12.06.14
Brazilski bunt protiv klišea
Adrijana Lizboa, brazilska književnica
Pogrešno je uverenje da je moja zemlja, zemlja srećnih nasmejanih ljudi, da se u njoj pleše svira i igra, a Mundijal je odlična prilika da razbijemo ta predubeđenja
– Mnogi Amerikanci i Evropljani danas žele da se presele u Rio de Žaneiro ili neki drugi brazilski grad i da tu otpočnu novi život iz snova. Oni se povode za klišeom da će u Brazilu sresti vesele druželjubive tople ljude, da se tamo peva, pleše samba i igra fudbal, da će dostići slobodu življenja. Mundijal je odlična prilika da se svet oslobodi stereotipa o Brazilu. Nije sve u Brazilu med i mleko, mnogo toga je postignuto, ali mnogo je siromašnih, nejednakosti su velike, korupcija raširena, ima puno nasilja – kaže za „Politiku” Adrijana Lizboa, jedna od najznačajnijih savremenih brazilskih književnica, koja ovih dana u organizaciji izdavačke kuće „Klio”, boravi u Beogradu. Rođena je u Riju, ali iz porodičnih razloga, zbog muževljevog posla živi već sedam godina u Denveru, Kolorado. Mesta u kojima žive likovi u njenom poslednjem romanu „Kao gavran crno” prevedenom i kod nas, privremena su, promenljiva, nesigurna.
Brazilski pisci i ranije su odskakali od generacije latinoameričkih klasika, sledbenika magičnog realizma. Vi ste zaokupljeni migracijama, voljnim i nasilnim seobama?
Moja najvažnija tema kojom se bavim u poslednja tri romana je pronalazak doma, definicija doma. Pokušavam da odgovorim na pitanja: da li je dom vaša kuća koju mogu odneti poplave ili požar, ili je vaša porodica vaš dom, ili je to prostor koji vi sami u sebi stvarate i u kome se jedino osećate kao kod kuće. Ta tema me zaokuplja u moja tri poslednja romana, valjda i zbog toga što u Denveru radim i sa izbeglicama i što se svakodnevno suočavam sa njihovim preispitivanjima. Paradoksalno je, što je ljudima koji su izbegli iz rata i torture, lakše da nađu odgovor nego onima koji se premeštaju u potrazi za smislom, nenasilno, sticajem okolnosti.
Kako se ponašaju Brazilci koji su emigrirali u Ameriku?
Mnogi od njih pokušavaju da zaborave da su Brazilci. Stiču američke partnere, američku decu, američke poslove. Ponosni su na svoje korene jedino kada im neko pohvalno govori o sambi i kapoiri, koja je u osnovi borba raseljenih, izgnanika, izbačenih iz svojih kuća. To je možda strategija preživljavanja. Posle nekog vremena teško je sačuvati svoj integritet. Teško je sanjati na portugalskom, kada ostalih šesnaest časova svoga dana podešavaš na engleskom jeziku, prema američkim kolegama na poslu, američkim prodavcima, poštaru Meksikancu koji s tobom govori engleski, američkoj televiziji, radiju...
Kako su Brazilci prestali da budu zaljubljeni u fudbal, i to baš sada kada se ceo svet koncentrisao na početak Mundijala u vašoj zemlji?
Upravo je to neka vrsta unutrašnje pobune protiv vladajućih klišea. U pripremi za Mundijal potrošile su se ogromne pare. Nemamo ni dovoljno bolnica ni školu u svakom selu, ali su se zato gradili stadioni i tamo gde uopšte nema fudbalskih klubova. U Sao Paulu, na primer, izgrađen je novi stadion, iako je mogao da se preuredi već postojeći. Sve zato da bi tim za koji navija bivši predsednik Brazila Lula da Silva, dobio svoj dom. Svi nas gledaju i mi hoćemo da kažemo kako je Brazil slojevita zemlja, mnogo toga je učinjeno na suzbijanju siromaštva, ali ostaje još dug put pred nama. Stadioni nisu prioritet.
Pa nije kriv fudbal za to?
Setite se velikih brazilskih igrača kao što su Pele ili Garinča. Njihova igra je bila čista umetnost. Sposobnost da se unapred vidi šta će se desiti, da se maštom i vizijom prevaziđe opasnost, bila je to igra u koju smo bili zaljubljeni. Danas Pele ili Garinča ne bi mogli da igraju. Svi su utrenirani, fizički jaki, fudbaleri su postali skoro kao roboti.
Nedavno je otkriveno da je i sadašnja predsednica Brazila, Dilma Rusef bila špijunirana iz Vašingtona. Edvard Snouden bi voleo da dobije azil u Brazilu. Da li je antiamerikanizam opet u usponu. Latinska Amerika je u njemu uvek prednjačila?
Brazilci nikad nisu bili toliko antiamerički raspoloženi kao na primer Evropljani. Kad dođem u Evropu, prvo što me pitaju je kako uopšte mogu da živim u Americi. Opet Brazilci, se raspituju kako bi mogli da me posete, kad čuju da živim u Denveru. Sa rastom srednje klase, mnogi moji sugrađani prve pare potroše na put u Majami ili tako što odvedu decu u Diznilend. Uzeli smo ono najgore iz Amerike, priklonili smo se njihovoj potrošačkoj groznici. To je novi imperijalizam, i njega sprovode multinacionalne korporacije to više nije samo američka bolest.
Kakav nam život nude?
Oni definišu šta je to sreća. Sreća je po njima, kad možeš da kupuješ: nova kola, novu kuću, novi ajped. U Americi srećem mnogo prijatelja koji se svesno odupiru ovakvom receptu za sreću. Ne žele da mu se podvrgnu. Putuju starim kolima, i ne mare što će ih drugi gledati kao „luzere”. U mom Brazilu mnogo je veći broj ljudi koji se priklanja prekomernom konzumerizmu. Ne bi smeli da stvaramo stereotipe o Amerikancima, kao ni o Brazilcima.
Zorana Šuvaković