Svetislav Basara rođen je u Bajinoj Bašti 1953. godine.Autor je više od dvadesetak knjiga – romana, zbirki pripovedaka, drama i eseja. Dobitnik je više srpskih i međunarodnih nagrada za književnost, a njegov roman Fama o biciklistima smatra se jednim od najboljih romana druge polovine dvadesetog veka u srpskoj književnosti. Objavio je knjige: Napuklo ogledalo, Peking by Night, Kinesko pismo, Fama o biciklistima, Bumerang, Džon B. Malkovič, Kratkodnevnica, Looney Tunes, Mongolski bedeker (Nolitova nagrada), Na Gralovom tragu, Na ivici, Sveta mast, Ukleta zemlja, Srce zemlje, Uspon i pad Parkinsonove bolesti, Izgubljen u samoposluzi, Dnevnik Marte Koen, Stradija, Fundamentalizam debiliteta...Za roman Uspon i pad Parkinsove bolesti dobio je NIN-ovu nagradu za najbolji roman objavljen 2006. godine.Prvi je dobitnik nagrade Fondacije Borislav Pekić.Drame su mu izvođene na mnogim scenama a knjige prevođene na engleski, francuski, nemački, mađarski, bugarski, italijanski i makedonski jezik.
24.03.06
Moja mašta nije dorasla srpskim perverzijama
Svetislav Basara
„Izlaz se nalazi samo onda kada izlaza više nema. Priznati da nema izlaza, takođe može biti izlaz“, napisao je Svetislav Basara u knjizi „Na ivici“ (izdavač „Dereta“) na čiju je promociju dobrano zakasnio jer je, kako je sam rekao, prelamao „Zemlju“ da bi je ponovo izdao. „Aktuelnije je izdati ‘Zemlju’ nego promovisati svoju knjigu“, kaže.
Reč je o novom ruhu Basarinih eseja koje je „Gradac“ objavio pre dvadesetak godina i iz kojih se danas može, između ostalog, videti koliko je autor zapravo anticipirao stvari, baveći se haosom koji preti Evropi, izgubljenošću modernog čoveka Zapada, našim bespućima...
Za „Blic“ Basara kaže: „Aniticipacije su slučajne. Kada sam pisao te eseje, prozu uopšte, puštao bih mašti na volju. Stvari koje su se događale godinama nakon nastanka tih tekstova pokazale su da moja imaginacija nije dorasla perverzijama realnosti. Jednostavno, šta god čovek napisao, ma kako mračnu viziju smislio, realnost će ga prevazići jer je uvek gora i crnja.“
Poput naše?
- Sumnjam da je ovo uopšte realnost. Moja dugogodišnja teza je da mi zapravo nemamo problem sa politikama, ekonomijama ili sa praktičnim stvarima, već sa percepcijom realnosti. Jednostavno, ovde veliki broj ljudi ne želi da percepira stvarnost kakva jeste, nego je gleda kroz naočare ideoloških predrasuda. Dušanovo carstvo, komunistički raj, nekakva velika Srbija, neka osrednja Srbija... Uvek težimo da ostvarimo snove koji su davno odsanjani u bunilu.
Napustili ste diplomatiju da biste izdali „Zemlju“ i vratili se pisanju?
- Vratio sam se tamo gde pripadam. Prijatnije se osećam u svojoj branši, u svom zanatu nego u diplomatiji, pogotovo u diplomatiji kakva jeste. Traljava kao i sve ovde. Zapravo, ne postoji spoljnopolitički koncept i to je veliki problem; ne postoji ni unutrašnji. Sve je od danas do sutra. I nikako da pokrpimo rupe na ulicama i u politici.
Prati vas glas da ste skloni ekscesima i ekstremnom ponašanju.
- Ne bih baš tako rekao. Da sam bio sklon ekstremima, stvorio bih terorističku organizaciju. Što bih, da mi je ova pamet a 30 godina manje, možda i uradio.
A kao takvi, ipak ste svoje preduzeće nazvali „Centar za ravnotežu“?
- Ali ja volim ravnotežu i težim joj. Eto, ravnoteža i ja smo k’o jin i jang - jedno bez drugog ne ide. Mislim da fama o tom mom ekstremizmu ne stoji i da mi imamo posla sa stvarnim ekstremistima u smislu fundamentalizma debiliteta (o čemu sam pisao u prvom broju „Zemlje“). A videli smo ga na delu prilikom Miloševićeve sahrane. Vratismo se, začas, u mračan period naše nedavne istorije. Kao da se ovde nikada ništa ne menja. I sve skupa ne govori toliko o ličnosti Slobodana Mloševića, koliko o bolesnom, dubokom rascepu unutar nacije. O istrajavanju, po svaku cenu, na životu u lažnim mitovima, lažnim obećanjma...
Govorite o životu na ivici?
- Svakodnevno smo suočeni sa ivicom, ali mi bismo nekako da od te rubne pozicije napravimo udobno mesto na kome se može razbaškariti, jesti, piti do u beskraj... A praviti od ivice zemlju dembeliju dovodi do toga da imamo Srbiju kakva danas jeste.
U ovim esejima sadržan je i vaš poznati kritičarski odnos prema delu Vuka Karadžića. Jeste li se u međuvremenu „pomirili“ sa Vukom Karadžićem i Ćosićem?
- Sa Dobricom Ćosićem jesam. Ali mišljenje o Vuku nisam promenio. Onoga dana kada bude postojala jaka politička grupacija koja će da promeni taj pravac mišljenja, onda će stvari krenuti nabolje. Sve ovo što nam se događa zapravo je posledica Vukove ideologije. Ne govorim o reformi jezika. On je bio politički ideolog, ne reformator; reformu je obavio Sava Mrkalj, a Vuk se bavio političkim projektom cementiranja tog narodnjaštva, populizma i primitivnog duha, a gorke posledice njegovog dela osećamo i dan-danas. Nadam se, kad-tad, reviziji tog pravca. Ali dok smo još u tome - u drugom broju „Zemlje“ imamo tekst Vuka Karadžića o sahrani Slobodana Miloševića.
Tekst Vuka Karadžića o sahrani Slobodana Miloševića?!
- Baš tako, videćete.
U toj „Zemlji“ je izgleda sve moguće. Kakva je pozicija alkohola?
- Alkohol ne sme da trpi zbog posla!
A kako je imati firmu sa majkom svoje dece?
- To je produženje braka političkim sredstvima i erotskog prostora. Sve će to zemlja da izvuče. Jer mi smo Zemljani, a ne zemljaci.
Tatjana Nježić
16.03.06
Politika je beskrajno dosadna, ali bez nje ne ide
Svetislav Basara juče u klubu "Anergraund" predstavio svoj mesečnik Zemlja
Izdavanje časopisa je lepa zafrkancija. Mogu da zafrkavam koga hoću
Za razliku od promocije knjige "Srce zemlje", na kojoj se, iako najavljen, Svetislav Basara nije pojavio, juče nije nedostajalo grljenja, osmeha, izjava, dužih, kraćih, & svih ostalih svetskih manira. Dve nedelje pošto se mesečnik Zemlja pojavio na kioscima, Svetislav Basara, direktor i glavni i odgovorni urednik, organizovao je piće i druženje za novinare i prijatelje u klubu pod Zemljom ("Andergraund"). Veliki pisac pokazao je i zavidan marketinški instikt, mnogi su, nedavno, bilborde sa njegovim "izjavama" shvatili bukvalno... Mesečnik Zemlja, kako mu ime i govori, krenuo je iz visoke intonacije. Redakcija u kojoj su Vida Basara, Novica Milić, Svetislav Jovanov, Samir Sadiković i Olivera Đurđević prvi broj uglavnom je posvetila političkim, geopolitičkim i temama iz kulture.
Zemlja je na kioscima već petnaestak dana. Kako ide?
- Ne znam, nemam informacije, ali ono što mi je bitno, to je da su reakcije dobre. Više volim da su reakcije dobre, nego da se dobro prodaje. Nadam se, ipak, da ima dovoljan broj ljudi, bar deset, petnaest hiljada ljudi koji će da čitaju Zemlju. Ukoliko nema, onda je loše za zemlju.
Da nije naziv časopisa malo pretenciozan?
- Nije, zemlja je baš jednostavan element. Ideja je stabilnost kao Zemlja.
Zašto ste, uopšte, krenuli u ovo?
- Da bih nešto radio i da se ne bih bavio nekim stvarima koje me ne interesuju, recimo da držim kafanu, kladionicu. Ovo mi je bilo prirodnije, da ostanem u branši.
Niste krenuli da nešto menjate, da utičete?
- Ma, ne, pa ne možete to. Ja bih voleo da nešto mogu da promenim, ali jedan časopis ne može da promeni mišljenje. Može da okupi neke ljude, da afirmiše neke vrednosti...
Zar vam se ne čini da su jedne tiražne dnevne novine srušile vladu Zorana Živkovića?
- Mogu da doprinesu političkim procesima, ali onda to nisu novine, to su bilteni Udbe ili organi nekih neformalnih grupa.
Odustali ste od politike?
- Da. Mada, na neki način bavim se politikom pošto je ovo politički magazin.
Šta vas je razočaralo?
- Ništa me nije razočaralo. Politika je takva, ne može se mnogo očekivati, ovde su prevelika očekivanja od politike. Svuda po svetu su političari prevrtljivi i gramzivi, kod nas je to malo ekstremnije. Bez politike, nažalost, ne ide, ali meni je postalo dosadno. Politika je beskrajno dosadna stvar.
Šta je ostalo od onog zafrkantskog Basare od pre koju deceniju?
- Dosta toga. Pa, izdavanje časopisa je lepa zafrkancija. Mogu da zafrkavam koga hoću. Ipak, sada sam odrastao, promenio sam se. Odmereniji sam, mada ne sasvim. Nikada to ne mogu da budem.
T. Čanak