01.01.00
Reč #51novembar 1998.Damjana Mraović Vrli novi svet Nestašni plavušan. A) Ovako ne izgledaju pisci: zgodno, zdravo, zadovoljno. B) Ovako se ne smeše pisci: manekenski nonšalantno, razoružavajućom varijantom Trust me, I know what I"m doing osmeha, . prve su dve stvari koje padnu na pamet kad se otvore korice, ako je verovati njenom autoru, Daglasu Koplandu (1961), najprodavanije, ali i najkradenije knjige na svetu, Generacije X (1991). Podatak pomalo začuđujući, ako se zna da knjiga nije holivudska razvratna ljubavna priča, nije beznadno optimistična poput američkih popularnih serija u kojima se svakih pola sata nauči nešto novo, a i iziskuje pristojan intelektualni angažman. Simpatični Kanađanin objavio je posle Generacije X još dva romana i dve zbirke priča (Šampon planeta 1992; Mikroserferi 1995; Život posle Boga 1994; Polaroidi mrtvih 1996), u kojima se bez razlike bavi onima bez klase, pola i budućnosti, ali nijedna knjiga nije postigla uspeh one prve, zarad koje je i proglašen kultnim i generacijski autorom. Moglo bi se zlobno prokomentarisati da mu je u tome umnogome pomogao sticaj okolnosti: stanje modernog društva i beznađe hipijevskih potomaka koji vape za svojim guruom; ali Koplandova proza je, bez sumnje, mnogo više od, kako se čini, potrošne hit-robe reklamirane njegovim osmejkom i razdrljenim grudima. . Generacija bez budućnosti. . Kler, Edi i Dag, protagonisti Generacije X, potomci su američke srednje klase, rođeni u vreme Niksona, ili malo ranije, obrazovani su, vispreni i ambiciozni. U Reganovo vreme doživljavaju svoja prva napredovanja u karijeri, a napredovanja donose razočaranja. Zgađeni onim što Amerika osamdesetih predstavlja (japiji, droga, recesija, roditelji zaglavljeni u Ajzenhauerovoj eri), i zgroženi saznanjem da su smišljeno svedeni na tržišnu ciljnu grupu koja isključivo konzumira kabriolete, "šanel" kostime i švedski mat-crni nameštaj, doživljavaju nervne slomove, napuštaju porodice i beže. Odlaze u nedođiju, kako bi spoznali svoje istinsko ja, ali i došli do sopstvenog delića istorije u zemlji koja je postala ogromna reklama za ogromni tržni centar: Mi živimo naše male živote na periferiji; mi smo na margini i puno je toga u čemu smo odlučili da ne učestvujemo. Ovde smo stigli u ranama i bubuljicama, sa crevima zavezanim u čvor, tako da nismo verovali da ćemo opet moći da ih pokrenemo. Imali smo nesvesne navike koje su nas navele da brkamo kupovinu sa kreativnošću, pijemo sredstva za smirenje i mislimo da je iznajmljivanje videa subotom uveče dovoljno. Ali sada, kako živimo ovde u pustinji, stvari su mnogo, mnogo bolje. Za mesto svog hodočasničkog pročišćenja razočarana trojka izabira Palm Springs, najplastičnije i najveštačkije mesto u Kaliforniji, koje prosperira zahvaljujući bogatim pedeseto-- i šezdesetogodišnjacima željnim zabave i mladalačkog izgleda (U Palm Springsu ne postoje vremenske prilike, baš kao ni na TV-u.). Smela odluka u stvari je izraz poražavajućeg i sumornog stanja stvari. Ostvarenje Koplandove poruke o povratku elementarnim životnim vrednostima i relativizaciji svih tekovina moderne mas-medijske kulture, moguće je samo u potpunom iskoračenju iz takvog okruženja. Inficiranost medijskom i merkantilističkom politikom je potpuna, a snaga volje i individualnost se povlače pred njenom najezdom; ironijski otkloni ne pomažu mnogo, samo održavaju potrebnu distancu. Upravo zato generacijski trio, pred sam kraj romana, odlazi na pravi hodočasnički put, u Meksiko (američki topos slobode i anarhije, sa melodramatičnim prizvukom). Uticaj moderne civilizacije nipošto neće smetati da junaci dođu do svojih ego dubina i nutrina, i konačno u jednostavnom i primarnom budu potpuno zadovoljni. Ali, tu još nije kraj; takav svršetak bi bio isuviše prost i srećan za nekoga ko je proglašen za Selindžera iz new agea i za nekog ko je očigledno stasavao čitajući Karvera ili Bitijevu. U poslednjoj sceni romana, na auto-putu, jedna kokainski bela čaplja, primamljena jatom mušica, kruži nad masom ljudi koji su u tamnom oblaku dima videli termonuklearnu katastrofu. Razuvereni, oni sada uživaju u čapljinoj belini naspram ugljenisanog polja. Najglasnija i najoduševljenija je grupica mentalno zaostalih adolescenata, čije oduševljenje kulminira u trenutku kada čaplja, u letu, ogrebe Edija. Gurajući jedni druge, cičeći od sreće i ne hajući za Edijev bol, dotiču njegovu ogrebotinu na glavi poput relikvije, a on shvata da u stvari ova vreva ljubavi nije bila ni nalik na ono što je do tada poznavao. Poetično bizarna scena preobrazila se u apokaliptičnu viziju: otuđenje nas je sve zahvatilo, saglasja su slučajna i ostvarljiva tek u divljini. Trebalo bi učiti od primitivnijih oblika svesti koji se oslanjaju na isntinkte i ne poznaju plavo poput holandskog servisa, ili bledilo krem-sira, ali šta to vredi kad je životinja svakim danom sve manje, sunce sve toplije, nuklearne probe sve učestalije, a idilična slika neiskvarenog Meksika, iz te perspektive, ravna utopiji. . Hiljadu i jedna noć 1991. . Neke od poetičkih postavki postmodernizma su razbijanje narativne fakture teksta i trivijalizacija romanesknih elemenata, unatoč pesimističkom poentiranju koje takvo delo nosi. Fragmentarizacija omogućuje pristup delu na bilo kom njegovom nivou, nudeći čitaocu izazovnu igrariju ko-autorstva. Koplandova Generacija X oslanja se jednim delom na takvu književnu strategiju: tekst se na marginama raslojava na reklamne poruke opskurnih sadržaja (ljubav prema mesu sprečava svaku pravu promenu), enciklopedijske jedinice -- generacijskog sociološko-kulturnog pojmovnika (npr. šta je mekdžob, ili imitator japija), naslove-parole i ilustracije izrađene u maniru pop-art ikonografije. "Lihtenštajnovi" strip-kadrovi, čiji baloni nose neke od generacijski kodeksa (ne brini mama, ako brak ne bude funkcionisao uvek možemo da se razvedemo), iako ponovo pokreću pitanje komunikacije krutih konvecija za milione ljudi, iznose i Koplandov blagonaklon stav prema proizvodima komercijalne vrednosti oslonjenim na sredstva masovne komunikacije. I njegova Generacija X, u nekom radikalnijem i svedenijem, ali ne i sasvim netačnom tumačenju, postaje popularan proizvod, namenjen određenoj potrošačkoj grupi. Suprotno iskustvu fragmenta u vizuelno-grafičkom rešenju knjige, Koplandov tekst u celini pomera se ka ciklizaciji i uspostavljanju narativnog kontinuiteta (žanrovski se Generacija X definiše kao roman u pričama). Svi likovi, uključujući i one sporedne, pričaju priče pred spavanje, čiji je obim vešto zaustavljen na granici proliferacije i manirizma. Potpuno prepušteni verbalnoj ekspresiji i emocijama, likovi ispredaju poetične storije (iz) svojih života: o krizama, o Tekslahomi, o kolibriju i plavoj boji ili uspomeni koju bi poneli sa Zemlje. Bliski Šeherezadinim pričanjima, ali i poetici pop-arta, Koplandovi likovi žive onoliko dugo koliko su u stanju da izmaštavaju, a romansirajući realnost čine je značajnijom, lepšom, i naravno, prihvatljivijom. Revitalizacija kulta priče tako je višeznačna: priča je jedino moguće odstupanje od konfekcijske stvarnosti, jedini nosilac individualiteta i senzibilnosti, suluda kontakt-terapija po uzoru na psihijatrijska ispovedanja, ali i jedini način da se onaj već pomenuti delić sopstvene istorije, koji, dezorijentisani, zahtevaju, učini opipljivim i ostvarljivim. Jer, u vremenu u kojem je Vijetnam bio boja pozadine u "životu, poput crvene ili plave ili zlatne" jednog dana je odjednom samo nestala, a istorija je postala deo izjava za štampu i cinično oruđe političkih kampanja, preostaje samo (setno) pripovedanje. . Neizbežno "ali". . Logično pitanje svakog ljubitelja književnosti sa ovih prostora ticalo bi se bitnosti i intrigantnosti proze ovakvog tipa za srpsku populaciju i kulturnu sredinu. Ipak, ovde se istorija ciklički ne obnavlja svake četiri godine, japije smo viđali samo na TV-u, a egzistencijalne krize sigurno ne izazivaju galopirajuća tehnizacija i svakodnevni odlazak na posao u kabrioletu. Kao odgovor bi moglo poslužiti nezadovoljno mrmljanje mog prijatelja kako se tu radi o intelektualno sumnjivoj generacijskoj melodrami, ili slučajnoj pročitan tekst Tomislava Ladana (hrvatski prevodilac i poliglota) u nekom prastarom Izrazu o tada aktuelnom Selindžerovom Lovcu u žitu. Ladan je, iako je Selindžeru priznao majstorstvo pripovedanja i izuzetnu poetičnost, zamerio lažno buntovništvo u bogatoj Americi (pominjana Ajzenhauerova era), kapitalističku razmaženost na skupom koledžu, preteranu i bezrazložnu osetljivost, i, naravno, naglašavao da između američkog kulturnog podneblja i (tadašnjeg) jugoslovenskog postoje ogromne razlike koje takvu knjigu čine neshvatljivom, i gotovo smešnom. Kao odgovor bi mogla poslužiti i burna reakcija potpisnice ovih redova koja je Ladana beskompromisno optužila za uskogrudni, nekritički, poltronski duh, nesposoban da uoči sve tananosti jedine knjige njenog puberteta nad kojom su se lile suze u samoći i koja je dokazivala da se ljudi dele na odrasle i na decu, a da je između njih nepremostiv jaz. A kao odgovor, i to možda najrelevantniji, mogao bi poslužiti i slučajno upamćeni komentar jedne ovdašnje kritičarke, koja kaže da Kaplandova proza izaziva na upotrebu zabranjene arhaične i anarhistične reči "umetnost".