Zamislite propast toliko čudnu da mora da se nije ni desila.
Prva slika neka vam bude šuma. Želim da budete njena svest, oči u drveću. Stabla su stubovi glatke, tamne, pegave kore, nalik su nerazumno velikim mišićavim životinjama. Sav prostor ispunjen je životom: tanane, otrovne žabe, ratnički obojene kosturolikim šarama, slepljene u kopulaciji, nose svoja dragocena jaja na mokro lišće. Puzavice dave svoj sopstveni rod u večnoj borbi za sunčevu svetlost. Disanje majmuna. Klizanje zmijskog stomaka po grani. Armija mrava u jednostrukoj koloni melje stablo mamutovca u jednolike mrvice i vuče ga dole u tamu, svojoj proždrljivoj kraljici. Za uzvrat, hor izdanaka krivi svoje vratove iz trulih panjeva, crpeći život iz smrti. Ova šuma jede samu sebe i živi zauvek.
Daleko dole sada nailazi žena i vodi kolonu od četiri devojčice, svih pet su u haljinama nalik muškim košuljama. Gledane odozgo, one su bledi, ukleti pupoljci, koji će sigurno pobuditi vašu naklonost. Pripazite. Moraćete kasnije da odlučite koliku naklonost zaslužuju. Majka pogotovu – gledajte kako ih predvodi, bledooka, obazriva. Tamna kosa joj je povezana dronjavom čipkanom maramicom, a njenu zakrivljenu vilicu obasjavaju velike naušnice od lažnih bisera, kao da bi te nestvarne lampe mogle da pokažu pravi put. Četiri kćeri hodaju za njom, svaka sabijena u telo napeto poput strune, svaka sposobna da ženino srce pošalje drugačijom stazom do slave ili prokletstva. Čak i sad se opiru bliskosti, kao mačke u vreći: dve plavuše – jedna niska i neobuzdana, druga visoka i ohola – uokvirene su dvema identičnim brinetama kao knjiga koricama, a prednja bliznakinja žudno grabi napred dok zadnja raščišćava zemlju ritmičnim šepanjem. Međutim, nepokolebljivo su složne kad se penju preko smrdljivo istrulelih balvana koji su pali preko staze. Dok ih vodi, majka elegantno zamahuje ispred sebe razdvajajući zavesu po zavesu paučine. Čini se kao da diriguje. Iza njih se zavese ponovo sklapaju. Pauci se vraćaju svom ubilačkom životu.
Na obali potoka ona im poslužuje sumornu užinu, naime, čvrst, bajat hleb prekriven smrvljenim kikirikijem i nekolikim režnjevima gorkih zelenih banana. Posle meseci umerene izgladnelosti, deca sad i zaboravljaju da se požale na hranu. Ćutke gutaju, otresaju mrvice i trče nizvodno ne bi li se okupale u bržoj struji. Majka ostaje sama, zaklonjena ogromnim drvećem na ivici bare. Sada ovo mesto poznaje koliko i dnevnu sobu kuće u kojoj živi životom kakav nikad nije priželjkivala. Nespokojno se odmara u tišini, gledajući tamne mrave kako ključaju po mrvama onoga što je i u početku izgledalo kao neverovatno mršav ručak. Skuplja haljinu ispod nogu i gleda svoja jadna, goluždrava stopala, ugnežđena na ivici vode – te ptiće-blizance, nesposobne da odlete odatle, od nesreće za koju zna da je na pomolu. Mogla bi da izgubi sve i, još gore, svoju decu. Najgore od svega: tebe, svoju jedinu tajnu. Svoju mezimicu. Kako bi majka mogla da živi s takvom krivicom?
Nečovečno je sama. A onda, odjednom, više nije. Divna životinja stoji na drugoj strani vode. Gledaju se svojim životima, žena i stvorenje, začuđeni što su se našli na istom mestu. Stvor se umiri, ispitujući je ušima crnih vrhova. Leđa su mu u prigušenoj svetlosti riđastosmeđa i spuštaju se naniže, počev od plemenite grbe njegovih ramena. Šumske senke padaju u linijama preko njegovih beloprugih bokova. Krute prednje noge raširene su mu poput štula, jer je uhvaćen dok se saginjao da pije vodu. Ne skidajući pogled s nje, malo savije koleno, zatim rame, gde ga je pecnula muva. Potom zaboravlja na svoje iznenađenje, odvraća pogled i pije. Ona može da oseti dodir njegovog dugog, uvijenog jezika po površini vode, kao da joj životinja vodu pije iz dlana. Glava mu se nežno klati, a mali, baršunasti rogovi, straga osvetljeni belinom, ljuljaju se kao mladi listovi.
Trajalo je tek trenutak, šta god da je bilo. Jedan zadržan dah? Mravlje popodne? Bilo je kratko, to mogu da tvrdim, jer, iako deca već mnogo godina ne gospodare mojim životom, majka se uvek seća trajanja tišine. Nikad nisam imala više od pet minuta neprekidnog mira. Ja sam bila ta žena na obali reke, naravno. Orleana Prajs, južnjačka baptistkinja po udaji, majka dece žive i mrtve. Tada, i samo tada, došao je okapi na potok, a ja sam ga jedina videla.
Saznala sam kako se zove to što sam videla tek nekoliko godina kasnije, u Atlanti, kada sam nakratko pokušavala da se zamonašim u javnoj biblioteci, verujući da svaka napuklina u mojoj duši može da se zakrpi knjigom. Pročitala sam da je mužjak okapija manji i stidljiviji od ženke i da se skoro ništa drugo ne zna o njima. Stotinama godina su ljudi u dolini Konga govorili o toj divnoj, čudnoj životinji. Kad su evropski istraživači čuli priče, proglasili su ga legendom: jednorogom. Još jednom mitskom pričom iz tamnog kraljevstva otrovnih strela i usana probijenih kostima. Međutim, tokom dvadesetih godina, kada su drugde u svetu ljudi iskoristili pauze između ratova da usavrše avion i automobil, beli čovek konačno je uspeo da vidi okapija. Mogu da zamislim kako ga uhodi dvogledom, podiže mušicu puščanog nišana i uzima ga za sebe. Porodica okapija sada obitava u njujorškom Prirodnjačkom muzeju, mrtvi su i napunjeni, hladnih staklenih očiju. I tako je sada okapi po naučnim poimanjima stvarna životinja. Tek stvarna, ne legendarna. Jedna vrsta životinje, konjolika gazela, srodnik žirafe.
Oh, ali ja znam više od toga, a i ti. Ti stakleni muzejski pogledi nemaju nikakve veze s tobom, moja nesačuvana mezimice, divlja po ceo dan. Tvoje bistre oči oburvavaju se na mene bez prestanka, u ime živih i mrtvih. Zauzmi onda svoje mesto. Pogledaj događaje sa svih strana i razmotri sve druge moguće ishode. Zamisli, čak, i da Afrika uopšte nije ni osvojena. Zamisli one prve portugalske avanturiste kako se približavaju obali i gledaju ivicu džungle podesivši svoja mesingana sočiva. Zamisli da su zbog nekog začudnog straha ili proviđenja spustili svoje durbine, okrenuli se, podesili jedra, otplovili. Zamisli da su svi koji su sledili uradili isto. Kakva bi Afrika bila sada? Sve što mogu da zamislim jeste drugi okapi, onaj u koga su verovali. Jednorog koji može da te pogleda u oči.