05.10.13 Večernje novosti
Poslednji pokušaj budućnosti
Metak od leda, Mats Ropsten
SAMO što se vratio sa višegodišnje uspešne diplomatske misije u Švedskoj, Vladan Matić, koji je tokom godina uredno ostavljao tragove svog književnog života u različitim delima koja čuvaju uspomenu na jedno davno vreme kada se cela jedna generacija zanosila sličnim idejama, napisao je jednu simpatičnu mistifikaciju. Navodno je sa češkog preveo knjigu koju je sa švedskog preveo dr Miroslav Vodička, tek da u Matsu Ropstenu ne vidimo ništa drugo nego ime ako se već ne dosetimo ko je Vodička. Matićevi kratki i slikoviti zapisi, esejizam i pripovedanje koji obeležavaju put od Beogradske manufakture snova i Vlade Pištala do Ministarstva spoljnih poslova, u ovoj knjižici sasvim malog obima, ali velike volje za poigravanjem autorstvom i budućnošću, pretvorili su se u mikroroman.
Istoričar i sveznadar Predrag J. Marković nas upozorava sa korica kako je to knjiga za svakoga ko je odrastao sa Ursulom Legvin, Asimovom, Bredberijem i Filipom K. Dikom, poentirajući da je „Metak od leda“ "na ravnoj nozi" sa njihovim delima. Možda je to prejak sud, ali knjiga uprkos svom obimu odista ima veliku ambiciju da dočara jednu projekciju budućnosti u kojoj svet, posle nekakvog potopa, a nije se teško dosetiti zbog čega je on morao da nastane, naseljavaju mutanti i potomci današnjih ljudi. Ono što je potresnije od toga jeste da svet pripada dvema velikim multinacionalnim kompanijama, "Monsantu" i "Hanzi". U središtu sukoba je banka gena, Svetska rezerva semenja i odnos takvih kompanija prema čoveku.
Naravno, kad čovek živi dugo u svetu njemu su budući problemi čovečanstva bliski, ali da li i mi možemo dovoljno da se uživimo u njih? Naročito ukoliko su lako predvidljivi i zapravo groteskni, u najmanju ruku karikaturalno dati kao čista posledica današnjih protivrečnosti? Istorija koja nije izmišljena, međutim, nije tako jednostavna i pravolinijska da bi bila olako predvidljiva. A posebno pitanje energije i resursa, kao i jedno drugo: koliko firmi koje su nastale u devetnaestom veku znate da posluju i danas? Zašto bi onda upravo današnje multinacionalne kompanije opstale i kroz više vekova, kao da su one uzor gramzivosti i podlosti, u čemu se one malo razlikuju od drugih. To je samo znak da nije reč o budućnosti nego o anksioznosti danas.
Pitanje da li ovo imaginacija budućnosti ili projekcija današnje publicistike nije bezazleno. Utoliko pre što motiv osvete na kojem počiva drugi deo zapleta nije vezan za razumevanje budućnosti već za elementarnu pravičnost i odnose u porodici. Tako priča postaje sa jedne strane mala porodična storija, sa druge publicistička projekcija, a ne celovita vizija. Iako je uglavnom dobro napisana, iako se može ljubiteljima žanrovske literature učiniti kao da dolazi u poslednji čas da ih uveri kako neće, još uvek, iščeznuti takva mogućnost pisanja, iako je jedna neobična, apartna i lepa pojava, ipak ova knjiga svoju draž više duguje književnoj mistifikaciji i toj dalekoj književnoj uspomeni kada se sanjarilo o nekoj čudnoj poeziji, kako je voleo da kaže Nemanja Mitrović. Nemanju su malo zaboravili, malo se on sam povukao, malo ga neki novi klinci niti shvataju niti se trude da shvate, što im ne služi na čast, ali doći će možda jednom neko drugo vreme kada će se on ponovo čitati.
Baš bi bilo lepo opet ih sve okupiti, ili ponovo pročitati sve te knjige. Do tada, eto jednog romana-novele koji se pročita za čas.
Aleksandar Jerkov