Uvodna beleška i dva teksta
Osim jednoga, tekstovi izabrani za ovu knjigu bili su objavljeni u periodu od proljeća 2015. do proljeća 2021. godine u tjedniku Novosti i na portalima Peščanik, Tačno.net i Proletter, a svi se na ovaj ili onaj način, direktno ili iskosa, referiraju na masovno raširenu navadu obožavanja države. Izuzev prva dva i zadnjeg, članci su poredani kronološki, po vremenu njihova nastanka, mada u odabiru takvoga koncepta nije bilo strateških primisli. Ne računajući sitnije tehničke i slovne pogreške, ovdje su objavljeni bez izmjena u odnosu na izvorno izdanje.
Ljudi se na različite načine, a često i s različitim pobudama, odaju statolatriji. Kada ih obuzme bujica toplih osjećaja prema državi, spremni su činiti ili odbijati da čine vrlo različite stvari. Nije rijedak slučaj da domoljubi domoljubima kopaju oči i vade crijeva zbog nedovoljnog, prekomjernog ili nakaradnog prepuštanja domoljublju. Nekad je i kompletan tzv. politički život moguće predočiti kao repertoar sukoba i krvljenja oko metode štovanja službenog božanstva. Sam posvećeni entitet, dakako, ostaje nedodirljiv. Patriotska matrica, s podlogom u vidu romantične apstrakcije i nimalo apstraktnom zaštitom koju osiguravaju zakonodavstvo i policija, dovoljno je zavodljiva da udomi bezbrojne, pa i međusobno antagonizirane korisnike. Ovi tekstovi, doduše uzaludno, navijaju za to da se ona u potpunosti odbaci.
Umjesto uvoda: Jebo himnu
Zašto se silovanje maloljetnika u Hrvatskoj naziva „obrazovanjem“?
Godinama na to pitanje nema suvisloga odgovora, ponajprije stoga što ga nitko glasno i ne postavlja. Strah je sveprisutan. Šutnja je masovna. Čak i žrtve što su uspjele u živome stanju napustiti školska mučilišta postojano drže jezike za zubima. Ipak, u dubini duše, u tjeskobnoj osami, u bolnom samopropitivanju začinjenom koktelom bijesa, zebnje i stida, mnoge od njih itekako dobro znaju do kakve je zastrašujuće transformacije doveo obrazovni maltretman: Gospode bože, pošla sam u školu kao dijete, a izašla iz nje kao Hrvat!
Biti Hrvat, razumije se, nije nužno loša stvar. Ali zašto je nužno da ta stvar bude posljedica napastovanja?
Postoje i takvi slučajevi – stručnjaci čak vele kako se radi o razmjerno čestoj pojavi – kada malodobnik koji je bio izložen nasilju, nakon što pregrmi mliječnu dob, u zrelim godinama postaje zlostavljač. Sva je prilika da se nešto slično događa hrvatskome premijeru. Prema njegovim posljednjim inicijativama, naime, mogao bi se izvući zaključak kako Andrej Plenković traumu iz vlastitoga djetinjstva – kada je s crvenom maramom oko vrata i titovkom na glavi polagao pionirsku zakletvu, poslušno prilažući svoj nevini glasić prisilnome zbornom recitiranju, dok su mu koljena možda izdajnički klecala od straha – nastoji priuštiti budućim generacijama, i to u hipertrofiranoj verziji.
„Što se mene tiče, svaki radni tjedan u školama može započeti s intoniranjem državne himne“, rekao je odazivajući se na imbecilnu – i po svemu sudeći dogovorenu – inicijativu Večernjeg lista, a zatim izložio objašnjenje: „Obrazovni sustav treba mladim generacijama usaditi i ugraditi respekt prema državi, državnim institucijama i simbolima države.“
Čovjek, reklo bi se, razmišlja dugoročno: nema nacije bez indoktrinacije.
Svejedno, impresivna je ležernost kojom Andrej Plenković, deklarirani demokrat, promovira metode ispiranja mozga. Iako je škola, kao centralna autoritarna jedinica sustava obrazovanja, već uvelike potvrdila svoje totalitarne mogućnosti, postavši mjestom proizvodnje poželjnih pripadnika društva – pa onda i punktom gdje se obavlja pretvaranje djece u Hrvate – on bi je očigledno još više približio odgojnim obrascima vojne kasarne. Znači: postrojavanje, marširanje, pozdrav zastavi i ostatak fonda nametnutih rutina koje dovode do brisanja razlike između mišljenja i salutiranja.
Sama ambicija da u nekoga nešto „usadiš“ – da dakle, uživljen u ulogu Vrhovnoga vrtlara, kultiviraš neobrađeno mentalno polje i nadgledaš bujanje podobne vrste vegetacije – zvuči jezivo, pogotovo ako se pritom izdaješ za demokrata i ljubitelja klasičnih liberalnih vrednota, a kad se tom „usađivanju“ doda opsjednutost „mladim generacijama“, opravdano je govoriti o vladajućoj nastranosti mračnih razmjera, o nečemu poput kroatofilske pedofilije, naime – o nemilosrdnom silovanju djece domovinom.
Nacionalistički birokrati, dok rade na neprestanom iznuđivanju vjernosti državnoj mašini, imaju najmanje sućuti prema naraštaju bez prava glasa. To im je, pače, omiljena skupna meta. Pretpostavljam da likovi poput Plenkovića pršte od sladostrasnog zanosa već pri pomisli na razrede pune musavih đaka koji svakoga ponedjeljka, kao jedan, skaču na noge i koče se u stavu mirno uz tonove „najdraže melodije“ što trešti iz razglasa. To je zvuk budućnosti, zvuk stroja za mljevenje mladoga mesa. Koračnica u slavu faširanog djetinjstva. I Goebbels bi zadovoljno coktao jezikom, samo kad bi ga se smjelo nekažnjeno spominjati.
Prije stanovita vremena, drugim povodom, pozabavio sam se pitanjem zašto uopće ustajemo na zvuke državne himne i priklonio zaključku koji ću ovdje bez grižnje savjesti ponoviti:
„Sigurno ne stoga što je to uistinu ‘normalno’ i ‘prirodno’, ili što smo potaknuti nezadrživim mlazovima emocija, nego zbog toga jer smo dužni biti strahom i nametnutim konvencijama zarobljene jedinke u stadu. Nacionalizam u svome operativnom izdanju i nije ništa drugo nego kontinuirano i birokratski poduprto variranje stilskih figura kroz koje će se provjeravati masovna odanost obogotvorenoj državi za koju, kada prilike iskoče iz rutine, vrijedi oduzeti nečiji život, ili žrtvovati vlastiti, ili poduzeti kakvu sličnu svinjariju.“
Odnosno:
„To da veće ili manje skupine žena i muškaraca na javnim mjestima svojom tjelesnom motorikom iskazuju bespogovornu lojalnost organizaciji koja se glazbenim putem uvijek iznova objavljuje kao vrhovna svetinja, ustvari je – sagleda li se izvan konteksta usvojene prinude – beskrajno bizarno i smiješno, a može biti prirodno onoliko koliko je prirodno kada dresirani pas podigne šapu na komandu gospodara, ili se digne na zadnje šape, čineći to bez ikakve druge potrebe ili razloga osim da poslušno, kako se to od njega očekuje, reagira na nalog što ga odašilje His Master’s Voice.“
Odnosno:
„Zbog čega se, uostalom, kroz obrede poput ustajanja na himnu, javno demonstriranje ‘bivanja nacijom’ ustalilo kao ekskluzivno ljudska praksa, ako je posve jasno da bi uz neveliki dreserski trud tu naviku lako usvojili i kućni ljubimci?“
Ljepota prizora, drugim riječima, ne proizlazi iz ljubavi, nego iz dresure. Domoljublje je rezultat discipliniranja, drugi naziv za pripitomljenost. Ne čini mi se pretjeranim ustvrditi kako je snaga patriotizma, kod svakog pojedinca, najuže povezana s anuliranjem njegove ličnosti.
Eto čemu služi škola: da kod najmlađih pripadnika ljudske vrste zatre nekorisne aspekte njihove čovječnosti. Eto čemu služi himna: da upozori kako je u stvarima od sudbinske važnosti osobna autonomija neprihvatljiva.
Stvarna moć nacionalizma leži u zoni trivijalnog, u regularnim rutinama kroz koje više i ne primjećujemo kako su iskazane emocije ishod prisile. Iako to nikada neće priznati, tipovi poput Andreja Plenkovića svojim vlastodržačkim intuicijama savršeno dobro razumiju da je najbolesnije ono što se uzima zdravo za gotovo. Tako bi i sistematsko intoniranje državne himne u srednjovjekovnim mučilištima što ih nazivamo školama trebalo postati tek novi element u poplavi obvezujućega hrvatskog kiča kojim je obilježena naša svakodnevica.
I nakon što armije djevojčica i dječaka tokom odrastanja i školovanja budu propisno silovane domovinom, nakon stotina i stotina ponedjeljaka kada će, na melodijsku komandu iz zvučnika, složno ustajati iz klupa iskazujući svoju privrženost mističnome entitetu što su ga dužni obožavati, čeličeći svoju hinjenu ljubav mehanikom tijela, dok mozak blaženo miruje, pa opet, pa opet, pa tako tokom punih dvanaest godina neumoljivoga školskog drila, stasat će, smatraju obrazovni stručnjaci, adekvatni Hrvati, otporni na devijacije poput neposluha, vlastitoga mišljenja, a često i zdravog razuma.
A da djevojčica nastavi sjediti u klupi dok s razglasa intoniraju jutarnju državnu banalnost? Da nezainteresirano kopa nos, ili gricka tupu stranu olovke, ili fantazira kako kredom na ploči ispisuje „Fuck the anthem“? To je, dakako, suludo očekivati. Takvu odvažnost i blasfemiju sebi ne dopuštaju ni odrasli. To ne može zamisliti ni sjevernokorejski vođa na čelu hrvatske vlade.
Odmazda za nezamislivi čin skarednosti bila bi brutalna i sveobuhvatna. I upravo će kratki drhtaj unaprijed suzbijene slobodne volje – nemoć da ignorira i sabotira redovni ritual ovjeravanja poslušnosti – djevojčici služiti kao podsjetnik na budućnost. Taj mikroprizor, makar u sažetome obrednom formatu, bolje od ičega drugog nagovještava ono što je čeka, dočarava njenu ukupnu egzistenciju u nacionalizmom slijepljenoj zajednici.
Kasnije će, naravna stvar, biti dovoljno vremena da se sav taj jad obasja romantičnim svjetlom. No odgovor na pitanje zašto Hrvati toliko vole svoju državu prokleto je jednostavan: Zato što bi u protivnome najebali!
2019.
Jebo himnu 2
Originalni naslov moje kolumne iz prošloga broja Novosti glasio je JEBO HIMNU, ali se u takvome izdanju nije pojavio u novinama. Umjesto njega, objavljena je neka otužna limunada na koju ne vrijedi podsjećati. Protivno mojoj volji, naslov JEBO HIMNU neslavno je pao kao žrtva uredničke cenzure. Zbog čega je glavni urednik Novosti, Nikola Bajto, imao potrebu cenzurirati naslov JEBO HIMNU i dekapitirati (tuđi) kolumnistički prilog, mogu samo nagađati, budući da se kolega nije udostojao obavijestiti me o svome postupku, niti iznijeti razloge zbog kojih intervenira u moj autorski rad, tupi mu naslovnu oštricu i uklanja njegovu suštinu. A suština je, rekoh, JEBO HIMNU.
S tim u vezi evo odmah i dobronamjernog savjeta čitateljima: onima koji smatraju kako je nacionalna himna nedodirljiva svetinja s kojom se nije dopušteno sprdati, pogotovo na grub i vulgaran način – na primjer naslovnom porukom JEBO HIMNU – mudrije je odmah odustati od čitanja ovoga teksta, da si prištede daljnje uzrujavanje.
Onima, pak, koji drže kako je cenzuriranje naslova JEBO HIMNU nevažna sitnica u moru svakodnevnih medijskih besramnosti, tim više što se rečenom zabranom štiti i javni ukus, pa sada slijedi mrzovoljno zanovijetanje ostarjele i demodirane novinarske cjepidlake kojoj je stvar lične slobode još uvijek osobno važna – što će reći da joj je važno i moći slobodno napisati JEBO HIMNU u trenutku kada predsjednik Vlade RH predlaže da ona postane sredstvo za redovno ispiranje mozga školske omladine – također je pametnije napustiti ovo štivo, jer će naposljetku potvrditi svoje preduvjerenje i nepotrebno gubiti vrijeme. Život je, kako se to veli, ionako zbroj sitnica, a čak i da nije, ja svoj životni preostatak, primjereno godinama, ne konzumiram u širokim, već u sitnim zahvatima.
Uglavnom, te srijede poslijepodne glavni urednik Novosti mi je preko posrednika (!) poslao upit da li bih bio voljan naslov JEBO HIMNU zamijeniti nekim drugim – uz lakonsku napomenu da je, eto, „takva situacija“, odnosno da „nije trenutak“ za to – što sam kategorično odbio, objasnivši kako je JEBO HIMNU ne samo sastavni dio teksta, već njegov ključni element, sam sukus moga stava o dotičnoj temi, štoviše, da je članak i pisan kao argumentacijska podrška naslovu JEBO HIMNU, a urednik, naposljetku, ima sva formalna prava da iz lista izbaci kompletan tekst, umjesto da ga sakati i prekraja.
Ipak, urednik je, ne obavijestivši me, postupio suprotno: umjesto da izbaci tekst, kada već nije imao odvažnosti objaviti ga u neokrnjenom izdanju, uklonio je naslov JEBO HIMNU i zamijenio ga limunadom, usprkos mom zahtjevu da to nipošto ne čini. Je li taj cenzorski zahvat poduzeo samostalno ili u dogovoru s izvanredakcijskim autoritetima, je li autonomno djelovao ili je autonomno slušao, ili je možda – što je dosta čest urednički sindrom – razvio sposobnost da nagađa želje autoriteta, makar i pogrešno, meni je sasvim svejedno. Kao što sam ravnodušan prema izlikama tipa “nije trenutak” (za JEBO HIMNU), shvativši kroz skoro 40 godina novinarčenja kako je temporalni potencijal te fraze takav da „nije trenutak“ traje više-manje stalno.
Urednik će vjerojatno reći kako on ima sva formalna prava intervenirati u opremu novinskih tekstova, pa onda i odstraniti naslov JEBO HIMNU, no to mu u ovome slučaju neće pomoći: u deset godina koliko pišem za Novosti uvijek sam naslovljavao svoje kolumne, od mene je to čak decidirano traženo, i nikada se u vrijeme prethodnika Nikole Bajte na uredničkom mjestu nije desilo da neki naslov bude promijenjen, kamoli protiv moje volje, premda ih je bilo mnogo zloćudnijih od JEBO HIMNU. Iskreno govoreći, nakon iskustava iz Ferala i Novosti iz doba ranijih urednika, meni je cenzuriranje naslova JEBO HIMNU gotovo komično, uopće ne mogu predočiti ni razloge, ni razinu, ni reljef tih punih gaća, iako je neugodni vonj bez sumnje dopro od Zagreba do Splita.
Pomalo opsceni paradoks u ovoj priči je što se radi o čovjeku koji je prije neku godinu, dok je još bio novinar, sastavio satiričnu pjesmicu „Lijepa naša haubico“, žovijalno se šegačeći s hrvatskom himnom, što mu je u Novostima bez problema objavio urednik hrabriji od njega. I sada baš on cenzurira JEBO HIMNU? Kada je u stvaralačkom žaru nastajala „Lijepa naša haubico“ ja sam čak današnjem uredniku, na njegovu molbu, pripomogao oko metrike stiha i poneke rime, jer je tu bio tanak, a kasnije, nakon što se digla javna halabuka, ispisao barem četiri teksta u obranu novinarevog prava da se satirički sprda s nacionalnom koračnicom. I sada me upravo on jebe zbog JEBO HIMNU?
Što se zbiva? Proces sazrijevanja? Intravenozno uzeta zaliha uredničke moći aktivira hormon poslušnosti?
Da je dakle urednik Novosti izbacio moju kolumnu iz novina, umjesto što je maknuo JEBO HIMNU s naslovnoga mjesta, danas vjerojatno ne bismo imali ovo natezanje. Jer štivo s izvornim naslovom JEBO HIMNU nastoji dovesti u pitanje samu domoljubnu matricu, ono zagovara (zacijelo infantilni, ali stoga i veseli) otpor dresuri i pripitomljavanju, a naknadna urednička intervencija nastupa u vidu sile prema kojoj se u tom istom tekstu iskazuje najdublji prezir. Naslov koji himni odriče status božanstva – JEBO HIMNU – biva uklonjen zato da bi se himna zaštitila od bogohuljenja. Zašto onda, do vraga, objavljivati ostatak teksta? Zašto bih se ja uopće kritički obrušavao na Andreja Plenkovića ako mi je urednik Novosti bliži? Ovako, u ishodu disciplinske operacije, pred čitateljima se našla pripitomljena kritika pripitomljavanja. Može li odvratnije?
Čitalac, dakako, opisani cenzorski zahvat u prošlom broju lista nije mogao ni primijetiti, jer mu je servirana topla limunada umjesto JEBO HIMNU, ali pretpostavljam da sada – kada je slučaj raščlanjen – bar može razumjeti kakav osjećaj frustracije i nemoći preplavljuje autora kada mu medijski birokrat uredničkom silom ispegla misli, povadi zube i prilagodi njegov izraz aktualnim političkim prilikama, i to nakon što je autor izričito tražio da to ne čini, a poslije svega nema mogućnost niti vratiti svoj članak u prvobitno stanje, niti povući njegovu dezodoriranu verziju iz novina.
Što tu uredničku motoriku pokreće – strah, arogancija ili poslušnost – meni je, velim, savršeno nevažno. Jedino što u krajnje skučenim okolnostima preostaje je ne preći šutke preko toga, uz rizik da te veći dio kolega – kod kojih je takav poriv odavno umrtvljen – etiketira kao tašto i nadrkano novinarsko zanovijetalo, prolupani ostatak prošlosti, i progovoriti bez ikakvih očekivanja, radi lične higijene, takoreći, tek da se i sam ne inficiraš virusom krotkosti i zadržiš makar iluziju o mogućnosti slobode u polju u kojem dugoročno trijumfiraju birokrati i cenzori.
U momentu kada je nacionalna budnica s najvišega političkog mjesta predložena kao oruđe redovne ideološke torture u školama, napisati JEBO HIMNU, kako ja sagledavam stvari, isto je što i reći “jebo kandžiju”. Zabrana da se to napiše znak je da kandžija već uvelike radi. Sada, očigledno, i na mjestu gdje je ranije nije bilo.
JEBO HIMNU utoliko je više od stava: to je pogled na svijet. JEBO HIMNU – ni Lijepu našu, ni Bože pravde, odnosno i jednu i drugu, a može i Marseljezu i God Save Something – skromni je, i svakako limitirani, doprinos desakralizaciji svakodnevice, pokušaj da se barem malčice razblaži i podrije religiozni odnos prema državi i njenom simboličkom blagu, poduprt imbecilnim zakonodavstvom. JEBO HIMNU nema drugih pretenzija nego da podsjeti na nelagodu neprestanog klečanja.
Ali kako da to razumije urednik koji se plaši vlastite sjene, odnosno vlastitoga satiričnog izleta iz vremena dok je još bio novinar? Kako bi on JEBO HIMNU mogao uklopiti u uređivačku politiku koja postaje sve više politika, a sve manje slobodna žurnalistička kreacija?
U tom je smislu i moja sitničavost – jer jedan naslov (taman i JEBO HIMNU) zaista nije bogzna što, zaključit će okorjeli hrvatski novinar, sa stanovitim pravom, neće mi zbog njega pasti kruna s glave – ta je sitničavost, kažem, dijelom možda prilagođena veličini povoda, naime: kaplji koja prelijeva čašu. Već mjesecima Novosti se upadljivo trude ne uznemiravati javnost svojim žurnalističkim iskakanjima i u što većoj mjeri udovoljavati zahtjevima onoga famoznog političkog „ne-trenutka“ (bez JEBO HIMNU i sličnih nepodopština), a intenzivan urednički rad u tom smjeru sada već i na vizualnom planu bode oči, od tragikomičnoga „umekšavanja“ naslovnih stranica, po svemu sudeći poduzimanih u zadnji tren, pa do premještanja ilustracija Alema Ćurina na manje uočljiva mjesta.
Prije stanovitoga vremena iz Novosti je izbačena već prelomljena i odštampana kolumna Borisa Dežulovića pod naslovom „Ustaška Hrvatska“. Radilo se, uzgred budi rečeno, o besprijekornoj analizi fašizacije hrvatskoga društva, analizi kojoj je predstojeći period – period nakon provedene cenzure – ne samo dao za pravo, nego i pakosno dobacio cijeli naramak novih primjera & argumenata koji su s treskom pali poput cjepanica na ugašenu vatru. Ali JEBO BORU, tim prije što bi on skupa sa mnom u svako doba dana i noći mogao doviknuti JEBO HIMNU, smatrajući to skarednim koliko i „jebo stolicu“, „jebo ventilator“ ili „jebo novine“.
Tako to bude kada tržište dnevnih političkih prilika diktira uređivačku koncepciju, a slobodarski principi neumoljivo cure – slučaj po slučaj, zahvat po zahvat, sitnica po sitnica – kroz poroznu strukturu urednikova integriteta. I što bi, generalno uzevši, ta koncepcija uopće bila? Zaštita vladajućeg nacionalizma od radikalne kritike?
Svejedno. Ovaj zapis ionako nije opterećen iluzijom da bi mogao utjecati na tok stvari, sada mi više sliči na žalopojku zbog sužavanja jednog od rijetkih preostalih prostora slobode u hrvatskome medijskom polju. Potpuno uzaludnu, uostalom, makar ću zbog toga trideset puta krupnim slovima opsovati. Kugla će nastaviti s vrtnjom, novinska rotacija također, jebo medije, jebo novinarstvo, jebo urednika, ali – bogami – JEBO i HIMNU.
2019, neobjavljeno
