Ljubivoje Ršumović rođen je u Ljubišu, na Zlatiboru, 3. jula 1939. godine. Školovao se u Ljubišu, Čajetini, Užicu i Beogradu, gde je diplomirao na Filološkom fakultetu, na grupi za komparativnu književnost.Rano je počeo da piše, još kao osnovac u Ljubišu. Prve pesme objavio je kao gimnazijalac, 1957. godine, najpre u užičkim Vestima, a zatim u Književnim novinama. Godine 1965. zaposlio se u Radio Beogradu, u redakciji programa za decu. Svoj literarni rad uspešno je ugradio u emisije Utorak veče – ma šta mi reče, Subotom u dva, Veseli utorak. U tim programima primenio je „dokumentarnu poetiku“, koju je usvojio od Zmaja i Duška Radovića i pedagošku doktrinu Džona Loka: „Što pre dete smatraš čovekom – pre će čovek i postati!“ Godine 1968. počeo je sa radom u televiziji i snimao je poznate serije: Dvogled, Hiljadu zašto i Hajde da rastemo. Kao televizijski poslenik napisao je, režirao i snimio preko šest stotina emisija. Jedna od najpopularnijih serija za decu Fazoni i fore imala je sto četrdeset dve epizode. Pored programa za decu uradio je i nekoliko serija dokumentarnih programa. Takva je serija Dijagonale – priče o ćudima i naravima, u kojima Ršumović govori o pojedinim etničkim grupama, puštajući pripadnike tih grupa da sami daju karakterizaciju svojih saplemenika. To su emisije o: Mijacima, Brsjacima, Malisorima, Torbešima, Bunjevcima, Erama, Lalama, Dubrovčanima, Bodulima, Šopovima, Gorancima, Piperima i mnogim drugim.Objavio je 72 knjige, uglavnom za decu. Među njima najpoznatiji naslovi su: Ma šta mi reče, Pričanka, Pevanka, Još nam samo ale fale, Vesti iz nesvesti, Nevidljiva ptica, Domovina se brani lepotom, Sjaj na pragu, Rošavi anđeo, Zov tetreba, Uspon vrtovima, Pesme uličarke, Severozapadni krokodil, Pošto prodaš to što misliš, Opasan svedok, Ne vucite me za jezik, Gujina stena, Bukvar dečjih prava, Tri čvora na trepavici, Tajna ledene pećine i Beli paketi. U pozorištima je izvođeno više njegovih dela: Šuma koja hoda, Nevidljiva ptica, Baba Roga, Rokenrol za decu, Uspavana lepotica, Au, što je škola zgodna, U cara Trojana kozje uši, Snežana i sedam patuljaka...Dobitnik je književnih nagrada: Neven, Mlado pokolenje, Nagrada Zmajevih dečjih igara, Brankova nagrada, Oktobarska nagrada grada Beograda, Goranova plaketa, Vukova nagrada, Zlatni prsten Festivala pesnika za decu u Crvenki, Nagrada Porodica bistrih potoka Udruženja književnika Srbije, prva nagrada za dramski tekst U cara Trojana kozje uši na Festivalu pozorišta za decu u Kotoru, nagrada Politikinog zabavnika za knjigu Tri čvora na trepavici, nagrada Duško Radović i titula Saradnik Sunca, Instelova nagrada za poeziju 2008. i kao nagrada Miroslav Antić 2008. godine za knjigu Beli paketi i nagrada Princ dečjeg carstva Tamaris u Banjoj Luci 2009. Dobitnik je i dve zapažene međunarodne nagrade: nagrada Pulja u Bariju, za celokupno stvaralaštvo za decu i nagrada UNESKO-a za Bukvar dečjih prava na svetskom konkursu za knjigu koja propagira mir i toleranciju.Njegova dela prevedena su na više stranih jezika.Autor je tri udžbenika za osnovnu školu: Deca su narod poseban, Azbukvar i Pismenar.Uporedo sa književnim radom bavio se i sportom. Osnivač je, takmičar i prvi predsednik karate kluba Crvena Zvezda. Bio je predsednik karate saveza Srbije i savezni je sudija u karateu.Od 1986. do 2002. bio je direktor pozorišta Boško Buha. Predsednik je Kulturno-prosvetne zajednice Srbije i jedan od osnivača i član Upravnog odbora Zadužbine Dositeja Obradovića.Jedan je od osnivača i prvi predsednik Odbora za zaštitu prava deteta Srbije, pri organizaciji Prijatelji dece Srbije, u kojoj je aktuelni predsednik Skupštine.
22.01.07
Deca nisu vlasništvo
Ljubivoje Ršumović
„Jedan ciklus poezije za decu završen je, i to slavno. Od Zmaja do Ršumovića. Novi počinje od Ršumovića, a završiće se pesnicima koji još nisu rođeni“, napisao je Duško Radović u Antologiji srpske poezije za decu. A Ljubivoje Ršumović, upravo početkom ove godine obeležava 50 godina književnog rada. Zanimljivo, ima 67 knjiga i 67 godina. Mada, upravo treba da izađe iz štampe njegova 68. knjiga, svojevrstan spomenar, pod nazivom „Tri čvora na trepavici - sećanje na krilato detinjstvo“, tako da će, kako sam uz osmeh kaže, prestići sam sebe.
Rođen je u Ljubišu na Zlatiboru 1939, diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu (1965), a prve pesme je, još kao gimnazijalac objavio 1957, u užičkim „Vestima“ i „Književnim novinama“. Podugačak je spisak njegovih radnih mesta i aktivnosti (Redakcija programa za decu RTB, upravnik Pozorišta „Boško Buha“, predsednik Karate saveza Srbije...), nagrada takođe („Neven“, Oktobarska nagrada, Unesko...), drama, scenarija, kao i knjiga od kojih su neke našle svoje mesto i u školskoj lektiri.
Kad se danas osvrnete na sve te godine rada...
- Osnovni ton je da sam bio zreliji u to vreme nego što sam sad, da sam se u stvari vratio, što i nije loše kao književna tema, a imam nameru da je literarno obradim u knjizi koju sam počeo da pišem. Reći ću vam toliko da u njoj, ja sa svojim sinovima, kojima je pet, osam i 12 godina, krećem na Zlatibor u svoje rodno mesto. Dok putujemo, razne nam se stvari događaju, a kad stignemo tamo, oni su ljudi od 35, 38 i 42 godine, a ja sam dete; vratio sam se u svoju dvanaestu. Znači, ja sam u Ljubišu uvek dete.
Kakav odnos danas imate prema svojim ranim pesmama?
- Kad pročitam sada te rane stihove, zaista se, ali iskreno, iznenadim. Ima pesama kojih se ne sećam i sada, kad ih vidim, meni koji imam bezmalo 70 godina čini se fascinantno da dečak sa 14 godina napiše recimo sonetni venac posvećen devojčici u koju je zaljubljen, i da taj sonetni venac bude takav da bih ga i danas potpisao. Recimo, počinje „Sonetni venac za tebe stvaran, ti koja nisi daleko, ja koji sebe zavaravam da me voli neko...“. Bila je to pomalo nesrećna ljubav. Zapravo, ne nesrećna - jer ljubav nikada nije nesrećna - ona je po svojoj suštini upravo obrnuto, nego reč je o neuzvraćenoj ljubavi. Bio sam seljačić, a ona ćerka poslovođe u nekoj radnji u koju sam, da bih je video, odlazio da kupujem tvrde zelene bombone sa ukusom mentola, takozvane palikuše.
Od svega što ste napisali (pesama, knjiga, drama...) šta je to što najviše liči na vas, što je najviše Ljubivoje Ršumović?
- Verovatno je to knjiga „Sjaj na pragu“, objavljena osamdeset i neke u Srpskoj književnoj zadruzi. Prisećao sam se saveta koje je otac davao meni i bratu, a imao je običaj da govori u poslovicama i u desetercu, tako da je ceo sonetni venac od toga sačinjen. Nisu one poznate narodne umotvorine, već očeve, majčine i moje. Tako i počinje: „Moj si ali ko zna čiji ćeš biti, ili ljudski il’ bježi iz ljudi, lasno steći, lašnje sagubiti, evo krša ako šta zagudi...“
Bili ste više od 15 godina na čelu Pozorišta „Boško Buha“...
- Zanimljivo, i na televiziji i kasnije u pozorištu počeo sam da radim iz nekih drugarskih pobuda. Duško Radović je daleke 1960. predložio da jednu moju poemu emitujemo na radiju u programu za decu. Kad sam rekao da to nije za decu, on je odgovorio: „Čini ti se da nije“, i tako je počelo. Družeći se sa Duškom i sa ljudima koji su uz njega radili, počeo sam se baviti decom i na tom polju ostao čitav radni vek. A pozorište me je naučilo dramaturgiji, ukazalo na njen ogroman značaj ne samo na sceni nego i u životu. To mi je, recimo, bilo zbilja dragoceno kada sam pisao „Bukvar dečjih prava“.
Jedna od vaših tadašnjih opaski bila je da mama koja pročita ljubavno pismo svoje ćerke treba da ide dva dana u zatvor?
- Mislim da bi to bio efikasan presedan. Dobar primer ostalim tatama i mamama da im dođe do svesti da deca imaju svoja prava. Deca nisu naše vlasništvo! Kad ih donesemo na svet, naša je obaveza da se o njima staramo i kao roditelji i kao građani, ali mi nismo njihovi vlasnici, oni su život po sebi.
A pogled u budućnost, ličnu i društvenu?
- Imam jednu pesmu u kojoj kažem: „Trajem još sklonjen u zdravu samoću“. Eto, malo žurim da napišem još ponešto, malo bolje razumem Desanku i njeno „nemam više vremena“. Ne opterećuje me smrt, kraj i slično. Prevazišao sam to baveći se karateom, sportom koji je isceljujuća veština. Prorok nisam, ali sve češće mi je na umu nešto što je moj otac ponavljao: „Nije đeco nesreća kad se sudare pravda i nepravda, mlogo je veća nesreća kad se dve pravde sudare“.
Tatjana Nježić