obilnoj i vrlo raznolikoj, do prepoznatljivosti i izrazitosti može se doći jedino i samo onako kako se do tih kategorija oduvek i dolazilo – snagom pesničkog dara, i besprekornošću poetske artikulacije. Samo što je taj put danas unekoliko otežan usled narasle i u dobrom delu više nego korektne pesničke produkcije. Pa opet, istinske izrazitosti je malo, taman onoliko koliko je uvek ima otkad se poezija i piše, što će reći, otkad je sveta i veka. Nesklon, inače, kojekakvim top-listama, bez obzira na njihovu nameru, namenu ili vrstu, hroničar ovog nedeljnika siguran je, kao neko ko čita Tadićevu poeziju godinama, i čije pesme doživljava kao lični vodič po neznanu i bezizgledu (slobodno je i dalje biti zainteresovan, ma koliko to nekom izgledalo staromodno), da su Tadićevi stihovi vršna izuzetnost današnje srpske poezije. Pesnik „obrnute kosmogonije”, kako sam ga nazvao jednom ranijom prilikom, uspeva da se stalno obnavlja tako i toliko da onaj ko ga čita, veruje u svaku njegovu reč.
A kad se pesniku veruje na reč, e, to je onda nešto. U stvari, to je onda sve, to je ta izuzetnost.
Mihajlo Pantić
13.01.07 Politika
Pepeo i ognjeni likovi
Neznan, Novica Tadić
Ambijenti uličnih ćoškova i predgrađa, blatnjavih seoskih puteva kojima se vraćaju „sinovi razmetni”, prosjaci i božjaci, utvare i akrepi što se pomaljaju iz svakog ulaza, memljivi podrumi i sklepane straćare, polutamne sobe sa gvozdenim krevetima u koje se leže kao u „ledeni grob”, jesu prostori u kojima se kreću umnožene figure poslednje zbirke Novice Tadića Neznan. Simbolički raspon njenog naslova možda je ponajviše složen, zahtevniji za tumačenje nego u autorvim prethodnim zbirkama počev od „Nepotrebnih saputnika” (1999), jer ne podrazumeva samo sveprisutne oblike opasnosti, straha, očajanja i zla koji uzajamno prožimaju raznolika noćna bića Tadićeve poezije. On ujedno upućuje i na onu tajanstvenu liniju razgraničenja sveta materijalnog (zla) i duhovnog/duševnog kome se pristupa posle smrti kao u božansko okrilje.
Pet ciklusa knjige „Na ulici”, „Lovci na duše”, „Zlovolja”, „Vražje rupe” i „Napušten” variraju neke od pesničkih situacija i motiva poznatih iz ovog vanserijskog pesničkog opusa, ali se zapažaju i izvesna nova svojstva. Najpre, Tadić svoj govor sve više usmerava ka narativnim prizorima, jednostavnijem i svedenijem iskazu koji povremeno koristi efektnu, ekspresivnu metaforu. Njegove pesme ispisane u „ja” formi neosetno prelaze u dijaloški princip razvijanja pesničkih slika, što može da podrazumeva ili „prerušeni” solilokvij ili obraćanje različitim „instancama” muškog i ženskog pola sa kojima pesnički subjekt deli svoje košmarne vizije jave i sna.
U takve primere spada nekoliko pesama iz prvog ciklusa „Na ulici”, osobito one u kojima se figuri ženskog pola pridaju demonski ili pak – onostrani atrubuti: „Ona ima očice kojima okolo grabi,/ i u svoju nutrinu gladnu,/ od svega na svetu, samo vazduh trpa.....Bistre su njene oči,/ a njima ništa ne vidi/ dok se u svetlosti dnevnoj kupa” („Moderna mešina”). Ili ona u kome pesnik među ognjene likove koje šalje „Svelik” prepoznaje neku žnesku osobu koja može biti od ovoga ili onoga sveta: „Jer, tvoje ovce su ovde,/ a jagnjad na nebesima./ Kako si se podelila, tako si i odabrala sebe” („Na drugom mestu”).
Ovo je utoliko zanimljivije zato što je Tadićeva „arheologija” ljudskog zla oličena u brojnim primerima morbidnog nasilja nad žrtvama (često ženskim). To u pesniku izaziva osećanje nejasne krivice, očajanja, beznađa, ali rezultuje po pravilu hladnom konstatacijom, katkada crnohumornom. S druge strane, Tadićev „prolaznik” koji se po izlasku na ulicu „umnožio”, nosi na cipelama „ogledalca” u kojima se vide „vrhovi solitera/ i modro nebo bez oblaka”. Nisu li to isti oni delići razbijenog ogledala iz Andersenove „Snežne kraljice” o čemu piše Laš Fr. H. Svensen u svojoj Filozofiji zla, zbog kojih čovek sve vidi izobličeno i nakazno ružno, gdegod da pogleda?
Tako je i u Tadićevim pesmama u kojima se ponovo simbolički osnažuju motivi „starih cipela” i ogledala u kome se prepoznaje pesnikov tamni dvojnik, neka vrsta Frankenštajna. Ali, ovoga puta zlo će se preneti u san i time donekle ukinuti jezovitu stvarnost: „S onim cipelama u rukama/ on će pronaći moju sobu,/ moj krevet, i leći će tu/ i nestati/ u mom minulom snu o njemu”. Odnosno, kada pogleda u ogledalo, pesnički subjekt ne može da odoli ambivalentnom, ciničnom zadovoljstvu što je „ubledelo lice stranca” sa dubokom tugom u očima – neko koga je stvorio sam pesnik, u iracionalnim trenucima stanja drugosti, transformacije u nekakav lik Neznani („Posle besane noći”).
Češće će se, ipak, u ovoj zbirci pojaviti zastrašeni i prestravljeni junak koji može biti objekat samomučenja ili pak žrtva nekih drugih sila, čak i konkretno represivno-istorijskih, u kontekstu nasilja koji jedan politički režim može prikriveno ili otvoreno sprovoditi nad pojedincem i ugroziti njegovu egzistenciju, npr: „Ludom vojvodi”, „Plemenske pesme”, „Preko zubaca”, „Ulice”, „Ljudi u obrtnim vratima”, „Iz starudije”, „Kongres”, „Na pragu”. I ove pesme pisane su iz dosledno individualne, izokrenute, ekskluzivne perspektive, ali upućuju da je lanac zla neumoljiv upravo zato što u isti red stavlja i dželate i žrtve, menjajući u svakom trenutku njihov status i imenovanje.
Bića kojih se pesnički subjekt plaši hiperbolizovana su u ovim pesmama do apokaliptičke vizije u kojoj mrtvi ustaju da bi živi osetili razlog svog postojanja, snagu pokajanja koja ih polako pročišćava i sprema za smrtni čas. Ta molitva Bogu, koja se u poslednjim Tadićevim zbirkama pojavljuje kao katarzična moć suštinske pesničke reči i jeste onaj bezdan, izmaglica, neznan – u koji se pada raširenih ruku kao krst. U toj neugasloj vatri postaju prah i pepeo svi požuteli spisi, mrtve stvari i izgovorene i izgubljene, a potom zaboravljene reči.
Bojana STOJANOVIĆ PANTOVIĆ
Smrt me sprema
Smrt me sprema
i pakuje
u sapunsku kutiju
Oči mi mirišu
glas mi nestaje
a ruke se
na grudima sklapaju
Pored mene
sveća ne gori
Pored mene
kaplje
česma satanina
Novica TADIĆ