Figure zla

14.01.11 Danas

Plodno i vrijedno poetsko stvaralaštvo Svetislava Brkovića konačno je steklo kritičku sublimaciju. Istina, ona se mogla i ranije odigrati, s obzirom na veći krug pisaca koji su se bavili njegovom poezijom, ali je dobro da se i sada pojavila.

Reklo bi se sa reprezentativnim imenima iz sfere književnog stvaralaštva: Miloslava Šutića, Nenada Dakovića, Miroljuba Todorovića, Jovanke Vukanović, Borisa Jovanovića Kastela, Milana Miloradovića i Žarka Đurovića.

Da bi se prodrlo do smisaonih žarišta Brkovićeve poezije, valjalo ih je razgrnuti i steći mišljenje da su ona prevashodno tvorena na jezičkoj ravni, budući da se tu začinju i plode dubine poetskih svjetova. Znamo da pjesmu rađa nadahnuće. Međutim, ono bi bilo nedovoljno ako ne bi imalo svoje nosače. Njih najprije treba tražiti u jeziku, koji je "polazna tačka" u otkrivanju pjesničkih suština. A suštini je svojstveno da postane osjećanje i svijet, razumije su ako su artikulisane kao spontane doživljajne agense.

Osjećanje svijeta proističe iz mnogih datosti, a jedno od najvažnijih je ona čulnog porijekla. To je trenutak kad osjećanje postaje spoznaja o nečemu i kada se objekt i subjekt dovode u prožmeni odnos, nudeći jedan drugom neočekivane spirale predosjećanja i strasti. Ne zaboravimo da objekt u pjesmi traži pokornost subjektu kao gravitacionoj sili. U smislu pounutarnjenja vokacijskih i drugih penetrata, ne zapostavljajući pri tom zavodljivost igre. Ona za Brkovića predstavlja presudni kreacijski imenitelj.

Tumačeći Helderlinovu poeziju, Hajdeger njene dubinske ose vidi u igri jezika, za koji kaže da je njena materija. Zašto? Zato što je jeziku privođena sloboda u fiksaciji magnovenih implikata. I kod Brkovića zapažamo sličan postupak upotrebe jezika kao kreativne odrednice. Posredstvom jezičkih finesa moguće je pjesmu osloboditi isprazne retoričnosti, koristeći u versičnoj postavi neobičnu spregu zvučnih udara, uvijek združenih sa mišlju jake unutrašnje postulativnosti. Čak i elegijske tonove poeta podvrgava nekoj vrsti iskazne oporosti, koja se često preoblikuje u filozofemski aplikat. Pri tom se ne gubi pjesničko tkivo ni njegova dinamična impulsika.

Najvažnije je u naumu pjesnika da u onome što pjeva i kako pjeva očuva bivstvujuće, bez obzira na oblike manifestovanja: dobra ili zla. U Brkovićevoj poeziji dominantna je markacija ovog drugog fenomena. To je posebno uočljivo u sjajnoj zbirci Izumljenje, mada i ostale zbirke sadrže tragove čovjekove raspolućenosti i tragizma. Samo bistvo ima dvoliku prirodu - da zavede i razočara. U tim sferama kola "skrivalica" pjesnikovog usuda i mašte. Oporavka ima, ali izlečenja nema. Život je možda je možda bolest! Taj dijagnostički "recept" nalazimo i u Brkovićevim stihovima. Ne krije da ga naglasi i kad je riječ o vjeri. Jezik poete dovodimo u vezu: da se raščini (zlo)upotreba ideja, pa i vjerskih. Da pomenemo ponovo Hajdegera. On kaže da tamo gdje je jezik, tamo je i svijet. Brković se drži ove opazice kao dijalektičke uslovnosti. Srođuje njihove unutrašnje teže i domišljanja!

I evo, sedam tumača pjesnikovog djela kazuje šta su u njemu prepoznali. I kako su prepoznato imenovali. Dakako, svako na svoj način. Tako će Šutić za Brkovićevu poeziju reći da podrazumijeva afirmaciju nagonski utemeljenog stvaralačkog impulsa za račun intelekta. Ne poričući kritičarev stav, ovu ću opasku dopuniti svojim utiskom. Brkovićev intelekt ipak je podređen zahtjevu pjesničkog znaka. Imanentan je njemu i kada ruži i kada etikuje pojave svijeta. U tome ga ne sprečava temat ni govorna dikcija. Ničim ne napuštaju modernu modelativnost stiha.

Miloradović, prikazujući Brkovićevu zbirku pjesama Slike slika, ističe da je njegova poezija zgusnuta, da iza svakog stiha stoji dugotrajno empirijsko promišljanje i vremensko taloženje. U njoj je prepoznao osobenu lingvističko-semantičku raskoš. Ja bih rekao da je ona rijetka u našem pjesništvu. Najveći udio u stvaranju zavedene raskoši imao je Momčilo Nastasijević, shvativši da je poezija, iako govori o svijetu, u stvari razgovor sa sobom. Domeće mu oneobičene zvučne idiome da se bolje upije i spozna.

Brković se služi sličnim iskustvom idući u tome dalje. On riječ razdvaja, lomi i ukršta do krajnjih granica, ne bi li tim činom iz nje iscijedio željenu značenjsku suštost. Ponekad se zapostave ritmičke proporcije, ali ni u takvim slučajevima stihovi ne ostaju strukturalno nedograđeni. Samo im je dat drukčiji tonski instrumentarij. Ono što formira Brkovićev stih ekvivalentno je uzročnicima koji ga tvore i inoviraju. Ne samo u doživljajnom smislu, koji je bazičan, nego i u ritmičkom fonološkom i drugima. Tako shvaćena struktura stiha proizvod je svih tih elemenata, uključujući tu i mehanizam kombinovanja riječi i njihovog uvođenja u polje semantičkih odnosa. Pjesnik takve odnose ostvaruje posredstvom jezičkih sloboda, vodeći računa da očuva značenjsko jezgro stiha i da mu da kreacijski zamah i punoću. Ako bismo raščlanjivanje njegovih stihova strogo vršili, došli bi do zaključka da se oni srećno uklapaju u ispovjednu cjelinu, modelujući doživljaj na čisto subjekatskoj osnovi. Takva osnova imanentna je dubini veza između izraza i misli.

Pišući o Brkovićevom pjesništvu, Daković u njemu pronalazi oblike jezičkog eksperimentisanja koje ne ostvaruje željenu komunikativnost. Ova poezija ima "skrivena" simbolička značenja i traži izbirljivog čitaoca, a ne onog koji se zadovoljava jasnošću stiha. Ova poezija posjeduje i duboku ironijsku zasnovanost. Nju treba tražiti u asocijacijskom ključu i u slikama kontrastne tipnosti. On je daleko od svake anahronizacije izraza, koja prosto plavi ovdašnju i sadašnju produkciju ovještalog rimovanja i štimovanja. Brkovićeva pjesma kloni se opisa. U krug svoga svijeta poeta uvodi imaginaciju kao efektnu prenosnicu misli. U pitanju je moderan način prenošenja. Najviše posredstvom jezika koji sadrži smisaona i fonična bogatstva. Poeta spreže pojmove različitog spektra, dajući im posebnu nivelaciju i osmišljenje. Opozicion je prema svakom vidu uopštene recepcije. Isključivo ga zanima ona vokacija koja je autohtona u jezičkom i značenjskom smislu. Nalik je na eksploziju koja se ne stišava. Ne bar dok se ne okonča doživljajni proces i vaspostave unutrašnje vibracije. Krug ostaje krug i kad se širi i kad se sužava. Nekad se pjesnikova misao iskazuje kratkoćom ispovjesti, po ugledu na aforizam, a nekad poprima obličje širih vokacijskih slivova obuzetih jakim talasanjem gorčine.

Kako poeta shvata vrijeme kao uzročni lanac udesa, ono se ne prima lakoma srca. Čim učestvujemo u egzistenciji, moramo osjećati težinu toga učestvovanja. Brkovićeva poezija zapravo inicira zapućenje u složenosti egzistencije, najčešće sazdane od straha i krika: Zazidaj samost / da je ne pomete / stud iz/van Katedrale / iz nje vrisni.

Sve što doživljavamo situirano je vremenom i njenom kretalačkom amplitudom. I bjekstvo u samost implikuje kinetiku duha, jer ona ne oličava prazninu već razlistava postojanje. Poeta na njemu svojstven način projicira vrijeme kao sastavnicu bivstva, po već poznatoj formuli: gdje je vrijeme, tamo je i prostor. Što su figure zla u njemu frapantno prisutne, dijagramirano je pjesnikovim doživljajem. Ponajprije kao žalbena inicijacija ili apsurd: A ono ništa što bješe prije/poprije/ da ništa bude poslije.

Sposobnost poetske misli sastoji se u tome da "navraća" do porijekla bića i da istovremeno baci pogled unaprijed. Ima tu nešto iluminiozno. Nešto što osjećanju daje krila da poleti. Posredstvom brojnih osmislica, koje govore da njene suštine poeta neprekidno resorbira i ovaploćuje. Tako je bilo od Ovidija do današnjih dana. Naš pjesnik vjerno slijedi takav motivacioni uzus, iako zna da je nevoljno biće "slamka među vihorove". Uprkos toj činjenici, ne gubi status trajanja.

Poeziji je kao i životu prirođen faktor kontinuuma. Temu bola nalazimo jednako prisutnu i kod Propercija i kod ovovremenskih poeta. Nalazimo je i kod Brkovića. Posjeduje vrlinu žive semantičke gravitacije, koja kao takva cirkuliše u svim njegovim pjesničkim zbirkama, a najviše u zbirci Dvojedan bez dan. Mnogi se pitaju da li klatno vječnosti umara duh ili ga inspiriše na stalna traganja. Držeći se jedne Matićeve premise da je poezija vječita svježina svijeta, ostajemo pri uvjerenju da je svijet neistrošiv i da je duhu dato da ga svojim vizijama pretekne. Održiva je i Montenjeova teza o čovjekovom uzdignuću, uz pomoć tvorčeve ruke. To je ruka duha koji bivakuje u prevlastima mašte i sna. Oba ova fenomena snažno figuriraju u mnogim Brkovićevim pjesmama kao nešto nasušno. Kao udisaj vazduha: Pramom se Reč obrete / razdenu senom razdana / S putanje da sve/s/t ne skrete/. Od tebe glas mi: mir-Jana.

Reći ću da je zlo života Brković vizijski vješto razotkrivao i bojio tamnim tonovima. Istorija je izdašna u njegovoj dodjeli nedužnima. Ni molitve ne pomažu da se ono progna iz svijesti ljudi! Brkovićeva poezija sazdana je od stalne igrivosti. Bar kad je poetska fokusacija u pitanju. Sa mnoštvom refleksivnog u sebi, što je znak da poeta vlada predmetom pjeva. Ne lišava stih lirske supstance. Ako se fiksira svijet kao stečeno iskustvo, mora biti prisutan i princip njegove univerzalne imeničnosti. Ova je poezija tvorena na toj podlozi. Mi ćemo to nazvati podlogom koncentrične intuicije.

Žarko Đurović