Jedan od velikih portugalskih pesnika XX veka. Njegovo delo takođe obuhvata prozu i eseje. Bio je književni kritičar, dramaturg, prevodilac i univerzitetski profesor. Završio je studije romanske filologije. Radio je u Vladi u periodu nakon Aprilske revolucije, obavljajući funkciju Državnog sekretara za kulturu. Bio je predsednik Portugalskog udruženja pisaca, zamenik predsednika udruženja "Association Internationale des Critiques Littéraires" i predsednik portugalskog PEN kluba.
Autor je nekih televizijskih programa od kojih se ističe "Imagens da poesia europeia", preveo je Ovidija, između ostalog, intenzivno proučavao pisce kao što su Valeri Larbo, Teišejra Gomeš, Vitorino Nemezio, Tomas Man, Rilke, Sesilija Mijereles, Fernando Pesoa. Učestvovao je na mnogim konferencijama, uvek sa oštrom kritičkom svešću. Neke od njegovih pesama koje je napisao za Amaliju Rodrigeš postale su vrlo poznate.
Godine 1996. dobija Nagradu za stvaralaštvo koju dodeljuje Portugalsko udruženje stvaralaca i kada je već bio jako bolestan, od strane portugalskog premijera dodeljen mu je Veliki krst Santjaga de Ešpade.
Dolazi, leže: ponekad se to — doći, leći — stapa u jedan jedini pokret takvom brzinom kao da između njih nema najpre onog kolebljivog ili brzopletog, pomalo magičnog, baš zato što je tako jednostavno, izuvanja cipela, pa, odmah zatim, svlačenja.
Opružena je preko širokog divana; njene ruke iznenada zauzimaju položaj dve nakrivljene grane; panično očekuje da oseti da je obožavana. Onda ih polako isteže, dok se sasvim ne ispruže; ali noge, u međuvremenu, u suprotnom smeru, počinju da odslikavaju isto slovo.
Recimo, da bi bilo jednostavnije, da se zove Y. (I sam, iznenađen, šapućem: Ipsilon ...). Pored toga što ne volim, niti mogu da izgovorim njeno ime, ono je najmanje važno; ili ne bi trebalo ni najmanje da nas zanima. Ali samo to što je zovem Y, već je to čini drukčijom od onog što jeste, od onog što ja mislim da je.
Sa ovim izmišljenim znakom, evo je odmah pomalo zagonetne, nemarno pokrivene ili nedodirljive, kao da su joj i lice i kosa pokriveni, upleteni i poluskriveni onim belim šalom sa poluotvorenim i vrlo krupnim petljama, gotovo vazdušastim, kojim obično prekriva samo gola ramena. Gore po mene: tako mi izgleda još izazovnija.
Beli šal: neizbežan ukras u intimnom obredu zimskih dana. Nikad ne zaboravlja da ga donese, sklopljenog, na dnu tašne iz Hermesa, u kojoj su natrpane teglice s pomadom, lak za kosu, četka, bočica parfema ili kolonjske vode. Iako sam joj predlagao u raznim prilikama, da ostavi šal u nekoj od fioka komode, tu, na samom ulazu u ovu tajnu oblast ateljea, na kraju bi ga uvek ponovo ispresavijala i on bi nestao na dnu torbice. Ali često mi govori da nema običaj da ga nosi u kući; i da ni muž ni kći ne znaju za njega. Kupio joj ga je otac kad su poslednji put bili zajedno u Rimu, još je bila devojka.
I gola ramena: kad govorim o golim ramenima mislim na onu potpunu razgolićenost.
Zaslepljenost, uvek novo iznenađenje, kad je vidim da ulazi u atelje, blistava i spokojna, kao da je boginja koja greškom hoda obučena.