Zovem se Dina

29.12.05

Roman “Zovem se Dina” norveške književnice Herbjerg Vasmu je priča o djetetu koje slučajno prouzrokuje majčinu smrt i biva izopšteno. U život je vraća muzika, i ona odrasta u senzualnu mladu ženu koja radi ono što joj se prohtije, kršeći obrasce ponašanja. Ovaj usamljeni lik ne poznaje granice, divlja je i svoju snagu koristi da vlada životom i smrću ljudi iz svog okruženja. Prema ovoj knjizi koja je prevedena na više od dvadeset jezika, 2002. godine snimljen je i film u režiji Ule Bornedala. Glavne uloge tumačili su Marija Bonevi i Žerar Depardje.
Knjige Herbjerg Vasmu zasnivaju se na estetici identifikacije. Pozivaju na uživljavanje i saosjećanje, a vođene su željom da čitalac postane svjestan društvenih obrazaca i stavova koji potčinjavaju i muškarce i žene. Herbjerg Vasmu (1942) spada u najprevođenije norveške pisce, a svojim izuzetno dobro prihvaćenim romanima doprinijela je uspjehu norveške književnosti u cijelom svijetu. Debitovala je zbirkom pjesama “Lepet krila” (1976). Pored poezije, pisala je i kratke priče, radio-drame, ali pravi uspjeh postiže svojom prvom trilogijom. Bila je to trilogija o Tori (romani “Kuća sa staklenom verandom”, “Nema soba” i “Osjetljivo nebo”) koja je izašla u periodu od 1981 do 1986, a za posljednji roman u tom nizu dobila je 1987. nagradu za književnost Nordijskog savjeta. Trilogija o Dini donijela joj je svjetsku slavu. Čine je romani “Zovem se Dina”, “Sin sreće” i “Karnino nasljeđe”. Roman “Zovem se Dina” objavio je “Okean” u prevodu Sofije Bilandžije.

“Zovem se Dina” je prvi dio trilogije. Koliko je teško bilo pisati ovaj roman?
- Bilo je mnogo izazova. Nakon izvjesnog vremena, iscrpno istraživanje. Istorija, zakoni, zanimanja, priroda, lokaliteti, društveni običaji itd. živjela sam kao istraživač - u biblioteci, muzeju, na izložbama fotografija itd. Ali sve je počelo tako što sam sanjala, kao noćnu moru, prolog iz knjige o Dini, u kojem ona gurne Jakoba i saonice niz strminu. Onda je trebalo saznati ko je ta mlada žena i zašto je počinila ubistvo.

Radnja romana odvija se u sjevernoj Norveškoj. Divlja i prelijepa priroda kao da je u kontrastu sa Dininom sudbinom. Da li ste namjerno naglasili ovaj efekat?
- Ne. Priroda u sjevernoj Norveškoj je savršena za svaku vrstu života i postavki. I sama živim tamo veći dio svog života. Priroda je divlja, lijepa, surova, idilična. Okean je vrelo komunikacije, izvor hrane (riba) i grobnica. Planine su istovremeno i prepreka i zaklon.

Može li se ovaj roman čitati kao djelo o izdaji i krivici?
- Bavi se izdajom i krivicom. Ali prije svega, živom dušom - Dinom, koja se bori da bude primijećena i voljena, i koja ima veliki ali kontrolisani spektar osjećanja i inteligencije.

Radnja romana “Zovem se Dina” dešava se u 19. vijeku, ali priča je veoma moderna, zar ne?
- Samostalni, tragični, energični, kontroverzni, borbeni, duševno složeni ljudi - poput Dine, uvijek će biti moderni.

Šta je sa filmom snimljenim po romanu “Zovem se Dina”? Neki mediji su javljali da je to najskuplji film ikada snimljen u nordijskim zemljama?
- Drago mi je da moja knjiga inspiriše druge umjetnike da naprave sopstvena djela - u nekom drugom žanru. A koliko je film bio skup, to me ne interesuje. Međutim, glumci su bili fantastični, a naročito Marija Bonevi kao Dina, i to mi je pričinilo radost. Isto mogu reći i za fotografiju i kostime. Iako je priča nužno bila nešto drugačija, film me je zaista obradovao.

Koji su pisci uticali na Vaše pisanje?
- Svakako mnogi. Ali nikog ne bih mogla istaći kao važnijeg od drugih. Bitan je svakako naš veliki Knut Hamsun, koji je pisao iz istog pejzaža odakle ja pišem i sa čijim knjigama sam se susrela još u djetinjstvu. Kasnije su došli ruski pjesnici, zatim latino-američki. Posljednjih 20 godina su mi Marsel Prust (svih dvanaest tomova “U potrazi za izgubljenim vremenom”) i Virdžinija Vulf omiljeno štivo. Kao dijete, čitala sam sve što mi je došlo pod ruku. A to znači sve od “Tarzana” do “Zločina i kazne” Dostojevskog.

Kakva je moderna norveška književnost?
- Bilo bi to predavanje od 30 stranica za koje nažalost nemam vremena. Ali mogu pomenuti da se priča o novom “zlatnom dobu” književnosti. Posljednjih godina je mnogo žena napisalo veoma zapažene knjige. Sve više ih se prevodi na druge jezike. To me raduje. Ako treba da pomenem nekoga, onda bih istakla one koji su se već izvjesno vrijeme zadržali na književnoj sceni. Novelista Lajla Stien, te romanopisci Geir Polen i Bjerg Vik.

Muzika je utjeha

Vašu junakinju, Dinu, zamislili ste kao tragičnu heroinu?
- Da. Ali ona je i više od toga. Teško ju je svrstati bilo gdje. Od početka je u pitanju skrhano dijete, koje na tragičan način slučajno prouzrokuje majčinu smrt i zbog toga biva izopšteno od strane oca i ljudi iz okruženja. To se dešava sredinom 19. vijeka. Možemo samo zamisliti kakav pečat krivice to ostavlja na djetinjoj duši. I koliko strahovitu usamljenost i tugu. Od toga dana ona neprekidno prelazi nove granice. Želi da bude voljena, ali je se na kraju plaše. Poznati socijalni obrazac ljudskog ponašanja. Zbog toga svijet izgleda kako izgleda. Dina je društveno pripadala višoj klasi što joj je dalo mogućnost da kontroliše - čak i do smrti, svoje sugrađane. U muzici nalazi utjehu, ona joj pruža uvid i spasava dušu.

Vujica OGNJENOVIĆ