22.05.08
Normalni ljudi na stadionu
Sajmon Kuper
"Slažem se s Nikom Hornbijem, autorom Stadionske groznice, kada kaže da knjige ne menjaju stvari, novac ih menja. Mislim da će se, kako Srbija bude postajala malo bogatija i politički stabilnija, vaša fudbalska liga automatski popraviti. Ali nikada neće biti ono što je bila u doba Jugoslavije"
Sajmon Kuper je engleski autor južnoafričkog porekla, koji trenutno piše za "Fajnenšel tajms" i mnoge druge časopise – fudbal je njegova tema. Knjiga koju je objavio sa svoje 24 godine, Fudbalom protiv neprijatelja (1994), smatra se prekretnicom u načinu tretiranja ovog sporta sa novinarsko-istraživačke strane. Tokom njene pripreme za koju je dobio budžet od svega 5000 dolara, Sajmon je na način koji se graniči sa vratolomnom avanturom proputovao skoro sve kontinente i susreo se s nekim od najvažnijih lokalnih fudbalskih heroja i antiheroja, sastavljajući knjigu koja predstavlja žurnalistički pandan Nik Hornbijevom novelističkom poduhvatu Stadionska groznica (Fever Pitch) iz istog doba.
Njegova tema bila je bavljenje društvenim slojevima strasti koji okružuju ovu igru, upoređeni kroz razne kulture. Osnovna teza nije specijalno revolucionarna – da fudbal predstavlja pozornicu na kojoj se raščišćavaju neke socijalne ili nacionalne tenzije – ali je izuzetno zabavan način pisanja koji pažljivo izabrane anegdote po pravilu pretvara u univerzalne istine, ono što je postavlja na zasluženo izuzetno mesto među savremenim non-fiction izdanjima. Uz Hornbija, Kuper je najvažniji romantičar fudbala, intelektualac koji u ovoj igri nalazi koloplet sporta, umetnosti, primenjene strategije, društvenih pokreta, i iznad svega – mnogo humora. Uzgred, Fudbalom protiv neprijatelja je kao knjiga imala sudbinu late bloomera, ali su njena svežina i značaj potvrđeni s vremenom i ona tek sad počinje da se masovnije prevodi širom sveta, te se i kod nas upravo pojavila u izdanju Samizdata.
Vrtoglavi talog svakovrsnih društvenih frustracija koji se probija sa dna u svakom opisanom slučaju, od zemlje do zemlje, toliko je povremeno fantazmagoričan da prosto ne znate koju storiju bi valjalo citirati – onu koja opisuje do koje mere su Holanđani ključnu pobedu nad Nemačkom na Evropskom prvenstvu 1988. smatrali odgovorom na sva nacistička zla naneta im tokom Drugog svetskog rata, te su se njihovi reprezentativci potom utrkivali u sastavljanju amaterskih pesama na temu poniženja Nemaca (neke pesme su na nivou apstraktne poezije, druge na nivou školskog klozeta); ili uzbudljivu sudbinu pravih disidenata duha – istočnonemačkih fanova strasno zaljubljenih u zapadnonemačke timove, naročito berlinsku Herthu; potom vernu rekonstrukciju načina na koji je podignut i u novim vremenima održan polu mafijaški koncern Dinama iz Kijeva; otkriće ulično-mangupske i istovremeno pozorišne dimenzije brazilskog fudbala u kome je rezultat uvek manje bitan od toga kako igraš igru; vodič kroz grucho-marxovski svet afričkog fudbala u kome samozvani predsednici i od pamtiveka poštovani vračevi sastavljaju timove i rešavaju prvenstva; u produžetku ove priče se nalazi mesto i za slične hrvatske boljke, smeštajući naduvane balkanske probleme sa ovom igrom u neke realne okvire; autor uplivava i u istinski krvave ponore među škotske mržnje koja deli ovaj narod na navijače Seltika i Rendžersa; konačno, autor je zaslužan i za razoružavajuću analizu višesrednjeklasnog mesta fudbala kao rekreativne zabave u SAD, upravo u vreme svetskog prvenstva koje je održano tamo 1994. uz konfuznu lokalnu recepciju.
Osim samih navijača, jedan od retkih čistih karaktera i heroja u ovom uzbudljivom putovanju na kraj fudbala jeste Bora Milutinović. U jednom trenutku, tada kao selektor SAD, naš u svetu najčuveniji trener otkriva jednostavnu istinu zbog čega fudbal u Americi ne napreduje: "To je problem sa ovim ljudima. Oni nemaju problema." Istinski fudbal ima svoj presudan dodatni smisao samo na onim mestima gde ima problema, u čijem izražavanju i simboličkom rešavanju on učestvuje – i zato je u pitanju jedinstven sport, koji nadilazi analize.
"VREME": Vaša knjiga skoro da počinje sa 1994. godinom i rečima "ako Srbija ikada bude igrala sa Hrvatskom" i otprilike se završava rečima "ako Hrvatska ikada pobedi Englesku na Vembliju". Godine 2008. možemo reći da se sve to već desilo, time što se u međuvremenu Srbija već jednom kvalifikovala za Svetsko prvenstvo ostavivši Hrvatsku iza sebe u direktnom dvoboju i time što je Hrvatska pobedila Englesku na Vembliju. Krug simbola je sada zatvoren, šta predviđate da su sledeći izazovi na terenu za ove dve nacije?
SAJMON KUPER: Jasno je da će svaka utakmica između Srbije i Hrvatske biti posebna utakmica. Meni, kao strancu, teško je da govorim vama Srbima o vašem fudbalu, ali jednu stvar koju bih vam rekao jeste da je duel Srbija–Hrvatska bitno različit od duela Holandija–Nemačka u jednom pogledu: dok je duel Holandija–Nemačka bio dvoboj između suprotnih nacionalnih stilova fudbala, Srbija–Hrvatska je susret između istih stilova. Siguran sam da postoje neke nijanse između hrvatskog i srpskog fudbalskog stila, ali za nekoga ko gleda sa strane oni izgledaju jako slično (igrači su dobri tehničari, kontranapadi, kratki pasovi, mnogo foliranja i prljave igre), kao i to da su stilovi obe zemlje odnegovani u bivšoj Jugoslaviji. U neku ruku, utakmica između ova dva rivala je svetkovina onih stvari koje su vam zajedničke, kao i susret između dve zemlje koje su nedavno bile u ratu.
Bilo je mnogo krajeva Jugoslavije. U simboličkom pogledu, za moju generaciju dolazeći kraj svega što smo do tada poznavali bio je kada je spiker na stadionu u Splitu 4. maja 1980. objavio Titovu smrt a igrači Hajduka i Crvene zvezde prekinuli utakmicu i plakali na centru, dok su navijači pevali "Druže Tito, mi te se kunemo"; za neke je kraj Jugoslavije bio kada je na utakmici Dinamo–Crvena zvezda 1990. Boban šutnuo policajca; za neke pak je simboličan težak poraz od 1:6 koji je naš nacionalni tim pretrpeo protiv Holandije na njihovom terenu na Evropskom prvenstvu 2000. godine. Da li je Holandija imala neke skrivene motive? Čak ni Nemačka nije na taj način demolirala nijedan jugoslovenski tim... i to je bio poslednji put da je jedan tim igrao jedno veliko takmičenje pod imenom Jugoslavije.
Ne, Holanđani nisu imali neki poseban odnos prema Jugoslaviji. Nismo imali nikakav interes za vaš tim. Mislim da je tog dana golman bio Ivica Kralj, koji je doživeo neuspeh u PSV-u, ali uglavnom nismo poznavali vaše igrače. Ja sam bio na toj utakmici u Roterdamu i to je verovatno bila poslednja utakmica na kojoj je Holandija igrala briljantno. Od tada ništa. Protivnik tog dana nije bio bitan. Nikoga nije bilo briga da li je to Jugoslavija ili Bugarska ili Danska ili neki drugi osrednji evropski tim. Žao mi je.
Na koliko jezika je vaša knjiga prevedena? Koja je bila najčudnija reakcija ili novinska kritika koja vam je u vezi s njom upućena?
Ako se ne varam, knjiga je do sada objavljena u osam zemalja. Čudno je, ali se neki prevodi objavljuju tek sada: srpski prošle godine, italijanski ovog proleća, nemački krajem ove ili početkom sledeće godine. Sve se ovo dešava četrnaest godina nakon prvog izdanja i meni se sada čini da je tu knjigu pisala neka sasvim druga osoba u odnosu na moju današnju tridesetosmogodišnju personu.
Bojim se da ne mogu da se setim nikakve čudne reakcije. Najbolnija je bila loša kritika u engleskom "Sandej tajmsu", nakon što je knjiga tek izašla. Do tada o njoj skoro da nije pisano, a ja sam tada imao tek 24 godine i brinuo sam da će svi moji prijatelji videti tu kritiku. Bio sam danima potresen. Ali sam kasnije prestao da se brinem o kritikama.
Daleko najbolju reakciju knjiga je doživela u Turskoj. Kada odem tamo, na moju neprijatnost, tretiraju me kao neku vrstu fudbalskog gurua. Nažalost, ovo se ne dešava nigde drugde.
U principu, svi koji su pisali o knjizi razumeli su šta sam pokušao da uradim. Mislim da je to zbog toga što je preplitanje fudbala, kulture i politike univerzalan koncept koji poznaju sve zemlje.
Putovali ste mnogo kroz Afriku – afrički fudbal je u velikom usponu u poslednjih 20 godina, ali nikako ne stiže do finala. Ja sam veliki fan i gledam sve mečeve Afričkog kupa nacija (na kraju krajeva, srpski trener često sedi na klupi), ali čini se da na planu čiste strasti njihove reprezentacije izgledaju sasvim drugačije kada igraju međusobno nego kad igraju protiv drugih nacija. Otkuda ta razlika?
Nisam siguran da postoji razlika u strasti. U zapadnim zemljama kao što su Holandija ili Italija, pa čak i Švedska, prisutna je velika strast prema fudbalu – podjednako velika kao što pretpostavljam da je u Kamerunu ili Nigeriji. Naprotiv, mislim da postoji presudna razlika između afričkog i evropskog fudbalskog stila. Kao što jedan Kamerunac objašnjava u mojoj knjizi, u Africi igrače podstiču da lutaju terenom, da pokrivaju što više prostora i obave što je moguće više posla. U Evropi postoji veći naglasak na čuvanju svog položaja. Tako da u afričkom stilu igre fudbaleri izgledaju strastvenije. Zatim, kada dobiju evropske trenere, oni pokušavaju da to zauzdaju. Što se gledalaca tiče, mislim da su oni strastveni svugde. Stvar je u tome da se u Africi ta strast izražava malo drugačije nego ovde – ponekad, na primer, plesom, što evropski navijači gotovo nikada ne rade.
Da li će se SAD priključiti ostatku fudbalskog sveta uz pomoć svojih klubova? Da li će Afroamerikanci početi da igraju fudbal?
Imam više nade za Sjedinjene Države nego za Afriku. Amerikanci često gledaju evropski fudbal na televiziji. Oni imaju para. Ono što treba da urade jeste da angažuju nekoliko vrhunskih evropskih trenera kao što su to uradili Australija, Japan ili Koreja. Već su na rang-listi svetskih prvenstava SAD na 25. mestu, na najvišoj poziciji ne računajući evropske i južnoameričke reprezentacije.
Što se crnih Amerikanaca tiče, ne čini se da su usmereni na fudbal i ne mislim da je to veoma bitno. Ne verujem da oni ili bilo ko drugi ima neku posebnu "rasnu" prednost u sportu.
Od kada je osnovana Liga šampiona, nastalo je vreme superklubova koji imaju najmanje dva tima spremna da izađu na teren. Ovo dalje pravljenje spektakla od fudbalske igre pripremilo je teren za koncept igrača kao umetnika/glumca koji menja kostim previše puta u toku karijere. Šta mislite o činjenici da je danas prestala potreba za vernošću ekipi i za gajenjem timskog duha među igračima, a da još uvek postoji snažna emotivna vezanost publike za svoje timove?
Prošle godine sam intervjuisao Avgustina Pičota, kapitena argentinskog ragbi tima. Rekao mi je da je veliki problem fudbala u tome što navijači gaje više strasti nego fudbaleri na terenu. On kaže da je to nezamislivo u ragbiju gde igrači moraju da igraju sa strašću zato što izlažu sebe fizičkoj opasnosti svaki put kada istrče na teren. Kaže i da fudbalerima često nije dovoljno stalo. Očigledno da je to nešto što uznemirava nas navijače. Ali nas ne uznemirava preterano pošto i dalje gledamo utakmice iako znamo da fudbaleri ne osećaju vernost prema klubu. Izgleda da je fudbal toliko dobra igra da nije ugrožena mnogim svojim nedostacima. Većina utakmica na svetskom prvenstvu je dosadna za gledanje, a ipak ih gleda desetine miliona ljudi. Fudbal može sebi da dozvoli da se zajebava sa navijačima i mi ga i dalje gledamo.
Da li će Liga šampiona ikada postati NBA liga fudbala?
Ja naginjem ka tome da mislim da je engleska Premijer liga – NBA liga fudbala. Najbolji igrači se sve više skupljaju u Engleskoj. Premijer liga je jača nego Liga šampiona u kojoj imate timove kao što su Slavija iz Praga ili Steaua iz Bukurešta koji ne bi mogli da igraju u Premijer ligi.
Koliko ste upućeni u srpski rivalitet između Crvene zvezde i Partizana?
Nažalost, skoro nimalo.
Šta mislite da će knjiga postići u Srbiji, gde nestabilna ekonomska i politička situacija očigledno uništava fudbalsku kulturu poslednjih petnaestak godina...?
Nažalost, ne mislim da će knjiga išta da postigne bilo gde. Slažem se s Nikom Hornbijem, autorom Stadionske groznice, kada kaže da knjige ne menjaju stvari, novac ih menja. Mislim da će se, kako Srbija bude postajala malo bogatija i politički stabilnija, vaša fudbalska liga automatski popraviti. Ali nikada neće biti ono što je bila u doba Jugoslavije. Sada kada su granice otvorene, manje i siromašnije evropske zemlje neće biti u mogućnosti da zadrže svoje najbolje fudbalere. Ali stičem utisak da će se stanje, ako se rešite huligana i privučete više normalnih ljudi na stadione, brzo popraviti.
piše: Dragan Ambrozić
Sajmon Kuper - deo iz knjige Fudbalom protiv neprijatelja: Rat i fudbal
(ISPOD SVIH TIH ZASTAVA: Navijači Dinama i Crvene Zvezde, pre izvesnog vremena)
Zamislite da su Britaniju okupirali Austrijanci ili Srbi. Britanci bi nekoliko godina gunđali, ali bi posle nekog vremena počeli da zaboravljaju da su ikada bili slobodni, te bi se teturali uz njih, svake godine zaostajući još više za Nemcima.
Ali, ako bi posle nekoliko stotina godina odjednom dobili slobodu, bilo bi im drago. Rekli bi da će britanska nacija ponovo postati slavna, baš kao onda kad je na njenom čelu bio Džon Mejdžor. Podigli bi statuu Mejdžora na konju na glavnom trgu, a Mančester junajtedu, koga bi Austrijanci preimenovali u Rapid Mančester, bio bi vraćen stari naziv. Nekoliko godina bi se na svakoj kancelariji vijorile zastave Ujedinjenog Kraljevstva. Ali, posle nekog vremena ljudi bi počeli da zaboravljaju da su ikada bili okupirani, pa bi se opet teturali, svake godine zaostajući još više za Nemačkom.
Hrvatska je bila u ratu i otcepila se od Jugoslavije 1992. godine kako bi postala nezavisna država, jer su zemljom vekovima vladali Austrijanci i Srbi. Dok hodate Zagrebom, primetićete da su zastave-šahovnice svuda, a sada se na glavnom trgu, kao i u ostalim centralnoevropskim gradovima, nalazi statua lokalnog heroja na konju. U jednoj turističkoj brošuri pročitao sam dugu priču o Zagrepčaninu "češko-poljskog porekla" koji je izmislio nešto što se zove mehanička olovka, što je, piše tamo, izmenilo život celog "ljudskog roda". Jedan trg u Zagrebu je nedavno dobio ime po njemu.
Grad je pun ljudi sa šeširima niskog oboda koji se šetaju i kupuju ono što ne mogu sebi baš da priušte, i tek ćete se na stadionu Dinama iz Zagreba – jer niko klub ne zove njegovim novim imenom, Kroacija Zagreb – ponovo podsetiti da je ova zemlja doskora bila u ratu.
Ispred ulaza na stadion stoji statua grupe vojnika, a natpis na spomeniku glasi: "Navijačima ovog kluba, koji su započeli rat sa Srbijom na ovom terenu 13. maja 1990". Još uvek niko ne veruje da je rat u bivšoj Jugoslaviji zaista počeo na stadionu Dinama iz Zagreba, ali neće proći mnogo vremena, i verovatno će svi poverovati u to. "Ne treba da prođe čitav vek kako bi sve ovo postalo mit", progunđao je Žarko Puhovski, profesor filozofije i zaluđenik za košarku.
Trinaestog maja 1990. godine Dinamo je igrao utakmicu sa Crvenom zvezdom iz Beograda. Hrvati koji su podržavali Dinamo i srpski navijači Crvene zvezde toliko su se žestoko potukli da su mnogi televizijski gledaoci širom Jugoslavije u tom trenutku shvatili da je s njihovom zemljom gotovo – da će čarke između Hrvatske i Srbije dovesti do rata. Zapadnjaci su uglavnom čuli za karate udarac u stilu Erika Kantone kojim je Zvonimir Boban, slavni hrvatski igrač, presamitio policajca na samoj utakmici. Boban je, međutim, ubrzo posle meča napustio Hrvatsku da bi zaigrao za AC Milan. Bed blu bojs, navijači Dinama, otišli su u rat. Bed blu bojs su sebi dali ime po filmu sa Šonom Penom, Bad Boys (Loši momci), koji su svi odreda gledali više puta. Dolaze iz zagrebačkih predgrađa, toliko depresivnih da se svakim danom čudite što se blokovi stanova još nisu srušili. Dok je Jugoslavija još bila jedna zemlja, BBB – kako se najčešće nazivaju – pratili bi Dinamo iz Zagreba u Sarajevo ili Beograd da bi se tukli sa bosanskim ili srpskim navijačima. Kada je izbio rat, obukli su vojne uniforme i otišli da se bore sa srpskim navijačima u uniformama.
U hrvatskoj vojsci bilo je mnogo Bed blu bojsa. Mnogi Hrvati se tada još nisu osećali toliko Hrvatima – ipak su skoro pedeset godina živeli u Jugoslaviji. Na samom početku rata, Tomislav Ivić, poznati hrvatski trener, rekao je da se oseća Jugoslovenom i smatrao da je sve to ratovanje glupo.
Navijači Dinama, naprotiv, smatrali su se Hrvatima. Puhovski mi je rekao da je, kad je imao dvanaest godina, učitelj u školi upitao đake šta su po nacionalnosti. Neki su rekli da su Hrvati, drugi da su Jugosloveni. Kada je red došao na dvojicu dečaka iz Alžira, rekli su: "Mi smo Hrvati." Učitelj im je rekao da je to apsurdno. Puhovski je onda pokrenuo protest za prava Alžiraca da se izjasne kao Hrvati, i odmah su ga odveli kod direktora. "Zašto pričaš da su oni Hrvati?", pitao ga je direktor. Puhovski je odgovorio: "Prvo, zato što govore hrvatski i, drugo, zato što navijaju za Dinamo." Navijati za Dinamo značilo je biti Hrvat.
Kada je izbio rat, i mnogi su se intelektualci osetili Hrvatima. Ali, Puhovski mi je rekao: "Kao što znate, kad počne rat, nisu intelektualci ti koji pucaju iz puške na prvim linijama fronta." Umesto njih, tamo su otišli Bed blu bojs. Na srpskoj strani, Arkan (pravo ime Željko Ražnatović), jedan od najozloglašenijih ratnih zločinaca u Bosni, bio je vođa navijača Crvene zvezde. Živeo je u trospratnom "bunkeru" preko puta Zvezdinog stadiona, i mnoge navijače kluba je poveo sa sobom u Bosnu.
"Fudbalski navijači imali su veliki uticaj u ratu", rekla mi je Lora Silber, dopisnik "Fajnenšel tajmsa" iz Beograda. "Oni su kao Mladi izviđači: ako se svi prijave, nastaje uticajna sila."
(...)
Tuđman je izgubio Dinamo, ali je i dalje imao reprezentaciju. To mu je bilo i važnije, jer je još uvek morao da se trudi da ubedi svoj narod da se osećaju Hrvatima. Znao je da mudar političar može da natera svoj narod da oseća bilo šta; Tito im je čak pobudio i osećaj jugoslovenstva. Kada je Jugoslavija pobedila Sovjetski Savez tokom 50-ih, a ogromni zvučnici prenosili utakmicu na ulicama, Hrvati, tek što su završili sa masakrima Srba i Jevreja, postali su ponosni na svoju novu državu. Osećanje je bujalo. Kada je 1980. godine objavljena vest da je Tito umro, hrvatski navijači i svi igrači na terenu Hajduka iz Splita su se rasplakali. Utakmica je morala da se prekine, a plakanje je prikazano na televiziji. Ali, profesor Puhovski mi je rekao: "Sad mnogi od tih fudbalera tvrde kako nisu bili tamo, da su televizijski snimci loši, i tako dalje." Sad su svi Hrvati.
Potražio sam Tomislava Ivića na poluvremenu jedne utakmice u Zagrebu. Odjednom sam se našao u zagrljaju malog, urednog čoveka. Nisam bio siguran da li je to Ivić, pa sam ga prvo upitao: "Pa, čime se vi trenutno bavite?" Ispostavilo se da to jeste Ivić i da se sprema da postane selektor Ujedinjenih Arapskih Emirata, i da se sada u potpunosti oseća Hrvatom. Podsetio sam ga na intervju nekom časopisu objavljenom pre tri godine u kojem je rekao da ne razume rat. "Ne, ne", rekao je. "Nisam ja to rekao."
Ljudi imaju rastegljivo mišljenje. Da bi ceo njegov narod postao kao Ivić, Tuđman želi da nova Hrvatska ostvari velike poduhvate. Ne može da zavlada čitavim svetom, jer ima manje stanovnika od Danske. Ali, sasvim slučajno, današnja Hrvatska ima dosta dobru generaciju fudbalera."Nije lepo reći, ali ti igrači mogu da urade više za Hrvatsku nego vojnik koji izgubi život", rekao mi je Mark Viduka, Hrvat iz Australije koji u Dinamu igra na mestu centarfora. Viduka, kome je jugoslovenska vojska ubila dedu i strica iste noći, nije bio srećan u Hrvatskoj, smučila mu se loša klima i birokratija. Uopšte nije planirao da igra u Dinamu, ali ga je Tuđman pozvao telefonom u njegov dom u Melburnu i zamolio ga da dođe. Predsednik misli da je fudbal isto što i prestiž.
"Isto je sa izborom za mis sveta", rekao mi je Maković. "Devojka iz Hrvatske uvek uđe u prvih pet – dobro, kad kažem uvek, mislim u protekle tri godine otkako smo nezavisni. Ove godine je mis Hrvatske bila prva pratilja, iako meni lično devojka nije ništa posebno, ali su te stvari veoma važne. Muzički festival Evrovizija takođe – te stvari su pitanje prestiža."
(Odlomak iz poglavlja "Predsednik i Bed blu bojs")RAT JE POČEO NA STADIONU: 13. maj 1990, Maksimir
05.12.07
Kroz fudbalsku loptu zemlju posmatramo kao kroz lupu
Sajmon Kuper
Fudbalom protiv neprijatelja, u kojoj dokazuje da je fudbal mnogo više od najpopularnije igre na svetu, da može da pokrene ili zaustavi ratove, podstakne revoluciju ili održi diktatore na vlasti.
U knjizi Dribling – 1001 noć Božo Koprivica je napisao zanimljivu priču o Ivici Osimu, selektoru fudbalske reprezentacije Jugoslavije, na čijem će meču protiv Argentine na Svetskom prvenstvu u Italiji 1990, ovaj fudbalsko-književni esejista videti da je to – više od igre, zapravo borba pojedinih igrača da se očuva jedna zemlja. Uz tezu da se Jugoslavija ne bi raspala da je njena fudbalska reprezentacija tih dana postala šampion u Italiji, Koprivica je zapisao kako je njemu i košarkaškom treneru Dušku Vujoševiću selektor Ivica Osim kasnije rekao da su penale u Firenci na meču protiv Argentine dali samo oni igrači koji su sami "tražili da šutiraju". Setio sam se ove priče i odlučio da je ispričam Sajmonu Kuperu, autoru svetskog bestselera Fudbalom protiv neprijatelja, i to prvi put kada se ukaže prilika. U svojoj knjizi koju je u Srbiji objavio Samizdat B92 (prevod: Aleksandra Nikšić) a koja se bavi odnosom fudbala, politike i društva uopšte – knjige koja dokazuje da je fudbal mnogo više od najpopularnije igre na svetu, da može da pokrene ili zaustavi ratove, podstakne revoluciju ili održi diktatore na vlasti, Kuper je zabeležio urnebesne, bizarne i zanimljive doživljaje iz dvadeset dve zemlje koji s fenomenološke strane opisuju (samo na prvi pogled) jednu običnu igru s loptom. Priznao sam Sajmonu Kuperu, kolumnisti Fajnenšel tajmsa, 38-godišnjem novinaru koji živi u Parizu a rođen je u Ugandi, da sam priču Bože Koprivice smatrao samo metaforom sve dok nisam pročitao njegovu knjigu. Tada mi se učinilo da tu nema nikakve metafore, da je to zaista više od igre.
Playboy: Zaista, da li dobra igra reprezentacije može sprečiti rat? Učiniti da se zemlja ne raspadne?
Kuper: Ne mislim tako. Pre 14 godina sam završio knjigu, ali sam neprestano razmišljao o ovim temama i verujem da fudbal gotovo nikada ne može promeniti bilo šta u stvarnom svetu. Ponekad može učiniti da svet vidimo nešto jasnije. Drugim rečima, gledajući fudbal, recimo baš tim Jugoslavije iz 1990. godine, ponekad možemo razumeti i saznati nešto o vremenu i prostoru. Kroz fudbal zemlju možemo posmatrati kao kroz lupu. To je otprilike ono što sam želeo da opišem u knjizi. Novinari vole da veruju kako fudbal može promeniti nešto jer tu nalaze sjajne priče. Kada je ove godine Irak bio pobednik Azijskog kupa, recimo, pisali su kako će to pomoći da se Iračani ujedine. Naravno, nasilje u Iraku nije prestalo uprkos dobrom fudbalskom rezultatu.
Playboy: Ali, šta reći na ovo: kada se Jugoslavija raspala, ostala je Srbija i Crna Gora. Pred sam kraj postojanja (i) ove državne zajednice, Srbija i Crna Gora izgubila je baš od iste te Argentine, i to sa 6:0. Jedan hrvatski novinar je napisao: "Kakva simbolika! Jugoslavija je imala šest republika, sada je svaka dobila po jedan gol i gotovo je". Došlo je, dakle, do konačnog raspada zemlje. Godinama pratite fudbal. Ima li u tim ciframa i zbrajanju golova ipak nekakve magije?
Kuper: Ne verujem u numerologiju. Fudbal ima svoju logiku. Kao što sam rekao: mislim da svi mi volimo da u fudbalu nalazimo tumačenja svojih misli i briga. Pre će biti da šest, tri ili 10 postignutih golova može značiti nešto onim ljudima u zemlji za koje ova igra ima veliku važnost. Bojim se da sam oduvek bio skeptik, gotovo nikada vernik.
Playboy: Na koricama srpskog izdanja piše da u knjizi otkrivate kako 22 muškarca i jedna lopta mogu da postanu šifra za ideologiju, religiju i ljubav! Zanimljiva mi je ta reč šifra!
Kuper: Naravno, to može biti i pitanje samog prevoda. Šifra ili simbol. Ali, kako sam već rekao, fudbal može reflektovati ideologiju (u komunističkom bloku, kao što znate, neki timovi predstavljali su aktuelni režim), ili religiju (Seltik je katolički klub Glazgova, a Rendžers protestantski), ili pak ljubav (mnogim muškarcima je lakše da izraze ljubav prema svom timu ili fudbalerima nego ljubav prema devojci, ženi ili deci). Dakle, fudbal može biti odraz celog jednog sveta.
Playboy: Srbija se u vašoj knjizi pominje već u prvoj rečenici. Rat između Hrvatske i Srbije počeo je na fudbalskoj utakmici. Vi to pominjete. Ali zašto ratovi počinju na fudbalskim mečevima?
Kuper: Milioni Jugoslovena koji su gledali TV te 1990. godine shvatali su da su etničke tenzije toliko velike da je građanski rat neminovan. Fudbal je u takvim situacijama važan iz dva razloga. Prvo, timovi mogu predstavljati suprotne tabore: tako je Dinamo iz Zagreba posmatran kao predstavnik Hrvatske, a Zvezda i Partizan kao predstavnici Srbije. To bi značilo da na fudbalskom terenu ponekad možemo videti etničke grupe kako, preko timova koji ih reprezentuju, "vode bitku" jedna protiv druge. Drugi razlog zbog koga fudbal može imati toliku političku ulogu jeste taj što ga gledaju milioni ljudi. U većini evropskih zemalja najgledaniji TV programi jesu mečevi fudbalske reprezentacije. U poređenju s tim, vrlo mali broj ljudi čita političke vesti u novinama. Tako događaji na fudbalskim terenima mogu uticati čak i na one ljude koji misle da ih je baš briga za „politiku”. Da ne bude nedoumica: ne mislim da je rat u Jugoslaviji počeo zbog pomenutog fudbalskog meča. Rat je počinjao, svakako, zbog političkih intriga. Fudbalski meč je samo pomogao ljudima da to uvide.
Playboy: Da li se sećate kada vas je zainteresovao fudbal? Zašto ste počeli da istražujete uticaj fudbala na politiku i društvo?
Kuper: Počeo sam da pišem o fudbalu 1986. godine za časopis World Soccer, kada sam imao 16 godina. Taman sam se bio preselio iz Holandije u Englesku, tako da sam pisao o mladim, perspektivnim holandskim fudbalerima Marku van Bastenu i Rudu Gulitu. Interesujem se za fudbal od sedme godine, kada sam ga otkrio, posle našeg preseljenja u Holandiju. Obožavao sam ga kao igru, kao i većina dečaka, i još volim da igram. Pre nekoliko meseci, tačnije u junu, igrao sam za Britaniju na Svetskom prvenstvu pisaca u Malmeu, u Švedskoj. Igrao sam kao gost i za Skandinaviju na istom prvenstvu 2005. godine. Tada smo pobedili Nemačku u finalu sa 5:0, tako da sam i sam bio prvak sveta! No, sada mi je smrskano koleno, oporavljam se i nadam se da ću uskoro ponovo zaigrati. Dakle, oduvek sam se zanimao za fudbal. Moj otac je profesor antropologije i ja sam oduvek razmišljao kao antropolog, proučavao sam različite kulture sa svoje pozicije. Tako sam počeo da učim o fudbalskim kulturama. Video sam koliko je u mnogim zemljama fudbal značajan i tako sam 1991. godine došao do ideje da napišem ovu knjigu. Mislim da sam u knjizi i naglasio da nikad nisam na stadionima sedeo na komentatorskim mestima i nisam sretao druge sportske novinare. To je istina. Gotovo svi moji tekstovi o sportu napisani pre objavljivanja ove knjige nastali su u mojoj spavaćoj sobi.
Playboy: Kako su izgledala vaša putovanja i istraživanja? Na jednom mestu u knjizi kažete kako je vaš budžet bio mali za tolike utakmice i dvadeset dve zemlje koje ste posetili.
Kuper: Bio sam veoma siromašan. Tek sam završio fakultet, nisam imao para. Sa dvadeset dve godine sam počeo da pišem knjigu. Imao sam zajam od 5.000 funti, što je jedva pokrivalo troškove jeftinih letova po svetu. Često je bilo bedno. Odsedao sam u jeftinim hostelima za mlade, često spavao u hladnim prigradskim vozovima, noseći sve lične stvari u rancu. Neko vreme sam čak nosio i pisaću mašinu, nadajući se da ću pišući članke kao novinar slobodnjak usput zaraditi nešto para. Ne znam da jesam! A sada vam ove odgovore na pitanja pišem s pariskog ragbi stadiona, na laptopu Apple. Došao sam od kuće, prethodno se dobro najeo i istuširao toplom vodom. Svakako je mnogo lakše raditi tako nego biti siromašan kao što sam ja bio 1992. i 1993.
To znači da je ova knjiga – knjiga mladog čoveka. Ja sada imam trideset sedam godina i ne bih ni u ludilu mogao da podnesem takvo mučenje na putovanjima s tako skromnim budžetom. Dok sam putovao, sretao sam ljude mojih godina u hostelima za mlade. Putovali su s malo para kao i ja, i to zaista jeste zamorno. Ali oni nisu morali da istog trena kad negde stignu počnu da rade. Ja jesam. U redu, uzeo sam nedelju dana slobodno u Sankt Peterburgu i nedelju dana u Pragu, gde bih uvek rado proveo popodne s nekom lepom devojkom koju bih upoznao u hostelu. Ne želim da pomislite kako sam strašno patio. Znam da je puno ljudi u Srbiji živelo u nemaštini, znam da je nekima i dalje jako teško. Ja sam, zahvaljujući ovoj knjizi, dobio priliku kakvu je malo ljudi dobilo, priliku da proputujem svet. Hoću da kažem da ništa tu nije bilo luksuzno. Bio sam mlad i siromašan i zaista je nekada bilo teško nagovoriti bogate ljude iz fudbala da pričaju sa mnom. Sećam se direktora jednog kluba iz Mađarske koji mi je rekao: "Ne izgledaš kao novinar." To je bilo tačno.
Playboy: Tek sada sam primetio da je i to još jedna igra s brojevima. Bili ste u dvadeset dve zemlje jer na terenu ima dvadeset dva igrača?!
Kuper: Bojim se da je i ovog puta u pitanju puka slučajnost!
Playboy: Koja je najuzbudljivija utakmica koju ste gledali?
Kuper: Najuzbudljivije utakmice su one do čijeg ishoda vam je kao navijaču stalo. Bitna stvar koju sam naučio pišući o sportu jeste da je uvek bolje otići na utakmicu s prijateljima nego sedeti sam u novinarskoj loži i pisati. Najuzbudljiviji mečevi za mene su oni koje igra Holandija jer sam odrastao u Holandiji i to je moj tim. Utakmica broj jedan bila je ona između Zapadne Nemačke i Holandije iz 1988. godine – utakmica koju sam opisao u knjizi – iako sam je gledao na TV-u, kao osamnaestogodišnjak, u Londonu, u kući mojih roditelja. Najuzbudljiviji meč koji sam uživo gledao bio je onaj između Holandije i Brazila na Svetskom prvenstvu 1998. godine u Marselju. Pola sata pre kraja shvatio sam da ću, ako nastavim da gledam, doživeti srčani udar, pa sam ostatak vremena proveo posmatrajući ljude na tribinama. Međutim, kad su počeli penali, opustio sam se. Znao sam da ćemo izgubiti, tako da više nije bilo tenzije.
Playboy: Koja je najbizarnija stvar koju ste otkrili?
Kuper: Mislim da su ova dva susreta bila najuzbudljivija: prvi, s Helmutom Klopflajšom, navijačem iz Berlina, koji je prognan iz Istočne Nemačke jer je navijao za timove iz Zapadne. To je bila prva osoba koju sam intervjuisao za knjigu, i dok mi je pričao, mislio sam: „Znao sam da fudbal ima veze s politikom, ali nisam ni pretpostavljao da je ta veza tako snažna.“ Dok sam pričao s njim, znao sam – imam knjigu! Još smo u kontaktu. On je sjajan čovek, proveli smo jedno popodne zajedno u Berlinu, neposredno po završetku Svetskog prvenstva. Čak mi je poklonio fudbal s potpisom Jirgena Klinsmana, kao da sam ja njega zadužio do groba, a ne on mene. Drugu bizarnu stvar otkrio sam u Ukrajini. Jedan zvaničnik Dinama iz Kijeva rekao mi je, između ostalog, da klub izvozi mnoge stvari, uključujući zlato i delove nuklearnih projektila. Morao sam da mu kupim pivo u hotelu, što je za mene bio ogroman trošak, ali se isplatilo.
Playboy: Vaša knjiga prepuna je zanimljivih likova i voleo bih da neke od njih pomenemo. Recimo, Marka Glisona. Njega toliko lepo opisujete da se čini da je izmaštan lik. Dvometraš koji zna sve o afričkom fudbalu, koji u malenom automobilu putuje Afrikom, jede škampe i piše četiri teksta dnevno...
Kuper: Verujte mi, Mark nije imaginaran lik. Posetio sam ga ovog februara, sa ženom i ćerkom. Živi u kući kraj Kejptauna u Južnoafričkoj Republici. Moja žena je bila vrlo skeptična u vezi s ovom posetom, nije bila sigurna treba li da idemo, a ja sam govorio: „Idemo, videćeš da je Mark interesantan." Pitala me je otkud znam, a ja sam joj rekao: „Zato što se svi koji su ga upoznali slažu da je neverovatno zanimljiv.“ Od svih novinara koje sam upoznao, on je jedan od svega nekoliko onih koji su me zaista impresionirali. Kada sam ga upoznao, imao sam dvadeset tri godine, a on oko dvadeset osam, i on je tada bio neka vrsta prototipa za ono što sam želeo da postanem. Bio je novinar slobodnjak, radio je za bezbroj novina širom sveta, znao sve što se događalo, svi su ga poštovali, svi su želeli da pričaju s njim, a on se vozikao po Africi i živeo tim neverovatnim avanturističkim životom. Bio je moj heroj. Odmah ću mu poslati imejl i reći mu da ste me pitali da li stvarno postoji ili je izmišljen.
Zaista sam sreo mnogo zanimljivih ljudi dok sam radio na knjizi. Upoznao sam Helmuta Klopflajša, Marka Glisona, zatim argentinskog generala koji je potpuni zaluđenik za fudbal i mnoge druge. Mislim da sam imao sreće i da sam bio uporan.
Playboy: Vi ste knjigu objavili 1994. godine. Kada je ovih dana premijerno čitamo u Srbiji, svašta možemo naći između redova. Recimo, putujete s Markom Glisonom u Bocvanu, s kojom će igrati Južnoafrička Republika. Na granici velika gužva. Opisujete u toj gužvi niskog političara u košulji koji se pozdravlja s Markom. Njegovo ime je Tabo Mbeki. On je sada predsednik Južnoafričke Republike?!
Kuper: Tačno, knjiga je na neki način postala „istorijska“. Uvek se obradujem kad čujem nešto o nekome koga sam opisao u knjizi. U Litvaniji, na primer, intervjuisao sam vrlo prijateljski nastrojenog nacionalistu u nekoj prašnjavoj kancelariji, a nekoliko godina kasnije on je postao premijer ili predsednik. Taj intervju je u knjizi. Ali što se Mbekija tiče, još se 1993. moglo pretpostaviti da bi jednog dana mogao postati predsednik. Čak je i tada sve ukazivalo na to da će upravo on biti Mendelin naslednik.
Playboy: Prilikom te posete upoznali ste i Nelsona Mendelu. Kakav je utisak ostavio na vas?
Kuper: Išao sam na taj prijem s prijateljem iz Holandije koji je doputovao u Južnoafričku Republiku sa mnom. Taj moj prijatelj voli da o sebi misli kao o veštom fotografu, te smo se dogovorili da mi on napravi nekoliko snimaka. Međutim, slika na kojoj smo Mendela i ja dok pričamo je užasna, čak se ne raspoznaje da smo na njoj zapravo mi. Ja sam njegovim fotoaparatom savršeno uslikao mog drugara kako priča s Mendelom. Ta fotka i danas visi na zidu u njegovom stanu u Amsterdamu. Ja sam svoju čak uspeo da izgubim.
Sećam se toga dana i Mendele koji je bio vrlo ljubazan, ali su mi se u sećanje urezale dve posebno zanimljive priče. U jednom trenutku Mendela je stao da se slika s tinejdžerkom iz Perua, ćerkom tadašnjeg selektora Južnoafričke Republike. Mendela je pogledao mene i mog prijatelja i rekao joj: „Vidi ona dva momka, mogla bi se lepo udati.“
Moje drugo sećanje opisano je u knjizi. Pitao sam Mendelu za koga navija, da li je fan Orlando Pajratsa. „Ne, ja navijam za sve timove podjednako“, odgovorio je Mendela. Tada sam shvatio kako on zapravo vidi sebe: on je otac Južnoafričke Republike, ne može favorizovati samo jedan tim, samo jednu grupu. U sportu ili bilo čemu drugom, u svojoj zemlji, uvek se trudio da sve timove podržava podjednako. Mislim da je to ključ fenomena Nelson Mendela.
Playboy: Ipak, najzanimljiviji mi je vaš susret s Rožeom Milom, fudbalskom legendom Kameruna iz 1990. godine. Imam utisak da vam baš nije bilo prijatno tokom intervjua. Kakav je lik Rože Mila?
Kuper: Nisam se baš osećao prijatno s njim, jer je on tada već bio stekao svetsku slavu, a ja dotle gotovo da nisam sreo profesionalnog fudbalera. Bio sam preplašen. Mislim da je bilo vrlo hrabro s moje strane to što sam se uopšte usudio da ga pitam za intervju. Bio je prijateljski nastrojen, ali svestan svoje važnosti; on je jedan ponosit čovek. Vrlo ozbiljno shvata tu poziciju koju je za sebe stvorio. Bio je i ogorčen jer, uprkos tome što je bio dobar igrač, nije zaradio dovoljno para. Njegov uspeh na svetskim prvenstvima došao je prekasno da bi se obogatio. Dopao mi se, ali sam ga se plašio.
Playboy: Dok ste ga intervjuisali, sedeli ste blizu prostorije u kojoj je godinu dana ranije sada već sportski direktor Rože Mila držao pod ključem sto dvadeset Pigmeja iz kamerunskih prašuma. On ih je pre toga pozvao da odigraju nekoliko mečeva da bi se prikupio novac za njihove zdravstvene usluge i obrazovanje, ali ih je zatvorio, postavio stražare i retko im davao hranu. Tada je predstavnik za štampu ovog turnira rekao Rojtersu: “Bolje igraju ako se ne prejedu.” A kada su ga pitali zašto su zatvoreni, odgovorio je: "Ne znate vi Pigmeje, mnogo ih je teško držati pod kontrolom."
Kuper: Mislim da u organizaciju tog turnira namerno nije uložio mnogo, nadajući se da će nešto zaraditi. Pigmeji su u Kamerunu često na udaru rasne netrpeljivosti i on verovatno nije hteo da troši novac smeštajući ih u hotel i hraneći ih dobro. To je tužna priča koja me je, moram da priznam, nasmejala.
Playboy: Pišete i kako je Franjo Tuđman predvideo da će Hrvatska pobediti Estoniju sa 6:1 i opisujete selektora Ćiru Blaževića kako, u trenutku kada je rezultat baš 6:1, dobacuje kapitenu da ne daju više golova. Šuker ipak zabija i sedmi. Zbog čega se političari toliko mešaju u fudbal?
Kuper: Političari sanjaju o popularnosti fudbalskih reprezentativaca. Taj tim je simbol nacije. Predsednik se obično nada da će postati simbol nacije. Zbog toga se on često trudi da pozajmi nešto slave od fudbalske reprezentacije. Hrvatski fudbalski tim i jeste Hrvatska – verovatno nema snažnijeg nacionalnog simbola. Mislim da se Tuđmanu verovatno dopala ideja da bi mogao biti vizionar, veliki čovek koji može da predvidi budućnost i da je voleo da misli da je ta njegova moć tolika da čak može da predvidi i rezultate fudbalskih utakmica.
Playboy: Postoji ona fraza o fudbalu kao najvažnijoj sporednoj stvari na svetu. Vi ste svojom knjigom srušili ovu tezu. Prošlo je trinaest godina od prvog izdanja vaše knjige. Da li nakon decenije i po fudbal utiče na politiku manje ili još više nego ranije?
Kuper: Ne mislim da fudbal ima mnogo uticaja na politiku, ali sigurno ima više uticaja nego što je imao ranije.
Playboy: Da li ste nekada gledali mečeve srpske fudbalske reprezentacije?
Kuper: Gledao sam ih najmanje dva puta. Na poslednjem Svetskom prvenstvu protiv Holandije i na Evropskom prvenstvu 2000. godine, takođe protiv Holandije. Moram reći da ni prvi ni drugi put nisam bio impresioniran. Mislim da je šteta što igraju toliko defanzivno (barem su tako igrali kad sam ih ja gledao). Moj omiljeni srpski igrač koga mogu da se setim je Dragan Stojković na Svetskom prvenstvu 1990. godine.
Playboy: Da li vi igrate fudbal?
Kuper: Da, i dalje, iako mi ova povreda levog kolena neće još dugo to dozvoljavati.
Playboy: Na kojoj poziciji?
Kuper: Kada sam u formi, sredom uveče igramo pet na pet ovde, u Parizu. Kada igramo veliki fudbal, uvek igram u sredini. U detinjstvu sam bio plejmejker, nosio sam desetku na leđima, kasnije desna polutka, a sada vidim sebe u ulozi koju igra Klod Makelele, na poziciji zadnjeg veznog. Ja dobro shvatam igru i delim dobre lopte, ali oduvek sam bio spor, i sve sam sporiji.
Playboy: Rođeni ste u Ugandi, živeli ste u Holandiji, Kaliforniji, Britaniji, sada ste u Parizu. Ako nije tajna, za reprezentaciju koje zemlje navijate?
Kuper: Uvek navijam za Holandiju. U ligi šampiona uvek navijam za holandske timove, najviše za Ajaks.
Playboy: Zašto volite fudbal?
Kuper: Volim da ga igram. Čak i sad, s rasturenim kolenom i artritisom, koji mi neizbežno sleduje. Sav taj soccer talk, kako ga je s podsmehom nazvao italijanski mislilac Umberto Eko – recimo, konfrontacija Vengera i Fergusona, ili novo fudbalsko huliganstvo u Rimu, ili budućnost Shinji Ono s Fejnordom – za mene su samo stvari koje prate istinsku ljubav prema fudbalu, koja je uvek u osnovi svega. Krajnje je bizarna činjenica da za milione ljubitelja fudbala, ljudi koji nikada nisu videli svoj šut kako završava u beloj mreži, na pravom meču, taj takozvani soccer talk predstavlja sve što imaju. Za mene, fudbal je pre svega igra. Alber Kami, francuski pisac, nekada talentovani golman u Alžiru, rekao je, „Sve što znam o moralu i čovekovim dužnostima dugujem fudbalu.“ Ja fudbalu dugujem i više od toga: igrajući fudbal stekao sam zastrašujuće mnogo prijatelja i naučio veliki deo svega što o svetu danas znam.
Mića Vujičić
29.09.07 Danas
Sajmon Kuper, Fudbalom protiv neprijatelja
U Tajmsu je o ovoj knjizi napisano sledeće: "Ako volite fudbal, pročitajte ovu knjigu. Ako ne volite fudbal, pročitajte ovu knjigu". I nemoguće je ne složiti se sa ovom konstatacijom. Naime, Sajmon Kuper je obišao dvadeset i dve zemlje da bi otkrio realan, a ponekad i bizaran uticaj koji fudbal može da ima na politiku i kulturu, kao i da bi saznao zašto se u svakoj zemlji drugačije igra tako jednostavna igra. Kuper je, skupljajući građu za ovu specifičnu, pikarsku studiju o fudbalu, došao do zaključka da je fudbal daleko važniji nego što se to, uobičajeno, misli. Pronašao je fudbalski klub koji se bavio izvozom nuklearnog materijala i zlata, drugi, koji je osnovao sopstveni fakultet. Došao je do zaključka da su Musolini i Franko shvatili značaj ove igre, uostalom kao i Džon Mejdžor, Nelson Mendela i predsednik Kameruna, Pol Bija. U ovom delu, Sajmon Kuper nam otkriva da je Nikolaj Starostin zbog fudbala završio u sovjetskim gulazima, ali mu je tamo baš fudbal spasao život. Starostin je kasnije pisao da su ti šefovi logora, oni koji odlučuju o životu i smrti hiljada i hiljada ljudskih bića... bili toliko blagonakloni prema svemu što ima veze s fudbalom, kao i da njihova neobuzdana moć koju su imali nad ljudskim životima, nije bila ništa u poređenju sa moći koju je fudbal imao nad njima. Fudbalom protiv neprijatelja po svemu je neobično i uzbudljivo štivo. Prva rečenica prvog poglavlja glasi: "Možda će se stvari promeniti kada Srbija bude prvi put zaigrala protiv Hrvatske".
21.09.07 Vijesti
Šifra za ideologiju religiju i ljubav
Fudbalom protiv neprijatelja, Sajmon Kuper
Da je fudbal mnogo više od najzabavnije igre na svijetu, da ima moć da pokrene i zaustavi ratove, da podstakne revolucije ili održi diktatore na vlasti ilustruje međunarodni bestseler "Fudbalom protiv neprijatelja" Sajmona Kupera. Ovu knjigu o fudbalu i njegovom mjestu u svijetu, ovjenčanu nagradom "Vilijam Hil" (za knjigu godine iz oblasti sporta), objavio je "Samizdat B 92" u prevodu Aleksandre Nikšić.
Za potrebe pisanja knjige "Fudbalom protiv neprijatelja" Sajmon Kuper je obišao 22 zemlje da bi otkrio ponekad i bizaran uticaj koji fudbal može da ima na politiku i kulturu, kao i da bi saznao zašto se u svakoj zemlji potpuno drugačije igra tako jednostavna igra. Autor u knjizi iznosi i niz bizarnih otkrića do kojih je slučajno došao tražeći materijal za knjigu: pronašao je fudbalski klub koji se bavio izvozom nuklearnog materijala i zlata, dok je drugi osnivao sopstveni fakultet! Knjiga ima 20 poglavlja, kroz njih se informativno, duhovito i originalno iznose brojne zanimljive storije vezane za fudbal. Kuper piše o fudbalskim disidentima i navijačima, fudbalu u baltičkim zemljama, Rusiji, Ukrajini, Engleskoj, Španiji, Holandiji, Africi, Americi, Argentini, Brazilu, ali i o pojedinim klubovima poput Barselone, Seltika, Rendžersa, i igračima poput Pelea, Rožea Mile, Helenija Herere, Pola Gaskojna Gaze... U ovoj knjizi nalaze se priče sa navijačima iz Istočnog Berlina koje je proganjao Štazi jer su navijali za svoj lokalni klub, razlozi zašto Amerikanci nijesu shvatili da je fudbal muška igra i zašto su žene u SAD uspješnije u fudbalu. Ima i pomena i o katastrofama: cijela reprezentacija Zambije poginula je u padu aviona 1993. godine, a 1982. u Moskvi je na Lenjinovom stardinu stradalo 340 ljudi zbog leda i otvorenog jednog izlaza na stadionu kada su se sudarile dvije grupe navijača.
Veliki diktatori poput Musolinija, Franka i Staljina su oduvijek znali za značaj fudbala. Istu stvar su uočili i poznati državnici poput Džona Mejdžora, Nelsona Mendele ili predsjednika Kameruna Pol Bija i znali su tu moć da iskoriste u pozitivne svrhe. Poznati ruski igrač Nikolaj Starostin (osnovao Spartak 1935) je završio u sovjetskim gulazima, ali mu je tamo baš fudbal spasao život. Kasnije je pisao da je bio zapanjen saznanjem da su ti "šefovi logora, oni koji odlučuju o životu i smrti hiljada i hiljada ljudskih bića... bili toliko blagonakloni prema svemu što ima veze s fudbalom. Njihova neobuzdana moć nad ljudskim životima nije bila ništa u poređenju sa moći koju je fudbal imao nad njima". Starostin je otišao u gulag jer se zamjerio Lavrentiju Pavloviču Beriji, šefu Staljinove tajne policije. Berija je igrao na položaju lijevog halfa, a početkom dvadesetih godina Starosin ga je pobijedio. Mnogo godina kasnije Berija se sjetio svog neslavnog meča i Starosina je poslao u logor. O tome koliko je fudbal bio popularan u Rusiji govori činjenica da je Starosin kao omiljeni fudbaler preživio četiri gulaga i niko nije smio da ga dirne, a da je, recimo, pjesnik Osip Mandeljštam pogubljen.
Na istom fonu politika - sport Sajmon Kuper ostaje dok opisuje i hrvatski fudbal za vrijeme Tuđmanove ere u posljednjem poglavlju "Predsjednik i Bed blu bojs". Tuđman je FK "Dinamo" prekrstio u "Kroaciju", a "Bed blu bojsi" su najpoznatija grupa navijača ovog tima. Tuđman je inače, dok je živio u Beogradu bio predsjednik beogradskog "Partizana", a po povratku u Zagreb posebno ga je interesovao "Dinamo". Navijači "Dinama", kasnije "Kroacije" aktivno su učestvovali na prvim linijama fronta i nijesu bili oduševljeni izmjenom imena kluba. I kod "Dinama" je bilo namještanja rezultata. Kada je "Dinamo" trebalo da odigra odlučujuću utakmicu sa Okserom, klub se sreo sa "Primorcem" u meču hrvatske lige. "Prije početka utakmice, Tuđman je došao u svlačionicu", tvrdio je potpredsjednik "Primorca" "Rekao je: Momci, ovako stoje stvari. Biće 6:0, te nemojte da se pretrgnete od trčanja". "Dinamo" je pobijedio sa 6:0. Koliko se politika u Hrvatskoj umiješala u fudbal, Kuper navodi primjer da su hrvatski fudbaleri svima dosadili pričama koliko im znači domovina.
Kuperova knjiga je sjajan fudbalski brevijar. To je vrlo vješto napisana knjiga koju će sa istom zainteresovanošću čitati kako poznavaoci fudbala, tako i laici. Ona daje dalekosežan, panoramski pogled na kulturu koja okružuje igru, pogled u tajnu koliko često mogu da 22 muškarca i lopta postanu šifra za ideologiju, religiju i ljubav.
Sajmon Kuper rođen je u Ugandi 1969. godine, a veći dio djetinjstva proveo je u Holandiji. Danas piše za Fajnenšl tajms. Kuper je autor i knjige "Ajaks, Holanđani i rat".
FUDBAL I VOJNA HUNTA
Odnos fudbala i diktature bio je očit i u Argentini, kojoj je FIFA 1978. godine dodijelila organizaciju Svjetskog prvenstva na početku te decenije. Godine 1976. argentinska vojska je pučem preuzela vlast u zemlji, a organizacija Svjetskog prvenstva je za generale predstavljala priliku da ponovo ujedine naciju. Uslijedilo je podizanje brojnih betonskih stadiona, građenje puteva do njih, podizanje zidova, kako stranci ne bi vidjeli siromašnje straćare iza njih. Ti zidovi nazivani su "zidovi bijede", ali nijesu dugo opstali, jer su siromašni stanovnici potom krali betonske ploče iz tih zidova kako bi ojačali sopstvene udžerice. Da bi ušla u finale, Argentina je morala pobijediti Peru sa 4:0 a to je učinjeno podmićivanjem (35 hiljada tona žita i 50 miliona dolara kredita), a konačan rezultat je bio 6:0 za Argentinu.
V.OGNJENOVIĆ